Doba rova
U poharanim rovovima jeseni
Našao sam srebrenu tabakeru
Unutra slika voljenog lica, mrve duhana
skrile se od karteča i metaka
I malenu lulu od tisovine u jakni mrca
Rovovi su, ipak, bili zimski, izborani
Papiri su letjeli vjetrom, mape, pravci napada
Lišće vojničkog straha
Uzmicalo je pod oštrim sjenkama
Čahure zlatne boje kao klasje
Zlatno je i sjećanje, čak i na ove trenove
Ratište je bilo ukoso postavljeno
Libela nečijeg straha ga je položila nizbrdo
Sjećam se svega ovoga, kao da se nikad nije desilo
Malo istine, ostalo dorađeno maštom, pedanterijom
Vježbanka sjećanja kojom se obnavljam
U poharanim plamenokosim rovovima
Lahor razigrava cvijeće, stoji mirno drveće
Tu smo posadili sjemenke mira, poneki femur
i žudnju za utopijom.
Sageo sam se plemenit kao suncokret
Neko je zarotirao planete, komete,
nebeski šibicar
I brada mi je već u srebrnim žilama
Sjećam se svega, kao da se nikad nije desilo.
U rovovima ljeta, ovdje, sada
Ti bokuša ja skuša, tečemo skupa
U opljačkanim rovovima jula pa jesenjeg štiha
Konzerva grčkog mlijeka, papovka, duge gaće
Propali simboli ljeta, pčele i zrikavci,
glasnici boljeg smaka svijeta
Zapalio sam lulu od tise, čuje se
na tuđe navike i nevjerice
Dolaze glasnici boljih ljeta gospodnjih
Rovovi su poharani, slomljena koplja, mrtvi rol modeli
Strgane zastave mišića i uniforme
U tekućim tranšejima našao sam dio sebe
Fotografiju iz onog, nevinog doba
Ti bokuša ja skuša, tečemo skupa
Pčele i zrikavci, i mačke svuda
Dolaze nova ljeta, poboljšana našim suzama
Da sam samo izbjegao srebro tabakere
Okrenuo pogled na nešto drugo, nešto sjajnije
od rasute krljušti u travi, od drangulija vremena.
Parfem s Orijenta
Dok se vraćam vozom iz Nantesa do mjesta na Loari
neko u Gazi izdiše zadnji put
Dok gledam Mjesec kako izranja u daljini,
tačno iznad pruge prema Angersu Saint-Laudu, i pravim
fotografiju da možda stavim na Instagram
gori nečija kosa, u Gazi, južnom Libanu
Instinkt je to što ljude goni u zaborav, lakše je
zaboraviti, i nastaviti neokrznut slikom krpa nečijeg tijela
Dok većina ljudi nema ni tračak empatije za bilo šta ljudsko
Sad sam već na dugom mostu na Loari
i Mjesec izranja iz rijeke, i sve jače
se diže na podlozi plavog sata
i tada sam svjestan da slike raskomadanog djeteta
poniru u nama kao rijeke ponornice u kras
Mjesec je snažan, velik, pun života
plavi sat je tu, iznad Angers Saint-Lauda, prelijeva se
prema mjestu gdje trenutno boravim
Ne pišem, šetam Nantesom, mirišem niche parfeme
Dvoumim se između Musc Ravageur Frederica Mallea
ili bih Chergui Serga Lutensa
Sposoban sam prepoznati sastojke parfemâ:
bergamot, opijat tuberoze, amber i dim
Pijem kafu u Bistro de Cours i
čitam vijesti na mobitelu, prolaznici su spore kulise
Kafa je ukusna, dupli espreso košta 3,6 eura
Sunce je blagotvorno, isto grije i ljude u Gazi
ali njima je sunce čovječanstva okrenulo leđa,
Svaki euro u sebi sadrži kap nevine krvi
Svi smo krivi, ali to je Tadeusz davno napisao
Mjesec je zlatan nad Loarom, ona je razlivena i jaka
Mjesec izlazi iznad pruge koja vodi do Angersa i dalje
Tako brzo smo se navikli na genocid, kao na ljetnu kišu
(jer smo i onaj nad nama smakli u stranu)
brže nego što je potrebno da se ispije jedna kafa
u Bistro de Couers
i jedna zlatna traka, šina od mjesečeve boje
nju Mjesec stvara i pruža niz Loaru, dok stojim na mostu
zlatna šina prolazi kroz mene i odlazi prema Atlantiku
probija planetu, nezadrživa je lunarna sila,
ljepota prirode, ushit koji ovdje doživljavam,
parfem koji se suši na nadlanici, mošus i oud
i krivicu koju ćemo nositi stoljećima,
nijedna Loara univerzuma neće moći oprati.
Mjesec će sjati i smijati se nad grobljima naših gradova.
