Ejmi Bender: Časovnik smrti
Prevela s engleskog Aleksandra Knežević
Desetorica muškaraca odlaze kod desetorice ljekara. Svih deset muškaraca saznaju da im je preostalo još samo dvije sedmice života. Petorica od njih plaču. Trojica postaju razjareni. Jedan se osmjehuje. Zadnji od njih je tih i zamišljen. U redu, kaže. Ne reaguje. Nakon što su se sastali u holu, razjareni muškarci ne znaju šta da urade sa čovjekom bez reakcije. Napadaju ga i ubijaju ga golim rukama. U tom trenutku ljekar izlazi iz svoje ordinacije i izvinjava se preminulom čovjeku.
Dođavola, posramljeno kaže svojim kolegama. Izgleda da sam ponovo promašio datum.
Ne možemo računati na ubistva i nesreće, govori drugi ljekar u drečavom bijelom kaputu.
Razjareni i tužni muškarci napuštaju ordinaciju zajedno sa nasmijanim. Čovjek koji se osmjehuje ne zna šta je uzrok njegovog smijeha. Jednostavno mu je laknulo. Ionako je imao samoubilačke ideje. Sada to više ne zavisi od njega. Ostali, sa rukama umrljanim krvlju, gledaju ga prijetećim pogledom. Nasmijani, međutim, u svom olakšanju djeluje jezivo, ali ga ostali ostavljaju na miru, misleći da će im on pomoći u ubrzavanju ovih dragocjenih preostalih dana. Razjareni žustro otvaraju vrata, a tužni stupaju za njima.
Na svom putu nailaze na polje sa kravama. Krave smireno i tiho preživaju. Ovaj prizor ispunjava tužne još većom tugom, s obzirom da će još samo dvije sedmice biti u prilici da posmatraju krave. Ali ovaj isti prizor još više razjaruje razjarene. Na kraju krajeva, zašto su krave tako staložene? Kako to da krave nikada ne znaju o svojoj sopstvenoj smrti? Zašto je nebo tako plavo i spokojno? Razjareni pritrčavaju kravama, ali ih one ne primjećuju; sve što one zapravo žele jeste da nastave sa preživanjem. Jedan od razjarenih pada na zemlju i počinje udarati pesnicama od tlo. Ostali nastavljaju da trče. Petorica uplakanih stoje kraj ograde, ne prestajući sa plačom. Pogledajte tugu i neopisivi bijes ovih osuđenih muškaraca, razmišljaju. Ko je još znao da su krave ovako divne? Zašto nisam bio farmer? Zašto ne radnik na farmi? Zašto poslovna zgrada?
U to vrijeme u poslovnoj zgradi ljekari provjeravaju svoje rokovnike i otkrivaju grešku. Ups! Samo bi dvojica od petorice koji plaču trebalo zapravo da plaču. Ostala trojica su u potpunosti zdravi. Posramljeni ljekari pozivaju svoje pacijente, koji sada već plaču u naručju svojih isto tako uplakanih žena, ljubavnica ili sa svojim kućnim ljubimcima.
Imamo sjajne vijesti, kažu. Napravili smo grešku. Izgleda da ste u savršenom zdravstvenom stanju. Izvinjavamo se.
Jedan od uplakanih, sa novim pogledom na život, odlazi sa porodicom na selo gdje uzgajaju koze.
Druga dvojica se vraćaju svom svakodnevnom načinu života. Za dlaku!
Posljednji razjareni još uvijek udara pesnicama u zemlju. Njegova ljubavnica ga doziva kroz noćnu tamu. Ona shvata da je njen razjareni čovjek negdje tamo gdje ponovo iskaljuje svoj bijes prema svijetu, to je i za očekivati, ali ne shvata zašto ljekar uporno zove.
Samoubilački nastrojeni je još jedna greška, ali ga je nemoguće kontaktirati. Već je otputovao za Grčku, gdje pokušava konačno ostvariti vezu. Sa par sedmica koje su mu preostale, razmišlja da napokon ima šansu da pronađe nekoga ko će biti kraj njegove postelje dok bude umirao.
Dvojica uplakanih koji su preostali umiru. Jedan na aparatima, a drugi u svom krevetu. Jedan od razjarenih takođe umire i to na tuširanju dok je gnjevno vikao. Drugi, iako njegov slučaj nije greška, je još uvijek na onom polju gdje udara pesnicama. Sama energija koja je potrebna za takvu aktivnost bi ga iscrpila, ali on ne izgleda iscrpljeno. Veselo udara. Sjedi i lupa tako već sedmicama, a još uvijek nije mrtav. Trebalo mu je šest mjeseci da uradi par slika koje izražavaju gnjev, a koje su se dopale posjetiocima galerije koji ni sami nisu svjesni da su i oni zapravo gnjevni.
Grkinja brizne u plač kada sazna da će njen divni, melanholični ljubavnik uskoro umrijeti. Obavljaju ritual za ritualom. Njihov seks je poput zamka: ima rovove i kule. Da sam samo duže znao kako će sve ovo kratko trajati, ramišlja suicidni čovjek.
Svi to kažu. To govore nama, koji ne umiremo, ne bi li se sjetili naših svakodnevnih života. Ali nikada to ne shvatamo ozbiljno, sve dok se oči u oči ne suočimo sa takvim nečim. Da li smo sposobni da shvatimo? Teško je shvatiti. Ja ne shvatam. Trenutno to shvata samo ovaj suicidni čovjek i njegova ljubavnica, Grkinja sa orlovskim nosem. Treće sedmice izjutra, Grkinja se vraća u svoju sobu sa buketom pogrebnog cvijeća. Na putu u povratku već je bila spremna na zaticanje ohlađenog tijela. Još uvijek ga osjeća u sebi. U sobi je ljubavnik dočekao sa pozdravom. Osjeća se neobično dobro. Grkinja pada na koljena i proglašava ga čudom. U čast tog čuda imaju i čudnovat seks. Sljedećeg dana se ponavlja ista situacija i oboje su van sebe od sreće koja je donekle pomiješana sa razočaranjem koje oboje prikrivaju svojom ljubavlju i uzbuđenjem. Isto se ponavlja i sledećeg dana i ubrzo seks više nije isti. Više nije zamak, sada je samo koliba. U svakom slučaju, Grkinjin muž se uskoro vraća sa puta na koji je pošao da bi dobavio svilu iz Kine. Suicidni čovjek odlazi na more na kupanje. Pored njega prolazi par krava koje preživaju. Osjeća svoje srce kao najjaču mašinu, a njegova samrtna postelja blijedi.
Avionom kreće kući i presjeda u nepoznatom gradu. Kupio je povratnu kartu iako je pretpostavljao, čak se i nadao, da će umrijeti u Grčkoj, među čistim zgradama i jednostavnim kontrastom boja koji zadovoljava sve: bijela na plavoj. Žuta na plavoj. Crvena na bijeloj. Planirao je da svoju povratnu kartu da ljubavnici Grkinji u slučaju da bude morala bježati od muža i da započne novi život u Americi. Ipak, nije bila mnogo uzbuđena zbog tako velikodušne ponude. Hvala, rekla je, ali ne volim uvijek ovu televiziju.
Presjedanje iz Atine je u Denveru. Nije onakav kakvim ga je zamišljao. Mjesto u kom nikad nije bio. Odrastao je negdje drugdje, a ne na planinama ili tik uz njih. Dakle, tako. Prošetajmo malo ulicama, kaže sam sebi, i iznajmi mjesto čim ugleda prvi natpis IZDAJE SE. Sve što zamisli istog trenutka i odradi, zapravo, sve osim samoubistva. Ne želi da bude prevaren u vezi sa svojom smrtonosnom bolešću.
Njegova bolest nije smrtonosna, zapravo, samo je privremena. Nikako ne stupa u kontakt sa ljekarima koji pokušavaju da mu ostave poruku, ali shvataju da sada automatska sekretarica odgovara umjesto njega. Ali on to sam zaključuje. Razmišlja da je on vjerovatno jedan od onih ljudi koji žive zauvijek, ali tokom brijanja se posiječe i tako obilno krvari da krv ispisuje SMRTNIK na dnu umivaonika. Kreće u salu za vježbanje. Denverski svijet obiluje kafenisanjem izjutra, a šetnjom popodne. Troši sav novac koji ima.
Najposlije, zbog ogromne radoznalosti, poziva svog ljekara. Objašnjava sekretarici kako mu je bilo rečeno da će živjeti još samo dvije sedmice, a prošle su već tri godine. Kako saznaje, ljekar je u međuvremenu umro. Možda zbog osjećaja krivice? Ne. Imao je nesreću na skijanju.
Ne možete računati na takve događaje, kaže sam sebi, izlazeći napolje kako bi uživao u jednostavnom kontrastu boja Kolorada: kafena na plavoj. Zelena na kafenoj.
Izgleda kao kompromis, iako se ne radi o tome. Sljedećeg dana se vraća u svoj rodni grad. Tamo pronalazi ljekarevu ženu, ljubav njegovog života, i zavodi je svojim depresivnim šarmom. Postaje dobar očuh. Jednog popodneva, na pragu zatiče Grkinju. Ostavila sam muža, kaže. Nedostaješ mi, dragi, i ti i tvoji nježni vrhovi prstiju.
On kipti u izobilju, ali je prekasno za sve. U trenutku kada bomba eksplodira, ljekari odmahuju glavom jedan ka drugom dok im se tijela raspadaju.
Nikada ne možete računati, kažu, na ubistvo ili na nesreće.
Odjednom su svi na samrtnoj postelji jedni drugima.
Biografija
Ejmi Bender (Aimee Bender, 1969) je američka književnica, poznata po svojim romanima i kratkim pričama koje sadrže elemente nadrealnog.
Bender je rođena u jevrejskoj porodici. Osnovne studije je završila na Univerzitetu Kalifornija u San Dijegu, dok je u Ervajnu na istom univerzitetu magistrirala umjetnost na smjeru kreativnog pisanja. Dobitnica je ArtsBridž stipendije, koju je iskoristila kako bi sa mentorkom Kejt Fauler pokrenula programe pisanja za studente. Trenutno radi kao profesor kreativnog pisanja na Univerzitetu Južne Kalifornije. Na njen rad najviše su uticali Oskar Vajld, Hans Kristijan Andersen, Braća Grim i En Sekston.
Njena prva knjiga objavljena je 1998. godine. U pitanju je zbirka kratkih priča Djevojka u zapaljivoj haljini. Knjiga je dva mjeseca bila na listi bestselera Los Anđeles Tajmsa. Ostala poznata djela Ejmi Bender su: Moj nevidljivi znak, Tvrdoglava stvorenja, Treći lift…
