NADNASLOV: PREKO LETE
BESKRAJ USRED SRCA
Između nas godine
Kao omča oko vrata
Osuđenika pred smaknuće
Ponekad sanjam njihovu dužinu
Milje, i milje, i milje
Nečega što je već na početku
Iskočilo iz zgloba
Invalid bez noge
Koji ne može dostići
Žuđenog sebe
Okean, urvina, kanjon
Ni broda, ni konopca, ni mosta
Samo praznina ne rubu kosmosa
Bez materije i u njoj Ništa
Bez pulsa kao mrtvo srce
Kako da se vratim unazad
I pripadnem ti u poljupcu
Kako da me dostigneš
Kad tvoje mlado tijelo
Nema krila da preleti
Jaz u vremenu
I sve smrti koje sam vidio
A naše se duše miluju
Negdje visoko
Samo naš pogled
Zna gdje je taj kutak
Nevidljiv za svako živo oko
Neizreciv u svakom jeziku
Svijeta što upravo siječe
Svoje krvne žile
Zamišljam te nagu
I moje jagodice
Klize niz tijelo
U ljubavnom grču
To je sve što mogu imati
Kao ushit i osudu
I, vidiš, tu se razapnem
Kao onaj na Golgoti
Što se darovao svim ljudima
Između nas godine
A naše duše u nevidljivom kutku
Negdje visoko, visoko
Iza smrti
Ljube se
Stapaju u plavu cjelinu
Vječnost pred njima puca
I beskraj niče usred srca
SUVIŠNO PITANJE
A kakav će svijet biti iza tebe
Dok jedva čekaš da odseliš
Iz ovog tržišta čovjetinom
Ona je toliko nebitna da nikad
Nije imala čak ni običnu cijenu
Kao nafta npr. ili ugalj
Zlato i kruh naš nasušni
I tako od vajkada
Od prvih zora
Kad daleki predak
Stvorio je mašinu
Za mljevenje mozga
Bog joj je udario svoj lični pečat
Usavršio je da nikad ne zašteka
I sama popravi svoj
Ma i najsitniji kvar
Kakav će biti svijet iza tebe
Sa suncem što spaljuje bilje
Robotima koji znaju
Više od bespomoćnih ljudi
I moćnicima, naročito njima
Dok stalno pomjeraju
Granice vještine ubijanja i zla
A nježni plavi planet
Sve više liči na bolesnika
Kojem je dijagnosticiran
Neizliječiv kancer
Prdeviđena skora smrt
Kakav će biti
S usavršenom tehnologijom besmisla
Umjetnom intelegincijom
Koja um čini nepotrebnim
A pameteni telefon
Djecu, ljubav i prijatelje
Pretvara u običan nevidljiv talas
U okov duše koja cvili u samoći
Ostani još malo
U svojoj duhanskoj sobi
Pomiluj Nju i svoje voljene
Obavezno zagrli one četiri
Mlade jele u bašti
To je sve što imaš
I što te čini tobom
A ni ti ni tvoje riječi
Ne znače ništa
Običan su prah
Što ga raznosi vjetar
U mlinu za mljevenje
Ljudskog mesa
Spalionici majke materije
SAMO NEKOLIKO LJETA
Odrobijati još ovih
Nekoliko preostalih ljeta
U tijelu koje je sve više tuđin
Među dvonošcima što
U gmižućim kolonoma auta
Svakodnevno pune haotični grad
U njemu od početka do kraja
Lažna vjera, pokvarenost
Zavist, mržnja, lopovluk
U skupa odijela obučen
A lijepe riječi postaju otrov
Heroin ništarija na vlasti
Odrobijati još ovih
Nekoliko preostalih ljeta
U svijetu naherenom
Kao trošna sirotinjska kuća
Dok raspada se i puni strahom
A vojne horde ubijaju
Hiljade i hiljade djece
I klinički nedokazani luđaci
Pokreću rat za ratom
Pred veliku eksploziju
Koja će spržiti svaku
Travku na planeti
Još samo nekoliko
Preostalih ljeta
Voljeti patnju, siromaštvo
Bolest, jad i glad
Klečati pred leševima
Iza balističkih i drugih raketa
Dronova i avionskih bombi
Dok se tehnološki
Usavršavaju ratovi
A boja kože, nacionalna pripadnost
Ili bilo koja druga nevažna stvar
Postaju oku nevidljive mete
U njih se puca jednostavnim
Pritiskom na dugme
Odrobijati
Jer dovoljan je samo jedan
Iz razuma iščašen moćnik
Da spali dom
Od pramajke građen
Do laži koja sve više liči
Na mitski potop
Bez Nojeve lađe
I boga spasitelja
Sroljanog u političku parolu
Samo nekoliko ljeta
Do majčice smrti
Koja tijelo pretvori u atome
U blaženu slobodu materije
Gdje stoluje vječni sklad
LEDENI JEZIK
Ako je iz vode
Potekla moja krv
Znam zašto se svakodnevno
Ledim pred prizorima bola
Jednom led će proždrijeti
Srce moga srca
Svijet mog svijeta
To neće biti smrt
Nikako ona
Jer u njoj je spasenje
Niti ikakav oblik života
Jer u njemu nešto
Ma i najsitinija sitnica
Pulsirati mora
I ljubav, naravno,
Jer, kakav je to život
Ako nje nema
Ni skamenjenost neće biti
Jer na kamenu može
Nešto rasti
Npr. bor samac
Kojeg miluju oči
Kad s modrog mora
Upere se u Dinaru
Jednom sledit ću se
Zaustavljen u koraku sporom
Ili za radnim stolom
Gonetajući u riječima
Moja mnogostruka ja
U istu bit upredena
A možda i u snu
Pred prizorom od kojeg
Bježi savjest
Sledit ću se zasigurno
Jer, samo disanje
Smjestilo me
U Danteov deveti krug
Bez moje volje
Bez mog znanja
Kako divan led
Govorit će mnogi
Ne znajući da u njemu
Oduvijek su zaleđeni
Iako prividino se
U vremenu kreću
O tome masovna grobišta i groblja
I ruševine i svi mrtvi
Svjedoče svojom
Zaglušujućom šutnjom
Ledenim jezikom koji niko nikad
Odgonetnuti neće
NIŠAN NADE
Napiši jednu optimističnu pjesmu
Kaže N. koja bježi od ovih
Kaže: Preteške su
Sine mi; Pa, da, riječi su ove
Olovne kao snovi Matoševih oblaka
I teške, i morne
Od nemoći sačinjene
One su samo zalijepljene
Za lom epohe
Što je pukla kao potkoljenica
Starca na uličnom ledu
Drži je samo koža navike
Da život ispuni svoj
Dnevni krug
Održi društvenu vertikalu
Napiši jednu optimističnu pjesmu
Ali, ne bih li tada
Gledao razbijeni krčag svijeta
I djecu u njemu ubijenu
Kao onaj što naređuje
Da pritisne se dugme
Raketa koje razaraju sve
I otrovane vode da dodam
I pregrijano sunce
I požare šumske
I bilje koje ne jauče dok umire
I oči koje to vide
I strah kojim se pune
Kao epruveta cijanidom
Nema optimizma
Ni u srcu
Ni u umu
Ni u duši
Samo gorčina i strah
Iz njih cvijeće zla
Na grob epohe
Na nišan nade pada
PREKO LETE
U jajetu je rođen let
Koji mi u san dolazi
I riječi oblikuje
Svakoj zvijezdi me bliži
Sokole, orle i ždralu
Što s jednog na drugi
Kontinent prelijećeš
Ma, sva pernata rodbino
Na užarenom svijetu
Podarite mi mudrost
Da se preobratim
U život koji leti
Odbijam rakete, avione
Svemirske brodove
Množim s nulom
Ni Ikar neću da budem
Ništa od dosad poznatog
Čovjeku o letu
Unazad da se vratim
Iz jajeta rodim
I budem lasta, slavuj
Budem soko
I svetu Letu
Preletim u lakom letu
IGRA S DJECOM
- i A. još su mali
A po jedno nebešce
U svakoj ručici nose
U moju pustu kuću
Doselili su i oživjeli
Čitavo staračko naselje grajom
Profa svaki dan piše
Uči ih mama A.
Da ne kucaju na vrata
Stražari nad mojim mirom
Zato svakodnevno krademo
Naše skrivalice
I druge tajne igre
S mojih šezdest i pet
Skupa brojimo sedamdest i treću
Pa mi E. prevodi A. -ovo
Trogodišnje tepanje
Kad mama zove
- kaže: nismo kod pofe
Naivno dječije laže
Da igra još koji sat traje
Tako nas troje otimamo
Naše vrijeme
I od mame A. i od dana
Koji ubrza kad su tu
Samo njih dvoje
Smatraju me jednakim sebi
Svi drugi misle
Da sam nešto posebno:
Autoritet što mudro zbori
A E. -ino: moj najdraži profa
I A. -ov zagrljaj
Vrate me meni
Iz djetinjstva davnog
U naš svijet
Niko ne može ni priviriti
Jer ne zna lebdjeti
Između zemlje i neba
Tu živi božanstvo
Od mašte sačinjeno
A šest ga ruku čuva
Da slučajno ne padne
I razbije se u pramparčad
Kao prastari bog
U svijetu koji vlastito srce
Svakodnevno i nezasito ždere
LJETNA PJESMA JEZE
Zarobljen suncem predem stihove
U ljetnju pjesmu jeze
Sunce se više ne objašnjava biljkama
Kao u Brankovoj orfejskoj pjesmi
Smo prži ljudske mravinjake
Rijeke, i šume, i bilje
A mozak pretvara
U ključalu kašu
Tako ljetima unazad
Opominje, prijeti
Vrelim bičevim tuče
Isušenu, staru kožu planete
Nemoćan si govoriš dvonošcu
Tvoj bog je mrtav
Tvoj život, tvoj jezik
Tvoje ruke u zaludnoj molitvi
A tlo je dno vrele tave
U njoj izvori i vode
Bez jauka, bez krika
Izdišu kao logaraši
U gasnim komorama
Zarobljen suncem predem stihove
U ljetnu pjesmu jeze
Ni duše više neće letjeti
Na užareno nebo
S njega pakao silazi
Već kuca na svaka kućna vrata
