Beverli Daurio: Mnoge majke

 

Prevele: Aleksandra Nikčević-Batrićević i Marija Krivokapić

Prva

Kada je vlada napravila zaobilaznicu oko Aterlija, glavna ulica King, bila je manje-više napuštena. Polovina automobila koji su prolazili tuda izgubili su se; druga polovina kretala bi se nekuda drugdje. Šest motela u Aterliju, sagrađenih na mjestu utonulom u puste stijene neposredno izvan grada, bilo je zatvoreno. Izblijedjeli znakovi pozivali su putnike da zastanu i da se odmore; no, čini se da nikoga nije privlačilo da odsjedne u objektu sa slomljenim prozorima koji su bili okrenuti prema vodi. Čak ni lijepo jezero nije privlačilo turiste i tetka Seli je rekla da je to sramota. Selijina majka nije se slagala. Smatrala je da je dobro što jezero i plažu imaju samo za sebe.

Selija je lizala posljednji komadić sladoleda na štapiću sve dok nije okusila drvce. Slušala je dok su dvije žene razgovarale uz čaj. Kašika njene majke, kojom je dodavala šećer u porcelansku šoljicu, tetka Selin nož, položen na tanjir nakon što je njime premazala komad pogačice, nijesu proizvodili zvukove. Selija je završila sa sladoledom i obrisala ljepljive prste u travi.

Prošlo je jedanaest godina od kada je Selijina majka nestala u tamnim zelenim vodama jezera.

Princeze, zlatni naprstak, zamkovi i trolovi: čudne stvari dešavale su se u pričama prije nego što bi se princeze udale za prinčeve i živjele srećno zauvijek poslije toga. Majka ju je naučila da čita, i ona je naglas izgovarala riječi dok je ležala na jednostavnom bijelom krevetu, sama u svojoj sobi.

Provodila bi sate znatiželjno posmatrajući slike na kojima su bile čipkane haljine ružičaste boje i vile koje su ih nosile.

Selija je prelazila rukom preko grubog betonskog zida pored stepenica koje su vodile do podruma, posegla je za hladnom metalnom kvakom, otvorila vrata i zakoračila u tamu. Podrum je mirisao na vlagu i jabuke i krompire i ukuvano voće koje je stajalo posloženo na policama i usoljenu svinjetinu koja je bila obješena o grede. Bile su siromašne, govorila je njena majka, ali povrće koje je raslo u dvorištu iza kuće gdje je svijetlo bilo dobro, prehranjivaće ih tokom dužeg dijela zime.

Selija je pretraživala podrum u potrazi za blagom. Dok je koračala uzduž i poprijeko po prljavom podu u tami, činilo joj se da je nagomilana zemlja pod njenim nogama bila netaknuta. Željela je blago, i moć da ispriča priču svoje majke. Selija je znala da je njena majka kao djevojčica jahala bijelog konja. Ona je nosila krunu na glavi kao raspjevana princeza na pozornici, imala je krila kada je glumila anđela. Njena majka je hodala u snu. Ali u tami se nijesu mogli naći odgovori, i Selija je pažljivo zatvorila vrata pred vrelinom prije nego što se vratila u dvorište.

Nakrivljeni popodnevni zraci probijali su se kroz drveće. Osim prijatnih ženskih glasova koji su dopirali iz kuhinje, ništa se nije čulo. Vrhovi njenih patika nazirali su se preko ivice verande iza kuće dok je ređala bijele i crvene i crne i smeđe kamenčiće na široku drvenu ogradu, kamenčiće koji su bili boje ženske kose i topli poput živih stvari u ljetnjoj vrelini. Tokom mnogobrojnih odlazaka do jezera, Selija je pažljivo birala kamenčiće iz plitke vode blizu obale, potom ih je glačala krpicom i sušila na suncu. Kamenčići koje je sačuvala imali su oblik glave i nejasna lica koja je u njihovu tvrdu površinu upisivalo vrijeme i udaranje vode. Ona je pričala priče kamenčićima; šaputala je sićušnoj glavi na svome dlanu. Blistala je od crvenila makova, ‘mađioničarskih’ šeširića i somotskih cipelica. Selija je voljela svoju majku; voljela je da sjedi ispred kuće dok je glas njene majke plutao kroz šiber vrata koja su se otvarala i zatvarala. Dok je govorila kamenčićima, svojim sićušnim majkama, i uzimala ih jednog po jednog kako bi provjerila da li imaju šta da joj kažu, osjetila se krivom i pohlepnom: zašto je željela toliko mnogo majki kada je već imala jednu koja je bila tako dobra? Selijina desna ruka odredila je da rumeni kamen klimne glavom.

Svuda oko nje bijele ograde oivičavale su pravougaona dvorišta koja su pripadala njenoj kući i kući njenih komšija. Bašta njene majke blistala je na vrelom vazduhu koji se uzdizao – narandžasti tigrasti ljiljani i plavi delfinijumi, makovke i purpurni rascvjetao vlasac, potočarka i đurđevak. Pokošena trava je bila besprijekorna. Selija je položila rumeni kamen kraj ostalih na ogradi. Čula je potom zvuk, poput zvuka čaršava koji se pomjeraju na vjetru, ustuknula je i krenula da po dvorištu traga za njegovim uzrokom.

Ogromna crna ptica sa zelenim grudima i žutim kljunom gegala se na vrhu ograde iznad ružičastih ruža njene majke. Njeno nezgrapno tijelo posrtalo je nazad u isto vrijeme dok se njen vrat uvijao naprijed, a ona nespretno naginjala i zagledala grmove ruža pod sobom. Ptica se pribrala i na smiješan način zabacila svoje tijelo preko vrha ograde. Nakon kratkog šuštanja, izvukla se iz ruža i odvukla do trave, gdje je posrtala, trepćući, bez osjećaja za prostor. Hipnotisana, Selija je rukom gurnula kamenčiće koji su pali sa ograde i poslali u vazduh slabašan zvuk. Tanke crne nožice ove ptice su zastale.Njen zakrivljeni kljun je bio otvoren, njene pernate grudi su zadrhtale. Ptičje svijetle staklaste žute oči, usmjerene prema Seliji u panici, zahtijevale su da se ne približava; ona se gegala nespretno, šištala je s naporom, ispred verande i prema grupici miholjdanskih bijelih rada na drugoj strani travnjaka. Selija je posmatrala pticu kako krešteći juriša ka bijelim radama. Zabacila je svoje veliko tijelo u vazduh tri puta, njene sjajne zelene grudi nadimale su se sa svakim uzdahom, jaka crna krila udarala su pomahnitalo prije nego što je uzletjela na plot. Ptica je skočila u dvorište tetke Seli i van domašaja Selijinog pogleda, ali Selija je mogla čuti krila i noge kako je odnose daleko.

Selija se spuštala drvenim stepenicama prema travi i ubrzala je korak do ivice cvjetne leje odakle je iz bijelih rada ptica zamahala. Uzdrhtala, Selija se nagnula da ispravi stabljiku sa razdvojenim listovima koje je ptica zamalo uništila u bijegu. Rešetkasta bijela ograda bila je previše visoka i nije se mogla popeti uz nju i, iako je gurala lišće i grane na stranu, baštenske biljke bile su gusto zbijene i kroz njih se nije moglo gledati. Selija je očajnički pokušavala da sazna gdje je ptica otišla, ali nakon što je jedanput prošla oko kuće i osmotrila dvorište tetke Seli, shvatila je da ptice više nema.

U proljeće su Selija i njena majka odlazile do jezera i brale jagode. Njena majka je pravila kolače i slatko koje je mijenjala za jaja, maslac i mlijeko. Selija je morala da bude pažljiva kako ne bi ugazila mekano voće čiji su se izdanci krili na vlažnoj zemlji ispod njenih nogu i da ostavi čvrsto, bijelo, gorko voće da sazri. Kasnije, bilo je tamo i malina na dugim trnovitim prutićima koji su udarali po njenoj koži; ali Seliji su omiljene bile krupne borovnice koje su izvirivale iz vretenastih sivo-zelenih grmova koji su se krili u velikim nanosima sasušene trave.

Jednog popodneva, izašle su napolje noseći na glavama pamučne šešire.Ubrane borovnice slagale su u veliko metalno vedro. Selija – njene usne i brada i prsti su bili isflekani zagasitoplavo – se trudila da sačuva više nego da pojede – kada su se muškarac i žena pojavili na obali jezera i držeći se za ruke, zakoračali prema njima preko mahovinastih stijena. Odjeća to dvoje ljudi bila je vlažna, i oni su se kretali kao da ne vide, s rukama blago ispruženim ispred sebe. Bez suvišnih kretnji i u dubokoj tišini, oni su napredovali, onako vlažni, prema Seliji i njenoj majci. Selija je zastala da ih pozdravi, ali majka ju je zgrabila za ruku i užurbano povukla škripavo metalno vedro kroz opuštene grane dlakavog ruja pored puta.

Smrt je uzela mladoga oca Selije Beker i njegovo spljošteno lice zurilo je iz okvira na policama i na zidu, postojano i srećno. Selijina majka nosila je jednostavnu crnu haljinu nedjeljom kada bi odlazile u crkvu. Dejva više nije bilo, ali njena majka bila je od one vrste koja je sa sobom nosila mir: ili je bila tu, kuvala je čaj i spremala sutlijaš sa cimetom i grožđicama, pjevušila – ili nije bila tu. Njena majka mogla je sasvim lagano klečati u dnevnoj sobi, uvezujući vunicu jarko žute boje prema šemi koju je držala ispred sebe – njena uska tamna glava nagnuta nad makazama – i biti sasvim odsutna.

Priču o svojoj majci Selija je započinjala ovako: Jednom davno u gradu daleko odavde … ali Selija je znala samo pojedinosti iz života svoje majke, i kada je pokušala da od njih sastavi priču, priča nije imala smisla. Kako je Selija uklopila dio u kojem njena majka sreće Dejva, njenog oca, u trenutku dok on pokušava da joj ukrade psa? Ili je barem njena majka mislila da je on pokušavao da ukrade psa, a on se zapravo vraćao u autobus sportskog tima jer je igrajući hokej zarađivao za život. Dopao se psu i on ga je pratio sve do ulaza u autobus, što je izazvalo smijeh ostalih igrača. Tokom dugih subotnjih zimskih večeri, kad je tetka Seli dolazila u posjetu, majka bi dozvolila Seliji da ostane do kasno i da gleda hokej na televiziji. Tamni mali ljudi na ledu podsjećali su je na ribe u vodi, i Selija je pomislila kako se među njima krije duh njenog oca; ponekad joj se činilo da jedan od njih ili onaj drugi baš njoj mašu malenom rukom. Zbunjivao ju je, ali ne zato što je iz povremenih večernjih razgovora sa tetkom Seli, Selija stekla neke ideje o onome što su mrtvi ljudi radili.

Selija je kašljala i kašljala. Izbaci to iz sebe, govorila je njena majka strpljivo. Selija se naginjala i kašljala, sklupčana na podu poput kakve lopte, sve dok se oštri bol nije spustio iz grla u njene grudi. Njena soba mirisala je na prženice, sirup za iskašljavanje i vlažnu vrelinu. Pored kreveta, na bijeloj stolici od pruća, njena majka je sjedjela i potapala peškir u hladnu vodu u lavoru. Kada je Selija prestala da kašlje, majka joj je pomogla da legne u krevet i umotala ju je u prekrivač sve do nosa. Sklonila je sa vrelog čela Selijine šiške i nježno je na čelo položila peškir.

Selija je imala noćnu moru.Ptica, veličine njene majke, izronila je iz jezera.Nije mogla da leti jer je gusti mulj natopio njena krila. Ptica je posrtala po obali, jela je penije i komadiće papira na kojima je nešto bilo napisano. Selija je mogla da vidi da je kljun ove ptice otekao od svega što je u njega strpala, i kada je sve progutala ona je počela da plače.

Zle maćehe ili stare vještice nije bilo u ovoj priči, i Selija se pitala da li je tetka Seli bila stara vještica. Njena majka je na to uzviknula – Stara vještica? – i nastavila da orezuje šumski bršljen koji je planirala da presadi u drugu saksiju. Selija nije prestajala: da li je njena majka poznavala neku vješticu? Da li je neka vještica možda navraćala u njihovu kuću kada je Dejv umro? Njena majka je odgovorila da je Dejv i sam bio stara vještica da bi pao na trik, i da Selija treba da je posluša i da donese čekić iz ostave da mogu da postave držače za puzavice.

Selijina majka je raširila dasku za peglanje u trpezariji, uzdahnula je i gurnula svoje ruke duboko u džepove.Selija je namjestila pamučnu suknju, usmjeravajući oštri vrh pegle među plisirane nabore, i opekla unutrašnju stranu podlaktice.Nije plakala, samo je pošla u dnevnu sobu da kaže majci što se dogodilo.Selija je stala i pružila ruku tako da je njena majka mogla da vidi otečeno crveno mjesto. Rekla je na glas:,,Ja sam se opekla”. Ponovila je to još jednom, ali njena majka, udubljena u orezivanje i lagano slaganje raštrkanih grančica po novinskoj hartiji na prozorskom okviru, nije slušala. U ruci njene majke bile su makaze. Tijelo njene majke bilo je u dnevnoj sobi, ali ona nije bila tu. Njena majka nestala je negdje. Selija je isto tako poželjela da nestane.

Nakon što je prestala da joj čita bajke, Seliji je majka čitala iz bilo koje debele knjige koja bi joj se našla pri ruci, u bilo kojem trenutku i bez plana: tokom doručka, usred šetnje, dok je brisala prašinu. Selija je razumijevala malo od onoga što bi čula, jer je njena majka čitala na isti način na koji je pričala o sebi: jedna stranica iz zelene knjige; duhovita rečenica iz crvene; dijalog iz jednog poglavlja. Ali Selija se sjećala imena – Ketrin, Penelopa, gospođa Dalovej – i ponavljala ih je u sebi. Selija je pretpostavljala da joj majka čita o drugim majkama i mjestima na koja su odlazile, iako nikada nije govorila da je tako.

Selijina majka imala je ime, ali Selija ga nije znala. Njen otac bio je mrtav, ali je tetka Seli zvala njenu majku gospođa Beker, baš kao što je njena majka zvala tetku Seli gospođica Arnprior, jer one nijesu bile u srodstvu.

U kući pored njihove živjela je tetka Seli sa ženom koju je Selija zvala tetka Merdžori. Tetka Merdžori se nije dopadala Seliji. Ona je pekla hljeb i kolačiće koji su po krajevima bili zagoreli ili pak sa premalo šećera ili su bili veoma tvrdi, ali je očekivala da Selija pojede sve što joj je bilo na tanjiru. Tetka Merdžori je iz nekog razloga pokušavala da rastjera vjeverice iz svog dvorišta, i ponekad su je mogle vidjeti u maloj bašti ispred kuće kako udara u hrast sa palicom za bejzbol.

Kada je njena majka odlazila na sastanke Društva za hortikulturu ili da kupi suknju pristojne dužine kod Druzera, tetka Seli je dolazila da je pričuva. Tetka Seli je nosila dugu toplu haljinu i naočari srebrnih okvira i dozvoljavala je Seliji da ih proba. Pisala je istorijske knjige i razgovarala je sa djevojčicom, kao i njena majka, kao da je Selija mogla da razumije sve što je ona govorila. Priče o duhovima i nadnaravne ideje o mrtvima bile su veoma drage tetki Seli. Popila bi čašu šerija poslije večere i ponekad još dvije ili tri nakon što bi Selijina majka izašla, zbog čega je postajala pričljiva, a njen glas sladak i zavodljiv kao njen zadah. Tetka Seli pisala je knjigu o jezeru i naselju oko njega. Prvo poglavlje knjige, rekla je tetka Seli, bilo je posvećeno propasti Marsupiala, trajekta koji prevozio putnike preko kanala od Aterlija do sjevernog kraja jezera.

Za naše jezero je tipično, govorila je tetka Seli, da u njemu ima previše pijeska koji se stalno nanosi i gomila ispod površine vode i stvara nove oblike koji ponekad staju na put brodovima i mogu ih potopiti ukoliko se svojim dnom u njih zaglave; potrebno je ispitivati i provjeravati dno. Onoga dana kada je Marsupial potonuo, moja sestra je bila na njemu sa vjerenikom i drugim ljudima koji su išli na praznični izlet. Ne mogu da se sjetim zašto nijesam pošla sa njima, iako sam nosila pantalone i šepurila se naokolo, nadmeno posmatrajući njihovu zabavu. Možeš li zamisliti njihove haljine i šešire, pitala je tetka Seli. Mnogi od nas bili su na obali i još uvijek su mahali kada se trajekt nagnuo na jednu stranu. Voda je počela da nadire preko ograde – ljudi na polubi su bili mokri i počeli su da mašu, vrište i plaču. Na trenutak – stvari uvijek izgledaju bliže preko vode nego što stvarno jesu – ja sam vjerovala da će se oni vratiti na obalu, iako je pramac trajekta nestajao pod talasima – bilo što drugo ispod sunca koje nas je radosno obasjavalo, činilo se nemogućim. To je bilo nekoliko minuta prije nego su čamci, ili šta god je bilo pri ruci da se moglo odgurnuti veslom ili zajedriti preko vode, rizikovali dase spasu oni koji su se još uvijek održavali na površini, moja sestra među njima, bog je blagoslovio, mada je u svoj toj zbrci teško bilo ostati razborit, ili pak osjetiti zahvalnost kada su čamci već uspjeli sakupiti tijela. Jedanaest žena udavilo se u njihovim dugačkim haljinama.

Tetka Seli škiljila je u sjenke koje je po Selijinoj dnevnoj sobi širila stona lampa.Jednom sam pošla do plaže kasno uveče, i svečano odjeveni muškarac i žena, sa kojih je visio vodeni korov, iskoračili su pravo iz dubine jezera, od glave do cipela natopljeni crnim i zelenim muljem s dna jezera. Tetka Seli je otpila malo šerija i pogledala pažljivo u Seliju.Za njima su iz vode izlazili ostali. Grčili su svoje blatnjave prste i pokušavali da me pozovu da se pridružim njihovoj zabavi, ali nijesu mogli govoriti. Kada bi otvorili usta, crna voda bi iz njih pokuljala.

Jednog vjetrovitog majskog dana, Selija i njena majka širile su staro rublje da se provjetri na žici u dvorištu: rijetko korišćeni prekrivači i vezene jastučnice i vunena ćebad nježnih boja koji su obično bili posloženi u drvenom kovčegu u gornjem dijelu kuće. Majka joj je rekla da je odlučila da se uda, i da će Selija uskoro upoznati muškarca koji dolazi da živi sa njima. Rekla joj je da se taj muškarac zove Dejv, kao i njen otac, i ova podudarnost činila joj se interesantnom, iako Selija nije bila sasvim sigurna da je dobro čula jer su usta njene majke bila puna štipaljki. Selija joj je dodala čaršav iz korpe od pruća, i bijeli čipkani stoljnjak dovoljno velik za njihov trpezarijski sto. Njena majka je protresla nabore, provjeravajući ima li na njemu kakvih fleka ili rupa. Tkanina se spuštala do njenih stopala poput dugačke bijele suknje, a potom ju je vjetar podigao i obmotao Selijinu majku u čipku, obuhvatajući je sasvim, svom dužinom i širinom, tako da se njeno tijelo naziralo, dok joj je lice bilo prekriveno bijelom tkaninom pod kojom je nestala. Njena majka stajala je mirno neko vrijeme, i jedini zvuci koji su se čuli bili su zvuci vjetra i veša koji je lepršao na žici. Panika je obuzela Seliju – kamenčići raznih boja koje je sa ograde porušila i zaboravila, ležali su razbacani na travi. Sa užasnom i nespretnom usporenošću, ona je pružila ruku i povukla tkaninu; njeni prsti drhtali su dok je tkanina lagano padala i otkrivala lice njene majke. Lice koje je bilo nasmijano.

Kada se Dejv uselio (opet, kako se činilo Seliji) život je postao radostan i bučan i kuću je ispunio dim cigareta i glasovi koji su odjekivali dan i noć. Slike Selijinog oca nestale su iz pozlaćenih okvira na klaviru i sa natkasne u sobi njene majke, stolice i plakari bili su obojeni u svijetle boje. Činilo se kao da je Dejvova energičnost obavila i promijenila sve. Činio se čudnovato poznat način na koji je držao čekić, vikao na psa kojeg joj je kupio, trljao svoju bradu dok bi izlazio iz kupatila nakon što se obrijao. Selija je pretpostavila da se duša njenog oca ponovo vratila kroz Dejva. Duša njenog oca bila je sačuvana i uvoštena i čekala je, sve dok nije dobila priliku da se vrati u život. Čula se lupa prednjih vrata koja je jedno ili drugo uvijek ispraćala, u kuću ili van nje, i Selija je zaboravila na priče i na one fragmente koji su nedostajali bar za neko vrijeme.

Druga

Kada je vlada naredila da se redovno prekopava pjeskovito dno pomenute luke, broj brodova i turista koji su dolazili u grad ili se kratko zadržavali u njemu povećao se. Duboko i opasno u svom središtu, duguljasto jezero u Aterliju nalazi se na mjestu ukrštanja vremenskih sistema. Snažni vazduh sa jugozapada i ledeni vazduh sa sjevera miješaju se i stvaraju oluje koje su još silnije usljed obuzdanosti obale visokim grebenima i stijenama. Loše vrijeme brzo se desi; niski grmovi na jezerima pomiču se poput životinja, visoki borovi podrhtavaju i njišu se od vjetrova koji zavijaju. Snažni vlažni vjetrovi podignu tamno zelenu vodu u talase koji narastu deset stopa u visinu, sa pjenom poput čipke nabrane sa linije obale. Prazno nebo ispunjavaju zagasito ljubičasti kumulonimbusi i siva kiša obrušava se na zemlju.

Tokom jedne takve oluje, Dejvidov brod je potonuo i Selijina majka je nestala u jezeru.Njeno tijelo nijesu mogli da pronađu.Policija je rekla Seliji da je oluja iznenada počela i da je neki čovjek pokušavao da ih upozori da krenu ka obali. Iznad vode čovjek je čuo glasove, čuo je kako muškarac i žena vrište, i kako se motor pokreće u trenutku dok se talasi obrušavaju preko njegovog pramca, a kobilica se pojavljuje na mjestu gdje je bila kabina. Policija je pronašla mali Dejvov brod tri dana kasnije, nasukan na obali lagune sjeverno od grada. Odvezli su Seliju da identifikuje olupinu. Stajala je u korovu i divljoj mrkvi drhteći, dok je ruka policajca zadržavala glogovu granu kako bi ona mogla vidjeti olupinu koju je voda lizala.

Selija živi sama, u maloj sobi na gornjem spratu u pansionu gdje se hrana služi u debelim sudovima, jorgovani naslikani na njima prije mnogo godina izblijedjeli su od pranja vrelom vodom. Za nju je postavljeno mjesto za stolom, bilo da se odluči da jede sa ostalima u trpezariji ili ne. Ona ima metalni krevet, policu za knjige i maleni radio.

Dok se znoji na avgustovskoj vrelini iza šaltera u Pekamovoj drogeriji gdje radi kao prodavačica, Selija uzdiše. Sunčevi zraci prolaze kroz narandžaste i crvene i žute i smeđe bočice koje su smještene visoko na policama blizu prozora i ostavljaju svoju sjenku na koži njenih ruku.

     Ona gleda u pljosnati okrugli crno-bijeli sat na zidu i sa unutrašnje strane otključava prednja vrata drogerije kao i svakog jutra, od ponedjeljka do petka. Ona odustno broji sitan novac i slaže ga u pregrade kase koju zatvara uz zveket.Sa sirćetom i vodom i izgužvanim papirnim ubrusima, ona čisti prednji prozor. Temeljno čisti staklo i izbacuje nanose prljavštine koji su se sakupili u uglovim drvenog okvira.

Sa toga mjesta, Selija može vidjeti centar Aterlija, zastore u bojama i zatvorene prodavnice, gotovo praznu ulicu gdje se čini da se ništa ne mijenja osim vremena i raspoloženja jezera.

Jedan broj žena u Aterliju liči na majku Selije Beker, i Selija je tužna kada ih vidi kako u cegerima nose pomorandže i druge namirnice, graciozno se kreću i odlaze u drugom pravcu, ostavljajući je samu, poput duha njene majke. Jednom kada je bila jako mala, zastala je iza svoje majke na trotoaru. Uzviknula je Mama! Mnoge majke su zastale, njihovi mantili i suknje cvjetnih dezena vrtjeli su se dok su se okretale; zabrinuto su je posmatrale.

Otprilike u deset sati žena ravnih ramena silazi iz međugradskog autobusa koji putuje prema sjeveru. Crna kosa te žene umotana je u opuštenu punđu. Nezgrapno, jer je prilično težak, ona polaže svoj prtljag od dobre goveđe kože na drvenu klupu koja služi kao autobuska stanica. Ispod mantila od čvrstog crnog materijala, ona nosi zelenu haljinu.

Čudno je kada neko izađe iz međugradskog autobusa na stanici u centru. Selija Beker, iza kase, umotava zarđale bakarne penije u papirne omotače i posmatra ženu koja razgleda ulicu, trepće i djeluje izgubljeno. Još uvijek na sebi ima mantil, sijeda na klupu i otvara knjigu kao da je u sopstvenoj dnevnoj sobi.

Sjenka prelazi preko crvenog zida od cigle preko puta ulice i nestaje.

Selija škilji u blještavilo i sa police sa svoje desne strane uzima časopis o putovanjima. Sjajna slika bijelih konja lijepi se za njene oznojene prste, na njoj su i maleni čamci crvene boje nasukani na pješčanu obalu, stare ulice od kamena i minareti i prozori sa tamnim zastorima.

Sjenovito je i vruće u drogeriji, fali vazduha, ali ne fali tišine osim zvuka lepršavih traka na malom ventilatoru u pozadini. Voda se sakuplja na oplatama frižidera i pada u tišini na drveni pod.

Selija želi da žena dođe, da kupi nešto i pruži joj priliku za razgovor. Ona nestaje između polica sa kremama za lice, aspirinima i gumenim rukavicama i stiže do frižidera za pića. Uvlači desnu ruku u led i zadržava je tamo sve dok bol ne dopre do sitnih kostiju njenog zgloba. Ona prelazi vlažnim dlanom ispod duge kose preko zadnjeg dijela vrata.

Poslije jedanaest časova, gospođa Pekam užurbano ulazi u drogeriju pa Selija može da izađe na pauzu. Nakon što još jednom provjeri da li žena i dalje sjedi na klupi, ona odlazi do fridžidera i uzima limenku koka kole i bocu soka od grejpfruta. Ona pruža gospođi Pekam novčanicu od dva dolara i kucka prstima po šalteru.

Nije ništa toplije napolju nego u drogeriji, uprkos okruglom užarenom bijelom suncu iznad njihovih glava.Vazduh koji se kreće iz pravca jezera pomjera suvo lišće smreka koje su zasađene duž bulevara. Crne mrlje ostaju po trotoaru na mjestima gdje hladni kondenzovani zrak kaplje u prašinu.

Dok drži u ruci bocu soka od grejpfruta, Selija se zaustavlja ispred žene, koja ima godina otprilike koliko i tetka Seli. Njeno žuto, šiljato lice koje se nadnosi nad knjigom, uokvireno je sjajnom crnom kosom. Njena haljina neke neobične zelene boje je lijepo sašivena; njena malena stopala, beprijekorno uvezana u crne čizme, tapkaju po trotoaru.Selija se blago iskašljava.

Vidjela sam kako sjedite tu, reče Selija, i pomislila sam da biste poželjeli da se osvježite.

Dok posmatra Seliju, tamne razroke oči ove žene blago se zatvaraju prije nego što položi knjigu pored sebe i posegne svojim iskrivljenim koščatim prstima prema boci. Selija nastavlja:

Moje ime je Selija Beker, i ja radim u Pekamovoj drogeriji – pokazala je prstom prema drogeriji – i zbog toga znam da ste na vrućini od trenutka kada ste izašli iz autobusa. Izgubila sam majku u tom jezeru, reče ona sjedajući pored žene na klupi i otvarajući bocu gaziranog pića nakon čega se čulo šištanje. Žena otvara čep na boci i srkuće, njene tanke usne se skupljaju kao da joj je ukus koji proba veoma čudan.

Selija je pita kako se zove.Ona brzo izgovara svoje ime – Beti Smit – i povlači se prema kraju klupe. Njene oči su poluotvorene, bore se produbljuju oko njenih usana. Ali Selija je zadovoljna i odgovara kako je to veoma lijepo ime i zvuči engleski. Pita je šta radi u Aterliju.

Dok Beti Smit oklijeva, vruć vjetar podiže se sa zapada, naborajući banere svijetlih boja i zastave na trgu, golica lišće na sjajnim listovima javora, bijelim i zelenim. Neka djevojčica baca štap preko travnjaka, a veliki glasni pas trči po njega.

Zaljubila sam se u kaluđera tamo na zapadu, reče Beti konačno. Nije me volio dovoljno da bi napustio red.To sam očekivala, nastavlja ona, posmatrajući Selijino lice kao da joj je potrebno da vjeruje da je i Selija mogla predvidjeti tragediju. Ali nijesam očekivala da ću biti ovako nesretna.

Gdje je to bilo?

Nantikokan, Britanska Kolumbija, reče žena, najljepša dolina na svijetu. Možda sam ja zavoljela Nantikokan, a ne njega. Veoma ste dragi, dodade ona, prelazeći rukom preko Selijinog zgloba.

Da li ste često putovali?upita Celija.

O, da, reče Beti Smit. Proputovala sam čitavu Kanadu, dvije godine sam živjela u Moskvi. U to vrijeme putovala sam sa cirkuskom družinom; prodavala prženu ribu pored Rone; radila kao obavještajka za Ludite; prevodila za vladu. U Parizu sam naučila tečno da govorim češki i portugalski, i nešto malo kineskog u ambasadi. Ali moj boravak sa Inuitom na Antartičkim ostrvima je ono čega se najrađe sjećam. Imala sam šou program na radiju, reče ona glasom kreštavim poput nabora na grubom papiru. Živjela sam sa harfašem, dane smo provodili pored okeana sprovodeći istraživanja za jedan program – mjerili smo morževe i pingvine i posmatrali njihove navike. On je, nažalost, umro od tuberkuloze, i ja sam se sljedećim brodom vratila u Montreal. Bilo je to tužno vrijeme.Zatvorila je oči.

Voda i asfalt sijaju se ispred njih na nečujnoj i tihoj vrelini. Beti Smit govori drugim jezikom sada, brzo i blisko, ima moć da hipnotiše, njene stare ruke pokazuju nešto, ispružene su malo ispred nje. Treperavi talasi lebde u vazduhu; izlozi radnji preko puta trga kao da se u isto vrijeme tope i ponovo izgrađuju.

Konačno Selija primjećuje gospođu Pekam ispod platnenog krova drogerije kako maše.Dok ustaje da se pozdravi, Selija vidi suze u Betinim očima.

Selija provodi ostatak popodneva za šalterom u drogeriji, sa pogledom na jezero. Gleda kako Beti podiže torbu i žuri prema stepenicama autobusa koji ide na jug, preko prednje strane njene haljine duga ručka tašne koja visi o njenom ramenu je ostavila trag. Njen mantil je zakopčan oko vrata i vuče se za njom poput ogrtača, crni rukavi lepršaju dok nestaje. Kroz prozor autobusa Selija vidi glave žena – žene sa crvenom i crnom i sijedom i smeđom kosom – od kojih poneka izgleda kao njena majka. Selija provodi čitavo popodne razmišljajući i prihvatajući ono što je odlučila da uradi – da ide prema onome što je bilo prije nego što je priča pošla naopako i prije nego što se njena majka utopila, kako god će morati da uči i odriče se i štedi, i kako god će sve to biti izuzetno teško. O svojim planovima neće da govori sve dok ne bude spremna da pođe. Kako bi ona mogla da objasni gospođi Pekam, na primjer, da je žena po imenu Beti Smit sjedjela pored nje na klupi i da je, za manje od sat vremena, učinila da se ostatak svijeta čini apsolutno stvarnim?

1992.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.