Jovan Nikolaidis: Jel Sarajvo gdje je nekad bilo

 

Svjetlo

Oni neće u pakao.             

Odlazi u Sarajevo. Nakon toliko godina boraviće u gradu u kome su započele, nastale i za sva vremena date mu traju darovnice života. Ide da to stanište iz prošlosti još jednom obiđe, u njega zaviri, pa da se vrati u starost smiren, oslobođen fantoma koji su se njegovim bjekstvom od Zla stanili bili na savjesti, učaurili u žalu.

Dok se automobil sa zanesenim vozačem zabija u pastoralnu pustoš pivske visoravni, prepoznaje on put kojim je davno, davno izašao iz Grada, u nadi da će se brzo vratiti. A vraća se tek nakon četvrt stoljeća, slomljen u tijelu ali iskustvom očeličen, mišlju da je dobrota najbolji odabir čovjekove prirode. Sve ostalo su scile i haribde i put u ponore. Sarajevo ovoga jutra spava, ne sluti da se njemu približava, pored toliko putnika ka stanici bosanskoj, i jedna uspomena od koje ovaj što je Gradu nosi već treperi kao dječarac u koledžu pred prvom ljubavi. Kad stigne neka još jednom sve obuhvati pogledom, dodirne sjećanjem, pa da mu bude lakše na ledini počivala, u koju se vremenom stani svaki život ljudski. Nakon svega.

Kako otpočeti tekst koga je sebi obećao da ispiše nakon tražene i dopuštene avanture koja počinje jutra septembarskog dvijetisućepetnaeste, literarnog zadatka primjerenog njegovim godinama, pokrenutog njegovom upornosti. U vjeri da je i dalje poletan i snen kao nekoć.

Napišimo ovako: „I onda je čovjek koji sada očekuje oproštaj i traži za sebe smiru, jednom, davno bješe, stečeno blago sarajevsko pokupio i ostavio Grad. Da mu dušmani iz šumetina, brundavi medvjedi i pomamljeni vuci, čije su užarene oči već virkale s gorja nad gradom  to ne otmu, otruju, satru. Sarajevo, grad njegove porodice, ostavio je on na nemilost paklu. Ne osvrnuvši se.

Pakao onda bjehu naslutili mudri i proračunati. Ostali nisu znali mnogo o jadu koji im se približava, nisu vjerovali, zbunjeni tek monstruoznim likom Šumara. Koji je kanio da s visa, u proljeće, umjesto behara, razdraganoj bjelini kotline sarajevske podari podmuklost. S njome su došli suze, rane i smrt.

Godinama je nosio u grudima sleđenu grudu grijeha: što sam otišao? Sarajevo sam napustio, on mene ne bi.

Putnik se prenuo. Pred njim se našla kosina Šćepan Polja i graničari koji se smiju. Formalnosti na prelazima dvije države između kojih, kažu nam to oni što sudbine ljudske i dalje kontrolišu, nema spornih pitanja. Sva su riješena, na obostranu blagodet svih naroda bratskih Crne Gore i Bosne i Hercegovine.“

Kraj puta koji vodi ka brodu na Drini (put vijugav i prašan – isti kao i onda kad je posljednji put njime bježao, šljunčani dokaz svim vjerama u napredak, jer je laž politike stalna a istina njena sporadična, čovječe božji!) zaustavio je auto. S lijeve strane, nedaleko pogledu dalo se mjesto gdje se Tara i Piva grle i utapaju u sestrinsku Drinu. Zelene vode između još zelenih šumaraka, prošaranih naslućenim zlatom listopadnog gorobilja. I zvuk razuzdane vode koji odozdo stiže do ušiju. Sam u šetnji, naprijed-nazad, po travnatom komadu tla kraj ceste, udišući umilnu svježinu pristiglog jutra.

U knjizi „VRIJEME KOJE ODMIČE, savremeno bosanskohercegovačko pripovijedanje” postoji priča Marka Vešovića “Oni će u pakao”. PLIMA je  to objavila 2000 godine. U tom tekstu pisac opisuje pokolj muslimanskog življa od strane srpskih oružnika, na samom početku prohujalog rata, upravo na ovom mjestu ili u neposrednoj blizini visa sa koga smotri u dubinu. Opis je kratak, dramatičan i nadasve upečatljiv. Traži mjesto nedaleko od mosta Šćepan Polja, uz briježje, na kome su se mogli desiti zločini iz Markove priče. Vidi ruševine kuća podalje od mjesta na kome, putnik-spomenik, u stavu mirno stoji. Zidovi bez krova i prozora – tako izgledaju domovi poslije paljevina. Drugih znakova nema. Ni mezarja, ni kog drugog traga zločinu, sem tih sivožućkastih zidova među koje je nekad stanovao mirni živalj.  Vraća se do automobila i nastavlja vožnju.

Kraj benzinske pumpe Broda na Drini opet zaustavlja vozilo. Vadi iz gepeka zavežljaj. Ide do sredine mosta; u nedovršenoj priči “Bijeg” nepoznatog pisca, skitnica koja u mrkloj noći, dok prelazi mostom s jedne na drugu stranu Drine, ne znajući kamo ga dalje nosi dobrovoljno izabrano putovanje-bjekstvo, osluškuje kako pod njim neko ili nešto jeca i urliče, mumla i reži, cvili i stenje – to iz nevidljive vode što se otima noćnom miru, poklani i ubijeni nesretnici, u nju bačeni, vapiju  da ih se povadi i sahrani na mezarjima okolnih sela i katuna. Sad, kao skitnica iz pomenute priče, i on gleda podase zelene tokove rijeke koja vjekovima nosi ostatke nepogoda. Ljudski su grijesi nalik krijestama talasića: namah se gube, mijenjaju i iznova nastaju, danima, godinama i vjekovima. Između tih kratkih činova nesavršenosti vrijeme donosi zaborave. Zlo se vječno umnožava i vraća, gurkajući dobrotu. A čovjek mora da svjedoči jer je dobrota, doista, slabašno treperenje u tokovima života.

Odmotava papir i vadi buket (još u zoru, prije kretanja na ovo putovanje, sabrao bijaše sa svog imanja maslinove, lovorove i ruzmarinove grančice, povezao ih bijelom trakom), baca ga rijeci. Zelenosrebrni svežanj namah nestaje u dubinu vječno uznemirene rijeke. Vraća se vozilu. Nekoliko ljudi koji sjede za stolovima kafanske terase prate ga pogledom. Put njega vodi dalje: još sat i po lagane vožnje i biće u Sarajevu.

Oni više ne stanuju ovdje

Penje se sa Grbavice na Vraca kao da savlađuje uspon sa neke kosine na Alpima – polako, korak po korak, gledajući predase gdje mu noga stupa. Sa hiljadu zastajkivanja na okukama Ozrenske ulice. Je li li to on, student, prije četiri decenije, rastojanje od Filozofskog fakulteta do sobička na prevoju Vraca maltene pretrčavao, ili je to bio neko drugi? Sad se pita znajući da je pitanje šala kakve često postavlja sebi – da se tješi ili naruga. To čini često samom sebi: bude mu lakše od samoigre, dok bisage života premješta s ramena na rame kroz starost svoju smirenu putujući. Sa Njom u društvu, rukom pod ruku,  koja ga je pažnjom i strpljenjem obasipala, djecu odgojila, kuražeći svog čovjeka, a i sama životom umorena.

Razvučeno vrijeme ljubavi i siromaštva. Koga sada, da uspomene ne usahnu, potvrđuje dok traži kuću u kojoj su podstanarili. Kao da ide na poklonjenje  mladosti i davnim mukama. Jer su i njemu i Njoj dani mladosti i srednje dobi u odricanjima protekli. U strahu ali i nadi. I u silnoj vjeri da svakome jednom svane ako strpljivo tminom korača. Njihovo zrelo doba imalo je Nadu poput zdravog djevojčurka, prkosnog i ubijeđenog. Današnjoj mladosti nada je nalik sipljivoj tuberanki koja dok hoda udara o hridi očaja. Takvo je njihovo vrijeme bilo, takvo je danas vrijeme zabludjelima.

Našao je tu kuću, pećinsko prizemlje. Isti maleni prozori, grbavo dvorište, kapija što se, jednako kao nekoć, uz cijuk otvara dok je pomiče i penje se trošnim stepenicama na sprat. Da nađe vlasnike staništa, onda siromašne a blagorodne ljude. Ima li ih među živima, hoće li poznati ‘primorca’?

Zvonce ne radi. Bojažljivo kuca na ista drvena vrata. Premazana su debelim slojevima boje za željezo. Otvara ih dijete plave kose, bucmasti djevojčurak. Na njenom licu, osim zbunjenosti, prepoznaje osmijeh njenog oca, sina jedinca gazde Meha i hanume Fate.

Pita za ukućane. Odgovara curetak da je dedo umro prije njenog rođenja. “A Fata?” Umah je pustila suze, pa jeca: “I nena je o’šla na ahiret” “A babo tvoj, gdje je?” “Radi na Otoki, drži ćevabdžinicu”. “Kaži Feridu da je ‘primorac’ svratio, davni vaš podstanar”- pa se okreće od djeteta, slazi niz skale, zatvara kapiju i šepesa ka Gradu. Opet nogu  pred nogu (strma je i skliska vavijek ulica Ozrenska), dok mu glavom prelijeće milion slika: Njoj će sve ispričati, kad joj se vrati.

U sunčano popodne istoga dana trolejbus ga odvodi na Dobrinju. Želi da obiđe mjesto gdje su, nekoliko godina pred rat, najzad, dobili stan. Od bivše države za koju su govorili da ne valja. Ušli su ozareni, koji mjesec pred Olimpijadu, u novi dom. Prvi Dječak se vrtio sobama i po balkonu, vičući da će se, nakon tjeskobnog staništa sa Vraca, u ovom novom izgubiti. Drugi Dječak se skutrio u dječjoj sobi, pitajući ga: “Je li ovo doista bracova i moja soba.” Prebacio je ženi ruku preko ramena, češuči je iza ušne resice. Oboje su drhtali. Zagrljeni, izašli su na balkon da gledaju kako se Trebević žari od sunca koje je zalazilo iza Igmana.

Nakon upornog kruženja naseljem, ne pitajući nikoga, pronašao je zgradu u kojoj su stanovali. Izmijenilo se dosta toga uokolo. Prepoznao je školu u kojoj su im djeca odlazila na nauk. I crkvu on vidje na brijegu u koju nikad nije ušao. Sve drugo je bilo skrito, izmijenjeno i tuđe njemu, uljezu. Drveće je naraslo, topole visoko uvis i žalosne vrbe sa vršcima grana koje dodiruju trotoar.  Najzad ugleda toplanu na početku ulice, naslonjenu na zid zgrade kao bolesnik o zid bolnice. Nad njom, poput okruglog kapelina na glavi klovna, potkresana krošnja vrbe, a uz toplanu – ružni kiosk s potrepštinama.

Ušao je u Ulicu Ivana Milutinovića.  Zapravo u ulicu koja se nekad tako zvala. Sada, na zgradi s desne strane, bile su nad ulaznim vratima  prikačene zelene limene pločice sa brojevima, nad njima natpis: “Trg sabora bosanskog”. Latinicom. Prekoputa, na zidu ‘njihove’ zgrade: pločice nad ulazima bile su obojene plavo sa upisom u bijelom: “Ulica Nikole Tešanovića”. Ćirilicom. Pred njim se nalazio trg nasred koga zateče skalameriju od željeznih mreža i dasaka. Zatvorena, kao bunker, nepoznate namjene. Na više mjesta na trgu – šljunak i zemlja: mjesta gdje su pale granate. Do danas to niko nije popravio.  Pratio je pogledom zelene natpise koji su se gubili zidom susjedne zgrade, a nalijevo i nasuprot ugleda, u plavi limeni okvir otisnuta ćirilična slova: “Trg kralja Aleksandra”. Na broju 5, ulazu koji je vodio u njihov bivši dom, vrata su bila zaključana. Izgubio je volju da pozvoni.

U grlu suvota, u prsima stud, u očima magla. Gotovo trkom izašao je iz ulice sa dva imena i dva pisma, ponavljajući šapatom: “Oni više ne stanuju ovdje”…

Oni takvi jesu, oni tako hoće

Zna, jasno mu je da će mnogi čitalac, čim krene okom rečenicama, reći: opet ovaj zapisivač što insistira za jedinstvom u razlikama! Pa, imaju pravo ti kojima je dosta solilokvija o multikulturalizmu, drugarstva braće po tegobama, mirotvorstva pacifista što oru tvrdom voljom zavađenim svijetom, sa malo radosti u grstima. Doista, malo je on postigao pozivima na zajednički život – opovrglo ga i vrijeme i događaji u njemu. Na raskrsnici života stoji i dalje usamljen, dok su se jarani, zemljaci, plemenici, kumašine, pobratimi, ahbabi i čaršijlije u čvrsta kola upleli i ostavili ga samog. Strašilo je on što se vrti ružom vjetrova, tražeći jednako zajedništvo za koga  malo ko haje. Ne odustaje, iako je jasno: u želji da pripada svima – ne pripada nikome. Skoro će sedam decenija kako se njegov složeni genetski potencijal giba ka svima – klasje stabljike tvrdog korijena, svim vjetrovima putokaz. Malo je vajde bilo.

“Recite mi vi, kojima sam zaludnjak, nakon kalvarija kojima smo svjedoci i saučesnici bili: sija li sunce i dalje svima jednako, pada li kiša na krovove svih kuća? I svi o suncu snuju kad je hladno, povjetarce ždiju kad su vreline julske, pljusak vapimo kad suše zacare. Oplakuju svoje umrle istim suzama sve oči ljudske, isti je kikot i ushit onih što novom životu svjedokuju. Sve dok se ne izađe iz sebe, na poljane nacija i brdovitih vjera balkanskih, dok nam krv ne uzbuči i nervi se istegnu – mi smo samo to – ljudi. A kad nas  pozovu trube satanske na zborovanja i diobe…”

Osvrće se po praznoj cesti i produži mrmljanjem:

“Odazvali ste se zlu, sluđena gomilo, leđima okrenuti jedni drugima. Hvala lijepa, sa vama neću! Nešto mračno i neko iz dubina vavijek priječi staze ljudske, krivudaju potrage za smislom, a mi ni po jada da shvatimo: putevi ovog svijeta nisu dati ljudima  da se dalje već da se bliže jedni drugima. Zato se i pokreće čovječanstvo: da se sretnemo, ne u ponore da srljamo. O tome hoću da iznova monolog ispišem, braćo moja po peru i motiki, dok Sarajevom šetam, braćo po vjerama i nevjerama, po crnom, žutom i bijelom, po zelenom, plavom ili crvenom. Ali – po mnogo čemu ponesena braćo! Makar bio poput onog što je kraj dubokog vira neplivače upozoravao da ne skaču u njega, a oni vjerovali da je pličina. Ljudi nerado slijede Nježnost i Dobrotu, vavijek preko trnja hrle drugoj strani, ka Himeri mračnoj djeca. Stoga, na volji vam je da se podrugujete riječima,  govoreći bijesom i kroz škrgut. Da moj ushit druželjubljem banalnošću nazovete.”

Dvije sedmice je u Sarajevu. Stigao, tragom uspomena, da vidi gdje su i koliko skrite stupice i brane, trvenja i odbojnosti. Neka ga Bog ubije ako je i od koga dosad, ni na kojem mjestu dok Sarajevom hodi, čuo prijetnju. Niko da mu ružnu rekne, ne dočeka usamljenik viku na nj, a na svaki upit dobijao je smiren odgovor. Poneko ga pita odakle je; takvi će kad bi ga čuli: neka neka, dobro je što si nam došao. I mi bi tebi, samo je nešto stislo oko novca, a i nema se kad od trke za životom. Sve po redu, mehko i svileno, ni po jada da mrgodu sretne. Ili je naišao u pogrešno vrijeme, ili ga je  neko masno slagao pričom kako se narodi u Bosni i Hercegovini ne trpe, već svade i bogaraju jedni na druge iza svojih busija. Nije valjda da sanja šeherom prolazeći?!

Na Baščaršiji išće kahvu doljevušu. Stave, uz osmijeh, kraj njega fildžan i poveću džezvu. I orošenu čašu  boze. Momak je u bijeloj košulji, vezom išarana dolamica mu preko ramena, tamno zelena kićanka sa crvenog fesa pada mu preko desnog uha, miriše mladost kraj njega.  Na tanjiriću dva rahat-lokuma. Pa se i on, u rahatluku stanjen, osvrne  kaldrmi po kojoj promiče silan svijet, odasvud šetači. Šapuće: sve je ovo moje jednako kao i njihovo. Zanatlije koje kuckaju u tepsije – kao da budisti zvončićima mašu; udaraju postolari drvene klince u đonove; eno, iz prikrajka, iglama umeću šarene niti vune u ćilim; hljeb mijese, simite kao diskove dlanom tapšu, zapijevajuću u po glasa gurbetsku tugovanku; komadiće mesa prevrću nad dimom roštilja. Silan svijet zabavljen obavezama. A on, osokoljen i u dokolici, gricka lokume.

Ode potom u aščinicu: sijaset jela, pune su sinije i ćase, od plemenitih kovina suđe. Opojan miris začina, iz dalekih brda i dolova stigli aromati u sunčano prijepodne. Njegovo djetinjstvo sve te delicije pamti – nema nijednog jela sa sofre predanj koga mu majka, primorska Crnogorka, nije znala zgotoviti. Nebrojeno se puta istima sladio kod svojih muslimana iz sokaka varoških. Pa i sad bira, a red dugačak: sogandolma, krzatma, japrak-sarma, šiš-ćevab, sarajevsko pače, keške, satramać-čorba, pirjan, tarhana, ičija, masni tirit, dolmljeno janje, bamja, prijesnac pita, burek, zeljanica, sirnica, tikvuša, krompiruša, maslenica, kljukuša, uljevak, jalandžar sarma, saruk sarma, jalniš dolma… i već se vrti njemu pred očima od silnih slastica… Kiselo ovčje mlijeko nakon sitosti, da se sve slegne ravnotežom sladokuscu.

Osluškuje govor množine. Ne vidi ružnog, ne čuje ljutitog, svak’ o svom poslu zanijet, zadatku vjernik. U to se oglase mujezini. Ićindija. Sve teče po redu, pod kapom nebeskom, život i ubjeđenja. Čega tu ima da ikome smeta? Požuri do Begove džamije i s kraja dvorišta mirno posmatra vjernike kako se molitvom predaju Svevišnjem. Njihov je to zanos, nada i odanost, molbu upućuju i vjeru potvrđuju na svoj način. “Valjda sam i ja dijete božje što iz prikrajka pažljivo pratim ritual?” Osjeća kako dio nebeske milosti iz srca tih ljudi i do njega stiže: poklanjaju mu vjernici dio svog mira. Nadu mu ne mogu dati, za nju se mora pobrinuti sam.

Odlučan da svoj dan preda dokolici, eto ga do Vječne vatre. Prije neko vrijeme pročitao bijaše da je neko nad slovima koja slave oslobodioce od fašizma, ispisao grafit: Allah je vječan. Ne nađe grafit.  Nepristojan je to bio čin, neprimjeren,  ruže se time i Allah i Oslobodioci, pa su brižni ljudi obrisali skaredan natpis.

Ako su ime Ulice Vase Miskina promijenili u Ferhadija (rekoše mu da se ta džada nekoć tako i zvala, pa je ljudi vratili starom imenu), ostala je Titova ulica. Kome zbog toga može biti krivo? Vidim u tome i simboliku. Doista je naš veliki državnik djelovanjem spojio mnogo toga od iskona: muslimanima ono što oni jesu i što hoće, hrišćanima  ono što oni jesu i hoće, a ljudi mu ulicu dali sred urbaniteta kome je on, mitelevropejac, vaspitanjem i pripadao. Nakon Marindvora, počinje slijeva, preko rijeke, stambeni blok koga je izgradilo vrijeme socijalizma. A što su Grbavicu zvali radničkom i vojničkom spavaonicom, šala je iz vremena na koga samo zlurad ne može da bude ponosan.

Popodne ga zateklo u ‘srpskom’ kraju.  Između Lukavice i Vojkovića  nađe pečenjaru i puno svijeta za stolovima. Umetnu se među zdrave i vesele. Bez bojazni. Nedjelja je, bješe panađur u slavu neke svetice pravoslavne. Srpske zastave i popovi, zadovoljna lica slavljenika, vrte se peciva i plete harmonika. “Deder, jaro, zasjedni među naske!” Grli ga brkajlija, za glavu viši, koščat, miriše mu kaput na bosiljak. Tu se, griješnik, omrsio prasetinom, preko jutarnje boze i kiselog mlijeka utovario u se nekoliko čaša piva,  pa dan završio slušajući pjesme-ojkalice, napjeve seoskog življa sa okolnih brijegova. Miran, zadovoljan.

Dnevno putovanje koje mu dade tradicija naroda koji takvi jesu jer tako hoće. Svako ima razloge svoje da bude ono što je. Bog nas sve veselio i mirio! U ime Muhameda Poslanika i H(K)rista Sina Božjeg. Am(i)en! Ako njih dvoje zajedno ne mogu, ma mogu, valahi, jedno kraj drugoga gledati na cvijeće u svojim baštama. Sa nebeskih visina na nas grijehova punih.

 

Oni su jedni kraj drugih tegobe života vremenom prtili

Voli Andrića pisca. Ipak, s vremena na vrijeme, iz njegovih rečenica, konciznih opisa i uvjerljivih dijaloga, osjeti u tekstu hladnoću, suzdržljivost, kao da ju je k čitaocu poslao alien. U njegovom stilu kadšto je suviše zanata, posna mu se učini izbrušena rečenica. Poželi da usred nje nešto vrisne, bukne. Ne. Uvijek hladnoća diskretnog pripovjedača, gnom okovan ledom. Tuđ mu bude kadšto taj čovjek, Andrić Ivo, inače veliki pisac, jedan od najvećih, naših jezika majstor. Dakako, nije ga upoznao niti bio u prilici da se s njim druži, pa opaska može biti površna, ali ga stečeno knjiško znanje o njemu kao osobi često uznemiri. Teško mu da prizna da se među velikim piscima nađe i pokoji prelivoda, mrgodnik, pa i zloća. Računa da je dobar pisac jednako i dobar čovjek. A nije uvijek tako. Andrić je njemu mutna, gotovo nezemaljska pojava, suprotna Krleži, koji je, kažu mnogi, bio podrugljivac i cinik, ali jasniji u svojoj bezobraštini. Bio je otvoreno drzak. Andrića doživljava bezobrazno podmuklim. Najzad, i da ništa o Andriću ne zna, a da zna da je jedan od graditelja projekta/programa o satiranju Albanaca, dovoljno mu je da se od njega, kao čovjeka, dalji. Sva oprez, uljudnost i kruta gospodstvenost Iva(e) umire pred njegovim podacima iz biografije koji ga diskredituju.

Njegov tekst „Pismo iz 1920“ nikad mu nije bio blizak. Za nj je to plakatna književnost gdje teza kvari opis događaja i junaka. Zbunjivalo ga pa i nerviralo to pismo koje je, tobože, pisac dobio od druga, ljekara Maksa Levenfelda: Bosna lijepa zemlja, a puna mržnje i straha! O čemu to Andrić piše, zna li on što je napisao? On, duboki poznavalac bosanske duše, naša  najpouzdanija južnoslavenska spona u kulturama Evrope i Istoka, između islamskog Istoka i hrišćanskog Zapada?!

„Ili sam ja sve vrijeme, lunatik i utopista, živeći skoro dvije decenije bosanski život, tu bosanskohercegovačku stvarnost prelijetao,  jašući na hatu srebrnih krila, a da nijednom nisam sa te visine pao u blato i šiblje stvarnosti? Biće da je ipak Andrić ovim tekstom htio da kaže i ono što blagorodan čovjek ne treba da napiše. Ne, Gospodine Ivo, Bosna za me  (mediteranca i levantinca najedno), nije zemlja mržnje i straha! Bosna jeste zemlja beskrajne patnje, ali i zemlja duboke ljudskosti. U kojoj se, po mjeri hude sudbine, s vremena na vrijeme, dese i nepočinstva. Kao i svuda po zemljinom šaru. Zemlja Bosna je, najzad, ona teritorija koju je ponajprije satirala široka dobrota njenih ljudi i plemenita naivnost njenih žitelja. Da, Bosnu je uništavala njena dobrota. I san koga je sanjao čovjek Bosne. Često mu se nije posrećilo da doživi ono što sanja. Prije će biti da si ti, gospodine i druže Andriću, samog sebe vješto premetao, čuvajući se u svom zamku od magle, u sigurnosti diplomatskoj i ovjerenom statusu ideološkom. U takvom hedonizmu opreznog čovjeka i suzdržanog pisca najviše je bilo komocije i sebičnosti. A jesi li bio nacionalista, suzdržani skeptik i sračunati građanin?!“

Ne želi da analizira „Pismo iz 1920“. Činili su to prije njega, sa raznih uglova, od njega pametniji. Ono što ga sve vrijeme dalji od tog teksta jeste vješto građena strategija, iz dubine političke i ambicije diskriminatorske iznikla, kojoj je cilj diskreditacija jednog naroda i jedne zemlje. Kako to biti može, kako to biva?! Jedna pored druge vjekovima traju četiri sakralne građevine, čuje se zov s minareta, zvona jecaju, katolička, evangelistička i pravoslavna, promiču kraj sinagoga marljivi Judejci, vjernici ulaze i izlaze iz tih bogomolja, bliski u tegobama a u vjekovnoj saradnji, po nuždi ili volji, svejedno, a piščev junak tvrdi: ti se ljudi mrze i strahuju  jedni od drugih. Tlapnja! Ne može a i neću da vjeruje u to. Ali je sklon da povjeruje da između one davnašnje priče Andrićeve i ovog današnjeg klerofašističkog naricanja kojekakvih ekmečića, ćosića, bećkovića, karadžića, mladića, šemsudina i džemaludina, i inih jahača okota šovenskog, postoji i jednako traje most ideologije  kojim se prevoze zle sile i satanski tovari mržnje i straha. A to nije na Drini ćuprija.

Škuro

Oni su isti gadluk i neće u pakao

Svaki vladar koji u svom radu traži pomoć vjere, običan je slabić. A slabić nije dostojan vladanja.                                                                                                     

                                                                  Kemal Ataturk

 

Mračna, memljiva birtija, u sokaku nedaleko od Sinanove tekije. Žmirkava sijalica nad niskim uskim vratima kroz koja se ulazi saginjući a izlazi bauljajući. Za stolom dva jarana, u bradu zarasla.  Pripiti su ali deklamatorstvu vični. Ne govore već viču, u želji da ih čuju ostali. Ko? Samo strpljivi gazda i jedno tiho čeljade na drugom kraju prostorije.  Mašu dugim rukama kao granama jedno pred drugim, i meraklijski raspoloženi, ukoso držeći glave na tankim vratovima, osvrću se u polumraku. Vide da im u prostoriji društvo čini samo ćutljivi neznanac (koji, tobože nezainteresovano, zagledan u žmirkavo svjetlo, srče meku šljivovicu), ali im zbog toga elan za govorništvom ne jenjava.

Krišom pisac drži pod stolom, na koljenima, bilježnicu i zapisuje dijalog dva pijanca.

Nije mi trebalo mnogo da gledam ni dugo da slušam pa da uvidim da su ovi ovdje u svemu nalik onima tvojima tamo gore. Vaši kao i moji, iste zle majke kopilad. Iz istih pećina izašli, razmilili se bivšom domovinom da nam otimaju iz usta mukom stečeno i truju svijest lažima. Postrojio ih je sam šejtan i skladno rasporedio među nama, naivnim i dobrodušnim. A mi jesmo od merhameta, priznaj brate! čim se ovdje sastajemo, a ne među osione i sluđene u čaršijama.

Jašta radi! Kad su počeli da kvare naše dušice pozivali su se na slavnu prošlost, vekovne težnje za slobodom, rodna ognjišta i dedovske hajdučije…

… begluke i gaziluke. Počeše da  sriču ajete bolje od derviša…

… i citate iz Svetog pisma veštije nego jerusalemski popovi…

… kuneći se da sve oni to rade za svoje narode i svoje vjere. Dakako, boreći se i za nas dvoje, oni time i svoju dušu spasavaju, jer – jesu li narodni tribuni ili ne?

Nisu nas pitali kako će i dokle će, samo su obećavali, a nama je to bilo dovoljno. Ni primetili nismo da su tada pred nas stali najcrnji nevernici i odrte hulje, prevejani lopovi i kockari. Dok  nisu zacarili.

Bezbeli. Sad oni čuvaju svoje naše narode, uime nas sve čine najbolje što mogu. A mogu mnogo, mogu sve. Oni će nadživjeti i svu našu nadu, koja nam više i ne treba, zaludu nam je, u njih smo je svu uložili.

Vešti su oni da pogode naša srca na najosetljivija mesta, dovode na vašare folk-pevačice, glasaju se na narodnim zborištima deklamujući laži, opasani preko trbušine trobojnom zastavom naroda svog…

… fesovi im na  glavurdama, mrtvi ozbiljni pred nama ustreptalima, glumeći skrušenost u koju sve vrijeme samo mi vjerujemo.

Pevaju bolje od miroslava i…

… šakalski zavijaju ilahije.

Nazdravljaju jedan drugom, sada piscu okrenuti leđima. Zovu gazdu (koji se negdje skrio) da im nasjecka crnog luka i donese krupne soli. Ovaj se – čovječuljak u odeždi bosanskog seljaka iz starine, dogega, noseći na omanjem tanjiriću traženu mezu. Klanjajući se, hitro nestade iza zavjese.

Osiono, gospodareći našim slabostima, ne uzmičući kad ih uhvatimo u lažima, mi smo ih tome svikli, postali su naša savjest i ubjeđenje.

Iskvarili su najlepše naše planove, najdublju našu čast gurnuli u blato. Postajemo njima nalik u svemu. Pozivajući se na budućnost harče zadnje ostatke našeg dostojanstva, dok mi postajemo nema masa iz najgore prošlosti, klimoglavci sa njihovih tribina.

Došli smo s njima na čelu do otrovnog uvjerenja kako je istina i čast suprotna ljudskoj prirodi, do zablude da smo najprije u plemenu i vjeri jedinstveni a potom u građanstvu.

Narod je zaboravio da vođstva treba da pripadnu obrazovanima. A kakvi su predvodnici naroda? Majstori koji dotiču naše nedozrele podsvesti, vozači kroz prašumu lenosti, tapkaroši i džeparoši koji trguju našim nadama.

Većina naših palih uvjerenja još su ispisana na transparentima njihovih partija, ali mi smo već od njih delegirani za drugačiju strategiju – juriš u ponore. Govoreći nam da njihove zacrtane ideje kreću samo nama u korist.

Ne moraju nas više gurkati, prstom će pokazati put u jednom pravcu, biće dovoljan krdu taj znak.

Ustali su lagano i prišli mu krivudavo, lelujavo kao da su ispod vode, držeći se jedan za drugoga: vidjeli su čovjeka koji zapisuje. Prvi je pružio ruku, suvu šaku dugih prstiju, glatku i svijetlu kakva je u alkoholičara:

Šemsudin Bošnjo, penzionisani profesor sociologije.

Drugi se, gurajući drugara, gotovo svalio u krilo zapisivača i viknuo, zaplićući jezikom:

Savić Milojica, bivši lektor u bivšem izdavačkom preduzeću „Svjetlost“.

Potom  sve troje piju do osvita, pjevajući utiho. Zaboravljajući riječi sevdalinkama mumlali su sa la-la-la pjesme iz mladosti. Stali bi samo da srknu svoja pića ili pripale cigaretu. Grlili su se kao ženturače nad mrcem. Jedino što se jasno čulo bilo je njihovo otpuhivanje, od silne rakije huktanje kao da su ježevi, dok je klimanje glavama nalikovalo onome što čine derviši kad su u zanosu. Sociolog, lektor i naivni pisac.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.