Goran Radojičić: Kako objasniti sebi da je život igra koju moramo sami kontrolisati?

(O Spahićevim romanima Hansenova djeca i Masalai)

Šta je osnovna tematika Spahićevih romana Hansenova djeca i Masalai? Da li ovi tekstovi funkcionišu po istom principu insistirajući na motivima otuđenosti, samoće, straha, promašenosti? Da li se majčin stan razlikuje od posljednjeg leprozorijuma u Evropi? Da li bi pripovjedači mogli biti ista ličnost da je ona imala dva života? Pitanje na pitanje, a Spahićevi romani ostvaruju svoju misiju. Jer misija knjige jeste da natjera čitaoca da razmišlja o njoj. Hansenova djeca i Masalai upravo to čine.

Posljednji leprozorijum u Evropi, komunistička Rumunija u vrijeme pada Čaušeskua –  gubavci, radnici i policajci imaju isti cilj. Pobjeći iz zatvora. A zatvor je usud, sudbina, život sam po sebi, a tek onda na mikroplanu Rumunija, leprozorijum, fabrika. Motiv kolektivne bolesti, kuge. Uticaji koje je Spahić pretrpio nesumnjivo su vidljivi u romanu. „Guba“ kao osnovna tema inicira motive otuđenosti, ekskomunikacije, samoće, odbačenosti. Kamijevi i Saramagovi junaci (Kuga i Sljepilo su možda nabolji romani na ovu temu) bili su uzori u tematskom okviru, pa čak i na planu formiranja likova, karakterizacije, ali pripovjedač i Dankan, Hansenovi zatočenici, imaju sopstveni modus postojanja. Spahić ovdje, igrajući na kartu vječno zanimljive i inspirativne teme, vješto izbjegava zamke koje pred njega postavlja upravo tema koju je izabrao. Nije se okliznuo zadirući u želju da bude inovativniji, drugačiji, nije ga „pojela“ žudnja za diferencijacijom. Spahić prosto formira roman i likove, kao da je prvi čovjek na svijetu koji govori o toj temi ne plašeći se greške.

U Hansenovoj djeci ne postoji pojam lijepog (čak su i rumunska djeca ružna, gubavci uživaju da gledaju jedni drugima rane). Motiv prave ljubavi ne postoji. Nju u svirepo iskrivljenoj homoseksualnoj formi, predstavljaju Mstislav i Cion, nakaze sklone mučenju i tiraniji. Pomišljamo, na svakom ćošku po jedan Čaušesku. Ljudi koji personifikuju ljubav u leprozorijumu su najzlobniji i najnakazniji od svih. Ljubav nije moguća bez žene, a u posljednjem leprozorijumu u Evropi nalazi se i gotovo jedna žena, koja u nastavku biva percipirana kao reinkarnacija, otjelovljenje samog đavola. Biblija koja se kao lajtmotiv pojavljuje u romanu ne znači prisustvo Boga, već upravo suprotno. Mstislav na jednom mjestu zlobno likuje govoreći kako je nada ono što najviše čovjeka ubija, ništa manje od samog Hansena. Svijet Hansenovog bacila tako biva modelovan po odrednicama pakla i širi se u svom simboličkom značenju i van granica leprozorijuma, jer Spahić veže slike po sličnosti, izostavljajući kontrast koji bi značio postojanje boljeg svijeta. Hronotop romana čine bolest, blato, kiša, zima, zatvor, patnja, smrt, skučenost i sve vrijeme tako nakaznog svijeta.

U Masalai-u je slična situacija. Usamljeni, izgubljeni i propali pisac pokušava da unese neki smisao u sivu svakodnevicu, ali čini se bezuspješno, jer samo tapka u mjestu. Teme kojima se bavi piščev pisac, dakle, pripovjedač, raznovrsne su i govore o njegovim mentalnim disbalansima. Ima tu zanimljivih početaka njegovih romana, a ima i potpuno propalih, nezanimljivih. Priča o androidima zauzima previše mjesta u romanu i bespotrebno dodatno razbija ionako nekoherentnu kompoziciju. Priče u priči kao samostalni fragmenti uklopljeni su u roman, vezivna nit postoji, ali razbijenost kompozicije je nesumnjiva. Nije to mana, autor je ciljno gradio dijegezis koji je u skladu sa duhom koji leprša nad svima nama, ali ponekad ostavlja utisak da gubi kopču sa osnovnom pričom. Čitalac, međutim, na nekim mjestima ne može uhvatiti nit. Za to mu je potrebno vraćanje unazad, što nije pohvalno za roman. Ima ovdje odličnih ideja, koje su međutim iz nekog razloga ostale nedovršene. Masalai odaje utisak modernog romana, prvenstveno kroz postmodernističko razbijanje forme, ali Spahić pretjeruje na nekim mjestima jer uklapanje samostalnih elemenata u strukturu romana onda djeluje usiljeno. Sam kraj, preciznije nekoliko posljednjih poglavlja ostavlja takav utisak.

Ono što je zanimljivo u Masalai-u je uloga žene. Majka predstavlja pesnicu koja razbija patrijarhalni način života, pod izgovorom da ga brani. Ljubav je istrgnuta iz konteksta, ne postoji, kao ni u Hansenovoj djeci, jer iako volim te nije ljubav, odbijanje da se kažu te riječi predstavlja nespremnost da se dublje zađe u emotivni odnos, što svjedoči o nezrelosti junaka. Žene ustvari nose osnovnu prevagu u društvenoj organizaciji, što Spahić prepoznaje i razrađuje. Pripovjedačeva majka postaje lik u romanu, koji piše lik Spahićevog romana. Ide se tako u dubinu i umnožavanjem od lika se stvara simbol. Masalai je priča o „gubavcu“ kome je „zabranjen“ pristup svijetu koji ga okružuje, naravno iz perspektive samog „gubavca“ koji prezentuje umišljene razloge i opravdanja za ono što čini, ili ne čini. Zato majka prerasta u glavni problem, zato je roman problem. On je u svojim očima „gubavac“ krivicom drugih. Klasična crnogorska mentalitetska priča koja je međutim izvučena iz crnogorskih okvira da ne bi djelovala deplasirano. Masalai je stanje duha koje izaziva provaljivanje zatrovane duše koje čovjek zaražen sistemom vrijednosti kolektiva, sociokulturnim kodom mase, ne može da zaustavi. Sve postaje opsesija, jer skučeni prostor betonske armirane kutije ne dozvoljava da misao pronađe svoj put. Ona ostaje, zaglavljena u vremenu boreći se za svoj život, uništavajući pritom um iz kog je potekla.

Veza između dva Spahićeva romana je vidljiva i zbog toga ih čitaoci mogu posmatrati kao jednu cjelinu, ideološku, moralnu, identitetsku, pa čak i tematsku, jer Spahić pravi varijacije na temu. A to odlično radi, baveći se osnovnim motivom, objašnjavajući ga, koristeći različite tehnike, šireći motivsku lepezu razloga i vanjskih problema koje suprotstavlja likovima. A onda, ipak je sve u samom čovjeku. Sa leprom ili bez nje, čovjek je jednako bolestan. Neće pad Čaušeskua pomoći Dankanu da preživi. Niti bilo kome drugom. Spahić vještim nenametljivim komentarima desakralizuje pojam revolucije. Detronizuje nosioce novog poretka, deheroizacijom obezglavljuje umišljene nosioce promjena. Gubavci izlaze iz podzemnog svijeta u javnost, nošeni mogućnostima koje daje demokratija (čitaj anarhija), gledaju nebo umjesto lika nesrećnog diktatora koji je prekrečen dok mu se još ni tijelo nije ohladilo. I šta dalje? Pripovjedač se pita na kojoj bi strani bio on, a na kojoj Dankan? Onda konstatuje da ne bi bio prihvaćen nigdje, da su sve strane iste i da je spas koji čovjek traži nemoguć. Zbilja i suštinski nemoguć. Leprozorijum je Rumunija, a Rumunija majčin stan, majčin stan neuspješno napisan roman, a sve to jedan veliki svijet u kom živimo i iz kog likovi neprestano žele da pobjegnu, bježeći od sebe i opravdavajući to spoljnim faktorima. Malo kad je čovjek kriv sam sebi! Na sve ovo Spahićevi likovi su pasivni, depresivni, melanholični.

Spahić nam daje univerzalne priče, autentične, prijemčive, razumljive. Smještene na neutralnim terenima, one ne donose gnjev ratobornih branilaca časti i skrupula, već pažljive čitaoce vraćaju u realnost. Ukazujući na devijantnosti, Spahić razotkriva i ogoljuje ČOVJEKA kao pojavu. Koja je pozadina postojanja, šta smo uspjeli da uradimo i kako da proniknemo u smisao odnosa sa ljudima oko sebe, smisao odnosa prema životu, iskušenjima, nepredviđenim situacijama, lomovima? Nema odgovora. Zato je čovjek u Spahićevom romanu skup osobina i ništa više. On se prema svijetu odnosi u skladu sa tim što je unaprijed postavljen kao raspored osobina, a ne onako kako bi trebalo imajući u vidu humanost, saosjećanost, brižljivost, požrtvovanost, te divne, smiješne, nepotrebne riječi.

Hansenova djeca i Masalai su romani o ništavilu, uz konstataciju da je prvi Spahićev roman mnogo ubjedljivije ostvarenje od drugog.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.