(premijerno izvedena kao predložak za predstavu „M kao Morinj“,
CNP, 6. decembar 2025)
ČIN I
Bilo jednom jedno Dobro Selo.
Na obali zaliva, pod krilima planine,
I u tom selu, među tim planinama disalo je more.
U tom selu, među tim planinama,
dobre vile spuštale su kose rijekama.
U tom selu dobre rijeke su okretale kamenje mlinova.
U dobrim mlinovima hučale su vode,
svaka kap je nosila snagu dana i slobode,
a žito dobrom nagrađivalo seljane i radnike.
U selu se hljeb bijeli bijelio na trpezama,
zrno je bilo život, a voda ljubav.
U selu su ribari ribali dobrim morem.
More je davalo snagu valovima,
a ljudi ljubav jedni drugima.
Sve je bilo dobro u Dobrom Selu.
Na obali zaliva Boke, pod krlima Crne planine
Disalo je dobro more, dobre su se priče plele,
U tom selu, među tim planinama
disalo je naše more.
II
Ni morije, ni móre, ni štrige, ni kuge,
ni nevere, ni bure, ni pomora, ni rata,
u Dobrom Selu nikad bilo nije.
U njemu su živjele dobre porodice,
ribari što more u svitanje mrežama zdrave,
žene su tkale sunce u plahte plave,
Na lavandu i so mirisale dječje glave.
Za sve i svakoga bilo je mjesta u Dobrom Selu!
na obali zaliva, pod krilima planina,
za putnike i turiste, namjerne i snene,
za pjevače i radnike,
za brodove i barke,
za posade tužne što svud domove traže,
u Dobrom Selu dobra pravila važe!
III
U Dobrom Selu živio je jedan čovjek.
Dobar čovjek,
snažnih pleća i pogleda krupnog,
sa rukama što žive od mora i hljeba,
od ribe svježe i povrća sa pjace,
na ognjištu starom, pravio je dom
i gostio strance.
Živio je u kući od hljeba i soli,
sa dobrom ženom i malim sinom,
sa krpama što se suše nad ljetnjom pržinom,
I svakog gosta rado pojio vinom!
Kuvao je čorbu u kojoj plivaju zvijezde,
ljubio je ženu očima od puževa,
milovao sina dlanom od maslina.
I sve što bi takao, mirisalo je na ljeto!
Njegova žena, nježna kao pjena,
držala je kuću kao ptica gnijezdo,
vezivala dane nitima od loze,
mirnim srcem slagala je grozde.
U njenim očima pjevale su ptice,
Voljela je pjesmu, prijatelje, drugarice,
i plakala bi ponekad sjećanja od kamena,
u srcu čuvala zavičaj od bedema.
Vezivala je dane kao lozu za žice.
Njena radost bio je čitav svijet!
Krhka, a postojana, iz Gore na more,
došla je u Dobro selo, puna volje!
Dječak dobrog kuvara i dobre žene,
– već je bio stasao u mladića.
Čitao odavno Kiša i Daviča!
„Sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,
zavolio u gradu kolonijalnu Hanu“,
ka horizontu je hitala njegova priča.
Već je listao svoje karte svijeta,
daleko od Dobrog Sela,
na poziv života,
u dobrom dječaku huči daljina,
kao zvuk raketa budi ga sudbina.
Ni majčine oči, ni očeva čorba,
tu silu života ne može da stane.
Volja za životom najskuplja je roba!
I svijet mu se otvara kao rana i knjiga,
nudi mu da gazi drumove, luke i granice.
Valovi mu pružaju rame, planine šire pluća,
i svaka ulica šapuće:
idi, vrijeme je tvoje!
IV
I sve je zaista bilo dobro u Dobrom Selu.
Na obali zaliva Boke, pod krilima Crne planine,
disalo je dobro more, dobre su se priče plele,
tih ljeta s kraja vijeka.
A ljeta su zaista bila dobra, zajednička,
mnogoljudna, puna ploda,
kuće su se punile gostima sa broda,
bila je to sigurna luka što ne zatvara vrata
ni kad je osjeka ni kad je plima.
I more je bilo dobro, i ljudi su bili dobri,
I namjere su bile čiste kao majska rujna zora.
I činilo se da će tako ostati zauvijek –
I da je Dobro Selo upisano u kartu svijeta
kao mjesto gdje se život ne prekida,
već samo teče,
kao rijeka što se nikad ne umara.
Ali pod kamenjem mlinova,
pod zemljom od pijeska,
već je hučala neka čudna voda.
U tihom zalivu od dobrote,
spavala je konstrunkcija nekog novog,
mračnog broda,
I čekala na porinuće…
ČIN II
Jesen je stigla u Dobro Selo.
Odlaze gosti, odlaze ptice,
Nigdje više nije ni toplo ni vrelo,
a nešto mučno huči sa granice.
Ostale su stolice od pruća,
i umorni stolovi obalskih stražara.
Jedrima brodove okreni od kuća!
Nebo već zatvara kapke mornara.
Vjetar mučno huči sa granice,
huči iz planine, sijeva i psuje,
to se bura sprema na ulice,
jesen svoje zavjere kuje.
U Dobro Selo dovukla se jesen,
a sa njom su otišli autobusi putnika,
Preko rive je tamni konvoj zanesen,
četa (nekih) čudnih, ničijih vojnika…
II
Što se to čuje oče,
što huče ovako planine?
Kroz prozore probijaju se zvuci,
I plotuni sijevaju iz tmine…
„Ko to jezdi tako pozno, oče
kroz noć i vjetar taj?
Zar to bauk dolazi s vojskom,
I doziva nas u svoj kraj?“
Sin gleda u tamu,
traži odgovore svoje,
a gvozdene oči
u daljini se broje.
Otac šapuće tvrdo,
hoće kao da razbije strepnju:
„Ma ništa to nije, to je politika,
ovdje niko ne smije da bije,
ni tuđinca ni prolaznika“.
Ali iza riječi,
iza zidova i škura,
čuje se bat čizama što mori snove,
I zveckanje željeza neke vojske nove.
Naša zemlja, laguna jugoslovenstva,
već miriše na pakao ratišta.
Naša zemlja, laguna buntovnika,
nestaje u očima bivših pobjednika.
III
U Dobrom Selu huči jesen,
ali ta jesen nije dobra.
To je jesen barikada i straha,
Ne vjeruju tome ni otac ni majka.
Hljeb se kruni u tvrde mrvice,
na kuhinjskom stolu prazna je korpa.
Kuvar čvrsto steže vilice,
ova jesen ne zrije, nego jame kopa.
„Majko što skrivaš pogled od mene,
bar ti mi reci, kucnuo je čas,
osjećam da nosiš neko strašno breme.
Ja vidim i čujem, i zato dižem glas“.
Mora moru mori…
Kada nas pozovu i dođu po nas,
prva ću reći: ima nade,
u njoj je spas.
Nije ovo jesen, ovo je samo kraj ljeta,
a doći će drugo, sedmo, deseto.
Nije to vojska to povorka šeta.
to je ipak čovjek, nije ratno pseto.
Mora moru mori…
Ko ne vjeruje neka samo ćuti.
Dobro Selo sad je Morinj,
i djeci svojoj budućnost sluti.
IV
Jesen više ne liči na jesen.
To je sad tamna koža zime,
navlači se sporo preko planine,
I vojnom preciznošću prijeti.
Povukle se rijeke, mlinovi su stali,
nema turista, nema ljetnih slika,
Pristaništem se vuku kamioni,
nekih čudnih, ničijih vojnika.
„Kuhinju drži otvorenom, brate“,
kad se u Boku sada vojske sjate,
ima da hraniš još stotine ljudi,
I ne brini, bogato će braća da plate“.
Od veriga lanac krugove drži,
od ognja mu je biće vrelo,
I život i strah u istom se prži,
Kuvaru se opet znoji čelo.
Pod kamenom bijelim, mrtvi sleđeno ćute,
pod olujnim nebom, plaču šume žute,
A šta kuvar u toj smuti traži?
Ništa dobro, Dobrom Selu se ne sluti.
ČIN III
I
– Nešto se čuje?
– Ništa to nije.
– Nešto se čuje?
– Ništa to nije.
– Nešto se čuje?
– Ništa to nije.
– Kao da neko jauče i plače?
– Ćuti, to samo vjetar huči jače.
– Ali čujem i svjesna sam,
znam kad je jugo, a kada je bura,
ovo bljesak plača lomi zrak,
ljudski to je glas.
– Ništa to nije, nijesi ti svjesna.
– Kao da neko jauče i plače?
– Ćuti, to samo vjetar huči jače.
U Morinj je stigla četa bijesna,
njihove su šake od olovnog mesa,
njihove su oči krvave od bruke,
njihova je uniforma od zloslutne robe.
– Ništa to nije, nijesi ti svjesna.
– Kao da neko jauče i plače?
– Ćuti, to samo vjetar huči jače.
– Kao da neko jauče i plače?
– Ćuti, to samo vjetar huči jače.
II
Rekli su, mora!
Rekli su, ti ćeš!
Misliš li da zadržiš ovo što stičeš!?
Rekli su, država te traži,
budi muško,
dobrovoljno, sada se pokaži!
Moj lonac smrdi, trpeza je plijesna.
Olovom se boji lica mi put,
U san mi dolaze ljudi bez odijela,
kutlačom ću slomiti njihov otpor krut!
Jedan udar, već je meso mekše,
drugim samo zapečatim mjesto,
Treći udarac, sad je sve ljepše,
Šakom snažno u to tvrdo tijesto!
Sad sam napola čovjek, a mrak napola,
umjesto ribe sad im krčkam muk,
Kad voda zavrišti i prelomi se para,
Kutlačom ću slomiti izdajnički puk.
III
– Za koga kuvaš, mužu moj?
– Za državu! Za boga! Za narod svoj.
– Oče, koga hraniš?
– Utopljenike s kopna. Gladne i umorne.
I zato ćutite!
Ćutite oboje!
Ovo je moj posao!
Ovo je moj kazan!
Moje ruke!
Moj rat za mir!
A vjeruju li tamo da si još čovjek?
Kakva sila od čovjeka pravi dželata?
Šta može da traži narod ili bog,
kad zidovi krvare i pjeva strava?
Pjesma iz kampa je puna rana,
Tužan je i mučan obalom hod.
Kad sve ovo jednom pokupi more,
ko će kome sagraditi grob?
IV
Naučiću te sine da ćutiš,
naučiću te da kad budeš star i beznadežan,
znaš da je sve imalo neko opravdanje.
Naučiću te kako treba da bude
i kako je tvoje carstvo nebesko:
ako si lopov,
ako si ubica,
ako činiš preljube,
ako svjedočiš laž na bližnjeg svog,
ako poželiš sve što je tuđe,
Tek tad ćeš biti čovjek, sine moj…
ČIN IV
(Govore preživjeli)
I
Vrijeme je ovdje patnja.
Kad nijesi u službi Zvijeri,
stvari postaju varljive,
kao drska sklonost ka
pojednostavljivanju…
Čujem sebe kako se pitam
da li želim ponovo da živim,
da li želim da rastem?
Da li je moj život dar
ili sam ja život lutalice,
pun buke i bijesa,
ili ne značim ništa?
II
Nema konsenzusa između svjetla i tame,
Red i tačnost su vulgarni kao kutlača,
ova koja me lomi i hrani.
Nas, mučenike demokratije,
nose krvave rijeke apatije.
Živjeti!
Za to je dovoljan samo pogled.
Ništa ne misliti. Samo postojati.
Čekati Južni krst,
daleki Istok,
ničiji Sjever.
Čekati kraj.
III
Tu je nekad bio trg sa zlatnom ribicom,
ali više ga nema.
„I ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Ne spava niko“.
I nigdje nikoga nema.
Kad bi samo moglo – da me niko ne prepozna,
između čestica grada, sunčanih balkona
i ovih, novih nacija.
Kad bi moglo – da svako svoju domovinu nađe,
onamo gdje želi da je bude,
Možda bi me tek tad bilo dovoljno
da kažem da konačno nijesam
IV
U susjednim sobama, zaspali su bližnji,
Poklonićemo im vječni mir,
i vožnju kroz gradske ulice osvijetljene
tugom.
Jednoličnom pjesmom gušeni,
dodvorićemo se bršljanu oko naše kamene kuće
da prekrije relikvije
jezive sadašnjice.
Sad razmišljamo samo iz dana u dan.
Mi, ratnici i kraljevi kraja,
postali smo monete mira,
Kad bi moglo – da svako svoju domovinu nađe,
onamo gdje želi da je bude,
Možda bi me tek tad bilo dovoljno
da kažem da konačno nijesam
Debelo, skoro mrtvo truplo,
u kojem ima više vjere
nego što ćemo ikad
vjerovati ikome!
ČIN V
Gospodar tišine
Znamo ko si ti.
Gospodar tišine i zabluda,
što dolazi iz naprsnuća lobanja i dana,
kao šaptač jeze i nesreće,
vladar gavranova i ovčarica,
trbuhozborac pohlepnih i
car umova magle.
Glas tuđih naređenja.
Čuvar ruku i u njima žica,
Komandant kostiju i straha njihovoga,
Sjenka mračih lovaca,
I mrtvačkih kolaca.
Onaj što hladnom dušom srca ledi,
kaže da je pravedan,
i plašte ga se!
jer, misli se, da vrijedi.
Nauči nas, takav kakav si,
da nosimo sopstvenu sjenku,
da gledamo oči obuzimajućeg mraka.
Da prihvatimo slabe i nijeme
kad oprost nije zaborav,
nego pamćenje bez osvete.
Da prihvatimo slabe i umorne
jer niko nije ono što je preživio,
već ono što tek treba da postane.
I ako je išta ostalo od svjetlosti,
nek se podigne u nama.
Da nam srce ne ostane rupa.
Da nam se korak ne odriče puta.
Da naš glas ne ostane muka.
I nek se čuje naša razlomljena riječ,
prelomljena kost neka nađe lijek,
neka sjećanje nađe svoju misao mirnu,
neka nada nađe mogućnost novu.
