Aleksandar Gavranić
2.
Često mi se dogodi
da čitav dan prođe
a da ja uopšte nisam uključen
da me nema skoro nigdje
da se satima vodim kao nestao
eto recimo ovog jutra
probudio sam se kao Šekspir
krenuo u šetnju kao Džojs
smijao se kao Fokner
kupio novine kao Kami
javio se poznaniku kao Balzak
i sve to vrijeme
nisam prestajao da se čudim:
„ GDJE LI SAM TO PONOVO IŠČEZAO“?
Lutao sam tako gradom
pokušavajući da se pronađem,
raspitivao se po ćoškovima,
trafikama,
parkovima,
trčao za prolaznicima
prosjacima,
lutalicama,
zaustavljao svakoga
ko bi bar nešto mogao znati
uporno ga pitajući:
„DA LI STE ME SLUČAJNO VIDJELI“?
„MOŽDA ZNATE KUDA SAM OTIŠAO“?
Vratio sam se kasno te večeri
otvorio vrata kao Prust
ušao u sobu kao Flober
vrištao kao Dostojevski
plakao kao Puškin
bacio se na krevet kao Kafka
i glasno počeo da hrčem kao Turgenjev
a što se tiče onog pitanja
koje se ipak logično nameće,
„ŠTA SE DOGODILO KADA SAM SE PROBUDIO“?
e to još uvijek niko ne može znati
čak ni gospodin koji je zaspao.
3.
Kada ti neki matori mudrac
bude govorio kako nešto da uradiš
ti uradi sve potpuno suprotno
i sve će izgledati kao da si se zajebao;
nećeš imati para,
nećeš imati prijatelja,
nećeš imati ništa,
osim onog osjećaja
da si se bar na trenutak
sudario sa čitavim kosmosom
i sve je nekako pokleklo pred tobom
čak se i bog upišao u gaće.
5.
Ovo je pjesma o debeloj ženi
koju sam iznenadio dok se saginjala
na samom kraju nebitne ulice
u namjeri da dohvati novčanik
koji joj je na moju sreću ispao.
Prolazio sam pored trafike
na kojoj nikada nije pisalo ništa
i čim sam osjetio miris
te nepregledne gospođe
nisam želio da sačekam ni trenutak,
odmah sam skočio na njena leđa
i duboko zario mamuze u njeno meso;
počela je da skače kao leopard
i urla sa tako mnogo strasti
da sam brzo odlučio da se zaljubim
u to snažno tijelo nakvašeno znojem.
Sjećam se da sam urlikao od uzbuđenja!
Sve je trajalo nekoliko sati:
ona je uporno pokušavala da me skine,
trzala se,
stenjala,
zavijala,
prijetila svojim debelim ustima,
molila prolaznike da me zaustave
a ja sam jahao prilično samouvjereno,
uz povremeni pobjednički poklik:
„ O nebesa borbena li je ova gospođa“!
Nakon duge i iscrpljujuće borbe
u kojoj sam se poput antičkog heroja
razmetao monumentalnim sposobnostima
njena slonovska figura počela je da popušta
i ja shvatih da bi pošteno bilo da siđem
i predstavim se poput pravog džentlmena.
Dok sam stavljao ruku na njen gojazni dlan
dogodio se neočekivan obrt situacije
jer se ispostavilo da smo bliski rođaci
čak mi je pokazala fotografije svoje djece
koja su na njenu žalost još deblja
pa sam se dogovorio da odem na večeru
u njihovu debelu kuću
da malo isprobam i tu debelu djecu
i odnesem im potkovicu na poklon.
Na kraju smo se nježno izljubili
ja sam je izvrijeđao za srećan put
a ona mi ostavila novac za taksi
i dok sam gledao kako se njena guzica
nespretno tetura preko nebitne ulice
neka tuga iznenada ispuni moju dušu
i moram da priznam da mi je bilo žao
što je nisam jahao bar malo duže
jer stvarno sam imao priliku.
8.
Odeš tako u nepoznati grad,
pokušavaš se izgubiti u gužvi
čvrsto držeći cigaretu u zubima,
treskaš isključivo kada te posmatraju,
pepeo bacaš izvan pepeljare,
kašlješ samo na semaforima,
zamisliš se jedino u prisustvu žena,
i onda napokon stigneš do kafane
u kojoj je nekada spavao tvoj otac,
oko tebe su nepoznate fotografije
koje ne želiš da razumiješ
jer si ih na samom ulasku prežalio,
prilaziš dotrajalom šanku
brišeš očeve tragove
a otisak tvog lakta
širi se dotrajalim drvetom,
naručuješ piće,
ispijaš gutljaj
i odjednom ti se čini da si sve shvatio,
posmatraš ljude
podigneš obrve
dodiruješ kragnu
osjećaš se prijatno
i nastavljaš da piješ
i piješ
i piješ
i piješ
i tvoj zanos polako
postaje tvoja sadašnjost.
10.
NAJTEŽE SE POMIRIŠ SA TIM
da si običan čovjek
koji uglavnom govori gluposti
i ne prestaje da se nada
da baš njegov život
čovječanstvo čeka vjekovima
da je tvoj talenat
samo umišljaj da vrijediš
da si u stvari ponovljen
prevarant
lopov koji krade
od ostalih lopova
koji su isto tako krali
i tako u nedogled
nema tu srećnog završetka.
11.
“Pucanj u glavu se duže pamti”,
govorio mi je tiho kao i uvijek
dok sam pokušavao da osjetim
tu čudnu pojavu u nemirnoj noći
slušajući je bez i jedne riječi
dodirujući je bez i jednog pokreta
savršeno uvjeren da je jedini bijeg
nestati ovdje i sada
nestati snagom sopstvene volje
nestati baš tu pred njegovim očima
u ovoj ulici koja se nigdje ne završava
u ovom gradu koje ne pripada meni.