ALBA (1999)
GRANICE
Isti ovaj mjesec gledamo … obzore
predaleko jedno od drugog. Među nama
dižu se gore. Meke mahovinaste kore
obrastaju nam stope. Ti si sasvim sama
prelazila sve granice i stigla do tuđine,
u domovinu mojih ruku. Opasno sam
šunjam se kraj čuvara granica: putujem
na severozapad gdje me je žestoko sram
škripanja duše sred glatkih, strašnih zidova.
Stojim pred njima, tamnoputi s jugoistoka,
sumnjivog imena, drhteći, gol kao plen lova.
Ne mogu da bežim. Granica je sudbina.
Sad znaš: iako prelaziš granicu, nju ništa ne briše.
Još više krojiće ti korak, kao sumnja u svemu tom.
Geografska karta nije privid. Zato govori tiše.
S one strane svih granica usne su ti moj dom.
preveo Milan Đorđević
TVOJ MIRIS
Tvoj miris izvire iz raskošja mlijeka.
Tvoj miris je mliječno blag i svjež i gust.
U mene dopire u valovima, rijeka
daljine, zrak nevidljivi, tajna proročka.
Odjevena si u nj. Tvoj miris je odjeća
koju ne mogu nikada skinuti. Šuma,
tako gusta, da je ne može posječi
vrijeme. Miris me vezuje s tobom, nježni most.
Kada mirise cvijeća, krhke i bogate,
što skrivaju tvoj miris, zagrljajima skinem,
konačno i beskonačno u te legnem.
Disanje dva tijela mjera je sreće …
Potom se ne operem i tvoj miris
u meni kradom, tajanstveno traje
i žari me neprestano,
tako da tvoj lijepi i nevidljivi trag
osjetim kao od svih riječi najsmrtniju:
kako si daleko i sve je uzalud.
preveo Josip Osti
Žarenje (2003)
NAŠA JEDINA KUĆA
(zamirući sonet)
Poslije ljubljenja ležimo još omamljeni
na zgužvanoj postelji, s mirisom blizine,
i već dišemo pred nama daljine
i crtamo plan na posljednjoj strani
ispisane teke: vrt prostrani,
velika kuhinja, blagovaonica i soba,
u koju, kroz visoke prozore lije svjetlost,
potrebna za pisanje, iz crta nespretnih
već rastu ograde, boja zidova bit će živa,
u spavaćoj sobi bit će krasna dvojna postelja,
upravo takva, kao što je ova u kojoj ležimo,
u budnom stanju sanjamo i znamo
– svak za sebe zna, a ne kažemo to na glas –
da bit će jedino naše boravište,
jedino sigurno, toplo skrivalište
od smrtonosno ljubomornog svijeta,
ta postelja, taj splav, što plovi kroz vrijeme,
kroz nesuđenu svjetlost dana …
Dovoljno za ljubav. Dovoljno za smrt.
Premalo za život …
preveo Josip Osti
Obredi opraštanja (OBREDI SLOVESA, 2005)
SMRT U NOGAMA
(zamirući sonet)
Smrt uvijek počinje svoje djelo
od nogu. Prsti su njen prvi dio plijena.
Kada ohladi stopala, do koljena
zamrzne tkivo, neprirodno bijelo.
Uspori korake i oslabi osjećaj ravnoteže.
Kao da nevidljivo korijenje podreže.
Vrijeme se počne spoticati,
kada se s petama neda više svijet usidriti.
Smrt će napredovati. Kao led po žlijebu
pružat će kandže preko tvog umornog trbuha
koji se tri puta digao u nebo
s rađanjem čuda, čudom rađanja … Neće ih biti
još dovoljno. Jer smrti nije nikada
dovoljno. Smrt si može baš sve dozvoliti.
Pogledaj, smrt se diže poput mrlje vlage
po nezaštićenim zidovima. Pobjeda je uvijek njena.
Uspuzat će se gore preko ramena
do tvojih usana i očiju. Ne daj se, mama!
Koračaj, stupaj, hodaj! Strah zgazi!
Zgazi smrt, koja ti se uspinje po nozi!
preveo Josip Osti
ODLUKE (OD/LOČITVE)
11
Između dvije riječi
izaberi tišu.
Između riječi i šutnje
izaberi slušanje.
Između dvije knjige
izaberi onu koja je prašljivija.
Između zemlje i neba
izaberi pticu.
Između dvije životinje
izaberi onu koja te više treba.
Između dva djeteta
izaberi oba.
Između manjeg i većeg zla
ne izaberi nijedno.
Između očaja i nade
izaberi nadu:
teže ćeš je nositi.
prijevod Josip Osti
VRATA NEPOVRATA (epos)
Prva knjiga: ZEMLJOVIDI NOSTALGIJE
(ZEMLJEVIDI DOMOTOŽJA, 2014)
Prva sveska: ZAKON
Drugo pjevanje: RODOSLOVLJE
1
Bio sam odraz na kratkotrajnom ogledalu vode,
i bio sam sjena najurećem staklu vlaka,
stopa u bezdanom blatu, trenutak slobode
bezimenom mnoštvu, na dnu sumraka
bio sam oko i koža u zenitu dana,
i raskorak sam bio izmeđi pétâ korákâ,
bio sam kolač dječaka kojeg objeručke grli
na čudesno preživjeloj fotografiji
svjetlost u obliku majke, ružičasti vrli
obraščić djevojčice, sačuvan u poeziji
mladića koji je nestao u vihoru rata,
bio sam suautor u bezimenoj filozofiji
jadnikâ, u strahu sam kričao, u dimu što bijes ga hvata
nestao, nema me više, moje je ime izbrisano
iz svih anala, tisuću puta bijah zaboravljen, usred blata
seljačke bune kòsom sam branio brisano
polje i selo od konjanika u oklopima što strepi,
moje je naličje ostalo narisano
na tamnom zidu seoske crkve, ja sam slijepi
prosjak što milost od svetog Martina prosi,
i otisnut sam u sjećanjima ženâ kao lijepi
tamnoòki svirač, kojem su pretukli kosti
u mučionici, sjećanje na večer vrelu
pod proljetnim kestenom zauvijek nosi
u istočnjačkim jagodicama potomaka, u tijelu
nemir plesnog ritma, polje – kao žarka kugla –
kroz krv potomaka što uopće me znaju kako kroz bijelu
široku stepu jure konji,
bjeh žena što nije znala
bježat bez djeteta koje sam nosila bila,
djeteta koje izgubih kad mi je vojnička cokula dala
udarac u trbuh, ja sam skrila
djete , kojem je umrla majka, protestantka,
ja sam ga gojila, ja sam ga krstila
imenom namijenjenom mom mrtvim sinu, čekam,
već tisućljeće čekam da se bande grube
izgube i da se ne treba bojati koraka čija jeka
odzvanja gluho u mraku,
ja sam crtao stube,
tornjeve i straže u logoru, moje rizbe
sad žútê u muzeju, sjećam se kako strah dube
kosti, kako je meka koža usred tamne izbe,
sad sam još tek ime, potpisano na slici,
ime, prezime, datumi zapisani u rodne liste,
mjesto rođenja i smrti, izbrisani su svi dodiri, sitnice,
sva sreča i nesreća, sva hrabrost i strah,
u mom su grobu izbrisani svi ti jezici,
ležim u ruševinama Babilona, bio sam Lah
i Nijemac, Židov i iz francuskih ratova zaboravljeni Škot neki
i bila sam Slovenka, zemlja sve jednako ih krije u taj mah,
zvala sam se Krulc i Lužar, ten sam imala meki,
zvala sam se Kerstein i Schwarz, i išli smo pred oltar,
i uvijek je iznova odlazio,
duh, hladan taj je put dalèki,
bio sam odraz očiju pradjedova – iscrpljenost i žar –
u beskonačnim ratovima,
i bio sm krhk sjena
svih svojih majki, sitnih djevojaka, nagnutih nad star
i vječno mlad studenac na polju, sve se mijenja,
ostat će tek priča puna već zaboravljenih imena
što ih moram spasit od zaborava baš ja, njihova stopa preko stijenja
i pijeska, njihov odraz na vodi, sjenka svih promjena
njihovih lica na svim staklima i zrcalima,
bio sam Anica
i Ante, zidove obiteljske kuće išarala je sjena
moja, kuće u bijelom gradu, bio sam otkucaj srca,
bio sam Leopoldina i Anton, a tek po magiji
mašte stigla mi je tog raja i pakla njihovog skica,
bio sam Angela i Janez, na fotografiji
siromašnog dolenjskog imanja prepoznao samog sam sebe,
ja, koji sam stran njima, koji pripadam utopiji
i više nimalo selu svog porijekla, zbog kakve potrebe
ponavljam njihova zaboravljena imena,
pripovjedam zaboravljenu priču, koja me grebe,
i tko sam uopće ja?
Tek odraz nekadašnjega plemena?
Zaista, tko sam uopće ja, koji sam bio svi ti ljudi?
Izbrisana stopa? Jesam li samo zbroj, zbir plemena,
s onu stranu stare priče tek odjek i sjena?
Jesam li nitko ja?
Čiji je taj odraz na staklu i na vodi, čija su ta lica dva,
tko sam to ja?
prijevod Luko Paljetak
Druga sveska: POVIJESNI ATLAS NAPUŠTENIH DOMOVINA
Dvadeset i deveto pjevanje: ZATVORI
3
Kad se brod, bičevan valovima, približio pristaništu
na kraju zaljeva, ugledaše »idiličan prizor –
petsto žena u bijelim bluzama na golemom radilištu
usred golih, strmih stijena, humana kazna za otpor
protiv Tita i Partije,« kao što je kasnije kazivala Nadžida,
moja bosanska tetka …
Slomićemo mi vaš otpor,
bando!, urlala je žena u uniformi čuvara te ih pendrekom
razjareno udarala po glavama. A onda su trčale kroz špalir,
čitav kilometar pesnica i šutiranja, u krvavo veče …
*
Komandantkinja ženskog lagera
poznaje njenog devera, zato su Nadžidine zadaće
milosrdne: na Otoku, koji je bukvalno go,
sakuplja zakrpe zemlje, sakrivene između stijena.
Kad se nakupi dovoljno zemlje, ona je nasuje na obronke
gdje vlada zavetrina. Odgovara za svako zrno siromašnog sjemena.
Ako jadne mladice orone na okrutnom suncu, sleduje grȁd
udaraca. Zato od jutra do večeri stoji iznad sadnica
i pravi im sjenu i okreće se zajedno sa suncem. Kada pljusak
lije s neba, ona čuči na koljenima i rukama te štiti
nejaku biljku leđima koja peku od mraza. A najgora
je žeđ: svaki dan samo čaša vode. Jezikom, oteklim
od bolesti, liže stijene poslije kiše. Muvama zavidi
da piju pišaćku, a pticama zavidi da lete preko mora
tamo daleko do Velebita koji kao pogača kruha
svako jutro narasta na vidiku. Zazidana u širokoj krletki
kamena, mora i neba, ona zuri na drugu stranu,
u konturu planine – dječjim škarama izrezanu
maketu – koja je tako blizu kao božji dlan
i tako nedostižno daleko, nemogući san o slobodi.
Okreće leđa suncu, svojom sjenom doji drvo koje raste iz rana
kamena i tepa drvetu kao djetetu: Budi! Budi!
Budi jak, bore moj! I kada ja odem odavde, u kovčegu
ili na brodu, sjećaj me se! Budi moje sjećanje! Probodi
nebo! Pobjedi ove stijene! Obuci Goli otok! Prstima
miluje drvo kao ljubavnika, dlanom zauvijek okamenjenim,
kožom koju je sunce naboralo i uštavilo kao stari kaput …
*
Kad se brod, bičevan valovima, približio pristaništu
na kraju zaljeva, iznenadna zavetrina nije donijela
olakšanje; bila je teška kao olovo. U skladu sa svojom
akademskom vokacijom došli smo istraživati prošlost. S lozinkom
Gnothi seauton ja sam kao hodočasnik išao ka izvoru tajne svoje tetke …
Profesora Bobinca, starog zatvorenika, nosilo je
poslanstvo svjedočenja: pun gorčine i mudrosti
objašnjavao nam je Goli otok i čio žurio po kozjim stazama,
kolege su ga jedva dostizale. A ja sam se zaustavio u šumi
i izabrao najljepši bor na vrhu brda. S ove visine
nebo je bilo neobično blizu, a more se slilo s crtom obzorja
u jedan sam okrugao plod, u sprezi svih elemenata
ovaj naš jedini svijet je blistao raskošno i milo,
kao da nema ama baš nikakve prošlosti u nedrima prostora.
Sunce je peklo, vazduh je drhtao. Kročio sam pod krošnju,
u sjenu, žamoreće sjećanje Nadžidinog bora …
prijevod autor
Treća sveska: Muzej nomadskih prevoznih sredstava
Trideset i četvrto pjevanje: KONJI
5
Ljeto 1959. godine, ferije u Crnoj Gori.
Velika plaža u Ulcinju, vječita setva
talasa, nepomični pješčani sat, svijet gori,
drukčiji od svega što znam, opasan kao kletva
i lijep kao so na koži djevojčice, bijesni
pijetao kljucne mog brata Jerka u oko – pa tog pijetla
ponosni Crnogorac, kojeg zovemo vlastelin
(jer smo kod njega iznajmili sobu),
sljedeći dan posluži u obliku supe… Slatki pelin
uspomena još uvijek me peče ukusom po tom dobu,
grozničavom svjetlošću neba, dok se naš mali fiat
muči prema vrhu, u strah iz stijena, sličan robu,
u neko drugo doba, vrlet, krš, gdje je krst jedini znak,
sve u prvoj brzini, probijajući se kroz okuke,
stalno se zaustavljajući da bi uklonili kamenje, krak
koji je pao s neba
na drum, zureći u vrtoglave muke
provalija … sve dok nismo stigli do vrha, do imanja,
gdje je živio otac očevog kolege, do zelene luke.
Ante je obrisao znoj s čela. Tmurni čiča bio je pun pitanja,
kad mu je sin predstavio svog direktora.
Bio je odjeven u starinsku nošnju. Čudno uzbuđenje
ispuni me, kad vidjeh konje sred obora.
Visoki starac – kako tačno ga još uvijek vidim! –
imao je ruke za pojasom, na srebrnim kuburama,
pištoljima iz turskih ratova. Zabrinuti sin
ga upita: Pa kaži, oče, zašto si tako bijesan?
Starac pogladi brkove, kao da ima generalski čin:
Slušaj dobro, sine! Drugi put, kada dođeš ocu
svome, il‘ da mi dođeš u bijeloj limuzini
il‘ na bijelom konju,
al‘ u ovakvom prdelu da te nikada više vidio nijesam!
Zatim je mene, malog seronju,
uzeo za ruku i odveo u obor,
gdje se mirno pasao veliki bijeli konj.
Podigao me je kao pero i posjeo divu
na leđa … Nikada prije ni kasnije nijesam
se ni za što jače držao nego za grivu
tog svog prvog konja.
Ostalo mi je sjećanje na snagu ogromnog tijela
i povjerljivost mirisa …
prijevod autor
Druga knjiga: VRIJEME OČEVA (ČAS OČETOV, 2015)
Druga sveska: Vrijeme majki
Sedmo pjevanje: Vrijeme discipline
5
KRPOLOGIJA
Naša je baka sav život vodila
ljutu i sustavnu borbu protiv prašine,
blata i svake prljavštine.
U tu je svrhu razvila posebnu strategiju,
nazvanu krpologija.
Ovdje tu znanost sažimamo što je točnije moguće.
U svakom je trenutku naime raspolagala
s čak sedamnaest krpa,
što ih je slala u napad na prljavštinu
kao general oklopne divizije na bojno polje.
Ne daj Bože da bi ih neovlašteni
zlorabili za suprotne svrhe!
Tko bi se tako zaboravio
bio bi neodložno najstrože kažnjen.
Čak ni u svoju sluškinju nije imala povjerenja,
nego ju je budno u tome nadzirala,
ali još radije je vojsku krpa koristila
vlastoručno i vlastonožno.
Nabrojimo te posvećene krpe i tkanine,
vjerno slijedeć znanstveno imenoslovlje
bakina krposlovlja:
»ta gruba« krpa za stepenište pred ulaznim vratima;
»ta fina« krpa za marmorni pod u entrée-u;
»ta meka« krpa za laštenje starog parketa po sobama;
»ta šmucig« krpa iz ostataka stare odjeće
za čiščenje bakrene ploče pod kaminom;
»ta velika« upijajuća krpa za kameni pod na terasi;
»ta mala« upijajuća krpa za kameni pod u kuhinji i kupaoni;
»ta stara«, uvijek čista krpa za lonce i drugo metalno posuđe;
»ta nova«, uvijek čista krpa za porcelanski servis;
»ta osjetljiva« krpa za vinske čaše;
»ta brza« krpa za noževe;
»ta lukava« krpa za vilice;
»ta pedantna« krpa za žlice;
»ta glanc« krpa za srebrni jedaći pribor;
»ta zauber« krpa za ogledala;
»ta speglana«, gotovo prozirna stara krpa za glačanje;
»ta muška« krpa za vojničke čizme i
»ta šik« krpa za njezine vlastite
ženske cipelice s visokom petom.
Bakina obrazloženja prevažnih krpoloških distinkcija
bila su strastveno sitničava i temeljito promišljena;
ovdje ih citiramo sa znanstvenom nepristranošću, onako
kako ih je sačuvalo sjećanje potomstva, puno strahopoštovanja:
– noževi su glatki i obično ih ne guramo u usta,
stoga je dovoljna jednostavnija obrada s »tom brzom« krpom;
– maleni ostatci hrane lako ostanu među zubima
vilica, pa ih treba brižno iščačkati s »tom lukavom« krpom;
– žlice, što ih rado ližemo, stoga nužno privlače
najveći broj bakterija, zato nagone
na ozbiljne i radikalne higijenske postupke,
što ih može osigurati samo »ta pedantna« krpa.
A sva ta visoko specijalizirana i široko razgranata krpologija,
svih tih sedamnaest fanatičnih divizija Antiprašne armade,
što ih je danonoćno slala u zagrižljivu bitku
protiv svjetske nečistoće
te ih redovito uzdržavala i mijenjala,
sav taj građanski red,
što je predstavljao smisao i svrhu njezina življenja,
nije mogao pomoći,
nije mogao spriječiti,
da se našoj baki,
da se našoj baki življenje,
da se našoj baki življenje nije raspalo,
rasulo,
nepovratno raspršilo
u prah i pepeo.
prijevod Tonko Maroević
Treća knjiga: OBITAVALIŠTA DUŠA
(BIVALIŠČA DUŠ, 2015)
Četvrta sveska: DUŠA JE GLAGOL
(Uvod u Fenomenologiju duša)
Trideset i deveto pjevanje: GRAMATIKA DUŠE
1
Stojim ispred Prvog Gramatičara koji me pita:
Kojoj gramatičkoj kategoriji pripada duša?
– Duša je imenica, promucam odgovor.
– Duša nije kuća, spomenik, nije tvarni teret!
Ocjena nedovoljan, sjedni! izdere se
Učitelj Gramatike i kapcima tamnih očiju
brže-bolje poklopi moj govor neznanja …
2
Duša nije imenica. Ne održava se
sama po sebi, ne živi samo za sebe,
nego podrhtava kretanjem svih ljudi
koji hitaju pored nje, za sva vremena
ovisna o svim drugim dušama. Nije kula,
nepokretna u svom ponosu. Duša raste,
pada, ranjena bježi od rulje,
a ponekad i od sebe same, uplašena
vlastitim strahom. U mraku soba
jeca, osjetivši kroz zidove srditost svijeta.
Pomiriti je može tek neka druga duša,
koja pored nje diše drugom kožom
i otkucajima drugog srca. Od okrnjenog
doticaja zna živjeti dugi niz godina:
iskazuje mu poštovanje vjernošću psića
koji oblizuje svoje sjećanje. Ukleta u sebe
u stanju je pojuriti u napad, vijoriti u zraku
poput zastave sa slutnjom boljeg stoljeća
i smrtno krvariti ovdje, pred vratima
Nepovrata … i zaprepašteno ponirati u sebe,
što sve je bila u stanju učiniti, davati
i uzimati, biti, ljubiti i ubiti,
a potom znati da je prekasno,
svu vječnost znati da je prekasno …
3
Duša nije ni pridjev. Nije ukras
navodno puno značajnijih, strašnih imenica:
Istine i Pravde. Duša nije trakica
oko podignutih pesnica ustanika
za vrijeme juriša na policijske straže.
I nije suzna sluz RTV-odašiljača,
koju rasprskavaju zvučnici s pješčane plaže,
iz trgovina i dnevnih soba i sa svih strana …
Duša na burzama kotira kao nešto najskuplje:
neprocjenjiva je, zato ljudski rod
s tolikom strašću trguje s tom tvari. Cijena
neprestano varira, nužno ovisna dakako
od ponude i potraživanja. Scena
prodaje i pot-kupljivanja mijenja se
sukladno vremenu i prostoru, ali je jedna
te ista: nasred pozornice zlatna škrinja,
iz koje Sotona izvlači grozdove duša
različitih veličina, boja, uspomena
i nadležnosti. Povremeno poneka uš
skoči iz škrinje dušama u vlasulje,
što umanjuje vrijednost. – Dovoljan je hladan tuš,
Sotonin je naputak za korištenje duša.
Proda ih skuplje od antwerpenskih dragulja.
I to pod imenom prodanih duša …
Poznajemo i duše koje ne dozvoljavaju
da ih se prodaje. Takvima je na ovom svijetu najteže.
Nazivamo ih patničke, velike i lijepe duše …
*
– No, dalje? pita Prvi Gramatičar. – Što dalje?
zbunim se. – Kako nazivamo riječi
koje su patničke, velike i lijepe? – Pridjevima,
promucam. – Na dobrom si putu, i njegove
blijede usnice napune se krvlju
očekivanja: Da pomognem. Nije pridjev.
Dakle, što je duša? I ja lanem: Broj!
Učiteljev obraz zažari se kao moj poraz.
– Prijedlog, nastojim popraviti utisak. – Jadnih
li vremena u kojima je gramatika španjolsko selo
čak i za pjesnika, prosikće bičem
jezika koji ošine moje prestrašeno ja.
– Zamjenica, panično nagađam. – Ništavna
će biti tvoja duga pjesan o obitavalištima duša,
ukoliko ne svladaš gramatiku o pticama,
ukoliko nećeš imati na pameti da je jezik ključ
za razumijevanje sveopćeg svijeta …
I ploča padne sa zida kojeg više nema,
Učitelj poraste za tri četvrtine neba,
nada mnom se tajanstveno znan i neznan
prigiba neizreciv, čudesan Lik,
koji nije više strogi Gramatičar, nego žena
– pa to je Mo! – personalizirana blizina i daljina …
Buljim duboko u tajnu, golu kao nikad ranije,
koja mi nježno šapne: Duša je glagol
Duša je glagol
Duša je glagol
prijevod Božidar Brezinščak Bagola
SLOBODA JE GLAGOL (SVOBODA JE GLAGOL, 2022)
SLOBODA JE GLAGOL
Ljubav je glagol.
Monika van Paemel
Sloboda nije slavno sjećanje spomenika
Sloboda nije prazna riječ političkog udarnika
Sloboda nije točka ni puki uskličnik zakonika
Sloboda nije mrtvo značenje imenskih oblika
U Rječniku hrvatskog* književnog jezika *(orig.: slovenskog, a važi i za srpski,
Sloboda je živa krv, krilo, krilatost krika crnogorski, bosanski i sve druge jezike)
Sloboda nije bunker od tone betona
Sloboda nije drek od besmrtna trona
Sloboda nije bijeg, iluzija balona
Sloboda je manje i više od zakona
Sloboda je ništa i kruna iskona
Sloboda se smije, mijenja se i sanja
Sloboda je sadašnja i vazda bezdanja
Sloboda je dah i zrak, izvor disanja
Čin jači od zla i svakog brisanja
Sloboda nije dogma nepromjenjiva
Slobodu nam ne jamči država
Sloboda je skuplja, sloboda je draža
Sloboda je put u nepoznato, ovdje, pred pragom
Sloboda je glas, smrtno ranjen i gol
Sloboda je glagol, sloboda je glagol
prijevod Božidar Brezinščak Bagola
KRALJ SLOBODE
(balada o desetogodišnjoj gluhonijemoj,
invalidnoj kurdskoj djevojčici Rahimi,
koja je na bijegu iz Turske izgubila život
na dnu slovensko-hrvatske granične rijeke Dragonje
u noći između 9. i 10. prosinca 2021.)
Zašto li su otišli od kuće?
Bilo bi bolje da su ostali.
Kako li će hroma kćerka
kucati na zatvorena vrata,
prelaziti granice pred vojnicima
koje ne razumije, gluha?
Žele jedino komadić kruha
s one strane ledene vode,
gdje ih čeka Kralj Slobode …
Jači su od sumnje i groma,
s vedrim vjetrom u tabanima,
daleko od siromaštva, zatvora, sloma…
Ali zašto je blijeda mati
morala vodiču dati
hrpu novaca? Topla juha
na zvjezdanoj se peći kuha,
ondje iznad sanjivo ledene vode,
gdje ih čeka Kralj Slobode …
Na granici piše: STOP! NIKAMO!
Rijekom gazi umorna mati
noseći kćerku o ramenu.
Bit će na sigurnom s troje braće,
cijela će obitelj istovremeno
pronaći put, budućnost, zajedno!
Krijumčare dlan nade
ondje na skliskim stijenama vode,
gdje ih čeka Kralj slobode …
Na putu u Sloveniju
Smrt ugrabi djevojčicu.
Pronađu je na dnu rijeke.
To se ne bi dogodilo
tražiteljima milostivih azila,
jer bi ih granični policajac
brže-bolje vratio u Hrvatsku,
daleko od te promrzle vode,
gdje vlada Kralj Slobode …
Zato Slovenija nije kriva
što bjegunka nije više živa,
jer Slovenija ne uskraćuje
maloljetnim tuđinkama spavanje
u ledenom lijesu vode,
gdje vlada Kralj Slobode …
prijevod Božidar Brezinščak Bagola
Boris A. Novak (rođen 1953. godine u Beogradu) je slovenski pjesnik, dramatičar, esejista, prevoditelj i pisac za djecu. Bio je profesor komparativne književnosti i literarne teorije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani. Za vrijeme ratova u imenu Međunarodnog PEN-a organizirao je humanitarnu pomoć za izbjeglice iz nekadašnje Jugoslavije i pisce u opsjednutom Sarajevu.
Objavio je 100 knjiga, između ostalog zbirke pjesama Stihožiće (Stihožitje), Kći sjećanja, 1001 stih (poema), Krunidba (sonetni vijenci), Vrtlar tišine, Majstor nesanice, Alba, Žarenje, Obredi oproštaja, Dlaneno platno, MOM: Mala Osobna Mitologija, Lunin kalendar i Sloboda je glagol, tragediju u stihovima Kasandra, a za djecu brojne knjige poezije te lutkarske i radio igre. Popularni su njegovi priručnici pjesničkih oblika Oblici svijeta (1991), Oblici srca (1997) te Oblici duha (2016.), gdje je komunikativno i sa vlastitim primjerima predstavio 220 pjesničkih formi. Njegov opus magnum je epos Vrata nepovrata, 45.000 stihova na 2.300 stranica u tri knjige – Zemljovidi nostalgije (Zemljevidi domotožja, Goga, 2014), Vrijeme očeva (2015) te Obitavališta duša (2017).
Prevodi sa deset jezika, između ostalog sa francuskog (Verlaine, Mallarmé, Valéry, Jabès), okcitanskog (provansalski trubadurji), engleskog (Heaney), nizozemskog (Paul van Ostaijen, Monika van Paemel), hrvatskog (Luko Paljetak, Tonko Maroević) itd. Njegova djela so doživjela brojne prijevode i 30 knjiga, objavljenih na engleskom, francuskom, hrvatskom, bosanskom, ruskom, njemačkom, italijanskom, španjolskom, češkom, kineskom, srpskom, slovačkom, makedonskom, crnogorskom, arapskom itd.
Izdavačka kuća OKF sa Cetinja objavila je 2015. godine obiman izbor Novakovih pjesama pod naslovom Zaostavština; izbor i pogovor je pripremio Josip Osti, a pjesme su preveli Željka Čorak, Radoslav Dabo, Milan Đorđević, Tonko Maroević, Jadranka Matić Zupančič, Josip Osti, Anamarija Paljetak, Luko Paljetak i Ana Ristović.
Primio je mnoge nagrade, između ostalog najviše slovensko umjetničko priznanje ̶ Prešernovu nagradu. Boris A. Novak je zaslužni profesor Univerziteta u Ljubljani, potpredsjednik Međunarodnog PEN-a, redovni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti (SAZU), dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) te francuske pjesničke akademije Mallarmé i strani član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH).
