Prepjevao Marko Vešović
Slon jedan bješe zatvoren u mračnoj zgradi:
Indusi su ga neki doveli, izložbe radi.
I mnogi, da ga vide, ispred se iskupe
I, jedan po jedan, unutra, u tamu stupe.
Pošto ga nisu mogli vidjeti očima,
Svako ga rukama pipati počima.
Jedan, taknuvši njegovu surlu, reče:
On je ko cijev kroz koju voda teče.
A drugi za široko uho ga uhvati,
To je lepeza, izjavio je zatim.
Trećemu se pod rukom našla noga,
Slon je, veli, poput stuba kakvoga.
Četvrti, dlan je spustio na leđa slona,
I potom kazao: Slon ti je poput trona*.
Svakom, jer slona dotače samo dio,
Slon bješe to što je pod rukom osjetio.
Iz spoznaja su raznih zaključke razne izveli.
Za jednog, slon je dal, a za drugoga – elif.
Da se po jedna lampa u ruci našla njima,
Nesuglasja bi nestalo u njinim zaključcima.
Naša spoznaja čulna nešto je poput dlana:
Moć da obujmi cjelinu nije joj darivana.
Jedno je – oko za more, a drugo – oko za pjenu,
Ti ostavi se pjene, morem uposli zjenu.
Danju i noću more navire biser-pjenom,
Vidiš tek – pjenu, a more – ostaje sakriveno.
Jedni se sa drugima ko barke sudaramo:
Obnevide nam oči, prem bistra voda je tamo.
O, ti koji si uspavan u čunu ploti,
Vodu si već vidio, sad Vodu vode motri.
U vodi ima Voda koja je tjera dalje,
U duhu Duh koji mu vječno dozive šalje.
(s francuskog)
* Riiječ tahte na persijskom znači i dasku i prijestolje. I u Škaljićevu rječniku taht je i prijestolje ( “A ne moreš tahta ostaviti”) i daska (“Jesu l teške tahte javorove?”).