Prijevod: Marko Udovičić
PRIČA
G. Čulkovu
U prozorima što mokrom prašinom su zastrti,
Ko mrežom, nagnula se žena tamnog profila.
Breme večernjih spletki, umornih lica strtih
Tma sivih prolaznika revno je pronosila.
Svijetla i uporna, pred oknima izravno
Svakom je prolazniku svjetiljka bacala zar.
I u kišljivoj mreži – ni bijeloj, ni tavnoj –
Svako se sakrivao, niti mlad, niti star.
Bjehu ko priviđenja nežive prestonice –
Slučajno, nehotično, kad uđu u krug zrakā.
I čas nestanu leđa, a čas javi se lice,
Plašljivo i pokorno čami niskih oblaka.
I iznenadno resko – začu se proklinjanje,
Široku prugu kiše ko da je cijepalo:
Neko je, gole glave, a odijelo na njem
Crveno, podizao u zrak dijete malo.
Svijetla i uporna, zraka je stalna lila.
I, kći veselja noćnih, magnoveno ta žena
Sva pobješnjela, glavom od zid je udarila,
S krikom pomame, u noć pustiv čedo tog trena…
I skupiše se mokre čame te sive sjene.
Neko je ahao glasno, i uz klaćenje glave.
A ona – na leđima, ruke joj raširene,
Blatno-crvenog ruha, kadrme sred krvave.
No nekog pogledom su – uporno-smion bješe –
Na gornjim spratovima, tražile oči njene…
Našle su – i srele se u oknu, kraj zavjese,
S pogledom tamne, pune šarenih čipki, žene.
Sreli se i zamrli pogledi, uz krik nijem,
Trenutak trajao je… Ulica sva čekala…
Ali je za tren potom, roletna gore pala,
A dolje u očima sva snaga već umrije…
Umrije – i ponovo sred tankih mreža kišnih
Oštri su i neskladni glasovi bili. Uze
Neko na svoje ruke dijete koje vrišti
I, krsteći se, krišom utirao je suze…
A gore neizvjesna šutnja u svakom oknu.
Prazan u mreži kiše zavjes je gusto-bijel.
Neko je čedu brižno gladio mokru loknu.
I odlazio tiho. Ide, a suze lije.
< januar 1905>
***
Zasvagda si otišla u polja.
Da svjatitsja Imja Tvoje! K meni
Zalazak je uperio snőva
Sve oštrice kopalja rumenih.
Samo tvoje zlatne će svirale
U dan crni taći moje usne.
Ako sve su molbe odzvučale,
U polju ću, utučen, da usnem.
U zlatnoj ćeš porfiri minuti,
Al oči će zatvorene biti.
Daj, u snenom svijetu počinuti,
Obasjanu stazu poljubiti…
Zarđalu dušu meni sprži!
So svjatimi upokoj me sankom.
O, ti more i kopno što držiš
Nepomično svojom rukom tankom.
<15. april 1905>
* * *
Devojka pevaše u crkvenom horu
O svim što u tuđem kraju su sustali,
O svima lađama, nestalim u moru,
O svim što su radost zaboravu dali.
Glas što leti prema kupoli je tako
Pevao, zrak s belog ramena sjao je,
Iz mraka slušaše i gledaše svako
Pod tom zrakom kako belo ruho poje.
I svim se činilo: radost će da bude,
I da u uvali tihoj sve su lađe,
I da će se svetli život, za sve ljude
Od tuđine što su sustali, da nađe.
I glas beše sladak, tanka beše zraka,
I tek visoko se, kraj oltarskih vrátī,
Pričešćen tajnama, čuo plač dečaka
O tome da niko neće da se vrati.
MITING
Besjeda mu umna i reska,
Mutne su zjenice
Sipale pravo i bez bljeska
Slijepe iskrice.
Pogledi ozdo se uprli:
Mnogotisućne oči,
Nije ćutio da umrli
Čas će mu skoro doći.
Kretnje mu čvrste, glas strog ječi,
Ravnomjerno se brada
Njiše u taktu tih riječi
Po kojim prah popada.
I siv, nalik na noćne svode,
Svemu je među znao,
Lancima mučne je slobode
Uvjeren zveketao.
No nisu, dolje, poimali
Ni brojke ni imena,
Nikog znak duga i pečali
Ne žigosa. Tog trena,
Tiho gunđanje diže ruku,
Vatre su zadrhtale,
I šum se čuo, sličan zvuku
Onom od glavnje pale.
Ko da iz mraka svjetlo blisnu,
Ko da to biti mora
Mig… Svjetina se prenu.Vrisnu
Divlje zvižduk prodoran.
Mukli jauk prodre iz zveka
Polomljenih stakala,
Na ploče glava tog čovjeka
Razbijena je pala.
Ko u gomili njega ubi
Kamenom, ne znam, ali
Upamtio sam jasno stub i
Na njem mlaz krvi mali.
I još zviždanje vazduh reže,
I jošte krik ne gasne,
A on na vječni odmor leže
Kraj vrata sale glasne…
No kraj ulaza jedan, pače
Drugi plamičci bljesnu…
Zvonko kraj svoda obarače
Zapete kljocnule su.
Nazrije se pod slabim sjajem
Da čovjek je ležao,
I sa puškom na gotovs da je
Vojnik nad mrtvim stao.
Svaka se crta lica čini
Od crne brade bljeđa,
Svaki se vojnik, u tišini
Okupljen, u stroj ređa.
U tišini je nagloj bio
Krug lica tih pun sjaja,
Tiho je angel proletio
I radost bje bez kraja.
Stroge i mirne bjehu sve te
Pootvarane zjene,
Vitke blještave bajonete
Nad njima izdužene.
Ko da je onaj koga skriše
Cijevi – zjap im tmuo –
Dok slobodu u noći diše,
Bez straha predahnuo.
<10. oktobar 1905>
NEZNANKA
Izveče je, nad restoranima,
Zrak užareni divalj i gluh,
I dozivima vlada pjanima,
Zaraze pun, proljetni duh.
U dalji, gdje prah ulice stere,
Vile dosada gdje mori,
Jedva se zlati pekarski perec,
I djetinji se plač ori.
I svake večeri, za brkljama,
Malo cilinder naheriv,
Šeću kanalom, u društvu dama,
Osvjedočeni maheri.
Nad jezerom ćeš cik ženski, eno,
I škrip rašlji za vesla čut.
U nebesima, disk besmisleno
Krivi se, na sve naviknut.
I svaku večer, drug jedinstveni
U čaši mi je odražen,
Pićem je trpkim i tajanstvenim,
Ko ja, omamljen, i blažen.
A snene sluge, pored stolića
Susjednih, idu sve u kas,
I pjanci, s okom ko u kunića,
Viču: “In vino veritas!”
I u određen tren svako veče,
(Ili sam samo varan snom?)
Stas djevice se, svilom optečen,
Miče u oknu maglenom.
Sporo, prolazeć među pjanima,
Bez pratilaca uvijek,
Zračeći maglom i mirisima,
Kraj prozora bi sjela tek.
Blizina čudna me okovala,
Gledam za velom od tmine:
Začarana se javlja obala,
I začarane daljine.
Gluhe se tajne meni šapnuše,
Dato mi sunce, al čije,
Jer u sve kutke moje se duše
Oporo vino probije.
Peruške su se noja svijene
Zanjihale u mozgu mom,
A oči plave, i dna lišene,
Cvatu obalom dalekom.
U duši krijem rizinicu pravu,
Njen ključ jedini ja imam,
Pjana nemani, ti si u pravu.
Istina je u vinu, znam.
RUSIJA
Neobična si i u snima.
Odeždu ti ni taći nije.
Snen sam, iza sna – tajna ima,
Ti, u tajni, Rusijo, spiješ.
Rusijo, pâs te rijeka ovi,
Guštarama si okružena,
Pa još močvare i ždralovi,
I čarobnjaci mutnih zjena.
Tu narodi razni, od dola
Do dola, i sa kraja u kraj,
Noću narodna vode kola,
Uz zapaljenih sela odsjaj.
Po polju vrazi i čarobnice
Tu začaraju trave umah,
Smiju se vrazi i vještice,
Iz stubova snježnih kraj druma,
Tu sve do krova kuća uboga
Zametena je silovito,
I u snijegu, za dragog zloga,
Djeva sječivo brusi vito.
Tu sve puteve, sva raspuća,
Tušta štapova živih šara,
I zviždeći sred gola pruća,
Predanja vihor pjeva stara.
Iz drijemeža svog pročitah
Rodne zemlje bijedu sinju,
I parčadima njenih rita
Duše sakrivam golotinju.
Noćnu stazu ka seoskome
Groblju utabah, punu tuge,
I noćivah na groblju tome,
Pojući glasno pjesme duge.
Ne izmjerih, ne pojmih toga:
Kome sam pjesme posvetio,
U kog strasno vjerovah boga,
Kakvu sam djevu zavolio.
Živa je duša uljuljkana
Prostorima, Rusijo, tvojim,
I gle – još ti neokaljana
Prvobitna čistota stoji.
Snen sam, iza sna – tajna ima,
Rusija u toj tajni spije.
Neobična je i u snima.
Odežde joj se taći nije.
<24. septembar 1906>
***
Ti ode, a ja sred pustinje
Kolena u vruć pesak spustih.
Al otad niti reč gordinje
Ne može jezik da izusti.
Ne žaleć za tim što je bilo,
Veličinu ti pojmih čistu:
Da, Galilejom ti si milom
Meni, neuskrslome Hristu.
Neka te sada drugi mazi,
Glasinu divlju umnožava:
Sin čovečiji zalud traži
Gde da nasloni mu se glava.
<30. maj 1907>
PRIJATELJIMA
Ćutite, proklete strune!
A. Majkov
Jedan drugom potajno smo tuđi,
Puni mržnje, gluvi, zavidljivi.
Zar bi moglo, ne znajući drevnu
Mržnju, da se i radi i živi?
Šta ćeš! Ta svak od nas trudio se
Da otruje i svoj dom vlastiti,
Svi zidovi natopljeni zlobom,
Nemaš na što glavu nasloniti.
Šta ćeš! Vjeru izgubiv u sreću,
Umovi nam od smijeha šenuše,
I, pijani, s ulice gledamo
Kako naši domovi se ruše.
I životu i drugu nevjerni,
Riječi smo praznih rasipnici,
Šta ćeš! Mi put raščišćamo kojim
Daleki nam sinovi će ići.
Kad pod plotom, u koprivi, zemlja
Razloži nam nesrećnu kost zadnju,
Nekakav će pozni istoričar
Napisati uzvišenu radnju…
I samo će mučiti, prokletnik,
Đače, posve nedužno i milo,
Godinama rođenja i smrti
I odvratnih citata gomilom,
Tužan udes – tako zamršeno,
Mučno, prazno živjeti i biti,
I postati vlasništvo docenta,
Kritičare nove ispiliti.
U svjež treba zariti se korov
I zaborav u snu zauvijek!
Umuknite, vi proklete knjige!
Moja ruka pisala vas nije!
<4 jul. 1908>
***
O junaštvima, podvizima, slavi,
Nisam mislio na toj zemlji bola,
Kad tvoje lice, u prostoj opravi,
Ispred mene je sijalo sa stola.
Al dođe čas da nema te u domu,
Zavjetni prsten ja bacih u tmice.
Sudbinu svoju dala si drugomu,
I zaboravih prelijepo lice.
Let danā, poput prokletog roja,
Vino i strasti kinje dušu moju,
Ja te se sjetih ispred analoja,
Ja sam te zvao, kao mladost svoju.
Zvah te, ali se ti i ne osvrnu,
Plač moj ganuće u tebi ne nađe,
U plašt se modri zalosno ogrnu
I uz noć vlažnu iz kuće izađe.
Ne znam gdje svojoj našla si gordinji,
Ti nježna, mila, zaklon da se skrasi.
Ja spavam čvrsto, snivam plašt tvoj sinji,
U kojem u noć vlažnu otišla si …
Ne sanjam više o nježnosti, slavi,
Mladost je prošla, život je minuo.
Tvoje sam lice, u prostoj opravi,
Vlastitom rukom sa stola skinuo.
<30.decembar 1908>
RAVENA
Sve stvari smrtne i od trena
U te su vječno pokopane.
Ti, kao čedo, spiš, Ravena,
Na rukama vječnosti sane.
Robovi više mozaike
Ne uvoze kroz rimska vrata.
Zidova hladnih bazilike –
Na njima gasne sva pozlata.
Poljupcima je sporih vlaga
Profinjen grubi svod grobnica
Ponad zelenih sarkofaga
Svetih monaha i carica.
Bezglasne tu su grobne sale,
Prag im je vlažan i pun sjene,
Da ne sprži crn pogled Gale
Blažene kamen kad se prene.
Zaboravljen je, strt, krvavi
Trag sukoba ratnih i hula,
Da strast prošlih ljeta ne slavi
Pjesmom Plakida vaskrsnula.
Daleko se povuklo more
I ruže nasip opkoliše
Teodorika da ne more
Sni o buri života više.
A kuće, pustoš vinograda,
I ljudi – sve grob sami to je!
Ko truba, s grobnih ploča sada
Mjed svečanog latinskog poje.
Tek kroz pažljivu, mirnu zjenu
Djevojaka ravenskih tuga
Za nepovratnim morem, u trenu,
Kao plašljiva mine pruga.
Tek ponad dolina, u noći,
Dante, s profilom sa orlovim,
Knjiži stoljeća što će doći
I meni pjeva Život Novi.
***
Sve mre na zemlji – i mladost i mati,
Izdaje žena i ostavlja drug.
Al ti se uči drugu slast kušati,
Motreć u hladni taj polarni krug.
Uzmi čun i plovi na sjeverni pol,
Obzidan ledom, i zaboravljaj
Staru ljubav, borbu, pogibiju, bol…
I zaboravi strasti bivši kraj.
I na drhtanje ispod hladnog neba
Umornu dušu ti privikavaj –
Da ovdje više ništa joj ne treba,
Kada odonud probije se sjaj.
<7. septembar 1909>
IGRE SMRTI
1.
Mrtvacu lako međ ljudima nije
Hiniti živog, punog strasti vruće!
Al treba da se u društvo uvuče
Zbog karijere zvek kosti da krije…
Spavaju živi. Ustaje iz groba
Mrtvac, i ode u sud, banku, senat …
Što je noć bjelja, to je crnja zloba,
I pobjednički škripe pera snena.
Povazdan mrtvac radi nad zadatkom.
Uredovanje završi. I eno –
Šaptom golica, vrckajući zatkom,
Sluh senatoru pričom zapaprenom…
Već veče. Sitna kiša blato baca
Na ljude, kuće, i gluposti ine…
Na bezobrazluk nov nosi mrtvaca
Taksi što svaki čas zubima škrine.
Ka mnogoljudnoj, mnogostubnoj Sali
Žuri se mrtvac. Na njem – otmjen frak.
Gdje blagonaklon smiješak su mu dali
Žena–glupača i suprug–glupak.
Činovnička ga smori čama velja,
Al zvek kostiju glazbom je ublažen,
On čvrsto steže ruke prijatelja,
Prisiljen da živ, da živ se prikaže.
Samo kraj stuba susreće se zjenom
S prijateljicom mrtvom poput njega.
Po razgovoru svjetski-ustaljenom
Dođu riječi žića svagdašnjega.
«Umorna drugo, čudno mi u sali.
Umorna drugo, u grobu studenu.
Ponoć je već.» «Da, ali niste zvali
Na valcer NN. U vas zaljubljenu.»
A tamo NN traži okom strasno
Njega, burka se krv sred žila njenih…
Na licu joj je, djevičanski krasnom,
Žive ljubavi ushit besmisleni.
Šaptom razgovor prazan zapodjene,
Riječi što su za žive čar sušta,
Gleda ramena kako se rumene
Kako na rame glavicu mu spušta.
I ljuti otrov vično-svjetske zlosti,
Sa nezemaljskom zlošću sipa on.
Kako me voli! Koliko mudrosti»
I čuje čudni, nezemaljski zvon:
To kosti zvekeću o kosti.
<19. februar 1912>
2.
Noć ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleni zamućeni sjaj.
Živi makar još četvrt vijeka –
Sve će biti isto. Gdje je kraj?
Umreš – opet započneš iznova,
Sve prijašnji ponoviće smjer:
Noć, kanal pun ledenih valova,
Apoteka, ulica, fenjer.
<10. oktobar 1912>
***
Z. N. Hipius
Rođeni u doba najgluhije
Ne pamtimo si puteve, niti
Mi – djeca strašnih ljeta Rusije –
Išta možemo zaboraviti.
Godine kada sve u prah ode,
Bezumlje ili glas nade taje?
Od dana rata, dana slobode,
Krvavi odsjaj na licima je.
I nijemost – to huka uzbuna
Da se zavežu prisili usta
Srca, što nekad bijahu puna
Ushita, sada kobno su pusta.
Ponad smrtnoga odra, uz graju,
Neka nam jato vrana se vije, –
I Bože, Bože, nek ugledaju
Najdostojniji tvoje carstvije.
<8. septembar 1914>
DEMON
Pa krenimo, a za mnom gre se
Ko rob pokorni, vjerni: tebe
Pouzdano ću da uznesem
Na zablistali gorski greben.
Nad bezdnom ću te ja nositi
Što bezdanosću čuvstva prene,
Tvoj zaludni će užas biti –
Samo nadahnuće za mene.
Od vrtnje i od prašine ću
Što daždi etrom da te štitim
Mišcama, sjenkom krila, neću
U uzletu te ispustiti.
U gorju koje sja bijelo,
Sred livade neoskvrnute,
Ja čudnovato, svim tijelom
Božanski krasnim, pržiću te.
I znaš li kakvo su bescjenje
Izmišljotine čovjekove,
To tužno zemno sažaljenje
Što divljom strašću ti ga zoveš?
I, dok postaje veče tiše,
Omađijana posve mnome,
Zaželjećeš da letiš više
Po pustu nebu ognjenome,
Da, ti ćeš, dokle sa mnom jezdiš
Vinuti se u one kraje
Gdje zemlja nalik je zvijezdi
A kao zemlja zvijezda je.
Zanijemila od divljenja,
Svjetove ćeš da spaziš ine –
Nevjerovatna priviđenja,
Sve moje igre tvorevine.
Uz nemoć i uz strah, sve veći,
Šaptom ćeš da te pustim htjeti,
Ja ću, osmjehnut, i šireći
Polako krila, reći: leti!
Ispod smiješka božanskoga,
Prelazeći brzo u ništa,
Letjećeš poput drhtavoga
Kama u pustoš koja blista…
<9. jul 1916>
SKITI
Vas – milioni. Nas – tušta se jati.
Čik da se sukobite s nama!
Da, mi smo Skiti! Mi smo Azijati!
S kosim i žudnim očicama.
Za vas – stoljeća, za nas – jedva časak,
Štit drže naše ruke ropske
Između dviju zakrvljenih rasa –
Mongolske i evropske!
Vaš stari viganj, stoljećima, bije
Zaglušujući huk lavine,
Više od divlje bajke za vas nije –
Trus Lisabona i Mesine.
Već stoljećima, s okom put Istoka,
Vadeć i topeć nam bisere,
Vi se rugate, u čekanju roka
Topovi ždrijela da upere.
Evo – rok dođe. I zlo uzlijeće,
Uvreda svaki dan je više,
Vašem Pestumu ni jednome neće
Možda ni traga biti više!
Stari svijete! Dok te smrt ne sledi,
I dok se sladiš mukom jetkom,
Zaustavi se, premudar, ko Edip,
Pred Sfinksom s drevnom zagonetkom.
Sfinks je – Rusija. Kad klikće, kad zebe
I kada crna krv je plavi,
Gleda i gleda i gleda u tebe
I sa mržnjom i sa ljubavi.
Jeste, odavno, vi ljubili niste
Kao što naša krvca ljubi!
Na zemlji ima – to zaboraviste –
Ljubav što žeže i pogubi.
Mi sve volimo: hladnih brojki žar
I vidovnjaštva dar božanski,
Razumljiv nam je – i galski um oštar
I sumračni genij germanski…
Pamtimo sve: pariskih ulica had,
I Veneciju punu hlada,
I limunovih šuma daleki kâd,
I dimljenje kelnskih gromada.
Put nam – njen okus, boja – nije mrska,
Ni sparan smrtni njezin zapah…
I zar smo krivi kad vam skelet hrska
Od naših teških, nježnih šapa?
Mi navikosmo, grabeć za dizgine
Konje koje bijes propinje,
Krhati glomazne rtenjače njine,
Slamati otpor u robinje.
Dođite k nama! Iz rata užasnog
U miran zagrljaj! Odmah vraćaj
Mač u korice, dok ne bude kasno.
Drugovi! Postaćemo braća!
Ako ne – za nas to gubitak nije –
I mi znamo za vjerolomstvo!
Iz vijeka će kleti vas u vijek
Docnije bolesno potomstvo!
Po šumama ćemo se i gorama
Što pred ljupkom Evropom stoje
Razmaći široko, okrenuvši k vama
Azijatske gubice svoje!
Idite svi vi, idite na Ural!
Mi mjesto čistimo za borbe
Čeličnih sprava, gdje diše integral,
I divlje mongolske horde.
Al štit odsad nećemo vam biti,
Odsad nas u bitkama nije!
Uzanim ćemo očima zuriti
Kako samrtna bitka vrije.
Nećemo mrdnut – Hun svirepi kada
Stane da pretresa mrtvace,
Pali gradove, u crkve goni stada,
Peče meso bijelog brace.
Zadnji put – dođi sebi, stari svijete!
Na bratski pir rada i mira,
Na pir svijetli i bratski zove te –
Zadnji put – varvarska lira!
<12. januar 1918>
