Jasna Šimić: Sjeti se da zaboraviš
(Danilo Kiš)
Dužnost je čoveka, pogotovu pisca – i vi ćete reći da govorim kao starac –
da ode sa ovoga sveta ostavivši za sobom ne delo, delo je sve, nego nešto
od dobrote, nešto od saznanja. Svaka napisana reč je kao postanje. …
Nauka i istorija ne mogu da zamene poeziju.
Kiš
Što je napisano iz leva u desno, ne može se ponovo napisati u obrnutom smeru.
Kiš
Prvo što u sjećanju vidim jeste njegova bujna, uzjogunjena kosa, njegovo lice nepravilnih crta sa prilično velikim nosom koje nalikuje na neko krpeno zvono, lice na kome su ipak neprekosnoveni gospodar njegove svijetle oči s inteligentnim pogledom koji je istovremeno blag, smiren, vatren, i dubok, i koji odaje čovjeka od karaktera; tu su i njegovi raštrkani zubi, njegov dubok, senzualan glas, njegova cigareta, kao ugrađena u usta, skupa sa čašom vina, njegova vitka izdužena silueta, pomalo povijena u pasu. Niko ne bi mogao reći da je to plastično lice odgovaralo klasičnim kanonima ljepote. Ali čim bi progovorio, ovaj zaljubljenik i mađioničar riječi, pretvarao bi se u Apolona. Koliko god ljudi, poznatih ili nepoznatih da je bilo u njegovoj blizini, brisali su se pred našim očima, dok je on naprosto razgrtao prostor u kome se nalazimo. Poput najvećeg glumca, « razdirao je ekran », ništa posebno ne čineći da taj « spektakl » koji se odvija pred nama postane fascinantan.
Susret s Danilom Kišom urezao mi se u sjećanje, mada ne mogu tačno odrediti gdje i kada se prvi put desio. Od njegovog lika neodvojive su ostale neke pariške kafane, nekoliko vožnji taksijem, Jugoslovenski centar preko puta Beaubourga, u kome je bio čest gost, a napose naša zajednička prijateljca kod koje smo bili uvijek izuzetno ugošćeni. Odlična kuhinja ove prijateljice uvijek je obilno zaljevana dobrim vinom, čiji je Kiš bio poklonik.
Tu bi se zadesio i Stanko Cerović, moj budući šef sa RFIa (koji se u to vrijeme ponašao kao čovjek širokih vidika), i još neki bivši Jugosloveni, svi manje-više opsjednuti komunizmom, tim zatvorom za dušu i duh. Nismo ni slutili da će se za koju godinu sve posunovratiti, a taj period, koji smo olajavali, činiti nam se kao raj u odnosu na « demokratiju » koja je uslijedila i koja traje.
Prevela sam bila Kišov članak koji je izašao u Nouvel Obsu (vjerovatno je i tu bilo riječi o totalitarizmu i Jugoslaviji), pa je bilo predviđeno da se nađemo kod naše zajedničke prijateljice, da Danilo pregleda moj prevod i aminuje ga, kako bih ga mogla poslati u neki jugoslavenski list. Te večeri bila sam izuzetno tužna, jer sam dan prije toga saznala da mi je umrla baka (mamina majka koju sam zvala nena), a koja je za mene bila simbol djetinjstva i uopšte života. To je bio i moj prvi susret sa smrću nekog vrlo bliskog. Tuga je kumovala da se napijem već od nekoliko kapi vina – dok mi je u normalnim uvjetima trebalo ipak dva, tri gutaljaja – tako da se vrlo malo sjećam svega što se zbivalo te kasne večeri. Drugim riječima, znam tek da smo se Danilo i ja izdvojili u susjednu prostoriju da provjerimo prevod, i da mi je on dao neke usputne sugestije, prije nego što smo se pridružili ostalima. Ono kasnije je prilično obavijeno maglom, a preda mnom u svijesti ostalo tek nekoliko detalja: kauč na kome smo mezili i pili, taksi u kojem smo se vraćali kući, suze koje su iz mene lile – D. mi prinosi šolju čaja, pruža maramicu, kaže « prepao sam se da ti je mama … », a nešto kasnije, na francuskom : « on ne dit pas de gros mots » (ovom igrom riječi označavao je sve što pripada registru « sladunjavog »); tu je bilo i jedno, meni i danas nerazumljivo pitanje da li ću ga pozdraviti kad ga ponovo vidim. Nekoliko dana nakon toga vidjela sam ga u Jugoslovenskom centru gdje je imao veče, i kad se digao od stola za kojim je sjedilo još nekoliko govornika, prišao mi i poljubio (po francuski), Predrag Matvejević, s kojim sam se u tom času takođe pozdravljala na vratima Centra, – a kog znam od djetinjstva -, gotovo fascinirano je više puta povikao: Ti znaš Danila, znaš Danila, znaš Danila ?! Da, to su tek isječeni trenuci koji su se zadržali u svijesti poput bljeska munje, koji su i most, tanak poput dlake, što spaja obale mene, vječnog stranca, i obale onog drugog, takođe stranca, most između mene i jednog davnog doba, još tanji od sirat ćuprije što povezuje pakao s rajem, a koji mene veže za ljude koje sam nekada viđala, a koji su danas iščezli iz mog života. Jedni na jedan, drugi na drugi način.
Svet je naviknut na čuda. Skeptičnije govoreći, svet je ravnodušan, rekao bi Kiš.
Još nešto neodvojivo je od ovog pisca: vino. Koliko se sjećam, on je pio iza 18h, i s nestrpljenjem čekao taj čas, pa da se preda svom užitku. Kao da će ga to piće odvesti do još veće egzaltiranosti koja mu je bila potrebna, kao da je vino bilo put ka ekstazi, slično kao kod mistika, gdje je ono sredstvo da bi se dosegnula ekstatična stanja. Za mene je Kiš bio jedna vrsta mistika. Unatoč sviti koja je često bila tu blizu, nalikovao je na pravog pustinjaka, samotnjaka, i nesrećnog čovjeka. A istovremeno je ličio i na zatvorenika koji neprestano sanja o bijegu, i prognanika koji stalno od nečeg bježi i neprestano se tom istom vraća.
Bio je to period kada je još uvijek trajao medijski rat protiv Kiša zbog « plagijata », kakvim je okvalifikovana njegova knjiga « Grobnica za Borisa Davidoviča », ali mislim da je već tada bio završen sudski proces na kome je, kažu, trijumfovao, i koji je bio za sve prisutne lekcija iz kulture, književnosti, istinski Čas anatomije. U istoimenoj knjizi, Čas anatomije, Kiš je citirao i mog oca, i njegovu knjigu (koja mu je bila druga teza doktorata, odbranjena na Sorboni), « Izvori Travničke hronike », kojom je moj otac pokazao na koji način se Andrić služio rukopisom francuskog konzula u Travniku za pisanje svog romana. Izgleda da je ta knjiga prilično koristila Kišu za njegov nadaleko čuveni plaidoyer. Pjesnik Stevo Raičković koga sam viđala u Boki gdje sam ja imala kućicu, a on kuću, povjerio mi je da je on skrenuo pažnju Kišu na pomenutu knjigu mog oca.
Već u to doba, dakle, osamdesetih godina prošlog vijeka, Kiš je bio poznat u Parizu, najviše među književnim krugovima, gdje će to i ostati do danas. Ne vjerujem da je «obični » čitalac, koji « guta » Houelbecqa, Marca Levya, ili Dana Browna, ikada čuo za Danila Kiša, a ako jeste, ne vjerujem da ga je čitao. Kiš je bio i vjerovatno ostao pisac za knjiške sladokusce, nikako pisac za « narodne mase », pored tog što je bio uzor mnogim mladim autorima.
I ne samo njima!
Napad na Danila Kiša, koji je izgleda započeo nakon što je poznati prevodilac sa francuskog na srpskohrvatski, Jean Descat, našao rukopis u Nacionalnoj bilbioteci Pariza, koji je Kiša nadahnuo za njegovu fikciju « Grobnica za Borisa Davidoviča », kao što znamo, bio je žestok, nepoštedan, i dugo je trajao. Sigurno je da će ta hajka na njega biti kasnije fatalna po njegovo zdravlje. Podsjetimo se kako su to « otkriće » francuskog profesora i prevodioca s ogromnom zluradošću dočekale mnoge Kišove kolege od pera, posebno one iz Beograda, pravdavajući svojim optužbama vlastitu zavist na Kiševu slavu, koja je počela da se ubrzano širi i van granica zemlje, na Kiševu karizmu, talent, uspjeh kod čitatelja, a naročito kod « slabijeg pola», na njegovu kulturu i kosmopolitizam, i na mnogo štošta što sami nisu imali niti mogli ikada steći. Kiš je sigurno prvi pisac u bivšoj Jugoslaviji koji se može nazvati « svjetskim čovjekom », pisac za koga granice nisu postojale i kome je svaki oblik folklora bio stran, koji nije dizao do mitskih visina svoj « zavičaj », kao što su to činili mnogi naši savremeni pisci, naročito neki pjesnici, iz čijih djela su se širili « miomirisi » njihovog rodnog kraja.
Nema sumnje da je pored odličnog prevoda Pascale Delpech i piščevog talenta, i Kišov šarm umnogome doprinio njegovom uspjehu u Parizu, koji je oduvijek volio takve inteligentne, mondene, karizmatične boeme, izuzetne kulture. Ako znamo da u savremenoj književnosti Francuske danas odlučuju žene, i gotovo isključivo žene (one su recenzenti knjiga i aminuju štampanje nekog rukopisa), onda uspjeh takvog jednog pisca kao što je bio Danilo Kiš nije za čudjenje.
Kišove knjige sam čitala više godina prije mog susreta s njim u Parizu i sjećam se da su mi se jako dopadali njegovi prvi romani, Mansarda, Bašta pepeo, Peščanik, da su me zaveli svojom poezijom i nostalgijom kojom su odisali, ali da sam bila razočarana djelima kojima se proslavio u Francuskoj i u svijetu, prvenstveno Grobnicom za Borisa Davidoviča, a onda kasnije i Enciklopedijom mrtvih, koja su meni pretjerano sličila na francuski novi roman, previše intelektalizirana, i pomalo artificijelna. Danas možda mogu sebi odgovoriti na pitanje zašto sam to tako i osjećala, odnosno zašto mislim da te knjige nisu bile «literatura za mene»: nakon što sam u posljednje vrijeme pročitala priličan broj tekstova o Danilu Kišu, posebno one koje je pisao Mirko Kovač, shvatila sam da se Kiš prvenstveno i strogo držao pravila « pisati znači brisati ». Rukopise koji su brojali i po hiljadu stranica, kratio je i kratio, dobivši napokon knjigu od jedva dvije stotine stranica, prozračnog, savršenog stila, ali po meni, previše ogoljenu. Izgleda da su posvuda na zidovima soba u kojima je radio, ili stanovao, bile izvješene « parole » ispisane njegovom rukom : « zabranjeno pisati ». Meni, čitaocu, upravo su nedostajali razni začini koje je on vjerovatno skidao, čisteći svoje djelo od natruha. A dovoljno ga je bilo vidjeti i čuti tada u Parizu, pa shvatiti da je bio protiv književnih ukrasa, kao što je bio i protiv sentimenta, sentimentalnosti, seksualnosti, senzualnosti, i slično, u literaturi.
Evo što je sam o tome pisao:
« … erotika skriva u sebi opasnost ponavljanja i redukcionizma. Onaj ko čita Sada iz erotskih motiva, što gotovo svi činimo, zadovoljiće se, oprostite mi na izrazu, već na prvim stranicama. Posle toga dolaze samo poze i tehnike kako bi se postigli novi nadražaji. Ali u čitaocu je zastao erotski pokretač. »
A opet, cijelokupna njegova knjževnost bila je krajnje poetična, kakvom se doima i danas: la poésie même, iako po meni pomalo suha. Njegove prve knjige – naročito Mansarda (mansarda je i soba gdje je živio « kao na zvezdi », u Beogradu kao student, i tu, pod staklenim zvonom od štakora čuvao neke najvažnije knjige) – obiluju, međutim, onim blagom koje je kasnije, reklo bi se, iščezlo iz piščevog pera:
„Ništa nije dalje u ovom trenutku od mojih ambicija nego pisanje ljubavnog romana. Mada osećam da cela stvar tu negde počinje, posle milovanja.” (Mansarda)
Nostalgično i krajnje lirično djeluju i neke druge njegove knjige, priče, ili riječi izgovorene u intervjuima:
„Postoji, reklo bi se, samo jedna stvar koja nam daje izvesnu utehu: to je ljubav. Čak nam i tragična ljubav pruža utehu.”
Ili one objavljene posthumno:
„Ljubav je strašna stvar. Na iskustvu drugih ne može se učiti. Svaki susret između muškarca i žene započinje kao da je prvi susret na svetu, kao da nije bilo, od Adama i Eve naovamo, milijardu takvih susreta. Vidite, iskustvo ljubavi se ne prenosi i to je veliko zlo. I velika sreća. Bog je to tako uredio. Budite oprezni, nemojte nikoga da povredite; ljubavne rane ostaju najdublje urezane u duši. I nemojte da vam literatura zameni ljubav: i literatura je opasna. Život se ne može zameniti ničim.” („Život, literatura”, 1990)
U Grobnici… i Enciklopediji…, nisam nalazila « grešku » kakvu obično volim sresti kod « mojih » klasika, H. Millera, Tolstoja, Singera, Canettia, i drugih. Nema sumnje da je Kiš bio pod uticajem pomenutog francuskog « novog romana », koji je za mene oduvijek bio tipičan primjer suhe poetike. Ovim nipošto ne želim reći da je Kiš loš pisac, odnosno da nije veliki pisac, nego naglasiti da njegove dvije navedene knjige nisu tada, kad sam ih čitala, odgovarale ni mom temperamentu, ni mom književnom ukusu.
A sasvim se slažem s piscem kad kaže da se čitalac u njemu ne razlikuje mnogo od pisca (ili obrnuto, da se pisac u njemu ne razlikuje od čitaoca), da su pisac i čitalac samo dvije samoće, slučajan susret dva srodna senzibilteta, kratak trenutak prepoznavanja. Istovremeno se ogledam i u drugim njegovim riječima, pa i u tome da je literatura krik. Kao i pitanje. Pitanje na koje nema odgovora. Govorio je i pisao i ovo :
« Pisanje mi pre svega služi kao nadoknada za život koji sam već kao dete zamišljao drugačijim od onog koji vodim. Ne želim ovim da kažem da sam nezadovoljan svakodnevnim životom, svakodnevnim stvarima, već to da između svega onoga što bi čovek mogao da živi i onoga što živi postoji ogromna razlika. I stoga mislim da ja (ili bilo koji drugi pisac) zamenjujem te mogućnosti života jednim izmišljenim životom. »
Za razliku od Grobnice… i Enciklopedije mrtvih, u esejima o književnosti, Kiš je nesebično puštao maha svojoj strasti prema riječima da se razlete, da ga one nose i da uznose nas; metafore su se gomilale, reklo bi se, bez računice, strast je ključala i komunicirala sa nama. U tim esejima, Kiš je nalikovao na onu osobu koju sam viđala u pariškim kafanama : na ushit i eksploziju ! Ukratko, to su genijalne stranice koje čak ostavljaju utisak prave senzualne literature, gdje nema naravno ni pomena o erosu a sve je eros.
Kao što je bio izvanredan stilista, Kiš je bio više nego odličan prevodilac, naprosto genijalan prevodilac, pa njegove prevode francuske erotske poezije, ili Qeneauove Stilske vježbe, možemo smatrati originalnim djelima.
Mirko Kovač je po meni najljepše pisao o Kišu kao prijatelju, i o Kišu kao piscu, tako da sam, po ko zna koji put pročitavši Pisanje ili nostalgija, u času posumnjala u vlatiti ukus i dojam, spremna da povjerujem da sam se prevarila, i poželjela da se ponovo vratim Kiševim djelima i sve svoje utiske provjerim. Za njegovu knjigu Enciklopedija mrtvih, Mirko je rekao da je to jedna od najblistavijih zbirki pripovijedaka u svjetskoj literaturi. « I ma kako da je izgledao razbarušeno i boemski, Danilo je bio precizan, čak bih rekao čovjek pravila. Ako ga je nešto tako snažno opteretilo, to je samo ludilo perfeksionizma », kazaće takođe Kovač, i dodati : « Tako je izmicao kanonima, tako se izdvajao kao da nije od ovoga svijeta … Često je isticao kako mu je ideal da se svuda osjeća tuđincem ili prognanikom ; premda je znao da ‘nitko sebe ne isključuje iz zajednice bez kajanja’ ».
Danilo je stanovao jedno vrijeme u mom susjedstvu, u Parizu. Dijelio nas je park Brasens. Na Porte de Vanves idem često, a visoka zgrada iznad ulaza u metro me i danas podsjeća na Danila Kiša. Taj dio Pariza, moj komšiluk, postao je za mene neodvojiv od Marine Cvetaeve koja je takođe tu živjela, i od « našeg » pisca, iako je Kiš kasnije preselio i živio kod Republike, gdje je i umro. (Na njegovom ispraćaju 1989, u nekom, kako mi se danas čini, dalekom predgrađu Pariza, gdje je bio izložen kovčeg s njegovim prerano ugašenim tijelom, bilo je nas nekoliko bivših Jugoslovena koji smo ga poznavali. Bio je to vrlo tužan, ali dostojanstven trenutak.)
Kako je vrijeme prolazilo, sticala sam dojam da ga više ništa drugo ne zanima osim njegove opsesije komunizmom, nacionalizmom, totalitarizmom. O nacionalizmu je pisao vrlo tačno i ovo :
« Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. …
Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše «iz naroda i za narod», koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič, u srpsko-hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca. »
Kao neko kome su mađarski i srpskohrvatski bili maternji jezici, kao odličan poznavalac ruskog, i francuskog, a možda još nekih jezika, Kiš je naravno izazivao ljubomoru «naših» autora koji su od svog neznanja stvarali čak filozofiju : da je opasno znati strane jezike jer se tako kvari vlastiti; prema njima je bio nemilosrdan:
« Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. »
Zbog svega toga više nego čudi što je Kiš, osjećajući blizak kraj, izrazio želju da se sahrani po pravoslavnom običaju – što su odmah jedva dočekali raznorazni nacionalisti, kao i srpska pravoslavna crkva -, a još nevjerovatnije djeluju, čak zgražvajuće neki njegovi postupci i riječi koje je Mirko Kovač zapisao u svojim knjigama. Kiš je, naime, pred kraj života ušao u Srpsku akademiju (SANU), iz koje je tada bježao svako normalan i pametan, jer se već tada iz te ustanove širila mržnja koja će se devedesetih godina prošlog vijeka razliti po Jugoslaviji. Na pitanje kako je mogao pristati da uđe u takvu akademiju, Kiš je odgovorio Mirku Kovaču: « Ti znaš da je meni sada svakako sve svejedno ». Prva i jedina misao koja mi se pri tome javlja jeste : ako mu je bilo sve svejedno (što vjerovatno i jeste svakome pri susretu s onostranim, a u toj situaciji se našao teško oboljeli Kiš), zar to nije bio pravi razlog da ne ulazi u takvu jednu ustanovu? Umjesto da odbije tu « čast », naprotiv, reklo bi se da mu je ona laskala. Po onom što piše Mirko Kovač, izgleda da ni u času Danilo nije osudio Miloševića, nego čak svome prijatelju izrekao pravu bedastoću, da je Milošević antikomunista. Možemo li ovdje zaključiti da se pretjerani antitotalitarizam i antikomunizam spajaju negdje, u nekoj dalekoj tački, sa krajnjim totalitarizmom/komunizmom, a prežestoki anitkomunisti-antitotalitarci i antinacionalisti, u jednom času, kad tad, pretvaraju u svoju suprotnost: u nacionaliste, totalitarce? Nakon što sam ono gore saznala ne samo iz Kovačevih tekstova, nego čuvši to i od nekih prijatelja, javilo mi se jedno blasfemično pitanje: da li bi Danilo, da je još poživio, stao na stranu tih monstruma koje je smatrao antikomunistima i koji su pokrenuli krvoproliće, masovna ubijanja i silovanja žena, etnička čišćenja, i poput njih uzvikivao «svi su krivi», ili se smijao sablasno neukusnim šalama mog bivšeg studenta Neleta Jankovića i njegovog gurua, Nemanje Kusturice, slušajući njihove pjesme u slavu nule od čovjeka i pjesnika, Karadžića alias Dabića? Da li bi « skinuo masku » poput Cerovića, koga je jedino viđao u Parizu pri kraju života, i počeo braniti sve ono što je do tada žestoko osuđivao (srpski nacionalizam, prvenstveno)? Nadam se ipak da nema te bolesti koja bi mu mogla odnijeti posljednji djelić razuma, svijesti i savjesti. Ali i ovo što znamo, dovoljno sablažnjava, pogotovo one koji su ga poznavali, i čitali njegove tekstove o nacionalizmu, koji je, uzgred rečeno, kod nas, na Balkanu, neodvojiv od religioznog fanatizma i religioznog ekstremizma.
Čak i mnogo prije «događaja» – kako nasilja i rat u Bosni označavaju Francuzi -, vođen strasnom mržnjom protiv totalitarizma, Kiš se znao povremeno i sam pretvoriti u totalitarca. Tako je muža jedne moje prijateljice, Francuza, napao da je ljevičar, kao i svi francuski ljevičari, to jest staljinista, koji ništa nije uradio u borbi protiv staljinizma i Gulaga, na što mu je ovaj odgovorio : « Evo, upravo si ti sada upotrijebio staljinistički metod i optužio me za nešto što nikad nisam bio ».
S vremenom se činilo da je Danilo postojao sve više opsjednut i svojom slavom, makar nije pričao o sebi, i sve više nalikovao na egocentrika i Narcisa, u čemu mu je i ovdje «pomagalo» vino, tako da bi se zaboravio, i govorio javno stvari s kojima je teško bilo složiti se. Jednom je tako rekao da je naš jezik bogatiji od francuskog (što je svakako alingvistički stav) i prozvao svoju saputnicu i prevodioca iz publike, Pascale Delpech, da to potvrdi. Ona je tačno odgovorila da je sh npr. bogat psovkama a francuski nije.
Meni je komplimentirao da lijepo govorim francuski, ali grozno naš, jer razvlačim u govoru.
Njegovu narcisoidnost, koja je bola oči, dovodila sam u vezu s njegovim osjećanjem nesreće, čovjeka koji kao da je svojim egzaltiranim filipikama i galamom u kafani želio pobjeći i od sebe samog.
Mnogi muškarci, koji su sanjali o tome da se uspnu do njegovih olimpijskih književnih i zavodničkih visina, bili su naprosto zaljubljeni u Kiša, onako kako samo neuspješan muškarac i pisac zna biti zaljubljen u drugog muškarca i velikog pisca, kada se divljenje onog prvog pretvara u erotski doživljaj onoga drugog (pod uslovom da se ne pretvara u mržnju). Svojim očima sam gledala tu mušku idolatriju Kišove ličnosti i literature, dok je Danilo primao sasvim prirodno sve te otvorene i latentne izlive ljubavi, nekad se čak tome i podsmijehujući, iako nikad zlurado. Mada noseći teško breme prošlosti i tuge od djetinjstva (otac mu je deportovan i umro u nacističkom logoru), za njega je očito bilo normalno da ga vole, da mu se dive, da nekad padaju i ničice pred njim, da bude zavodljiv, pa i neodoljiv, iako on od svega toga nije pravio slučaj.
U društvu – u kome je dominirao svojom pričom -, Danilo je bio istovremeno i prisutan, i odsutan. Nije bilo sumnje da mu je jedina stvarna ljubavnica (tj. Ljubavnica) bila Literatura, iako ni u onim drugim, od krvi i mesa, očito nije oskudjevao.
Sjećam se jedne večeri u Dubrovniku kada je desetak djevojaka čekalo Danila da se konačno pojavi u Gradskoj, i nazdravi s njima. Tačnije s nama. Tu su dakle bila samo dva muškarca, moj životni pratilac i pratilac moje prijateljice Francuskinje, i nas, bezbroj žena.
Danila Kiša sam više godina sretala u Dubrovniku; sjedio je uvijek predveče u Gradskoj kafani, na strani koja gleda na Stradun. Jedanput je tu bio i sa Kočom Popovićem. Ja sam sjedila iza njega, s nekim u društvu i nisam mu se javila. Kiš je vrlo pognut za stolom, promuklim i utišanim glasom punim gnjeva sumanuto pominjao špijune, a Koča Popović je, zavaljen u svojoj stolici, suvereno i ravnodušno ponavljao da je najviše špijuna među piscima, da su pisici špijuni.
Ispričala sam tu anegdotu našoj zajedničkoj prijateljici. Znajući za njegovu opsjednutost svim što je komunističko, pa i špijunima, nas dvije smo odlučile da napravimo malu « psinu », pa mu je ona doslovno prenijela sve što je govorio te večeri Koči Popoviću. Danilo je bio zapanjen. Ubrzo ga je, međutim, razuvjerila i rekla da sam sve to ja čula.
Bez obzira na sve paradokse pa i kontradikcije, ovaj poklonik Baudelarea, vjernik vina i dima, koji je « pušio tako sladostrasno, gotovo pohotno », koji je poput Borgesa smatrao da se « literatura uzima od literature », kome nije trebao « nikakav frajerski stil jer njegova pobuna bila duboka, a njegov stil besmrtan », kako piše Kovač, posjedovao je upravo tu, baudelairovsku noblesse d’âme, bio je, da, plemić u duši, i kao takvog ću ga i ja pamtiti.
A poput Mirka Kovača, kao da i sama čujem njegove «slavne riječi iz slavne priče Slavno je za domovinu umrijeti»: «Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt».
SVAKI ANĐEO JE POGIBELJAN
(sjećanje na drevni Pariz, D. Kiša, pjesnike)
Tri hiljade šesto puta u satu
Sjetim se danâ kad klatno nije
Dvadeset četiri časa netremice grmilo:
Sjeti se
Juče !
Sjećaj se
Sutra ! zvonilo je
Srce mi prostrani okean bijaše iz kog su divovi džikljali i vatra
Hurije su trbušni ples izvodile kraj fontane
U travi i na stolovima noćnih barova na letećim ćilimima Monmantrea
Na šljunku Tuileriesa
U Rosbeudu
Chez Lipp i u birtijama Vanvesa
Anđeli su se plamenim krilima oglašavali
Na baštu đurđevka Sena i nebo
Ćutili
Pa i Cité universitaire i Pierre Mille
Ulica što ime neznanog spisatelja nosi
Danas se nebo ustalasalo od smutnje
Anđela ni u pjesmi
Da proviri
Oživi umrla zrcala krepane snove razgali
I luči
Sotona se mjesto njega šunja
Plamen ne raspaljuje
Sikće
Ledenim dahom prijeti uskim sokacima promičući kraj
Ogledalâ praznih bez odsjaja
Bez snoviđenja da se ocrta
U njima
Moje srce tvome dvojnik
Nije
U susjedstvu mi gdje je
Marina Cvetaeva u siromaštvu kopnila
Živio je i
Pisac raskalašnih zuba i kose
Koji je s cigaretom spavao
I s vinom
I sa svim paževima i ženama
Na pustinjaka naličio
Što na dvogrbom oblaku jaše i sipa pogrde
Na baruštinu stoljeća
Gdje se ko Narcis ogleda
Ljudski životi su dlačice postale
Kap rose, raznese svijet … !
Al uspomena ostade
Na požar
A od pisca razbarušena kosa glas od baršuna
Grobnica
I naravoučenije autorima
U Grobnici
Za pisanje nisu dovoljna samo …
