Kad Bog ne bi postojao, trebalo bi ga izmisliti.
Voltaire, Epitre a l’auteur du livre: Des Trois Imposteurs
Kako je sunce na zemlju izlazilo i Lot ulazio u Soar, Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem i uništi one gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji.
Post 19, 23-26
Rođenje i rano djetinjstvo
Ovo je knjiga o Faustu, koji se rodi od majke Nore, kćeri Oscarove i Lidijine, zapisana rukom Ivana, sina Klarina, koji u jednom trenutku pođe za Njim.
Rođen je u zoru, duboko pod zemljom, dok je u uskogrudnoj tami u kojoj su ležali, prekriveni krvlju Novorođenčeta, podrhtavala smrtno ranjena Zemlja.
Po onečišćenim i pepelom prekrivenim prostorima kružile su horde pljačkaša i ubojica. Bijahu tada zaboravljene knjige iz vremena prije Bljeska, a očevima i majkama bijaše zabranjeno učiti djecu pismu i jeziku predaka. Nora je, usprkos tome, naučila Sina čitati i pisati. Poučavala ga je na pijesku, koji je dugo pamtio pokrete njezinih prstiju. Zatim je Faust poučavao druge, koji su pošli za Njim.
Tih dana, kad je došao na svijet, vladala je pomutnja i glad. Majka je pričala o pepelu uništenog svijeta, koji je padao s neba, kako je hodala po njemu, kao po snijegu. Pričala je o orkanskim vjetrovima koji su brisali tragove njezinih stopa i kako je, noseći Dijete u naručju, gazila preko mrtvih i mutnih rijeka, o ljudima koji su izgorjeli u automobilima, uspravni i nijemi. Podsjećali su na goleme, izgorjele šibice. Prazne i duboke duplje na njihovim lubanjama nasmrt su je plašile. Pričala je o ranjenima, koji su umirali u mukama, zavideći mrtvima, o tami koja se spustila na zemlju, koja je trajala punih četrdeset dana i kako je plakala u mraku, očajnički prizivajući svjetlo. Pričala je o zmijama, koje su izmiljele iz zemlje, i o licu čudovišnog Boga koji im se smijao iz tame. Hodala je, kad je desetak dana kasnije s Djetetom u naručju pobjegla iz porušenog grada u kojem je zavladalo neopisivo nasilje, pospanim i nasmrt bolesnim šumama, uz rijeke čije su tamne vode svjetlucale u mraku…
Daleko na horizontu tama se zgusnula, a oni su još uvijek koracali kroz visoku, sasušenu travu, koja im je toplo šuštala pod nogama. Majka je gurala kolica koja je pronašla na parkiralištu napuštene samoposluge. Ležala su, odbačena, pored izgorjelog automobila u kojem je još uvijek za volanom sjedio posivjeli ljudski skelet, vezan ostacima pojasa za sjedište.
U kolicima su držali stvari: odjeću, hranu, vreće za spavanje, dječakove igračke, kristalnu lubanja koju je majci poklonio njezin otac kad je imala šest godina… Na dnu kolica skrivala je pištolj dječakova oca. Bio je zamotan u nauljene krpe od kojih se širio vonj zagorjelog ulja. Dao joj ga je pet-šest mjeseci prije dječakova rođenja. Tada ga je posljednji put vidjela. U kolicima se nalazila i vreća puna nagorjelih lampiona koje je majka sakupljala po zaraslim grobljima, svaki put kad bi prolazili pored njih.
Jednom mu je pokazala knjigu, umotanu u prozirni najlon. Bila je napisana na stranom, nepoznatom jeziku.
„Ovo mi je ostavio otac. Rekao je da je jako skupa.“
Majka se plašila mraka. Kad bi zanoćili u napuštenoj kući, palila je lampione, a na otvorenom ložila vatre na koje je cijelu noć dodavala suho granje. Kad bi potrošila zalihe lampiona, a dogodi se da zanoće u kakvom napuštenom skloništu, dugo je u mraku plakala. Ponekad bi sklopila oči i zamišljala da je dan, iako je svijest o mraku i dalje bila živa. Sama spoznaja da će, kad ih otvori, ostati u mraku, bila je uznemirujuća.
„Umoran sam“, reče dječak.
Bio je na rubu plača.
„Još malo“, reče majka, pokazujući rukom prema šumarku koji se stotinjak metara dalje blago penjao uz padinu.
„Ne mogu. Umoran sam.“
Dječak je zaplakao, i majka ga je podigla na kolica. Stajala je iznad njega i promatrala ga, sve dok nije zaspao.
Kad su zašli u šumu, ostavila je kolica ispred patuljastog stabla makljena, da se slučajno ne otkotrljaju niz stranu. Dječak je još uvijek spavao. Prekrila ga je teškim zimskim kaputom, uzela tri žičane zamke i zašla dublje u šumu i postavila ih. Zatim je grozničavo sakupljala granje, pogledavajući dolje prema ravnici, koja je polako tonula u mrak.
Kad se vratila, noseći u naručju suho granje, dječak je još uvijek spavao. Naložila je vatru, podgrijala konzervu graha i probudila ga.
„Gdje smo?“ upita dječak.
„U šumi“, reče ona. „Podgrijala sam ti grah.“
Pružila mu je konzervu u koju je bila zabodena žlica i promatrala ga kako jede.
Ujutro, čim se probudila, dok je dječak još spavao, obišla je zamke. U jednoj je pronašla zeca. Bio je još živ. Slomila mu je vrat i oslobodila ga iz zamke. U drugoj je pronašla šojku, koja se jednom nogom zaplela u omču. Bila je mirna. Kad joj je prišla, šojka je par puta nemoćno zalepršala krilima i umirila se. Oslobodila joj je nogu iz zamke.
Čim se vratila, spustila je pticu na zemlju i poklopila je loncem, da ne pobjegne. Nabacila je ostatak granja na vatru, oderala zeca i nabola ga na ljeskovi štap s kojega je prethodno nožem skinula koru.
Dječak se probudio i pažljivo pratio svaki njezin pokret.
„Napravit ću i palačinke“, reče majka.
Dječak je volio palačinke, pogotovo dok su još tople.
„Moram ti nešto pokazati“, reče ona.
Podigla je lonac, tek toliko da zavuče ruku i uhvati pticu. Pokazala ju je dječaku.
„Što je to?“ upita on.
Bio je oduševljen. Skočio je s kolica i prišao majci.
„Šojka“, reče ona.“
„Lijepa je. Mogu li je uzeti u ruke?“
„Možeš.“
Pokazala mu je kako će držati pticu, a da ne pobjegne.
„Drži joj krila s obje ruke… da su cijelo vrijeme spuštena“, rekla je.
Potom mu je pružila pticu.
„Hoćemo li je pojesti?“ upita dječak.
„Nećemo. Mala je.“
„Pustit ćemo je?“
„Da.“
Noga, kojom se ptica uhvatila u zamku, bila je krvava.
„Hoće li ozdraviti?“ upita dječak.
„Hoće.“
„Pustit ćemo je, znači?“
„Da. Najprije ćemo je nahraniti, pa pustiti.“
„I odletjet će?“
„Da. Vidjet ćeš.“
Uzela je iz kolica komad kruha i izmrvila ga na dlan desne ruke, koji je ispružila prema ptici.
Dječak je bio oduševljen.
„Hoću li je pustiti?“ upita dječak, nakon što je ptica pojela sve mrvice.
„Pusti“, reče ona.
Dječak je ispustio pticu i pratio je pogledom sve dok nije odletjela.
Kad su završili s jelom, pokupila je ostatke hrane i spremila ih u kolica. Odmah zatim nastavili su dalje. Hodali su uz padinu, probijajući se između kržljavih stabala, a kad su izišli na zaravan iznad nje, zastali su, odmoriti se. Iza njih je ostala ravnica po kojoj su danima hodali, odmarajući se po šikarama, ili uz zarasle močvare, daleko od ljudskih pogleda.
Oko njih, u rijetkoj travi na kojoj su sjedili, rasla je biljka sitnih, sasušenih cvjetova, nalik na gladišiku. Majka je ustala, otišla do kolica i pronašla lopatu. Kopala je po ledini i vadila rukama iz zemlje sitno, orašasto korijenje.
Dječak je stajao uz nju.
„Što je to?“ upita.
„Korijenje. Ukusno je. Vidjet ćeš.“
Nabrala je punu pregršt korijenja, oprala ga vodom iz plastične boce, pa pažljivo skidala tanku, tamnu koru. Oguljeno korijenje bilo je snježnobijelo i puno vode.
„Ukusno je“, reče dječak.
Druga strana padine, gdje su naišli na truplo mrtvog starca, bila je obrasla u travu. Ležao je poprijeko na padinu. Nije imao desnu nogu: bila je odsječena ispod koljena.
Prišla je mrtvacu i opipala mu lice: bilo je hladno.
Uz mrtvačevu lijevu nogu ležao je psić, koji je tiho zacvilio kad su mu prišli.
„Mama, možemo li ga povesti sa sobom?“ upita dječak.
„Lijep je“, reče ona.
Psić je bio potpuno crn.
Podigla je dječaka iz kolica i spustila ga na zemlju. Dječak je prišao psiću i podigao ga u naručje.
„Najprije ga nahrani“, reče majka. „Gladan je.“
Uzela je iz kolica plastičnu vrećicu u koju je to jutro spremila skuhane zečje iznutrice i dodala je dječaku.
„Smijem li mu dati sve?“ upita dječak.
„Smiješ“, reče ona. „Imamo dovoljno hrane.“
Dječak je otišao par metara dalje, u stranu. Bacao je psiću komadiće iznutrica i promatrao ga kako jede.
Majka je stajala uz truplo, zamišljeno promatrajući starčevo lice. Imao je sklopljene oči i izgledalo je kao da spava. Na desnoj strani lica imao je duboki ožiljak koji je podsjećao na krvavi polumjesec. Potom je pregledala starčeve stvari, veliki sivi ruksak sašiven od kamionske cerade, koji je bio izlizan na mjestima koja su dodirivala leđa. Pored ruksaka ležala je štaka i drvena proteza u čijem su se ljevkastom udubljenju, preko kojega je starac prislanjao protezu uz batrljak noge, vidjeli tragovi krvi koji su nesnosno zaudarali.
Pronašla je i lijep lovački nož na kojem su se vidjeli tragovi krvi. Obrisala ga je o travu, po kojoj je još uvijek bilo rose, i spremila u kolica.
Zimu su proveli u starčevoj kolibi. Nalazila se stotinjak metara dalje od mjesta gdje su ga pronašli mrtva. Zahladilo je, i majka je većinu vremena, sve dok nije zapadao snijeg, provodila u šumi, loveći. Dječak je ostajao u kolibi, s psićem.
Zima je bila jaka i čim se podigao snijeg, oni su jedno jutro krenuli na jug, za životinjama koje su pobjegle pred zimom. Prenoćili su u podnožju strme padine i odmah sljedeće jutro, čim je svanulo, nastavili dalje, stazom koja je vodila uz uske serpentine. Dječak je sjedio na kolicima, držeći u rukama psića. Znatiželjno je gledao u provaliju. U daljini se vidjela rijeka. S te razdaljine činilo se da voda u njoj miruje.
Dječak je već davno prestao pitati majku kuda idu. Ipak, taj put nije izdržao:
„Mama, šta je gore?“ upita, pokazujući rukom uz serpetnine iznad njih.
„Ne znam“, reče ona.
„Put?“
„Da. Gore je put.“
Nakrivljena kućica, u kojoj su prenoćili, nalazila se s druge strane brda preko kojega su taj dan prešli. Nekada je vrvjela životom, sudeći po igračkama koje su ostale razbacane po podu. Izgledalo je kao da će se ukućani svaki čas vratiti i nastaviti zaustavljene živote.
Dječak je znatiželjno uzimao igračke i pokazivao ih majci.
„Što je ovo?“ pitao je.
„Kamion“, rekla je ona.
„Kamion“, ponovi dječak.
„Da. Pravi kamion bio je velik… poput kuće. Više ih nema.“
„A ovo?“ upita i podigne plastičnu lokomotivu.
„Lokomotiva. Kretala se željeznim šinama.“
„I ona je bila velika?“
„Da… kao i kamion. A ono je lopta“, reče majka, pokazujući prema ispuhanoj lopti koja je ležala nešto dalje.
Dječak je ustao s poda i dohvatio loptu.
„Je li i ona bila velika?“ upita.
„Nije. Lopta je lopta… uvijek je tolika.“
Pretražila je kuću u potrazi za hranom. Pronašla je tek kutiju žitnih pahuljica. Protresla ih je, držeći kutiju uz uho. Ništa se nije čulo. Otvorila ju je i istresla sadržaj na pod. U kutiji je ostala gnjecava prašina koja je zaudarala na plijesan.
Dječak ju je promatrao.
„Što je to?“ upita.
„Pahuljice“, reče ona. „Voljela sam se igrati s njima kad sam bila mala… kao ti.“
Desetak dana kasnije, ugledali su sa široke uzvisine more. Dječak je dugo, bez riječi, zurio u prizor koji se najednom otvorio pred njim.
„More“, reče majka.
„More?“ ponovi dječak.
„Da, more. Velika voda.“
Tu su ostali nekoliko mjeseci. Živjeli su u napuštenoj, kamenoj kući čiji je krov na više mjesta prokišnjavao. Kad bi padala kiša, čuli su kapanje vode koje je podsjećalo na otkucaje pohmanitalog sata.
Majka je jedno jutro spremila njihove stvari.
„Idemo natrag“, reče.
Pola sata kasnije, krenuli su na put, udaljavajući se od mora. Bez prestanka su putovali, najprije golim, surovim predjelima punim oštrog kamena koji je virio iz zemlje, a zatim su zašli u visoku šumu, kroz koju su se danima probijali.
Dječak je veći dio puta sjedio na kolicima, dok je pas, koji je u međuvremenu porastao, hodao uz njih. Zaobilazili su naselja, osim kad bi majka svratila u neko od njih, kupiti nešto od namirnica, najčešće sol i brašno, ili prodati višak ulova. Jednom je prodala cijelo lane, ostavivši za njih prednju plećku i iznutrice.
Dječak je ponekad znao zastati, kad bi prolazili pored naselja, osluškujući dječju graju, i majka bi ga požurivala.
„Idemo“, rekla bi. „Ne želim da te itko povrijedi. Ljudi su zli.“
Dječak bi poslušno krenuo ispred nje, neprestano se osvrćući iza sebe, sve dok glasovi ne bi utihnuli.
„Obećaj mi da nikad nećeš imati djecu“, rekla je jednom.
Dječak je zbunjeno gledao u nju.
„Zašto?“ upitao je.
„Samo mi obećaj“, rekla je.
„Obećavam. A zašto?“ ponovo je upitao.
„Mnogi su izgubili djecu. To je nešto najstrašnije što ti se može dogoditi. Strašnije od smrti.“
Samo su jednom zastali, jer je nekoliko dana zaredom padala kiša. Živjeli su u skloništu koje je majka na brzinu napravila. Zabila je četiri visoka štapa u zemlju, preko kojih je navukla najlon.
Jednom su, predvečer, prošli pored vjetrenjača. Stajale su na sjevernoj strani gole padine. S druge, južne strane, koja je također bila gola, nije bilo ničega.
„Što je ono?“ upita dječak.
„Vjetrenjače. Njihove elise se vrte na vjetru. Nekada su davale svjetlo.“
„Svjetlo?“ upita dječak, koji nikako nije mogao povezati prizor pred sobom sa svjetlom. „Kako?“
„Ne znam. Ali znam da su davale svjetlo. Sačekaj me. Brzo ću se vratiti.“
Majka je otišla. Gledao je za njom, sve dok nije, kojih stotinjak metara dalje, nestala u rupi ispod zemlje. Ubrzo se vratila, noseći dvije knjige. Pružila mu ih je, i on ih je, naizmjence, zbunjeno listao. Bile su prepune šarenih, dječjih crteža.
„Što je ovo?“ upita dječak.
„Knjige“, reče ona. „Ima ih još. Jednom ću ti ih pokazati.“
„Pepeljuga“, pročitao je dječak, razvlačeći riječ na slogove.
„Već sam ti pričala tu priču. Sjećaš se?“
„Sjećam. Bila je tužna… plakao sam.“
„To je jedna druga priča. Zvala se Mala sirena.“
„Ispričaj mi je. Zaboravio sam je.“
„Samo sam ti je jedanput ispričala. Ne volim kad plačeš.“
„Ipak mi je ispričaj.“
„Ispričat ću ti je pred spavanje.“
Dječak je tu noć plakao u snu, i majka je bdjela nad njim, sve dok nije prestao. Zatim je otišla izvan kruga vatre, i tu, bez suzdržavanja, dugo naglas plakala.
Odrastanje
Nakon majčine smrti, Faust je četrdeset dana proveo u jami, okružen knjigama. Hranio se pticama i zečevima koje je lovio u zamke. Imao je četrnaest godina.
Ljudi su, u međuvremenu, zaboravili stare Bogove i počeli stvarati nove.
Brdo, u čijem je podnožju boravio, prozvali su Svetom Gorom, čiju su sjevernu stranu, na kojoj su stajale tri nakrivljene vjetrenjače koje su nekim čudom preživjele Bljesak, nazvali Golim Brdom. Na južnoj strani, koju nazvaše Brdo palih Bogova, po kojoj su nekada ležali ostaci palih vjetrenjača, ničega nije bilo.
„Lažni Bogovi su tamne mrlje pred našim očima, koje nam zauzdavaju pogled i sužavaju vidike, ostavljajući nas u mraku neznanja i sumnji“, rekao je jednom…
„Moram ti nešto pokazati“, rekla je majka jedno jutro, čim se dječak probudio.
Sanjao je bučna jata ptica koja su letjela iznad njih. Najprije je, čim je otvorio oči, pažljivo osluškujući, pogledao u nebo. Bilo je nisko i sivo.
Iz magle je dopiralo graktanje vrana.
„Kiša će“, reče majka gledajući u nebo, prateći dječakov pogled.
„Zašto pada kiša?“ upita dječak.
„Ne znam. Neke stvari treba prihvatiti onakve kakve jesu.“
„Što si mi htjela pokazati?“
„Vidjet ćeš, kad stignemo tamo… daleko je.“
„Idemo dalje? Na put?“
„Da.“
Majka je bila bolesna. Lice joj bilo puno otvorenih rana i bližio joj se kraj. Godine, koje su ostale iza njih, a koje su proveli putujući bez cilja, trpeći studen i žegu, oslabile su joj kosti. Zbog bolova u zglobovima, sve je teže hodala, a kosti su joj vremenom postale krhke i lomljive.
Dječak, koji je porastao i ojačao, uzeo je majku u naručje i smjestio je na kolica. Bila su to nova kolica, mnogo veća od starih, koje je majka godinama gurala ispred sebe.
Krenuli su na sjever, udaljavajući se od rijeke i zaraslih ruševina koje su podsjećale na omanji grad. Zemlja je bila vlažna od kiše, i za njima se vukao trag kotača. Pas je išao nekoliko metara ispred njih. Ponekad bi zastao i podignute glave pažljivo osluškivao.
Vidjeli su još neko vrijeme rijeku u daljini. Pred njima se, sve dokle je dopirao pogled, pružala ravnica ispresijecana močvarama. Zaobilazili su ih krećući se rubom, uz visoko izraslu trstiku, osluškujući žive glasove koji su dopirali iz njih. Danju su se orijentirali prema lišajevima koji su rasli sa sjeverne strane stabala mrtvih voćnjaka, kroz koje su povremeno prolazili, a noću su gledali u nebo, tražeći pogledom Sjevernjaču.
U jednom sličnom voćnjaku prenoćili su prvu noć. Nalazio se iza napuštene kuće s čijeg je krova popadao crijep, koji je ležao u pravilnoj liniji uz podužne strane kuće, poput snijega u proljeće, nakon što bučno spuže s krova. Oko mrtvih stabala i najnižih grana voćki spleli su se divlja loza i bršljan.
Majka je, ležeći na kolicima, držala plastičnu bocu s vodom. Pila je u kratkim, ptičjim gutljajima.
„Stalno žednim“, reče.
U daljini je sijevalo i iz mraka bi izronio ravni horizont. Grmljavina je dopirala s velikim zakašnjenjem.
„Hoće li kiša?“ upita dječak.
„Mislim da neće“, reče ona.
„Kako znaš?“
„Daleko je. Otac mi je jednom to objašnjavao. Svjetlost je mnogo brža od zvuka. Naučio me kako mogu odrediti koliko je grmljavina udaljena od nas: pratiš sijevanje u daljini, a u sebi brojiš, sve dok ne začuješ grmljavinu. Zatim pomnožiš broj sekundi s tristo pedeset metara…“
„Zašto tristo pedeset?“
„Tom brzinom putuje zvuk.“
Dječak je zurio ispred sebe, sve dok horizont u daljini nije izronio iz mraka. Zatim je tiho, šapatom, brojao.
„Dvadeset“, reče, čim se začula grmljavina.
„Sedam tisuća metara“, reče majka.
„I neće doći do nas?“
„Mislim da neće. Osjetim je u kostima.“
„Kišu?“
„Da. Uvijek me pred kišu bole kosti.“
Zatim mu je pričala o ocu. Često je pričala o njemu. Dječakov otac zvao se Marko. Majčin i Markov otac bili su prijatelji. Svaki put je to naglašavala. Upoznali su se u nekakvoj Arci, o kojoj majka nije znala ništa. Otac joj je spominjao i nekog Fausta. Nije bila sigurna je li to ime bilo povezano s Arkom, iako ga je zbog nečega povezivala s njom. To neobično ime jako joj se svidjelo i već je tada donijela odluku da će sinu, ako ga ikada bude imala, dati ime Faust.
„Što je Arka?“ upitao je dječak, čim je majka prvi put spomenula Arku.
Slično se događalo svaki put kad majka izgovori riječ koju dječak nikada ranije nije čuo.
„Nikada nisam shvatila o čemu je riječ. Otac nije volio pričati o tome.“
Dječak je lomio suho granje s voćki, pa ga donosio i bacao na gomilu par metara dalje od kolica. Zatim je naložio vatru.
Do dugo u noć sjedili su pored vatre. Pas je spavao. Zavladala je nestvarna tišina. Čulo se tiho, gotovo nečujno pucketanje vatre i kad bi se pas povremeno pomjerio u snu. Bilo je nešto prijeteće u toj nezemaljskoj tišini, i oni su je, gledajući ravno ispred sebe u mrak, osluškivali, poput uznemirenih životinja.
„Kažu“, reče majka, „kako će na kraju svijeta zavladati tišina. Vjetar će zastati, prestat će padati kiše, i tada će se začuti samrtni hropac Zemlje, ali neće biti nikoga tko bi ga mogao čuti. Plašim se tišine. Kad si se rodio, zemlja se dugo tresla, a onda je nastupila tišina. Bila je nestvarna. Čak si i ti prestao plakati. Kao da si je i ti osluškivao zajedno s nama. Ležala sam u mraku i bez glasa plakala.“
U zoru su prešli oplićalu rijeku. Kad su se izvukli iz šiblja na obalu, u daljini su ugledali golu stranu Svete Gore.
„Već smo bili tu“, reče dječak.
„Da“, reče majka. „Davno… bio si jako mali.“
Cijelo su jutro hodali ravnicom, krećući se ravno prema Svetoj Gori, koja se vidjela u daljini. Majka je u bolovima ležala na kolicima koja je dječak s lakoćom gurao, jer tu gdje su došli dugo nije padala kiša, i zemlja je bila tvrda i spečena.
Kad su stigli nadomak Gore, vidjeli su rijeke ljudi koje su pristizale sa svih strana.
Majka je bila zbunjena.
„Što se ovo događa“, reče. „Ljudi… odakle svi ti ljudi?“
Sa sjeverne strane Svete Gore, u njezinu podnožju, stajalo je na stotine ljudi, pogleda usmjerenih prema vjetrenjačama. Oko dječaka i majke, koja je stajala pored kolica, držeći se za njih, stvorio se prazan krug, zbog psa, koji je u međuvremenu silno porastao i koji je ljudima ulijevao strah.
Svi ti ljudi, koji su se skupili, čekali su vjetar, a kad su se moćne elise pokrenule, pali su ničice na zemlju. Pao je i dječak, poput svih drugih, poput njegove majke, koja ga je grčevito držala za ruku. Zemlja je mirisala na prašinu, gušeći ga, i dječak je, koliko god je mogao, susprezao dah. Čuli su škripu i cviljenje koje je podsjećalo na plač, i oni su dugo slušali taj zvuk, ležeći na zemlji poput palih vojnika.
Ostali su kod Svete gore i nakon što su svi drugi otišli. Mnogi su, prije odlaska, ostavili u podnožju brda zapaljene lampione.
„Pokazat ću ti jamu u kojoj sam živjela, u kojoj smo se skrivali od androida“, reče majka. „To sam ti željela pokazati.“
Upitao je što su androidi.
„Lažni ljudi koje smo jednom stvorili. Nekada su bili dobri, a onda su postali zli. Njih više nema“, rekla je.
Izvukla je iz džepa gumenog čvorka i pružila mu ga.
„Ovo su mi dali… dok su bili dobri.“
„Androidi?“ upita dječak.
„Da.“
Dječak je pritisnuo čvorka i osluškivao cvrkut.
„Nikada nisam čuo sličan“, reče.
Dječak je vješto oponašao cvrkut ptica koje je slušao dok je s majkom lutao šumama. Ili dok su zaobilazili močvare.
„Nisi ga mogao ni čuti. Čvorci odavno više ne postoje. Nestali su dugo prije Bljeska… prije nego što sam se ja rodila.“
Dječak je još jednom pritisnuo čvorka i pružio ga majci.
„Tvoj je… meni više ne treba“, reče ona. „To je glas izgubljene prošlosti. Sačuvaj ga.“
Kolica su ostavili na rubu šikare u kojoj se, skrivena od pogleda, nalazila rupa u zemlji. Pas je ostao pored kolica, dok su se njih dvoje spustili kroz rupu u zemlju. Prvi je ušao dječak, oslanjajući se nogama na kliske stepenice urezane u tlo. Uhvatio je majku za noge i pažljivo je spustio na zemlju. Unutra je bilo mračno, i majka je zapalila lampion koji je ponijela sa sobom.
Hodali su labirintom uskih tunela koji su zaudarali na vlagu, sve dok nisu došli do prostorije kvadratnog oblika uz čiji su jedan zid stajale police s knjigama.
„Knjige“, reče ona. „To sam ti htjela pokazati. Rijetki znaju za njih.“
Dječak je nijemo gledao u police.
„Koliko tu ima priča“, reče.
„Na tisuće“, reče ona.
Majka se spustila na krevet, smješten uz zid prostorije, nasuprot polica, dok je dječak izišao vani. Pala je noć. Pas, koji je spavao pored kolica, podigao je glavu i odmah je potom spustio, kad je ugledao dječaka.
Otišao je do Golog Brda, u čijem podnožju kao da je gorjela užarena omča. Redom je gasio lampione i trpao ih u vreću koju je ponio sa sobom, a zatim ih odnio u jamu.
Tri dana kasnije, majka je umrla, i dječak ju je sahranio u jami. Grob je iskopao u samom ćošku prostorije, nasuprot polica s knjigama, da u svakom trenutku zna gdje se nalazi.
Dani su mu prolazili u čitanju knjiga. U jami je pronašao knjigu koja se zvala Arka, koju je napisao neki Faust Kolovrat. Nju je prvu pročitao. U knjizi su se spominjali oba njegova djeda, baka i majka.
Povremeno je odlazio u polje i postavljao zamke koje je kasnije obilazio i sakupljao ulov, uglavnom zečeve i fazane. Jednom je u zamci pronašao mladu lisicu. Dok joj je oslobađao nogu iz zamke, lisica se očajnički otimala i pokušavala ga ugristi za ruku.
Većinu vremena provodio je vani, uz kolica. U jamu je odlazio samo po nove knjige. Kad je zahladilo, preselio je dolje, dok je pas ležao uz kolica, pazeći na njihove stvari.
Kad je jedno jutro izišao iz jame, ponio je sa sobom desetak knjiga, među kojima je bila i Arka, koje je sakrio na dno kolica.
Kretao se cijeli dan tvrdo nabijenim putem koji je kroz polja vodio na zapad. Zastao je nekoliko sati kasnije i osvrnuo se iza sebe: Sveta Gora se još uvijek vidjela u daljini.
Zanoćio je u napuštenoj kući bez krova. Nalazila se stotinjak metara od puta kojim je prolazio. S neba su počele padati zvijezde. Dugo je, s osjećajem straha, gledao u nebo, sve dok se nije očistilo, dok ponovo nije iznad sebe vidio poznatu sliku, kakvu je vidio stotinu puta dotada: hladne, daleke zvijezde koje uspavano trepću. Sklopio je oči i pokušavao zamisliti sliku neba u koje je do maloprije gledao. Zatim ih je otvorio, uspoređujući sliku iz svoje glave s onom koju je vidio iznad sebe.
(…)
Barbarina smrt
Tako je govorio Faust:
Klonite se ljudi koji ne slijede pravi put, da ne bi i vi, zajedno s njima, odlutali u tamu.
Dobro vraćajte dobrim, a zlo zlim, jer zli ljudi samo u silu vjeruju.
Ne postoji ništa strašnije od smrti djeteta. Jedino je to strašnije od smrti.
Djeca su prazna lica na koja trebamo utisnuti vlastiti znak.
Osveta je iskupljenje koje nas čini jačim. Ako vam neprijatelj slomi prst jedne ruke, vi ćete njemu slomiti svih pet.
Poštujte zaboravljene Bogove naših predaka, kojima su se klanjali usprkos silnom znanju koje su posjedovali.
Ne gradite domove ni velebne palače, jer ćete kad-tad ostati bez njih…
Prešli su rijeku, gazeći kroz hladnu, malaksalu vodu od koje su im trnula stopala. Izišli su na obalu, iza koje se dizala padina obrasla smrekom i rijetkim drvećem čije im je požutjelo lišće vjetar povremeno nanosio u lice, pridržavajući se za žilave grane vrba koje su se nadnosile nad rijeku.
Zastali su u vrhu padine, umorni od napornog penjanja. Stajali su u mjestu, dlanova prislonjenih uz koljena, dok su im srca ubrzano tukla. Tek tada su ugledali Barbaru: ležala je nepomično na obali, pored niske, kržljave smreke, i Faust se istog trena spustio do nje.
„Što se događa?“ upita.
Gledala je u prazno. Okrenuo se za njezinim pogledom.
„Umorna si?“ upita.
Nije mu odgovorila. Podigao ju je u naručje i krenuo ukoso padinom prema vrhu. Njezina kosa, kojom se poigravao vjetar, koji se čuo u krošnjama drveća, padala je prema zemlji poput slapa. Podsjećala je na ubogu zastavu s koje je vrijeme izbrisalo insignije i boje.
Dugo je, nakon što ju je iznio na vrh i spustio na zemlju, dolazio do daha. Disao je grozničavo i ubrzano, a u ušima mu je šumjelo.
„Što se dogodilo?“ upita, čim je došao do daha.
Kosa joj je, razbarušena i isplavjela od sunca, ležala oko glave, poput ostataka uništenog gnijezda.
„Ne znam“, reče ona. „Nisam više imala snage.“
„Boli li te išta?“
„Ne boli.“
„Umorna si?“ ponovo upita.
„Da.“
Učenici su se okupili oko njih.
„Ovdje ćemo prenoćiti“, reče on.
Netko je u blizini pronašao kamen pa ga otisnuo niz padinu, i svi su netremice gledali za njim, sve dok nije pljusnuo u vodu.
Učenici su otišli prema obližnjem šumarku, u potrazi za ogrjevom, a on je ostao uz Barbaru i položio joj glavu u krilo.
„Je li ti hladno?“ upita.
„Nije“, reče ona.
Ivan je naložio vatru, i Faust je napravio uz nju ležaj, pa spustio Barbaru na njega. Osjetio je grčeve u listovima nogu.
„Jesi li gladna?“ upita.
„Nisam“, reče ona. „Žedna sam.“
Dodao joj je bocu i promatrao kako pije.
Ostali su tu cijeli dan. Ujutro su nastavili dalje. Barbara je jahala na konju, kojega su jednom, dok je bio ždrijebe, pronašli slomljene noge. Faust ga je jednom rukom vodio, dok je drugom pridržavao Barbaru, da ne padne.
Cijeli su se dan kretali preko visoravni obrasle gustim, negostoljubivim trnjem kroz koje je vodio uski, tvrdo nabijeni put.
Nekoliko mjeseci kasnije, Barbara se više nije mogla držati na konju. Nastanili su se u ruševnoj zgradi zarasloj u grmlje i korov, pored koje je prolazila pruga. Načinili su Barbari ležaj, i Faust je satima sjedio pored nje. Vidno je smršavila, usne su joj bile suhe i ispucale, a povremeno je imala i napade suhog kašlja, od kojega bi joj zasuzile oči.
Ostali su u ruševini sve do Barbarine smrti. Faust je većinu vremena provodio uz Barbarin ležaj i povremeno joj kvasio lice i čelo vlažnom krpom.
Posljednjih dana života samo je ležala.
„Umrijet ću“, reče.
Oči su joj bile sklopljene.
„Svi ćemo umrijeti“, reče on.
Otvorila je oči.
„Žao mi je što nismo imali djecu“, reče.
„Jednom davno obećao sam majci da nikada neću imati djecu“, reče on.
„Zašto?“
„Sjećala se Bljeska… upoznala je mnoge koji su ostali bez djece. Rekla je da je to strašnije od smrti.“
Barbara je šutjela, kao da razmišlja o Faustovim riječima.
„Da, strašnije je“, reče.
„A i nemamo im što ostaviti. Roditelji su uvijek ostavljali djeci nešto u nasljeđe… imam u rancu neke stvari koje sam naslijedio od roditelja.“
„Dalekozor?“
„Da. Bio je očev. Imam i njegov pištolj… i kristalnu lubanju koju je majci poklonio njezin otac. Pokazao sam ti je jednom.“
„Sjećam se te lubanje.“
„A imam i majčinog gumenog čvorka.“
Izvukao ga je iz džepa i pokazao.
„Mogu li ga vidjeti?“ upita, i on joj ga dadne.
Pritiskala je čvorka, sklopljenih očiju, držeći ga uz uho.
„Više ih nema“, reče on.
Barbara je klimnula glavom.
„Pričao si mi jednom o tome“, reče.
„Jesam li ti pričao o šojci koja se jednom uhvatila u majčinu zamku?“
„Jesi. To je lijepa priča. Ispričaj mi je ponovo.“
Počeo je s pričom, pokušavajući se prisjetiti svih detalja. Barbara je sklopila oči. Prestao je pričati.
„Nastavi“, reče ona. „Opiši mi njezino perje.“
Nastavio je, sve dok nije zaspala.
Bio je uz nju kad se probudila. Otvorila je oči i potražila ga pogledom.
„Tu si“, reče.
Klimnuo je glavom.
„Želiš li da nastavim?“ upita.
Barbara je, bunovna od sna, zbunjeno gledala u njega.
„Priču o šojci?“ upita on.
„Ne treba. Zanima me nešto drugo… što se događa s nama kad umremo?“ upita.
„Ne znam. Nitko to ne zna.“
„Postoji li drugi svijet?“
„Postoji.“
„Jesi li siguran?“
„Mora postojati“, reče. „Inače ništa nema smisla. Ako ne postoji, svejedno je činimo li za života dobro ili zlo.“
„Postoji, znači, samo za one koji su činili dobro?“
„Da.“
„Jesmo li mi činili dobro?“
„Jesmo.“
„Možda Bogu više nismo zanimljivi?“
„Ljudi?“
„Da. I dobri i loši?“
Šutio je i razmišljao o Barbarinim riječima.
„Umorna sam“, reče ona.
„Pokušaj zaspati.“
„Hoću. Ostavit ću ti majčin lančić. Meni više ne treba.“
Skinula je s vrata zlatni lančić na kojem je visjelo minijaturno raspelo i pružila mu ga. Slučajno je znao o čemu je riječ: o davnom, zaboravljenom Bogu kojega su vojnici razapeli na križ. Jednom je to ispričao Barbari.
„Neka te čuva“, reče ona.
„Zašto nije čuvao tebe?“
Barbara je šutjela.
„Njega su razapeli na križ. Pričao sam ti jednom o tome. Zbog čega nije pomogao sebi… ako je bio Bog?“
„Umorna sam“, rekla je i sklopila oči. „Možda je i on bio umoran.“
Umrla je istu večer, u snu. Faust je bio uz nju. Osjetio je kad se umirila i prestala disati, iako se cijelu noć čuo vjetar. Podigao joj je očne kapke. Oči, u čijim se dubinama vidio odraz svijeće, bile su mrtve i zaleđene. Dugo joj je, satima, izgubivši osjećaj za vrijeme, držao nadlanicu na čelu, prateći kako joj se lice hladi.
Sahranili su je u zoru, pored pruge, u rahlo tlo po kojem ništa nije raslo. Odmah zatim nastavili su dalje, prateći prugu koja se gubila u gustoj magli kroz koju su koracali.
Suđenje i smrt
Nakon Barbarine smrti, Učitelj se vidno promijenio. Postao je tužan i zamišljen. Često je govorio o smrti.
Smrt nije kraj, govorio je.
Blago onima koji će i nakon smrti ostati u mislima dragih ljudi.
Život je misterij koji završava smrću, na koji nitko nema valjan odgovor.
Jednom smo, nakon Barbarine smrti, nas devetoro i Faust, stajali u ravnici. Ispred nas, u daljini, vidjele su se vjetrenjače.
„Trebamo srušiti njihove Bogove“, rekao je. „Za tri dana nitko ih se više neće sjećati“, rekao je još…
Ujutro, kad su se probudili, bili su okruženi vojnicima koji su se iznenada pojavili. Visoka trava, okovana mrazom, šuškala je pod nogama. Jedan od učenika pokazao je na Fausta, i vojnici su ga ščepali i oborili na zemlju. Nalazili su se na planinskoj visoravni, daleko od prvih naselja koja su za čistih, vedrih dana vidjeli u daljini. Zavezali su mu ruke konopom čiji je drugi kraj bio zakačen za sedlo konja. Satima su se spuštali s planine. Ponekad bi, kad ne bi uspijevao pratiti ritam konja, pao, i konj bi ga povukao za sobom, zbog čega su mu koljena i lakti ruku bili krvavi i izranjavani.
Sljedeći dan, kad je svanulo, dugo su hodali podivljalom ravnicom po kojoj su rasli makovi. Polja pred njima crvenjela su se od njihovih razmetljivih cvjetova. Nebo u daljini dizalo se ravno iz zemlje. Koracao je gledajući ispred sebe. Monotoni prizor pred njim budio je bolne uspomene na dane kad je s majkom, sjedeći na kolicima, prolazio sličnim predjelima, zagledan u daljinu, gdje se nebo poput golemog sječiva ubadalo u zemlju.
Ujutro su ga predali sucu.
„Rekli ste“, rekao je sudac, krupni ćelavi muškarac, „kako treba srušiti naše Bogove i kako ih se nakon toga nitko više neće sjećati?“
„Da, rekao sam to.“
Stajao je ispred suca zavezanih ruku, dok su iza njegovih leđa stajala dvojica vojnika.
„Što da radim s vama? Znate li kakva je kazna za slična djela?“
„Da, znam.“
„Pomirili ste se s tim?“
„Da. Jednom je moralo doći do toga, iako nisam doslovce mislio kako vjetrenjače treba srušiti…“
„Vjetrenjače?“
„Da, vjetrenjače, koje vi nazivate Bogovima. Htio sam reći ljudima kako nije riječ o Bogovima, već o vjetrenjačama, koje su ljudima nekada davale svjetlo. Znate to bolje od mene.“
Sudac je, pognute glave, u nedoumici šutio.
„Odakle vi to znate? Jeste li sigurni?“ upita.
„Majka mi je jednom to ispričala. Dobro se sjećala tih vremena“, reče on.
Sudac je dao vojnicima rukom znak da se udalje.
„Vi se ne sjećate godina iza Bljeska… što se tada događalo“, reče, čim su vojnici napustili prostoriju. „Ljudi su živjeli od danas do sutra. Bili su nevjerojatno okrutni. A onda smo im dali Bogove – nadu i strah od kazne. To je unijelo red u naše živote, koji vi, sada, remetite svojim propovijedima.“
„Recite mi, kako su povjerovali oni koji su se sjećali vremena prije Bljeska? Poput vas? Ili poput moje majke?“
„Mislite li da je nekome bilo važno što ljudi misle? Vremenom su povjerovali, jer će ljudi uvijek povjerovati u ono što im ide u prilog. Usprkos svemu, usprkos sjećanju. Ukoliko su drugačije razmišljali, morali su to držati za sebe.“
„Poput vas?“
Sudac je šutio.
„Što hoćete da vam kažem? Kako ne vjerujem?“ upita.
„Da.“
„Što imate od toga?“
„Ništa. Osim da mi kažete kako sam govorio istinu.“
Sudac je šutio.
„Očekujete li nešto slično?“ upita sudac.
„Ne. Iako sam i dalje uvjeren da ljudima treba govoriti isključivo istinu“, odgovori on.
„Što imaju od istine? Riječi su prazne. Morate se pomiriti s tim… Koja je razlika između vjere u vjetrenjače i tlapnji kojima ste punili uši svojim učenicima? Ljudi će prije povjerovati u nešto što vide, nego u nešto što čuju. Nekada su postojali ljudi koji su vjerovali da je Zemlja ravna ploča… jer su je vidjeli takvom. Usprkos svemu… usprkos knjigama i neumoljivoj logici. Vjera u vjetrenjače je mnogo racionalnija. Ljude možete uvjeriti u što god hoćete.“
Faust je šutio i gledao u pod.
„Zbog toga ste zabranili knjige, da nas držite u neznanju?“ upita.
„Ne. Umni ljudi su uništili naš svijet. Ne želimo da se to više ikada dogodi. Ne želimo ničiju smrt.“
„Smrt nije kraj“, reče on.
„To nitko ne zna, pa ni vi“, reče sudac. „Nitko, osim mrtvih. To je najstarija od svih ljudskih utjeha.“
Faust je netremice zurio u pod.
„Što želite reći?“ upita.
„A što ako je smrt ipak kraj?“ upita sudac. „Ako je ovaj život sve što imamo?“
„Onda to nikada nećemo saznati. Umrijet ćemo u nadi.“
„Ne morate umrijeti.“
Faust pogleda u suca.
„Ne moram?“ upita.
„Reći ćete učenicima kako je sve ono o čemu ste im govorili bila laž.“
„Mislite li vi da se radi o laži? Da je cijeli naš život velika laž?“
„Nije važno što ja mislim“, reče sudac.
„Ne želim im uzeti nadu. To je jedino što imaju.“
„Treba li vam vremena da razmislite?“
„Ne treba. Ništa se neće promijeniti.“
Već sljedeći dan, ujutro, odveli su ga na Svetu Goru i razapeli na vjetrenjaču. Izdalje je podsjećao na golemog pauka koji je tu, na visini, razapeo nevidljivu mrežu, strpljivo čekajući plijen.
Legenda o tišini
Blago onima koji bijahu slijepi pa progledaše, jer će čuti tišinu što će zavladati u posljednje dane. Umirit će se i zastati vjetrovi, da nikada više ne zaigraju među listovima drveća i nad dubokim vodama. Prestat će padati kiše i tišina će pasti po zemlji, poput pogrebnog pokrova…
Izdavala ga je snaga, a pred očima mu se maglilo. Utihnuo je žamor mnoštva, koje se u međuvremenu razišlo. Nije više znao koliko dugo visi na elisama, koje su mu na trenutke, kad se iznenada pokrenu, izazivale mučninu i vrtoglavicu.
Čuo je ptice. Otvorio je oči. Vidio ih je, kroz gustu izmaglicu, kako lebde u oblacima. Svladao ga je božanski umor. Razmišljao je o Barbari, pa o tišini, kako će u trenutku kad zavlada zauvijek sklopiti oči i osluškivati je, sam u dubokoj tami, na mjestu gdje prestaju tuga i strah.
