Irkinje govore: Selija de Frejn, Rita En Higins, Dorin Ni Grifa
Priredila i poeziju prevela: Aleksandra Nikčević-Batrićević
Selija de Frejn
Nada
Konačno otkrivam mali brod da u njega smjestim nadu, brod
koji me pozdravlja kada uđem u njega i vodi me na putovanje,
njegovo stakleno dno pregrada kroz koju bacam pogled na
ribe i ljuskare i ljude koji žive
na dnu okeana, ali prije nego što bih se mogla prepustiti njihovom brbljanju
ili ih pitati da otpjevaju mornarsku pjesmu da nas na put prati,
hladni sjeverni vjetar uzdiže se sa druge strane udaljenog grebena.
Satjerana talasima, ja gledam jesenji
mir – u kojem sam mogla uživati – kako se prikrada iza
horizonta. List svakoga plana je poderan
na komadiće, iskidani fragment svaki zamah
veslom dok brod sa jedinim putnikom
juri ka kamenom pristaništu gdje stižemo
da se odmorimo, pognuti, slomljeni, bez ikakvog prtljaga.
Rita En Higins
Farenhajt
Oblak se razvlači nad Tuar Baegom
strah me tjera da se zavučem ispod stola.
Prošle noći sat je pomjeren unazad.
Izgovaram predvidljive rečenice
– uskoro će već u četiri sata početi da pada mrak –
i neke druge, slične toj.
Teško da ćemo sada moći u šetnju do ulaza u pristanište.
Osjećam se poput Iride, boginje izgubljene duge,
oluja će mi pokvariti posao.
Čujem kako vičeš na konje koje gledaš na televiziji
ne čuješ što ti govorim
ali ipak odgovaraš,
‘daaa, loša godina za kupine’.
Kada najavljeni snažni naleti vjetra
razvale naše staze
i iščupaju dugmad sa tvoje košulje
tada ćeš pažljivije slušati
tvoj veliki televizor kada završi duboko u razlokanoj zemlji.
Eol dolazi bez laskanja
donosi naramak svega, taj odani vjetar.
Nemir sakuplja snagu, obrušava se na
ojačane krovove, klimave zube
cvile šrafovi vještačkih vilica
čaršavi utrnuti od leda i vihor,
ciklon iz Konemare.
Dorin Ni Grifa
Dok krvarim
U vintidž butiku na Salivanovom keju,
uzimam u ruke jedan kaput, s uskim pojasom,
otmjenim reverima, uskoga struka, rašivenoga ruba.
Preskup je za mene,
ali zbog rukom ispisane etikete
[1915]
instiktivno privijam uz grudi mnoštvo njegovog crvenila.
Te je godine neko provukao oštre makaze
kroz raskošnu tkaninu
i ovaj kaput pretvorio
u biće. Odnosim ga
u kabinu, uvlačim ruke u rukave.
Svilena postava prosipa se po mojoj koži.
Stežem pojas oko struka, lagano udišem vazduh
i zadržavam dah, čujem kako
protiče moja krv i osjećam njeno pulsiranje.
U staklenoj kutiji, obmotana sam starim crvenilom –
ištipkani, crveni obrazi djevojke,
crvenilo što šiklja iz poderanih koljena,
otisak karmina na maramici, skarletne
mrlje skrivene u pohabanim čaršavima –
svo crveno što je isteklo u jastuke i krpe,
težina crvenog, čekanje crvenog,
koje dijelimo.
U ogledalu, stari kaput se crveni.
Ovaj džep mogao je skrivati nekada nešto
dragocjeno: ogrlicu, ljubavno pismo, ili
svježe jaje, toplo od perja nosilje, njegova ljuska nejaka
oko skrivenog unutrašnjeg sjaja, pažljivo rukom obgrljeno
da se ne može slomiti, da ne može protočiti kroz šavove,
da ne može isflekati haljinu ispod kaputa.
Aleksandra Nikčević-Batrićević
Razgovor sa Selijom de Frejn
Draga Selija, pošto prvi put predstavljamo Vaš književni rad čitalačkoj publici u Crnoj Gori, bilo bi dobro početi tako što ću Vas pitati da nam kažete nešto o svom književnom radu uopšte. Kako biste predstavili svoj književni rad?
Kao što se može zaključiti iz moje biografije, oprobala sam se u različitim žanrovima, pišući na irskom i na engleskom jeziku. Pošto sam se afirmisala kao pjesnikinja i dramska spisateljica, posljednjih godina sam se okrenula prozi, objavivši biografiju Luiz Gavan Dafi1 2018. godine i jedan triler2 2019. godine. Trenutno radim na jednom romanu za mlade čija je radnja smještena u post-apokaliptičnu budućnost. Moja stvaralačka karijera započela je pisanjem pozorišnih komada, koje i dalje pišem, naročito kada se ukaže prilika da ih i predstavim na sceni. Volim da radim u pozorištu, da budem dio tima koji jednu dramu s papira prenosi na scenu. Neke moje drame imaju široku publiku jer se izučavaju u školama i na univerzitetima. Treba pomenuti da sam napisala i libreto za operu Grof od Kildara3 koju je komponovao Fergus Džonston. Fergus i ja smo radili zajedno na dva Šekspirova komada4 u Dablinskom Šekspirovom društvu, 1982. godine. Ja sam radila na tekstovima i režirala komade a Fergus je komponovao muziku za produkciju. Obrada dugačke pjesme Brajana Merimena, ,,Ponoćni sud“5, napisane negdje oko 1780. godine, predstavlja moj prvi pokušaj režiserskog rada u pozorištu, takođe 1982. godine. Prevela sam i dramatizovala Merimenovu pjesmu, pa su i prevod i drama objavljeni u jednoj knjizi6. Kad sagledam stvari iz sadašnjeg trenutka, jasno mi je da je ovaj posao imao presudan uticaj na moj dalji rad. „Ponoćni sud“ je sud kojim predsjedava kraljica vila i u kojem je tužilac jedna mlada žena koja ne može da nađe muža, pa poziva irske muškarce da joj objasne zašto. Ovdje se obrađuju seksualna pitanja tog vremena i može se naći sjajan prikaz načina na koji su se mlade žene odijevale, kao i kolibica u kojima su živjele. Iako volim pozorište i imam dosta uspjeha kao prozna spisateljica, uvijek se na kraju okrećem poeziji gdje se najviše ispoljava moja intima. Naravno, u poeziji nije sve izmišljeno, kao što je slučaj sa mojim djelima drugih žanrova. Objavila sam devet zbirki poezije, dvije na irskom7, tri na engleskom jeziku8 i četiri na irskom sa engleskim prevodom9.
U tom slučaju, ja ću se fokusirati na Vašu zbirku iz koje biram pjesmu za prevod i pitaću Vas o imramu kao žanru u kontekstu irske književnosti, imramu kao inspiraciji za Vaš rad. Možda i o onome što je tako upadljivo prisutno u Vašim ličnim „imramima“ i što je tako snažno opisano u Vašoj zbirci pod nazivom imram, koja je napisana na irskom i engleskom jeziku 2006. a objavljena 2011. godine, dok ste boravili u koloniji pisaca u Sloveniji. Kada se neka žena okuša u imramu, da li se može govoriti o svjesnim ili podsvjesnim subverzivnim uticajima na ustaljene granice ovog žanra?
Napisala sam imram: odiseju10 2006. godine dok sam boravila u Kopru u Sloveniji. Ovu inicijativu podržali su Književnost van granica, Cuirt festival u Golveju i lokane organizacije u bilingvalnim lučkim gradovima u kojima smo boravili. Sa mnom su bila još dva pisca, Egils Venters iz Rige i Pirko Lindberg iz Helsinkija. Boravak je uključivao rad za koji je odobrena stipendija, što je u mom slučaju bila dugačka pjesma pod imenom cuir amach seo dom: postavi zagonetku. Međutim, dok sam bila u Kopru, osjetila sam potrebu da pišem o svom boravku u tom mjestu. Nijesam ljubitelj pisanja dnevnika ili putopisa, pa sam odlučila da to predstavim u vidu pjesme koja je prerasla u imram: odiseju. Kao da sam se u tom trenutku poistovijetila sa drevnim monasima koji su, prepisujući rukopise, dodavali poneki stih u marginama. Zapravo, u jednoj svojoj pjesmi, pominjem ,,Pangur Ban“, najpoznatiju od ovih pjesama napisanih u marginama rukopisa, koja je upravo nastala u manastiru koji se nalazi u blizini Kopra. Imram, što se obično prevodi kao „putovanje“ predstavlja stari irski književni žanr čiji su brojni primjeri očuvani do danas, uključujući i Brendanovo putovanje. Ono je slično onome što se u drugim jezicima zove odiseja, i obično govori o junaku koji putuje u paralelni svijet i, na tom putu, suočava se sa brojnim izazovima. Obično je taj junak muškarac. Izmijenila sam ovu tradiciju tako što sam pisala o izazovima sa kojima se susreće junakinja – žena. Ja! Prvo izdanje ove knjige objavljeno je 2010. godine a zatim je uslijedilo drugo, 2019. godine. Ona predstavlja jednu od pedeset knjiga koje su izabrane za projekat inauguracije Digitalne platforme savremenog irskog književnog stvaralaštva na Univerzitetskom koledžu u Dablinu11.
Pišete na irskom jeziku, jeziku manjine. Da li je to prednost ili mana? Zašto ste odlučili da pišete uglavnom na irskom jeziku? Možete li nam reći nešto o svojim aktivnostima koje imaju za cilj očuvanje nasljeđa irskog jezika?
Kao i kada su drugi aspekti književnosti u pitanju, i ovdje postoje prednosti i mane kada se govori o pisanju na irskom jeziku. Treba najprije da objasnim zašto pišem na irskom. Moji roditelji su došli sa sjevera Irske u Dablin dok sam ja još bila beba. Oni su slabo poznavali taj jezik, ali kad sam ga ja prvi put čula u osnovnoj školi, poželjela sam da ga bolje naučim. Imala sam sreću da pohađam srednju školu isključivo na irskom jeziku, gdje se njime govorilo bez prekida. Međutim, kad bi se časovi završili, morala sam da pronađem neke druge prilike gdje bih mogla da govorim tim jezikom, i zapravo me potreba da tražim nove načine da govorim tim jezikom i utvrdila u odluci da ga savladam i da na njemu pišem. Drugi razlog tiče se mog stila pisanja. Kada su Semjuela Beketa pitali zašto svoje pozorišne komade piše na francuskom, odgovorio je da samo kada piše na jeziku koji nije njegov maternji može postići to da sa malo riječi obavi svoj posao kako treba. Smatram da ovaj postupak ima svojih prednosti, naročito kada je poezija u pitanju, gdje je jezgrovit izraz od ključnog značaja. Takođe treba pomenuti da upotrebom irskog jezika moja imaginacija postiže najuspješniji izraz; irski jezik bolje odgovara mom nadrealnom stilu. Moglo bi se reći da nijesam ja izabrala irski jezik, već je on izabrao mene. Što se tiče zbirki pjesama koje sam napisala na engleskom, jedna od njih je prevod zbirke koju sam napisala na irskom12. Preostale dvije su mogle biti samo na engleskom jeziku: jedna, Strašila u Njutonadsu, napisana je s osjećajem za engleski jezik i uključuje nekoliko pjesama koje dočaravaju glas žena iz Šekspirovih komada. Ta zbirka sadrži i sestinu, vilanelu i sonete koji se dovode u vezu s engleskim jezikom. Druga zbirka, Lekcija o nemoći inspirisana je vremenom koje sam provela u društvu članova Putujućeg društva i na nju je uticao engleski jezik kojim se govorilo u učionici a koji je, s druge strane, bio inspirisan njihovim žargonom, kantom. Iako zbirke poezije na bilo kojem jeziku obično ne postaju bestseleri, one napisane na irskom jeziku imaju manju publiku i zato bilingvalna izdanja čine tu poeziju dostupnom široj čitalačkoj publici.
Možda bih, nakon pitanja o irskom jeziku, mogla da Vam postavim pitanje koje se odnosi na Vaš politički angažman, ali samo ukoliko ste voljni da govorite o tome. Na koji su način političke, društvene i uopšte kulturne prilike u Irskoj uticale na Vaš rad, ako su uopšte imale neki uticaj? Da li sebe smatrate političkom pjesnikinjom? Ovo bi moglo biti interesantno naročito ako se uzme u obzir činjenica da ste rođeni i odrasli u Sjevernoj Irskoj.
To je dobro pitanje. Mislim da je Adrien Rič jednom rekla da sva poezija predstavlja politički čin i to je sigurno tačno kada govorimo o mojim stvaralačkim počecima 1992. godine. U to vrijeme, ženska poezija u Irskoj nije imala neku perspektivu. Često su se podrugivali ženskom stvaralaštvu. Bilo je sasvim prihvatljivo da jedan Šejmas Hini napiše pjesmu o ljuštenju krompira, ali kad bi žena pisala o toj temi, ona je pisala o ženskim temama. Prošlo je dosta vremena dok se u mnogim krugovima ustalilo mišljenje da muškarci i žene pišu o temama koje su zajedničke i jednima i drugima i da žensko gledište nije ništa manje bitno od muškog. Kad pomenem Hinija, sjetim se kako je na njega ponekad vršen pritisak da piše o političkim prilikama u Sjevernoj Irskoj. Ja nijesam direktno pisala o Sjevernoj Irskoj sve do nedavno. Smatrala sam da, pošto nijesam tamo živjela u vremenu političkih neprilika, nemam ni pravo da pišem o tom vremenu. To se sada promijenilo, jer želim da zabilježim vlastito iskustvo. Nedavno sam napisala nekoliko kratkih priča ispričanih iz ugla djeteta čija je porodica prognana, ali ih još uvijek nijesam objavila. Mnogo toga što je napisano o Sjevernoj Irskoj, napisano je u izgnanstvu. Što se mene tiče, bila sam veoma mala kad su mi se roditelji preselili na jug, pa je izgnanstvo nešto što je u stvari pogodilo moje roditelje. Ja sam ga iskusila tek iz druge ruke. Međutim, uvijek sam osjećala potrebu da saznam odakle potičem. Ta potreba se vremenom pojačavala čestim odlascima u mjesta duž granice Irske gdje smo išli da posjetimo brojne rođake. To me podstaklo da pišem o ovome.
Kakav je položaj spisateljica u Irskoj? Čula sam za Zakletvu, koju su potpisale mnoge irske spisateljice. Rita En Higins mi je pričala o tome. Ta mi se priča jako dopala kao i priča o pokretu „Otpuštena iz književnog kanona“.
Nijesam čula za Zakletvu ali mi je poznat pokret „Otpuštena iz književnog kanona“. Vladalo je opšte vjerovanje da je u Irskoj, u proteklim vjekovima, bilo vrlo malo ženskih spisateljica. Jedan od razloga je to što su mnoge žene narikače, koje su spontano sastavljale svoje tužbalice nad grobovima, bile nepismene. Malo je od toga ostalo zapisano, ako izuzmemo ,,Caoineadh Airt Uí Laoghaire“, koju je sastavila njegova supruga, Eibhlín Dubh Ní Chonaill, obrazovana žena. Takođe su mnogi irski pripovjedači bile nepismene žene. Međutim, akademska izučavanja napreduju brzim korakom u otkrivanju stvaralaštva zaboravljenih irskih spisateljica.
Šta nam možete reći u vezi sa pitanjem promjene mjesta boravka i prelaženjem/prevazilaženjem granica u kontekstu književnog rada? Kolika je za Vas kao književnicu uloga boravka u novoj sredini i ponovnog vraćanja u Irsku, u Vaše utočište, u Konemaru, gdje pronalazite mir i gdje radite?
Često prelazim irsku granicu. Od svog boravka u Kopru 2006. godine, putovala sam po mnogim evropskim zemljama i po Americi i napisala knjige koje inače ne bih napisala. Moje četiri bilingvalne knjige svjedoče o tome. Sve su one ispirisane putovanjima po Evropi gdje su različiti jezici, kulture, različita hrana i stilovi života doprinijeli njihovom rađanju. Putovanja u Ameriku su imala drugačiji uticaj. Njihovi pezaži su mi bili poznati iz filmova i televizije; tamo se govori engleskim jezikom i njihova hrana mi je već bila poznata. Stoga su i rukopisi koje sam tada napisala bili na engleskom jeziku. Jedan od njih je zbirka poezije koja će tek biti objavljena, a druga, pod nazivom Prag, predstavlja niz pjesama napisanih u vidu reakcije na umjetnički rad Marka Džerarda MekKija. Ipak, dok traje pandemija virusa kovid-19, vjerovatno neću putovati toliko kao ranije, već ću ostati kući i dovršiti sve te napola napisane rukopise. Kako ste rekli, imam svoje utočište u Konemari, gdje se trenutno i nalazim i gdje pokušavam da stignem da završim različite projekte.
Svakako treba pomenuti i Vaš rad u pozorištu kao i neke druge književne preokupacije, pored bavljenja poezijom.
Kako sam pomenula, moja književna karijera započela je u pozorištu. Dok sam kao dijete provodila ljeto u jednom primorskom gradiću na sjeveru Irske, sa bakom i tetkama, često sam gledala nastupe Pjerota. Pjeroti su jedna pozorišna trupa vodviljskog karaktera koja je zabavljala turiste na pristaništu. Obožavala sam njihove nastupe koji inače predstavljaju moj prvi susret s pozorištem. Od njih sam naučila da je na sceni sve moguće, bez obzira na to čime raspolažete. Veći broj mojih ranijih komada govori o ženama u Irskoj, na primjer o Konstanci Markievič13, koja je ostala zapisana u istoriji. Zanimljivo je i da je moj najnoviji pozorišni komad inspirisan životom Luiz Gavan Dafi čiji je doprinos obrazovanju u Irskoj gotovo zaboravljen. Pošto sam napisala i režirala ovaj komad, odlučila sam da nastavim s proučavanjem te teme i napišem njenu biografiju.
Možete li nam reći nešto o biografiji Luiz Gavan Dafi, koju ste napisali na irskom jeziku?
Luiz je bila jedan od osnivača naše lokalne škole koju su pohađala sva moja djeca. Bila je to prva osnovna škola, van Geltahta (region u kojem se govori irskim jezikom), u kojoj su se svi časovi odvijali na irskom jeziku. Njen doprinos je bio ogroman, jer je njen pristup bio radikalniji od onoga koji je imao Patrik Pirs, s kojim je radila. Ona je izmislila tehniku učenja jezika u Irskoj pri kojoj bi učenici stalno bili izloženi tom jeziku i na taj način učili. Dok sam boravila na jednoj konferenciiji, na univerzitetu Notr Dam u Americi, prisustvovala sam izlaganju o Konstanci Markievič, nakon čega sam govorila o tome kako se biografije i pozorišni komadi uvijek pišu o istim ženama. Zašto ne bih napisala nešto o Luiz koja je toliko postigla? Kako se bližila stogodišnjica ustanka, 2016. godine, postajalo mi je sve jasnije da mali broj ljudi zna za njena dostignuća i odlučila sam da o njoj napišem pozorišni komad. Kao da sam tematski zaokružila stvari. U pogledu veze između pisanja i likovne umjetnosti, treba reći da su mnogi kraći komadi, napisani za Pozorišnu družinu ambrela14, imali karakter retoričkih vježbi inspirisanih slikama iz Irske nacionalne galerije i prikazane su na izložbama ove galerije. Kako sam pomenula, Prag je niz pjesama nastalih kao reakcija na umjetnički rad Marka Džerarda MekKija. Mark je naslikao jednu seriju slika na starim vratima koje su privukle moju pažnju, naročito zbog originalnosti ove ideje. Pošto su vrata bila pomalo ekscentrična, napisala sam pjesme koje će ih pratiti i govoriti o njima.
Možete li nam reći nešto o vezi sa Rilkeom, u pogledu njegovog uticaja na Vašu poeziju?
Izgleda da će me uvijek dovoditi u vezu s Rilkeom, pošto se njegovo ime javlja u naslovu jedne moje zbirke pjesama. Tokom boravka u Parizu, 2011. godine, shvatila sam da se prije može govoriti o njegovom prisustvu nego o uticaju, makar u početku. Pročitala sam sva njegova djela na francuskom jeziku, nekih 400 pjesama, ali je jedna njegova knjiga, Migration des Forces, na mene ostavila snažan uticaj. Većinu pjesama iz zbirke I bhFreagairt ar Rilke: Odgovor Rilkeu napisala sam kao reakciju na pjesme iz ove njegove zbirke i svakoj od tih pjesama prethodi epigraf. Tokom posjete Sloveniji, upoznala sam se sa radom Srećka Kosovela i njega pominjem u nekoliko pjesama u imramu: odiseji. Smatram njegov pjesnički rad vizionarskim, jezgrovitim i lijepim. Često me privlače pisci iz centralne i istočne Evrope, kao što su Vislava Šimborska, Eva Lipska Čarls Simić, Ana Ahmatova i drugi. To ne znači da inspiraciju ne nalazim u nekim drugim djelima, poput Šekspirovih drama, Biblije ili irske tradicionalne književnosti.
Razgovor prevela Sanja Ćetković
Ajrin Gilsenan Nordin
„Dosljedna subverzivnom uticaju“:
Razgovor Rite En Higins s Ajrin Gilsenan Nordin
Da li biste mogli da nam kažete nešto o Vašim počecima? U smislu samog uspostavljanja saradnje, što je i sama tema naše konferencije, može se reći da Vi imate vrlo interesantno porijeklo. Rođeni ste u Golveju gdje i sada živite. Jedno ste od trinaestoro djece, napustili ste školu sa 14 godina i počeli da radite različite poslove, uključujući i rad u fabrici, prije nego što ste počeli da pišete u svojim kasnim dvadesetim godinama. Šta Vas je podstaklo na pisanje?
Rodila sam svoju stariju ćerku, Heder, 19. septembra 1977. godine i, pošto mi je nakon porođaja stalno bilo vruće, mnogo sam se znojila. Meni je inače stalno vruće, ali je ovo bilo nevjerovatno. Imala sam tuberkulozu a nijesam ni znala da je imam. Naš doktor je bio fin čovjek i dolazio je kod nas u stan gdje smo tada živjeli. Rekao mi je da imam tuberkulozu i da treba odmah da idem u bolnicu. U to vrijeme, ja nijesam imala pojma o tuberkulozi. Nijesam imala pojma ni o čemu. Otišla sam tada u sanatorijum Merlin Park i tada se sve promijenilo. U tom sanatorijumu su ljudi imali želju da žive, očajnički su željeli da žive, a ja nijesam shvatala zašto. Zašto bi neko htio da živi ako je tako bolestan i umoran od svega? Oni su svi gledali sapunice na televiziji i uzimali Sveto pričešće. Ja sam tada bila očajna, moglo bi se reći, poprilično očajna. Palo mi je na pamet da tu mora biti nečega. Tada sam počela da čitam. Prije toga nijesam pročitala ni jednu knjigu, pa sam eto počela da čitam sa dvadeset i dvije godine.
Koju ste knjigu prvu pročitali? Sjećate li se?
Da – bila je to Životinjska farma i Orkanski visovi: Životinjsku farmu sam pročitala jer je bila kratka i svidjela mi se revolucija o kojoj govori. Nijesam imala pojma da se radi o političkoj alegoriji – svidjele su mi se ovce i svinje i njihove svađe. Mnogo mi se dopala njihova tvrdoglavost, a najviše od svega mi se svidjela sama revolucija. Volim prave revolucije. Volim kada potčinjeni zareže na one koji ih ugnjetavaju. Tako i ja režim.
Kako ste počeli da pišete? Kako je izgledao taj proces prelaska sa čitanja na pisanje poezije?
Kada sam otpuštena iz sanatorijuma počela sam da pohađam jedan kurs. Mogla sam da radim samo dvije stvari: da aranžiram cvijeće ili da pišem. Fizički nijesam mogla mnogo da radim, pa sam počela da pohađam kurs za pisanje i napisala jedno prozno djelo. Zvalo se „Mrlja na plućima“. Ljudi iz te grupe su mi rekli: „ Znaš, ovo je prošlo vrijeme a ovo je buduće. Ti ne umiješ ovo da radiš. To ne smiješ da radiš, moraš da ostaneš na jednom mjestu“. Kako sam to, pobogu, mogla da uradim? Tada mi je palo na pamet da bi vjerovatno lakše bilo pisati poeziju.
Znam da Vam je majka umrla 1971. godine, mnogo prije nego što te počeli da pišete. Izgleda da je ona imala snažan uticaj na Vaš život, jer figura majke prožima Vašu poeziji u cjelini. Da li biste mi mogli reći nešto o tom njenom uticaju?
Da, ona je bila dobra osoba. Bila je veoma debela i veoma religiozna – opsesivno religiozna, moram priznati. Ali, kad sam bila mlada, to mi nije izgledalo kao neka njena loša osobina. Tada mi je to bila njena dobra strana. Ona je ulivala osjećaj vrijednosti. Osjećala sam se vrijednom. Nijesam mrzila samu sebe, kao što mnogi ljudi čine. Voljela sam samu sebe; bila sam „ispravna“ osoba.
Da li je činjenica da Vam je majka bila tako religiozna bila važna? Da li smatrate da je to imalo uticaja na Vašu poeziju? U nekim Vašim pjesmama susrećemo takve likove, na primjer, u „Sredovječnim irskim majkama“ ili u „Moći molitve“ možemo pročitati o tome kako ste je gledali dok se vraća kući na biciklu sa službe u crkvi. Da li biste nam rekli nešto o uticaju koji je na Vas imalo katoličko vaspitanje?
Pa, bilo je okrutno ali, u to doba, nijesam ni bila svjesna njegove okrutnosti. Odrastala sam živeći tako u stalnom strahu od boga. Bog je bio i u kupatilu kada bih u njemu boravila. Bog je posmatrao sve što sam radila. Moja majka je imala jedno čudno vjerovanje u vezi s ogledalima. Govorila bi: „Ne gledaj se u ogledalo jer će te đavo pogledati“. Morale smo da se pokrivamo. Nosile smo ljetnje haljine i u krevetu. Nijesmo imale pidžame ili spavaćice. Nosile smo dugačke haljine i morale da spavamo sa rukama sklopljenim na grudima da bismo, ako umremo, umrle u milosti božijoj. – mar dhea! (Kako da ne!) Ali mislim da je bilo i drugih razloga.
Da li su Vas obrazovale kaluđerice?
Kaluđerice su počele da me podučavaju kada sam krenula u šesti razred i kad smo se preselili iz Beli Brita blizu hipodroma u Mervju, u jedno gradsko naselje u predgrađu Golveja. Preselili smo se kad mi je bilo 11 godina. Kaluđerice nijesu imale takav uticaj kakav su imali sveštenici, ali su bile na višem nivou od običnih učitelja. Nijesu rađale djecu i nikada nijesu puštale vjetrove. Moja majka ih je voljela, pa sam ih i ja voljela. Međutim, u dubini duše sam strepila od njihovog umilnog glasa jer sam znala da su strašne kad pobijesne na nekog od nas.
Smatrate li da je katoličko obrazovanje imalo uticaja na Vašu poeziju u pogledu simbolike ili religioznog obreda? Šejmas Hini, na primjer, govori o svom katoličkom porijeklu i o tome koliku je ulogu ono imalo na njegove metafore i simboliku. Da li i Vi pronalazite takvu inspiraciju u katoličkim obredima iz svog djetinjstva?
Naša kuća je bila okićena brojnim slikama koje su predstavljale krvarenje Svetog srca Isusovog. Kada bismo se peli uz stepenište, svuda bi nas dočekivala krv koja je kapala iz njegovog srca. Znate one slike na kojima je prikazano srce iz kojeg kaplje krv? A mi krenuli gore u kupatilo. Tada bismo što brže protrčali stepeništem do gore. Bilo je zastrašujuće. Ali, bile su tu i lijepe slike djeve Marije.
Često koristite dugačka ritualna nabrajanja poput molitvi svecima koje se izgovaraju sa brojanicom a zatim im dajete svjetovni obrt. Na primjer, u „Ženinoj nehumaanosti prema ženi“ na Galvejskom birou rada, gdje nabrajate sve one koji su na vlasti: „vlast pudera“, „vlast ruža za usne“, „vlast olovke“, „vlast papira“ i tako dalje. Ima li tu, po Vašem mišljenju, religioznog uticaja?
Ta pjesma je nastala iz nezadovoljstva. Otišla sam na biro rada kada je Kristi otišao da radi u Ameriku. Djeca su mi bila mala i trebalo je da podignem platu koju su mu dugovali za dvije nedjelje. Međutim, žene koje su tada tamo radile natjerale su me da trčim okolo od jednog do drugog šaltera i zbog toga sam se strašno uznemirila. Djevojčice sam nosila u nosiljci za bebe. Pokušavala sam da čujem istovremeno i svoju djecu i ono što su mi govorile te radnice. Imala sam utisak da me ove žene omalovažavaju.
Jednom ste izjavili kako Vam je majka u djetinjstvu zabranila da ikada korisite „ružne riječi“. Pitam se kako bi reagovala da čuje neke Vaše pjesme?!
O, to joj se ne bi nimalo dopalo. Ipak, mislim da treba da ostanete dosljedni onom subverzivnom dijelu svoje ličnosti i to je jedini razlog zbog kojeg psujem. Psovke nijesu nimalo interesantne. Skitnice psuju na mnogo interesantniji način. Oni ponekad kažu „Srce ću ti iščupati“. Zar to nije zanimljivije od „odjebi!“ Poznate psovke su strašno dosadne. Tako su jednolične. Slabe su, za razliku od onih skitničkih, u kojima ima poezije, koje su sočnije. Jednom sam čula ženu nekog skitnice kako kaže mužu: „ti maligno, mucavo, melesko kopile“. Odmah sam to zapisala, jer je na mene ostavilo tako snažan utisak kao kad pročitam nekakvu veliku misao iz nekog ruskog romana.
Vi ste veoma zainteresovani za irski jezik. Otac Vam je bio izvorni irski govornik iz Konmera, iz Leitir Moira, ali on nije želio da i Vi u djetinjstvu govorite tim jezikom, je li tako? Da li žalite zbog toga? Da li biste nam rekli nešto o tome i da li je ta njegova odluka uticala na Vaš rad?
Da, on bi mi često govorio: ‘Cén fáth an bhfuil suim ort ar an teanga bochtaineacht sin?’ (Zašto te zanima jezik sirotinje?). Za njega je to bio jezik sirotinje. Nijesmo to mogli tada da razumijemo, ali, na neki način, ja mogu to da shvatim. On je u životu vidio skoro sve ljude koji su mu bili dragi kako napuštaju svoju zemlju. Nijesmo mogli znati ništa o tome koliko je sve to za njega bilo bolno. Ali, on sam je govorio tako lijepim irskim jezikom koji nije htio upotrebljavati. Vodio me u Irsku kad sam bila mala, kod svoje tetke i tetka, i tamo bi oni pričali na tom prelijepom jeziku. Nijesam ga razumjela, ali taj jezik je uvijek igrao u mojoj glavi. Sada imam kuću u Geltahtu i mogu da pohađam kurseve, koliko god želim. Tek onda vam bude jasno koliko je engleski jezik jednoličan. Sve je ovdje izokrenuto, kao kad skitnice koriste drugačiji način izražavanja. Takav je irski jezik, a to je divno.
Imate li irskih ritmova u svojoj poeziji?
Da, ima njihovih napjeva. Moj otac je tako pjevao dok je govorio, pa ja pokušavam da to ponekad unesem u svoju poeziju. Kao, na primjer, ‘die, diddely, die, diddely, I, die die’. Osjećam to ponekad u svojoj poeziji. Ali ne bih se usudila da u tome idem do kraja.
U Vašoj poeziji je uočljivo odsustvo oca u poređenju sa majkom koja je često prisutna. Kakav je bio Vaš odnos s ocem? Možete li mi reći nešto o tom odsustvu figure oca u Vašoj poeziji?
Moj otac i ja smo se često svađali, ali ga nijesam mrzila. Ne mrzim nikoga, sam bog zna da tada, u stvari, samo mrzite sebe, ali je bilo sukoba između nas jer je bio ljut ili cantalach (naprasit i svađalica), kako kažu Irci. Moj otac je u sebi imao taj gangaid (otrov ili prkos).
Mislite li da i Vi ponekad imate nešto od toga u svojoj poeziji?
Da, pretpostavljam da tu ima prkosa, ali sve manje što sam starija. Postajem finija. Strašno me nervira što postajem sve finija. Otac me je od milošte zvao neantog (kopriva). To je bio odgovarajući nadimak.
Vašu poeziju opisuju kao nešto što liči na izoštrenu fotografiju, a sposobnost da se izrazi kolokvijalni govorni jezik – naročito sa zapada Irske – predstavlja provjereno obilježje vaše poezije. Koliki je značaj mjesta, u prvom redu Golveja, za Vašu poeziju?
Uvijek o njemu mislim, kad nijesam tamo. Volim Golvej, iako se ponekad žalim na neke stvari kad odem iz njega. Ima mnogo stvari u vezi s Golvejom koje me nerviraju ali ga volim, prelijep je.
Htjela sam da Vas pitam za značenje krajolika – prelijepog zapada Irske, sa svojom prirodom i morem. Da li Vas to inspiriše u poeziji?
Morala sam jednom da napišem esej za Ajriš tajms u kojem ću pomenuti prirodu, močvaru i ostalo. Ali, jedno je o tome govoriti u eseju. Teško bi bilo o tome govoriti u pjesmi. Uvijek sam obožavala prirodu koju u svojoj poeziji opisuje Moja Kanon i volim prirodu, ali ja sam prije svega pjesnikinja koji govori o ljudima, u mojim pjesmama ćete prije naći: ,,on reče, ona reče“ – razgovore, kolokvijalizme, ljude i tome slično. Ne bih umjela opisati neki pejzaž. Nemam potreban vokabular za takve stvari.
Po Vašem mišljenju, kakva treba da bude uloga pjesnika? Da li je to uloga društvenog kritičara?
Ne baš. Ne mislim tako. Jednostavno pišem sama, zatvorena u svojoj sobi – ja, sa svojom ličnošću, manama i ljubavima, strahovima i mržnjom i sa svojim porijeklom i ostalim glupostima iz svoje katoličke prošlosti.
Kako vidite svoju pjesničku ulogu?
Ja nemam ulogu. Ne preuzimam ulogu ničijeg heroja. Znate, suviše sam lijena za to – morala bih da ustajem rano! Mislim da je Mopasan jednom rekao da je najvažnije stopiti piščev temperament sa predmetom o kojemu želi da govori. Pišeš o onome o čemu pišeš i na tebe može uticati bilo šta, ako ti to dozvoliš. Mozak je kao filter kroz koji neke stvari propuštaš a druge odbacuješ. Kad se osjećam hrabrijom nego inače, napišem neku smjeliju pjesmu, a kad me muči artritis, napišem neku žalopojku.
Moli MekAnejli Berk je napisala da veliko reagovanje na Vaš rad dokazuje „snagu pjesnika“ u irskom društvu15. Šta Vi mislite o tome? Da li smatrate da pjesnik i dalje ima moć u irskom društvu?
Pa, na neki način, ima. Da, mislim da ima. Sjećam se kada su me iz Golvejskog udruženja poslovnih žena zamolili da pročitam nešto nakon svečane večere udruženja – naspisala sam pjesmu pod nazivom „Govornik poslije večere“. Zamolili su me da čitam poslije večere, u pauzi između posluženja dezerta i kafe, da se obratim članovima. Svi su oni imali radnje i firme u Golveju i nijesu imali namjeru da mi plate! Rekli su: „Mi ne plaćamo! Takva je naša politika – ali zato pružamo ženama moć“. I tako sam napisala tu pjesmu i onda sam gostovala na televiziji i pokazala im na čemu radim i nije im bilo milo. Zvala me tada moja snaha i rekla mi: „Ja sam član tog udruženja“.
Humor je još jedno obilježje Vaše poezije zbog koje je ljudi vole – volite da gradite jukstapoziciju humora i tragike i na taj način učinite da čitalac osjeća nelagodnost zbog toga što ga istovremeno zabavlja i šokira tragična realnost. Da li biste nam rekli nešto o tome? – zašto Vam je humor toliko važan?
Mislim da sam to naslijedila od oca. On se koristio crnim humorom – koji je kod njega ponekad bio smrtonosan – jednom rečenicom bi bio u stanju da vas potpuno slomi. Humor se ne može unaprijed planirati – on je jednostavno prisutan. Mnogo je lakše tako. Ne bih ni držala predavanja da nema humora.
Dobro ste poznati po tome što ne volite „tipove koji rade u socijalnoj službi“ i mrzite da komunicirate s ljudima koji sjede „s druge strane staklenog šaltera“. Možete li nam reći zašto toliko mrzite birokrate na šalterima?
To potiče od onda kada sam tražila pomoć na birou rada i kad su me takve birokrate slale od jednog do drugog šaltera i još jednog sličnog iskustva kada sam morala da odem u opštinski centar za socijalni rad da bih dobila finansijsku pomoć. Nakon toga sam napisala pjesmu „Bog čovjeka s druge strane šaltera“ a kasnije sam napisala jedan dramski komad koji se djelimično zasniva na toj pjesmi.
Želim da Vas pitam o stvaralačkom procesu i o tome kako pišete. Imate li neko određeno vrijeme za pisanje? Kako, po Vama, izgleda jedan savršen dan za pisanje?
Pa, savršen dan bi mogao da izgleda kao ovaj danas – tamo u bazenu, džakuziju, sauni, onda ide šetnja, pa opet bazen, pa džakuzi, pa sauna – znate! Onda, savršen dan bi bio i kad pomislim da će se uz večeru služiti vino, pa kad pomislim da će i poslije večere biti vina i tako.
A kada je poezija u pitanju?
U tom slučaju, odugovlačim, jer bi bilo pomalo neskromno misliti da možete tek tako sjesti u nekom određenom momentu i napisati pjesmu. Ne može to tako. Ali, uvijek nešto čitam. To je mnogo važnije od pisanja. Potrebno je čitati druge autore da biste nešto znali, da biste naišli na nešto interesantno što vas stimuliše, što će vas inspirisati.
Šta Vas inspiriše?
Na primjer, kad pomislim na starca Zosimu iz Braće Karamazovih, na to kakav je svetac bio, pa kad je umro i njegov leš počeo da smrdi, ljudi su počeli da ga ogovaraju i rekli kako je primao slatkiše i kolače od naroda. To mi je najdraži odlomak iz književnosti uopšte. I onaj jadni doktor iz paviljona broj 6 i ono čudovište Nikita iz iste te priče ili siroti, izgladnjeli umjetnik iz Kafkine priče ili Oblomov – još jedan lik kojeg mnogo volim. Ne sjećam se mnogo čega iz modernih romana, iako ih dosta čitam. Ne djeluju na mene na isti način, nijesu u stanju da me u toj mjeri potresu.
I kako nastane pjesma iz te početne inspiracije?
Nastaje pisanjem i dorađivanjem, jer ja svaku pjesmu dorađujem. Pretpostavljam da tako i drugi čine. Da nije tako, samo biste švrljali po papiru. Obično su mi potrebne dvije nedjelje da napišem pjesmu, da je dotjeram kako želim.
Vi ste pjesnikinja iz Irske koja se bavi pisanjem pod sjenkom jedne jake muške pjesničke tradicije. Kako je to uticalo na Vašu poeziju i da li uopšte utiče? Ako taj uticaj postoji, kako ste se izborili s tim?
Kad to tako kažete, pomislio bi čovjek da se radi o nekoj bolesti!
Za neke ljude možda i jeste bolest!
A! Dosta se toga izmijenilo u mnogim aspektima. Danas ima toliko pjesnikinja, još od antologije pod nazivom Fild dej antologija koju su prvobitno priredila dvadeset i dva muškarca pokušavajući da pokažu svjetskoj javnosti kako u Irskoj pišu tri, četiri žene. Sve se to danas izmijenilo. Sjećam se da sam, kada sam počela da pišem, mislila da sam jedina pjesnikinja. Otišla sam u Isons i nabavila jednu antologiju u kojoj su bili samo muškarci, ni jedna jedina žena.
Često Vas stavljaju u rodnu kategoriju. Da li Vam to smeta?
Moram se osloboditi sindroma pisanja u isključivo ženskim antologijama. To me zamara i mislim da ne donosi dobro ženama. Treba da dostojanstveno predstavljamo drugu polovinu čovječanstva a ne da se izdvajamo iz njega. Nijesmo inferiorne, jednake smo.
Na samom kraju, želim da Vas pitam za novu zbirku – kakva će biti i kada je možemo očekivati?
Trenutno se zove He Knows no Artichokes (On ne zna šta su artičoke). Možda i promijenim naslov.
I kad je možemo očekivati?
Za dvadeset i pet godina – ako nastavim ovim tempom.
Razgovor prevela Sanja Ćetković
Aleksandra Nikčević-Batrićević
Razgovor s Dorin Ni Grifa
Poslali ste mi jednom svoje pjesme da ih prevedem na crnogorski jezik i ja sam odlučila da prevedem jednu pod nazivom „Dok krvarim“. U poetskoj građi ove pjesme uočila sam izvanredan simbolizam, makar po mojoj interpretaciji pjesme – koja može biti i pogrešna. Crvena boja, zatim, godina 1915. koja se pominje u pjesmi. Prva moja asocijacija je bila na istoriju Irske, na godinu 1915. kada je srušena irska vlada, nakon čega je uslijedio Uskršnji ustanak.
Potpuno ste u pravu kada dovodite u vezu značaj crvene boje i godine koju pominjete, iako sam, u toku stvaranja te pjesme, imala na umu događaje globalnih razmjera, a ne one u Irskoj – desetine hiljada irskih vojnika poginulo je boreći se u britanskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu. Oni koji su preživjeli vratili su se u jednu drugačiju Irsku koja je trpjela posljedice ustanka iz 1916. godine i spremala se za rat za svoju nezavisnost. Uvijek me fascinirao način na koji se prisustvo istorije može osjetiti u sadašnjem trenutku, kao što me fascinira i paralelno postojanje stvaranja i uništavanja. Pjesma „Dok krvarim“ je nastala iz ovih interesovanja sagledanih kroz prizmu jednog običnog trenutka u savremenom životu. Usred naše najnovije ekonomske krize, mnoge radnje u našem gradu su bile zatvorene. S vremena na vrijeme neke nove firme dobile bi kratkoročni pristup ovim napuštenim prostorijama mijenjajući tako izgled ulica otvaranjem nekih novih, privremenih i atraktivnih radnji i studentskih galerija koje bi nestajale isto tako brzo kako su se i pojavile. Jednog sam jutra naišla na jednu takvu radnju koja je prodavala retro garderobu. U hrpama garderobe i među vješalicama pronašla sam jedan iznošen crveni kaput na kojem je pisalo „1915“. Toliko me je privukao taj dronjavi komad odjeće – kao da je iz njega odzvanjao glas svih onih žena koje su na njemu možda zakopčale kaiš oko struka i pomisao na sve ono što je nošeno u tim džepovima – ali je kaput koštao sto eura. Nijesam ga uzela. Kada sam sljedećeg puta prošla tom istom ulicom, sve kutije i vješalice su bile sklonjene a radnja je bila mračna i prazna. Nikad neću saznati šta se zbilo sa kaputom. Nastavio je svojim putem a ja svojim, a ova pjesma je samo umjetničko podsjećanje na naš kratki susret.
U jednom intervjuu sa Vama ima jedna divna rečenica koja govori o običnim trenucima iz Vašeg života; u ovom slučaju, Vi čekate svoje dijete i gledate „preko srebrne rijeke autoputa na niska brda koja me razdvajaju od Carraig an Ime-a, obraslog bodljikavom žutilovkom i u meni se rađa inspiracija da napišem pjesmu o jednom događaju iz irske istorije“. Koliko ste daleko zalazili u istoriju, folklor, u ‘béaloideas’ svog naroda? Pedi Kehoa je napisao u jednom prikazu da je u Vašim „rukama prošlost sigurna za sadašnjost“.
Da, svakodnevni događaji, poput toga koji ste pomenuli, često mi daruju sjeme iz kojeg na kraju nastane pjesma. U tom konkretnom slučaju, moja pjesma „Konj pod ognjištem“ iznikla je iz jednog takvog trenutka i mojih razmišljanja o pjesmi ,,Caoineadh Airt Uí Laoghaire“, koja je napisana 1773. godine. Biti u jednom tako istorijiski bogatom ambijentu znači živjeti u skladu sa različitim slojevima života i književnosti koji su u njemu naslagani i mnogim događajima – običnim i neobičniim – koji su se tu zbivali vjekovima. Ja se neminovno osjećam malom i prolaznom, tako duboko ukorijenjena u jednoj toliko slojevitoj sredini. Irska tradicija obiluje folklorom i istorijom, a to su dvije stvari o kojima uvijek želim da učim. Takvo je naše nasljeđe: naša raznovrsna prošlost, bezbrojni slojevi drevnih vremena, legendi i jezika i višestruki načini na koje se ovi slojevi istovremeno podupiru i suprotstavljaju jedni drugima.
Čini se da se početak Vašeg poetskog stvaralaštva poklapa sa posljednjim časovima života i smrću Vašeg djeda. Vaša pjesma “Fáinleoga” osvojila je Vingtaun nagradu za poeziju na škotsko-gelskom jeziku 2012. godine. Šta se dogodilo nakon toga? Vaša prva zbirka poezije napisana je na irskom jeziku iako je Vaš maternji jezik engleski.
U „La Poesia“ Neruda kaže: “Llegó la poesía / a buscarme”, i ti stihovi bi se mogli prevesti kao „Poezija je stigla / traži me“. Kada sam prvi put čula ove stihove, prepoznala sam se u njima, jer sam se i ja upravo tako osjećala kad sam se prvi put susrela sa poezijom. Moj djed i ja smo bili jako bliski. Kad se razbolio, otputovala sam u Dablin da bih bila sa njim. Usred noći, pozvali su čitavu porodicu da bude kraj njegove postelje prije nego što umre, ali, pošto niko nije mogao da čuva mog malog sina, ja nijesam mogla otići u bolnicu. Tako sam ostala sama i očajna i dok sam ljuljanjem uspavljivala svoju bebu, palo mi je na pamet da napišem pjesmu na irskom jeziku o ostrvu Kler gdje nikada nijesam ni bila. Nikada u životu prije toga nijesam pisala pjesme, to je bilo neko potpuno novo, tajanstveno i vrtoglavo iskustvo. Te noći sam napisala svoju prvu pjesmu, a zatim još jednu. Naredne noći sam opet pisala. Poezija je stigla i „tražila me“. Život zna da bude jako čudan. Jedanaest godina kasnije poezija u istom tom ritmu ispunjava moje dane. Kad sam počela da pišem, pjesme su bile isključivo na irskom jeziku. Kad sam počela da prevodim svoju poeziju (kako bih olakšala razumijevanje na bilingvalnim skupovima kao i za potrebe javnog čitanja stihova), počela sam da se umjetnički izražavam i na engleskom jeziku. Sada pišem i poeziju i prozu, na irskom i na engleskom jeziku.
Priča o Vašem književnom radu je takođe i priča o prevođenju i mnogim pitanjima koja Vam postavljaju u vezi sa potrebom da prevodite svoje pjesme sa irskog na engleski jezik. Govoreći o tom procesu veoma ste doprinijeli samoj raspravi o prevođenju i čini se da Vas je objašnjavanje procesa prevođenja navelo, možda sasvim slučajno, na iskazivanje određenih poetskih stavova koji govore mnogo o Vašem stvaralaštvu.
Mislim da mi koji se prihvatamo književnog prevođenja, kao sastavnog dijela svog stvaralačkog rada, sigurno imamo u vidu sve one posebne čari ali i teškoće koje u sebi nosi takav rad. Govorimo o prevođenju kao o nečemu što je potpuno transparentno, ali ono uključuje mnogo više dvosmislenosti i subjektivnosti nego što želimo da priznamo. Mina Loj je jednom napisala da je poezija „začarana proza, muzika stvorena od vizuelnih misli, zvuk ideje.“ Ako je tako, kakve su posljedice prevođenja na jednu takvu alhemiju? Ako vještica izgovori čarobne riječi na dva različita jezika, da li će rezultat čarolije biti isti?
Postoji neka veza između jedne Vaše pjesme koju sam pročitala i koja nosi ime „Skidanje tetovaže“ i mog shvatanja utiska koji na čitaoce proizvodi Vaša poezija. Radi se o tome da, kao i u slučaju skidanja tetovaže, kad meso upije „crno mastilo“, Vaši stihovi ostaju duboko urezani u čitaočevom umu za sva vremena, zahvaljujući njihovom tonu, ritmu, mješavini tema kao što su život i smrt, priče o ženskoj liniji, načina na koji posmatrate koncentrične krugove života, kao u „Sedam pogleda na grad Kork“, Vaše sopstvene mape grada u kojem živite. Izgleda da mnogi irski pisci i pjesnici, metaforički rečeno, posjeduju moć crtanja mapa irskih gradova, pa bi, u slučaju njihovog nestanka, ti gradovi mogli da budu rekonstruisani iz tih poetskih ili proznih djela (kako je jednom rekao Džojs u vezi sa svojim književnim radom).
Postupak kartografije sigurno ima značajnu ulogu u mom radu, bilo u pogledu mapiranja Tijela, mapiranja Mjesta, mapiranja srodničkih odnosa ili nekih drugih slojeva identiteta. Baviti se mapiranjem znači baviti se posmatranjem, dokumentovanjem i razmatranjem sopstvenog položaja. Na turističkim mapama uvijek se može naći svijetla strelica koja pokazuje „nalazite se ovdje“ – možda onda ne treba nikoga da iznenadi činjenica da književno mapiranje otkriva nešto slično – kroz mapiranje čovjek otkriva sam sebe.
Sviđa mi se Vaš esej (“Writing Through Windows“) koji počinjete čuvenom rečenicom Virdžinije Vulf da žena mora imati svoju sopstvenu sobu ukoliko želi da piše. U tom Vašem eseju imamo pravu klasifikaciju prozora (star, uzak, prljav, polomljen….) i „tog procesa gledanja kroz prozor“ dok pokušavamo da napišemo pjesmu. Na samom kraju eseja kažete da je pisanje „navika koja izaziva zavisnost“, pozivajući se na stihove Silvije Plat, „Poezija je mlaz krvi koji se ne može zaustaviti.“
Napisala sam taj esej na temu stvaranja poezije 2015. godine, kratko vrijeme poslije objavljivanja moje prve knjige pjesama na engleskom jeziku, pod nazivom Stisak. U to vrijeme mi se činilo da je pisanje poezije slično gledanju kroz prozor kako bi se pjesma ispitala što jasnije i podrobnije. Poslednji stih iz „Ljubaznosti“ Silvije Plat govori divno o onoj vreloj, nesavladivoj potrebi neke poezije da nađe svoj izraz: „Poezija je mlaz krvi koji se ne može zaustaviti.“ To je zbilja savršeno.
Vi ne prevodite isključivo svoju poeziju i smatrate taj posao izazovom, vježbom, procesom dekonstruisanja i rekonstruisanja kojeg prate teškoće, suze i ponos, „smirivanjem sukoba među različitim verzijama moje ličnosti“. Vi prevodite i druge pjesnike, kao, na primjer, Kajtlin Mod.
Uživam u intelektualnom izazovu i neprekidnom, pažljivom ispitivanju materije koje prevođenje zahtijeva. Prebaciti jednu pjesmu iz jednog jezika u drugi je u isto vrijeme teško i uzbudljivo – neke moje pjesme se opiru tome, čupaju se rukama i nogama, dok druge jedva čekaju da obuku ruho drugog jezika. Povremeno prevodim i druge pjesnike. Kajtlin Mod je moja heroina, žena izuzetnog talenta u mnogim oblastima: u muzici, književnosti i politici. Nažalost, umrla je prerano. Smatram da čitanjem poezije jednog pjesnika oživljavamo njegove misli i riječi, pa sam zahvalna na prilici da se posvetim njenim pjesmama. Suaimhneas síoraí di.
Jednom ste rekli da Vaše „pjesme, u suštini, potiču iz jedne naročite hemije koja postoji između mog svakodnevnog sanjarenja i pokretačke energije mog čitalačkog života“. Često pominjete druge pjesnike koji su Vas inspirisali, kao što je Ivan Boland. Čini se da je Boland izvršila izuzetan uticaj tako što je u irsku poeziju uvela teme kakve su život u predgrađu, introvertnost, život u kući, majčinstvo i samo žensko tijelo.
Naravno. Uticaj Ivan Boland na irsku poeziju je prosto nemjerljiv. Nikada je nijesam lično poznavala ali sam, kao i mnogi drugi, duboko poštovala sjajnu pronicljivost njenih stihova. Imamo jednu izreku na irskom jeziku koja glasi: ,,Ní bheidh a leithéid arís ann“, što bi se moglo prevesti kao „nikada se više neće roditi ni jedna kao ona“. Ona je zbilja bila jedinstvena i mnogo nam nedostaje.
„Duh u grlu“ predstavlja Vaše prvo prozno djelo. Kako biste ga okarakterisali u pogledu žanra i teme? U jednom našem neformalnom razgovoru rekli ste mi da ga odlikuje hibridnost.
Da, „Duh u grlu“ je moje prvo prozno djelo i razlikuje se od svega što sam ranije radila. Ono je, za mene, „knjiga odjeka“. Ono prevazilazi žanr, obuhvatajući elemente autofikcije, eseja, učenja, istraživačkog posla i književnog prevođenja. Poslednje nekolike godine mog života su bile veoma naporne – rodila sam četvoro djece za šest godina – ali tokom svih tih neprospavanih noći, između mijenjanja pelena i svakodnevnih drama u mom malom, privatnom životu, držala sam se čvrsto nečega što mi je postalo jako dragocjeno: podsjećanja na jednu staru pjesmu koju sam ranije pomenula, „Caoineadh Airt Uí Laoghaire“. Što sam joj se više vraćala, to sam postajala sve radoznalija kada je njena autorka u pitanju. Eibhlín Dubh Ní Chonaill je takođe bila u drugom stanju kada je, jednog popodneva, ugledala konja svog muža kako se vraća bez jahača, pa se popela na sedlo i našla njegovo tijelo kako leži na pustom obronku gdje je bio ubijen. Kleknula je kraj njega i pila njegovu krv i od njenih krikova nastala je caoineadh, tužbalica takve snage, žudnje i bijesa da je ova pjesma opstala do današnjeg dana, poslije više stotina godina – što je izvanredno dostignuće za svako književno djelo, ali naročito za usmenu književnost čija je autorka jedna žena. Nešto me je u ovoj pjesmi toliko opčinilo da sam pokušala da otkrijem nešto više o životu ove žene. Nije bilo lako (uglavnom zato što ja nijesam istoričarka, pa sam morala usput da učim i o tome), ali, što sam više otkrivala, ona mi je postajala sve bliža i stvarnija. Jednog dana sam dobila veliku želju da pišem o toj ženi. Dok sam pisala, posmatrala sam kako nastaje nešto sasvim drugačije – bio je to tekst u kojem je Eibhlin Dubh bila živa i ta žena je uveliko ličila na mene. Knjiga je samu sebe pisala, i zahtijevala sopstvenu hibridnu strukturu u kojoj svako drugo poglavlje odzvanja negdje između ovog života i njenog života.
Članica ste brojnih projekata u kojima učestvuju i drugi irski umjetnici, a učestvujete i u javnim čitanjima poezije. Da li su ta dešavanja pogodna prilika da se postave neka važna pitanja koja su, nažalost, duboko usađena u tkivo savremenog društva, poput klimatskih promjena, pitanje prava na abortus, gubitka, prirode jezika i njegovih posljedica na svakodnevna zbivanja? Vi ste poznati po tome da se bavite ovim pitanjima sa, kako je to Pola Mihan kazala, neustrašivošću, velikodušnim duhom i širokogrudošću. Kao što pišete u pjesmi pod nazivom „Muzej“:
„Ja sam čuvarka brisanja, kustos gubitka
u ovom muzeju koji ne čuva ono što je ostalo, već ono što je izgubljeno.“
Nemoguće je živjeti u modernom svijetu a pritom ne biti svjestan ozbiljnosti brojnih problema današnjice. Umjetnička saradnja – na primjer, kombinovanje književnosti i plesa, slikarstva ili filma – stvara pogodno tlo za izučavanje tih pitanja, za raspravljanje i dogovaranje i za stvaranje nečega novog, nečega izuzetnog i neočekivanog. Možda mi, u ovim neobičnim vremenima, posmatramo svijet koji nas okružuje, postajemo „kustosi gubitka“ i pronalazimo nove načine da sačuvamo vrijednosti, da ih dokumentujemo i da im odredimo mjesto i da nađemo načina da ih očuvamo za budućnost.
Razgovor prevela Sanja Ćetković
