….
Ti Dado svakim svojim dolaskom u Crnu Goru, kao da otkriješ nešto novo. Šta si ovih danas otkrio?
Kao što znaš, kad sam bio dječak nijesam mogao da putujem. Onda nije bilo ni kola, ni puteva i nije se tako lako moglo doći do Žabljaka Crnojevića, koji je božanstven. Ja sam ga do sada viđao samo sa preko deset kolometara ptičijeg leta, što kažu Francuzi. A sad Bogu hvala, bio sam na Žabljaku i prošetali smo zajedno kroz Staru varoš, ovđe u Titogradu, koju do sada nikad nijesam vidio, iako sam posljednjih godina dolazio desetak puta u Jugoslaviju. Stara Varoš je unikat jedan. To je veliki estetski ljudski fenomen. Kako su samo udešene avlije i čiste, ofarbane nekim čudnim bojama. Svaki put kad sam prolazio ispred koje od avlija, to je bio za mene neki novi čin. Kao da je svaki put padala zavjesa, pa se ponovo dizala. Neke kuće žute, neke plave – stalno nešto novo. Taj smisao za boju i za mjere. Sve nekako možeš da dohvatiš rukom. Nema tu nekih prostora strašnih, da se prepaneš. To su kuće za život, a ne za patnju, kao one druge moderne, od kojih te strah uhvati. Blokovi, soliteri, baldinzi od malograđanskog ukusa, kakvih i ovđe ima. U Staroj varoši je ostao neki virus estetike, koji je po mome mišljenju apsolutno tu i nikao.
Da li ti to dođe kao neko “mijenjanje baterija” da bi imao svijetla u Parizu?
Upravo tako nekako, milo mi je što ću da prezimim zimu od ovog puta. To me obogati, ispuni i pomogne da se ne osjećam usamljeno. Vidiš Titograd je jedan fenomen kao grad. Imaš Duklju, Staru Varoš, turski grad i moderni, potpuno prirodnog vitaliteta. Osunčan koji su ljudi grijali na “mangupsku furunu”, kako kažu beogradski Razgovor sa Miodragom Dadom Đurićem: Pobjeda, br. 6359, str. 7 (18. avgust 1983) mangupi. To se osobito vidi kad dođeš, u Duklju na forum pa vidiš kako su oni ]emovsko sebi rezervisali, a od vjetrova se sakrili brdima. Posebno je lijepa Morača – to je sveta rijeka, koja je vodom milijardama godina kopala korito sa onim pećinama, a diskretna je kao sve lijepe stvari.
Nije ledena, prljava i maglena kao evropske rijeke. Čista, brza i bistra kao osmijeh.
Da li bi volio malo duže da ostaneš?
Volio sigurno, kad bi se moglo. Ja sebi ovoliko mogu dozvoliti. Ovoga se jedino i slikarstva ne mogu osloboditi. Niko se ne može svoje majke i svojih osloboditi. To me progoni, a kad te nešto progoni kao svijetla opsesija onda je to lijepo. Uz to mora se raditi. Ja sam mnogo zauzet slikanjem. Nije meni zadovoljstvo da šetam po Parizu niti mi to pada napamet. Slikanje mi je važnije od života. Mnogo radim. Znaš da se dižem rano zimi kad je kratak dan. Da iskoristim dnevno svijetlo, a crtam po noći.
O crnogorskim slikarima ili o njoj kao nekakvom podneblju koje daje talente?
Crna Gora, mislim, treba da ima više pozorišnih umjetnika nego slikara, jer je ona neki ljepši dekor nego Vagnerovski mediteran u najvećoj snazi. Nije garantaovano ako živiš u takvom dekoru da i slike dobro praviš. To je mentalna stimulacija koja tjera slikare da se bore protiv samih sebe. A u modernoj umjetnosti je vrlo važna stvar da umjetnici zbog neke nevjere, neke sumnje, sumnje u same sebe napreduju, dobiju neku snagu kao Kandinski, koji i o tome dobro u svojim spisima govori.
–… Reci nešto o modernom slikarstvu, pravcima u svijetu uopšte?
Ja to slabo pratim i ne interesuje me u Parizu, jer prema pariskoj školi nijesam nikad ni imao afiniteta. Amerika je nešto drugo. Oni imaju dobro slikarstvo i investiraju u njega dosta novca. Tamo ima zaista velikih umjetnika. Modernih i većih nego što ima Evropa. Artrobe je jedan od njih i ne pripada nikakvom “izmu”. Bolji su im umjetnici od političara.
Ti sada ideš u Bugarsku, gdje ti je dodijeljena Velika nagrada grada Varne?
Da, tu nagradu su mi dodijelili kao crnogorskom slikaru koji živi u Parizu. Možda ću poći u SSSR đe se može dosta toga viđeti. Posebno ruske ikone koje su toliko moderne, imaju neku snagu da ti pamet stane. To je bolje nešto od Mikelanđela. U njima je više suptilnosti od sve zapadne umjetnosti koju, u stvari ne volim
Izlažeš li neđe uskoro?
U galeriji Bobur, slike.
