Haris Zekić: Darko i Ena
(Oporuka umornog harlekina)
U svom jedinom i najljepšem odijelu
korakom tarantule hodam kroz žetvu leksaurina.
Pripit i pripijen uz smisao svog drumovanja
s par lokvanja na čelu
Posljednji put ljubim odsutnost vaše ljubavi,
blijedite i kopnite
Uz podśećanje da sam ja more
Vaše more.
Čovječe…
śetio sam se jednom ste mi rekli
da sam vaše more
Ništa nije lijepo kao ono nestvarno
I lažno
I ništa ljepše mi nije rečeno
I lagodno izrečeno
Kao perce na bolesnom vjetru
Onom istom koji je kvadratni korijen
iz sujete atmosfere
Seizmološki zavod
S kancelarijom u podrumu mog snoviđenja me jasno upozorava
Da je vrijeme da pokupim svoje rekvizite
I da sam odigrao svoju posljednju predstavu
Za vas
Naravno uvijek za vas
Nosim loptasti osmijeh do vrha napunjen žeženim bojama
s vampirskim damarom u međunožju serpentina uzdaha
I kamenac neba svezan nervnim završecima
Nosim kožu zakucanu na polomljeni krst
I mutnu zjenu raznešenu granatom
Podočnjak božijeg bluda u slezini prekśutrašnjice.
Vučem ismijane i obezglavljene beljege
Krošnjastog bola bipolarnog praskozorja
I pepeo sa Sotonine cigare
Ne ostavljam ništa
Moje sve je moja bolešljiva dijalektika
Čak i ovi baloni prepuni Krakenove sperme
Koja ište pećnicu
I matericu
Biljurnu matericu koja nije zatrpana prljavim śemenom
Umorili su se konopi mog briljantnog zavijanja
Omalovaženi podsmijehom siromaštva i blasfemije prepune gonoreje i snoviđenja
Umoran sam od dana koji klize a ostaju isti
Svi moji rekviziti gospođice
Spakovani za vječnost više ne mogu prepoznati kult u koji ste me ubijedili
I sve vrijeme sam bio smiješan svima a jadan sebi
Drastična promjena me potkiva vremenima koja mi hitaju u susret
Žao mi je što svijetu nijesam uspio predočiti
Da ne postoji ništa ljepše na svijetu od vas kad se smijete
I svojski sam se trudio da se to ne promijeni
Mjesec mi krvari pod pazuhom
Pun kao moj revolver
Zapucaću na beskraj
Skratiću dvoličje svoje beskonačnosti
Svlačim svoje odijelo
Korota i crnina nijesu sinonimi
Zbogom, Ena,
Morfijum mi se penje uz krv kao alpinista
Drvenim pogledom šestarim preko tvojih vulkanskih mladeža.
Dvorana je prazna
Tvoj kult je prazan
Gnojne zvijezde zavijaju na jod
A ja sam pun futurističkog proteina
Koji grize moje zglobove i žilavi moje tetive
Ja idem
Ja idem
ja idem
U vaskrsenje
U mir
Mir
Mir
Gubitak
Ośećam strašan gubitak, nema me pola
Umjesto mene zbore moje bore,
Tijelo mi skriveno al’ mi vazda duša gola,
U hladnoći riječi katkad iskre se razgore.
Imao sam rubin što u čaši se cakli,
Nabubrenu ljubav što pod usnom zebe
Prepuno srce i par pljuga u pakli
Imao sam svijet… i pomalo tebe.
Preobilje kriški svjetla i ugarke straha
U dlanovima znojnim kojim niko ne smije prići
Jezivi strah da će te vjetar poput praha
Razvijati i da ćeš doći pa otići.
Imao sam sve što čovjeku na ovom svijetu treba
I možda već śutra budem mogao da shvatim
Kako bez ptica tvojih riječi ne može biti neba
Kako me njuh izdao i ne mogu više da te pratim.
Imao sam zvijezdu u grlu dok drijemam
Toplo krzno mjesta s kojeg nijesmo makli,
Sve što imam jeste to što tebe nemam
Dvije nijeme pljuge u poderanoj pakli.
Kaljenje
Ljudi su me ubili navikama, jednoličnim frazama
koje su im se pele uz grlo kao lift ili vulkan
Ja sam želio da pijem pivo s kamikazama
I da jurimo do svog cilja kad već dođe dan.
Noću skupljam preživjele ostatke i komade
svoje, i najbolje ih poznam po mraku
Zalijepim se maglom u kojoj poznajem nomade
Koji lutaju sa mnom tražeći kompas u zraku.
Ljudi su me oživjeli svojim odlaskom u zaborav
Dugo sam gledao kroz njihove tragove nečitljive
Nijesam gluh i mutav, ali izgleda da sam ćorav
čim su mi prilike čvrstih postale savitljive.
Noću se krpim kao lutak koji kasni u priču
kao kaput obješenog drumskog razbojnika
Konce pokidaju jata divljih gusaka što kriču
Daleko na horizontu, đe stoje dva vojnika.
Ljudi su mi preorali dušu kao ravnicu Banata
i posijali grumenje sa zategnutom figom
Da nikne iz mene zar prastarog zanata
Čovjeka koji živi i umire s knjigom.
Noću se raspuknem kao santa na Arktiku
raspričam se i dugo priču krivim
Ka mrtvoj tački, đe razvijam taktiku
Da sebe raskomadanog učinim nesalomivim.
Konobarica
Ti odlaziš i dolaziš
Noseći željezni bokal mog smijeha i mog treptaja
Kad god mislim o vama
Jedan klinac me pita da mu naduvam
Plavetni balon
Koji odleti u slano nebo
Tetovirano lavežom morskih pasa
I bude bura u širokom bunaru moje zjene
Triptih nesuglasica mojih i božijih
U đavoljem orgazmu
Levitira između naših usana
Konobarice
Donesite mi koktel sebe i sebe
Zaklao sam more i odrezao par fileta
Da vam privijem na bubnu opnu
Jer sam oduvijek želio da budem sve
Što volite
Advokatska komora brine da li još uvijek
bijem megdane za vašeg srca pretkomore
Božanska udica se zakačila za frigidne naslage
Mog mnogoboštva
Pa sad ni bog ni ja ne znamo
Da li ste vi ja ili sam ja vi
Muka mi je od persiranja
Kad me zagrle oluci
Kiša šapuće kao očajna nimfomanka
A ja se pravim lud
I pljujem posljednje rebro grijeha
Praveći se važan
Vi odlazite
I iznova se vraćate
Ko Halejeva kometa
I niko živ mi ne bi vjerovao
Da bih i mrtav prepoznao vaš trag
Vaš ljubičasti trag
U ljušturi mog snoviđenja
Paganski urnek blasfemije se rotira
Sve je pusto i gusto
Dojke Božije praunuke vise iznad
Mojih kamenih usana
A ja trčim vašim malenim prstima
Kroz śenoviti put prošaran vašim zubima
Bijelim kao leukemija
Konobarice donesite mi odnošenje
Kao da je malo to što vas obožavam
Kao da je potrebno da izađem iz sebe
Pa da vas dva puta obožavam
I da to opet bude malo
Stopalo noći mi krače po vibrirajućim grudima
Zebem misleći o tome koliko ste topli
I redovno persiram vašoj sjenci
Puzim pred vašim riječima
Kao da su velike i strašne
Moj strah se obistinio
Nikad neću uspjeti da vas objasnim
I sad se valjam nepregledom
Kao rezbareni polen
Kariranim stoljnjakom
Koji nariče iznad stokrake kolijevke
Iščupajte mi jezik
Pa se hrišćanski izbičujte
Konobarice
Donesite mi ćutanje
Moje ćutanje
Duplo ćutanje
Ljubavna
Svaki milimetar mene
voli svaki milimetar tebe.
Jedini si prtljag koji nosim
dok dolazim
u svoj odlazak.
Emina (ili: čas iz zaljubljenosti)
Do ušiju zaljubljen u tvoje oči
Kroz durbin dubim svoju slijepu mrlju.
Nalazim te u svemu
i sve gubim u tebi.
Progledam kad te ugledam.
Dišem tvoje crte lica,
Moram da predahnem
Prije nego udahnem.
Kako je došlo do ovoga?
Tegleći tvoj smijeh u tegli
Provlačio sam se kroz zlatorune mahovine.
Kao rune ispisan tvoj smijeh po mojoj koži
Jasno trasira fraze lišene lišća
I licemjerja.
Nikad nijesam mislio da mogu da te zamislim.
Zamišljam kako te izmišljam, lijepa Emina.
Kroz misli mišija rupa viri u tebe i mene.
Lijepa si kao okean prepun svijeća
U kutnjacima zvjezdanih jaslica.
Ne znam što od mene gušavi porodi ištu
Ali se gušim dok te slušam kako se smiješ,
dok plaču bebe u porodilištu.
Bilo bi prelijepo da je Šantić
Lomeći sante znao
Nešto više o tebi od mene.
Nije slučajno naše poznanstvo.
Nije sluh upao u pecivo čajno tek tako.
Kaplješ mi s prstiju
(kaplju mi prsti s tebe)
Do ušiju zaljubljen u tvoje oči
Nijesam uspio da uočim
Koliko uši vide kako te gledam.
Crvena čaša mi u ruci
Otisci tvojih sandala
svud po nebu
kako je došlo do ovoga?
Bog zavaljen u fotelju
Na nadzornoj kameri posmatra
kako te posmatram;
i ne može da vjeruje kako
posmatranje može biti božansko.
On te stvara, ja te stvaram
obojica podjednako mali u tvojoj mašti.
Protiv tebe je svako na gubitku.
Čekam jeseni kad će tvoje lice
da zasjeni jasene u sjeni.
Čekam da se nasmiješ vitražima
Iznad grada i da grom povileni.
Ne znam kako tvoje ogledalo
podnosi tvoj odraz.
Treba podnijeti tebe ispred sebe
a ne umrijeti.
Još dugo će odolijevati hrđi
katanac koji je zaključao naše sjenke na klupi.
Još dugo ću po refleksiji sunca s okolnih prozora
pokušavati da pronađem nešto što liči na tebe.
Kao krtica mi rovariš arterijama.
Dolaziš dok polaziš
Ostaješ dok ustaješ.
Lijepo ću umrijeti od toga koliko si lijepa.
Emina… Emina…
O porijeklu svjetla
Iz zagašene dojke nerotkinje,
njene omalovažene zvijezde
eksplodira jaje
i zlatorepi daždevnjak
kreće po glazuri mahovine.
To je projekcija
jedva transfuzija erektirane krvi
u falus koji razdire nebo.
Odnekud igla izgovara molitvu
dok ulazi u lavirint vena.
Šapat plave magije,
grozomorno vreteno
prostor uvija i ništi.
Po padinama reanimiranog svjetla
daždevnjak puzi
Iz zbunjenog isijavanja
plaze se zapleteni prsti.
Još malo pa ću umjeti da objasnim
rukotovorinu tvojih očiju i materije,
još malo pa ću umrijeti oživljavajući,
tvoju suzu koja kaplje u moje oko.
Biografija:
Haris Zekić rođen je 12. 11. 1990. godine u Rožajama, đe je završio osnovnu i srednju školu. Studije filozofije i sociologije završio je u Tuzli. Objavio je pet zbirki poezije i roman Mrtvi čvorovi.