Oni su donijeli kapitalizam,
u svojim naramcima, u male studentske sobe
gdje se sanjaju veliki snovi, u podstanarske
kuhinje, u stanove iz kojih se čuo miris otkuhanih čaršafa,
na kojima se radilo na zametanju velikih ljudi.
Oni su donijeli kapitalizam,
dok smo mi gledali da sačuvamo stid usađen
u avlijama svojih deda i nana,
u kućama s miljeima na novim televizorima,
iznad kojih nas je gledala slika druga Tita.
Oni su donijeli kapitalizam dok smo mi gledali da preživimo
nikome ne čineći zlo, on je za nas bio lekcija iz udžbenika koju
su oni, vjerovatno je i nepročitavši do kraja, posadili među nas.
S nama su slavili rođenja naše djece, kumovali i nazdravljali
bježeći od pendreka i pištolja koje su njihovi roditelji čuvali ispod kreveta i jastuka.
Oni su donijeli kapitalizam, i sada već ne znaju posigurno šta bi s njime.
Ostvarili su snove, ali polako osjećaju da će u njima ostajati sve više sami.
Njihovi plesovi na humanitarnim akcijama su Pirova pobjeda, oni polako shvaćaju da nisu manekeni vječnosti, i bježe u svoje domove u brdima, ograđujući se od nas, pogrešno vaspitanih,
koji možemo biti opasni po kapital.
Na kojima se odmah vidi da nismo vaspitani da bi bili bogati.
Oni su donijeli kapitalizam, i sad im on ispada kroz prste. Njima ne smiju dirati nos, čačkati uho.
Za potpise otkaza moraju obući zaštitne rukavice, a najbolje je ako ništa ne moraju ni potpisati.
Oni su su donijeli kapitalizam, jer je tako rečeno:
to je bio jedini način da se preživi,
previše dilema u tim stvarima, ravno je samoubojstvu. Oni su skratili vrijeme za egzistenciju zaboravljajući da sat apokalipse svima kuca isto.
I da je samo zdrav rob, potreban rob.
Oni su donijeli kapitalizam, a on će odnijeti sve. Biće to mala, opet Pirova pobjeda nas koji se u njemu nismo snašli, ali pobjede ionako nisu namijenjene onima koji osjećaju ono što dolazi, nego onima koji znaju što hoće.
I šta može biti.
Oni nas sada gledaju s ekrana, krijući nadmenošću svoju nemoć. Oni se boje da poslije ovoga neće vrijediti njihova obećanja, ali ne trebaju strahovati.
Mi ćemo poslije oluje, opet biti oni mali preplašeni stajači u redovima, što će na posljednjim tacnama obiteljske srebrnine nositi svoje samopouzdanje, i svoj obraz.
Kako bismo posljednji put udovoljili svome strahu dobijenom u nekom zbjegu u kojem su se nalazili naši preci.
Gdje je, uz pucketanje vatre, i nastao virus koji danas znamo kao kapitalizam.
SPOMENIK NEISPRIČANIH PRIČA
Kad ovome gradu budu pravili nešto veliko
neka to bude spomenik neispričanih priča.
Neka se pomiješaju bijelo i bol i neka svako
dođe do njega i kaže neku tajnu koju prije nije smio kazati.
I neka ne bude važno zašto.
Samo tako će se moći nastaviti njegovo postojanje,
jer previše se bezrazložno šutjelo ovdje
nismo rekli skoro ništa vrijedno
i zato je račun danas ispostavljen.
U bolovima u leđima, u ranim naglim odlascima,
i kasnim jesenima, smrtnima kao proljeće.
Kad ovome gradu budu pravili nešto veliko,
neka to bude spomenik neispričanih priča.
Manje će laskati samima sebi.
Prvo onima koji nisu smjeli voljeti,
a onda svim tim ljudima čija imena nisu završila na spomenicima.
A tako su ih htjeli vidjeti.
Na spomeniku neispričanih priča.
ŽIVOTINJSKA FARMA
Nisam poseban,
I nemam ništa posebno novo za reći.
Iako sam odatle gdje svi misle da imaju nešto
za reći.
Iza leđa, uglavnom.
Nisam LGBT, ni Q,
ni I, nemam X faktor, IQ mi ovisi o raspoloženju,
Y mi je nepoznat.
Ne bih imao ikakvih olakšica za prijem
na univerzitet.
Dobro, pa ne moram više nigdje na prijemni:
da moram, šutio bih.
Zar nije uvijek bilo tako da si pred nečim moraš šutjeti?
Pred Zidom, pred Maršalom,
samo što je danas previše
Zidova.
I pred njima se šuti.
a nijednog pravog Maršala.
Predugo traje život u pogrešnim interpretacijama tekstova
prvo Marksa i Engelsa sa Zapada,
pa onda s Bliskog Istoka.
I Bliski Istok živi u tome,
nisam do kraja u krivu ako kažem da su
agresivni feminizam smislile one iz razreda
čije grudi kolege nisu
sanjale, da ih vide, barem jednom.
Baš kao što političku korektnost
nisu smislili oni čije su se priče čekale
na velikim odmorima
jer, šta se sve ne bi smjelo napisati
da su onda bila ova pravila:
Shylock ne bi smio biti Jevrej,
ni škrt,
Carmen nikako Ciganka,
ili prpošna. Ni pretvrtljiva.
Othello ne bi smio biti crnac,
još manje musliman.
Stereotip:
u kratkom filmu majka dviju kćerki,
jedne s posebnim potrebama,
potuca se sa sinom gazde pansiona u Srednjoj Dalmaciji,
dečko je simpatičan, a otac mu je kreten.
I on je malo kreten.
Pretpostavljamo da se određeni procenat Mađarica
upari s turističkim radnicima na dalmatinskim otocima.
Jaka stvar.
U snu.
Okolo su, uglavnom, svinje.
Tu gdje jedni javno smiju jesti svinjetinu,
a drugi se kriju, i prvi zadirkuju druge zbog toga,
i misle da su privilegirani.
A malo i jesu.
A drugi, malo i jedu.
Krišom.
Naša se umjetnička elita ne treba baviti banalnostima,
ili lošim vijestima.
Nemoguće je ispričati sve priče, jer umjetničke forme su ograničene, i ne trpe previše zla.
Sve teže je svariti to što čovjek mora progutati živeći svaki dan.
A probavni trakt svinje je najbliži čovjekovom.
Pa ti onda reci da si poseban.
I da imaš nešto posebno za reći.
SLUH
Tematski, nismo puno napredovali: ljubav, život, smrt, strast, preljuba, kamate… Pišem u glavi pjesmu na izmišljenom jeziku, i ne brinem kako će izgledati, indoevropska grupa dovoljno je sedimentirana da će se već, sam od sebe, izroditi kakav sprud. Ono što bi me možda moglo zanimati je koliko smo udaljeni od prelazaka velikih daljina snagom misli, možda poneki stari narodnjak, iz kojeg bi nastalo neko veće djelo. I put kroz planinu Waltera Benjamina. Za ostalo bi moglo biti kasno. Ako već nije, opominje potmuli kašalj, od neopreznih mladih pokislosti, od pogrešnih lijekova. Od predugog čekanja pravde. Od života u ustanovama. Od pogrešnih jezika kojima nismo uspjeli objasniti da se ratovi vode, da bi stvari iz njih postale muzejski eksponati. Da se prodaju kao suveniri.
INVENTAR NJEZINE SAMOĆE
Majka, sve starija, i nekako ljepša, pretura stvari po stanu.
Zima će, i ormari gutaju stvari. Stare sandale,
kao lice ribara pred večernji izlazak na more,
ugledaće još malo svjetlosti,
prije nego, teškom mukom, odluči
da ih sahranim u obližnjem kontejneru.
Duhovi stvari plešu po hodniku miholjskog ljeta,
a ona ih želi pospremiti, daje više nego što može,
umor ih sve svladava, i spavaju,
u gradu koji je jednom bio jesenski sajam šarenila,
da bi trajno posivio,
kao njezina kosa, čije vlasi na tepihu ispisuju hroniku
jednog života, na nepoznatom pismu,
u inventuri samoće čija je tišina
zvuk koji nas zove u
snatrenje,
u vrijeme dok smo sanjali da jednom
mirno ostarimo, okruženi grajom i vikom.
Djece koja su otišla neznano kud.
I ne misle se vraćati.
MATOŠ, KRLEŽA, SLAMNIG I JA DOBRO GOVORIMO HRVATSKI
„Dobro govorite hrvatski.“
Veli Muhamed, vozač Ubera u Zagrebu.
Ne znam kojim rasporedom, ali najčešće
me voze vozači s orijentalnim imenima.
Mora da u Uberu postoji muslimanski algoritam.
Smijem se u sebi komplimentu. Kažem:
Matoš, Krleža, Slamnig i ja, dobro govorimo hrvatski.
On kaže, ne znam za njih, ali vi dobro govorite.
On je Albanac i Rom i samo je jednom bio na Kosovu.
Inače je Zagrepčanec, koji dobro govori hrvatski.
Ja slušam muziku Albanaca Roma, tallava se to zove.
Kojima Albanci odriču albanstvo, a Romi – rominluk.
Očigledno, nas dva s Poslanikovim imenima očekujemo
Nekog Drugog muslimana. Ne onog koji dobro govori hrvatski.
Jer, ne znam za njega, ali moja jedina vjera je romstvo.
PLAŠIM SE AMERIKANACA, ALI HVALA IM
Te invazije samouvjerenog izgovaranja riječi: everything is possible,
You just have to believe in your dreams, and they become a true, svih tih laži s plakata, nepotrebnih selidbi, sveg tog svijeta prepreka koji za njih ne postoje, prevelikog broja kvadrata i promicanja našeg sistema vrijednosti. Užurbanih sexy tajnica koje u kandžama nosi orao, a u kljunu srolan 5. amandman. Pakleni aranžman, all inclusive. (Kad se nakon rata grupa delikvenata-izbjeglica vratila u Jajce nisu znali drugačije pokazati svoju sreću nego se neko od njih popeo na koncertni klavir i u njega izvršio veliku nuždu. Isto su radili i borci raznih terorističkih grupa kad bi htjeli poniziti Amerikance. Gdje je granica kad čovjek treba uzeti pravdu u svoje ruke? Mislim, svako ima svoj put ali zašto je naš toliko zasut govnima?)
SREDNJA EVROPA
Kad ti uzmu život da ne znaš ko si,
a on stari gospodin, ne umije da prosi
kada princip pogodi u pogrešnu metu
kad ne pada trulež, već ptica u letu.
Između palih carstava je ovo tvoje,
Ni Itake, ni Delfa, ni Troje
Ni Istočna ni Zapadna nego Srednja
Kao u tramvaju, ni zadnja ni prednja.
Dolazi mjesec, stoji iznad krsta
Do istrebljenja, do juče između dva prsta.
Evropa, zlatni kavez, policijski san
Noć u magli i oblačan dan
Neko ti je uzeo život, a nije ti ga vratio
Ne gledaj me tako, sve sam ovo već davno platio.
***
Ja sam ljepilo svijeta
cjepivo planeta
Igla u venu kojom vadiš krv
Put za nigdje, savršena greška
Lažna nada da bićeš div, a ne crv.
