Dragana V. Todoreskov: Lirika strasti i samoće
(Ljubeta Labović: “Samoća je tek počela”, OKF, Cetinje – Buybook, Sarajevo, 2017)
Možda je za kritičare mlađe generacije zbirka izabranih i novih pjesama Samoća je tek počela idealna za upoznavanje sa cjelokupnom poetikom Ljubete Labovića, budući da se u njenih 14 ciklusa nalazi dobar dio pjesnikovog opusa. O tome, uostalom, svjedoče i naslovi ciklusa koji u nekoliko slučajeva odgovaraju naslovima prethodnih knjiga. Ono što odmah upada u oči pri čitanju Labovićeve poezije jeste odsustvo angažmana u njegovom osnovnom značenju. Kod ovog autora ta “ideološka” komponenta ogleda se, prije svega, u složenom odnosu prema poetskoj i kulturološkoj tradiciji kao prema izvornicima iz kojih crpi svoje teme i motive. Parafrazirajući pjesnika, mogli bismo reći da on radi na kreativnom rasipanju biblioteke. Riječju, Tekst, kao predložak za poeziju, često zamjenjuje Stvarnost. Otuda, veliki broj eksplicitnih ili implicitnih dijaloga sa svjetskim pjesništvom, ali i sa mitološkom matricom, možemo govoriti o ekskluzivnoj prirodi Labovićevih pjesama.
Neki od glavnih motiva ove poezije (smrt, samoća, ljubav, zavičaj, autoreferencijalnost, jezik i mogućnost razumijevanja između ljudi itd.), a koje uočavamo već u prvom ciklusu, Neću da se budim, nijesu dati transparentno. Naprotiv, do njih se probijamo kroz gustu mrežu simbola koji obuhvataju antiku, moderno pjesništvo, filozofiju. Često se između antonima (dan – noć, život – smrt, prošlost – sadašnjost, san – java) uspostavlja diskutabilan i napet odnos koji podrazumijeva da se predmeti i pojave, pa i ljudi, kada ih ima (a nema ih često, ili barem nijesu tako često imenovani, nijesu „junaci“, protagonisti pjesama, baš kao što često nema ni narativa), mijenjaju, rastaču, ukazuju neprestano u novim oblicima i sa novim značenjima. Igra između ovostranosti i onostranosti, između subjekta koji (ne)želi da bude živ (ne u biološkom smislu) i ideje da postoji izvjestan oblik besmrtnosti (iako najprije na subjektivnom planu, kao ideja) očituje se u pjesmi Rekvijem nizašto iz ciklusa Unutrašnja soba: „Dok svijet obliva jesenjska noć, / što su ove riječi / u nizovima svjetiljki i zvijezda / Među svima koji misle da su živi“.
S druge strane, u pjesmama Kuća bez krova, Isprekidani tragovi (ciklus Neću da se budim) itd. javlja se fragmentarnost. Nije tu riječ o fragmentarnosti postupka, jer su pjesme Ljubete Labovića strofično organizovane i, premda nijesu rimovane, postoji njihovo formalno ustrojstvo, muzikalnost i ritmovi, na koje pjesnik mnogo polaže. Ovdje se, naime, radi o fragmentarnosti kao motivu. To, takođe, da ne bi bilo zabune, ne znači da pjesnik uvodi jedan motiv pa ga napušta, da bi kasnije uveo naredni. On upravo nastoji proniknuti u fragmentarnost, u krhkost, u fragilnost, kao mjere prolaznosti stvari i to je jedno od važnijih tematsko-motivskih ishodišta njegove poezije. Već u ciklusu Nedostajanje, koji se u velikoj mjeri nadovezuje na prethodni ciklus, pojačava se motiv odsustva, pa tako, recimo u pjesmi Song of my self čitamo: „poezija je spajanje života i hipnotiziranih mrtvaca“. Svi ovi motivi pojačavaju smjenu prisustva i odsustva i čine relaciju između njih takođe nestabilnom, relativnom. Hipnotizirani mrtvaci koji djeluju kao neke lutke, marionete koje se mogu u zavisnosti od konteksta, upotrijebiti i u poeziji i u životu, mogu se oživjeti, mogu se uspavati, može se na njih djejstvovati čudesnom snagom duha i poezije, mogu se, znači dovesti u razna stanja.
Tokom čitave knjige Samoća je tek počela pjesnik zapravo traga za oblikom i konturama ne samo predmeta, tog kako je to sjajno rekao Džulijan Barns famoznog četvrtog staleža, nego i ljudi, životinja… Dakle, bilježeći konture stvari i pojava, on ih tretira kao svojevrsni kontekst u koji smješta svoje lirsko ja, gradeći put u središte toga lirskog ja. Sada, sa jedne strane imamo oživljavanje onih slika u kojima stvari dobijaju atribute živih bića, a s druge strane otuđene ljude, ljude koji borave u usamljenim sobama, napuštenim prostorima, u kućama bez krova… U pjesmi Kuća bez krova Kuća na neki način postupno postaje subjektom, dobijajući svoja distinktivna obilježja. A s druge strane, upravo su ljudi oni koji se u poeziji Ljubete Labovića, ne uvijek, ali veoma često objektivizuju. Otuda često drugo lice, kao forma obraćanja lirskom ja,i to drugo lice, kao takvo, može da pronikne u oskudnu sobu subjekta, u onu sopstvenu sobu o kojoj je govorila Virdžinija Vulf.
U pjesmi Plovidba (ciklus Nedostajanje) čitamo da u „ogledalima samuje Narcisov lik“. Ovdje imamo jednu dvojaku semantiku. S jedne strane imamo sliku Narcisa koji je osuđen na usamljenost, na samoću koja je tek počela, na to da vječito posmatra svoj odraz. Bivajući otuđen, on iz antičke poezije zakoračuje u moderno, savremeno stanje. U poeziji Ljubete Labovića možemo naći niz motiva koje antika dijeli sa modernom poezijom, pa i prozom, motiva koji se kao u palimpsestu, lijepe i slažu jedan na drugi. Narcis je u modernoj psihologiji prepoznat kao (pre)nosilac bolesti modernog doba sa simptomima upućenosti na sebe i na sopstvene sobe, kao i na nastojanje da se svijet potčini vlastitim potrebama, no, na žalost, ili na sreću, samo imaginativni pjesnikov svijet. Tako se jaz između želje za prisvajanjem svijeta uslijed svoje (samo)dovoljnosti s jedne strane i usamljenosti koja nužno proizlazi iz takve želje i takve pozicije s druge strane, samo produbljuje i Labović ovdje dočarava suštinski apsurd modernoga bića.
Pored, dakle, pomenute alijenacije, ispitivanja usamljenosti čovjekove, pored ljubavi, koja je vrlo često skopčana s erotskim slikama i često se odvija na moru, u talasima, U nizu pjesama koje gotovo da ekfrastično predstavljaju jednu sliku, pjesnik dočarava pejsaže više u simboličkoj nego u čisto deskriptivnoj ulozi. Ponekad je pejzaž tek trenutak u vremenu, impresija. Tek rani nagovještaj sveopšte prolaznosti, samotništvo s jezikom. Memento mori! U pjesmi Slivanje (ciklus Male elegije) čitamo: „Sve sam izgubio, o, milostiva Vodo, imam još tebe, tvoju nježnu osjećajnu smrt.“A u pjesmi Izlazak (iz ciklusa Onaj koji jesi) možda najindikativnijoj u tom smislu, pa i u smislu sagledavanja cjelokupnog poetskog prosedea Labovićevog, čitamo: „Sabiraš sjećanja što ne pripadaju smrti/ (ideš ka fontani sa dječjim brodovia/kao ka moru za sunčeva zalaska/tišinu nosiš u davnim čežnjama/u svim stanjima želiš zadržati / sve voljene riječi, misli i likove /ljepota je vratiti sjaj tužnim očima /sjećanja na ljubav što završavaju / u snovima koje svi drugi zaboravljaju, /prepoznati iznova sve to skupljeno u sebi. /To iz čega izlaziš ide za tobom /kao nezasita zvijer/savijena u sopstvenoj utrobi.“
Opravdano bi bilo, stoga, poeziju Ljubete Labovića od njenih početaka pa sve do posljednje pjesničke knjige tretirati u onoj najplodnijoj grani savremenog pjesništva, transimbolističkoj ili neosimbolističkoj. Ova poezija se, vidjeli smo, ogleda u izboru motiva iz antike, ali se ovi motivi često prepliću s citatima pjesnika. Dakle ništa nije slučajno, ništa nije nasumično odabrano. Asocijativna tehnika i erudicija koje ovaj pjesnik pokazuje jesu zaista fascinantne. Ova je poezija nastala na tragu Š. Bodlera, P. Velerija, E. Paunda, V. Vitmena, pa sve do K. Kavafija, Silvije Plat, kao i na modernoj prozi F. Kafke, Virdžinije Vulf. Ali tu poeziju vrlo određuje kontekst u kome se naslazi. Boje, senzacije, taktilni moment Ljubete Labovića, dakle sve ono što se prima čulima i strasti, jednako je važno kao i ona intelektualna spoznaja. Labović je ovdje našao srećnu ravnotežu između onog neposrednog, dakle onog što oko vidi upija i onoga što kasnije transponuje u simbol, u metaforu, u nešto što se razvija ili „savija u sopstvenoj utrobi“.