Adrijan Vuksanović: Moje košulje su spremne

 

Poraz

Ljudi sada piju alkohol, ili se drogiraju ili razvode,
ja se opijam svojim mislima
i pozdravljam od predmeta koji nose podnošljivost.
Dok me ne pogodi zalutali početak
ustrajno odgajam rečenice o ljepoti kraja.
U tom trganju
zri pogled
s visine Sunca
i cvjetaju nove oči.
Staro vino u nove mjehove.

Moje košulje su spremne

Divno je tvoje nepostojanje.
Otkrivam detalje potrebne za bijeg
i
punim kuglu zemljanu.
Pravdam se začinima i prilažem njihove desetine.
Ispovjedi od papira nudim vatri,
toj vjerenici svake promijene.
Moje otrovi su sporadične, mjestimične i neophodne.
Moje košulje su spremne.

Dobre su ti ruke. I grlo.
Dok me gledaš ponorom,
Ispunjenost likuje,
jer
“Praznina ne trpi svoje postojanje”.

Mir dolazi u knjigama
stoljećima starijih od mene
nakon
izostavljene riječi
“Daj mi, ali ne sad”.

Nema bitke za toliku pobijedu.
Dlanovi osvajaju
“Što oči ne vidješe i u srce ne uđe”.

 

Mojsije, Naš.

Gledao si raspadanja
od cigli
od kostiju
od zemlje
od izdaja
i jadikovanja za
loncima
i vodom
i kruhom
i kavom
bez utjehe
bez riječi
bez ruku
okružen
s prošlošću
s gomilom čelika
s maglama
s guskama
Vjerovao si
u ono u što nisi gledao.
Mojsije, Naš.



Ti, koju branim


Sinoć sam te branio drhtanjem
i jednom rukom glasnom.
Trajnija si od dodira koje sam godinama izučavao
i od tečnog mraka iz moje sobe
kad sam ulazio u novootkrivene odaje.
Od tvojih papira pravio sam oštricu
da plašim zaraslu glupost među Njihovim obrvama.
Poredao bih odgovore kao dobru djecu
koja vriskom stvaraju nervozu
i uživao u nemoći onih koji te ne vole.
Sinoć sam Ti darovao drhtanje, a
kući sam ostavio Tvoje riječi
kojima se služim kad smo sami.
Branim te jer se nikada neću navići na Tebe.

 

Odanost

preobilna si danima.
prelivaš se preko očiju
izlaziš iz pora
i ranjena koža diše tobom.

Moja nedostupnost drugima
je moja posljednja odanost tebi.

Rasprostranila si mi kosti,
pa rasteš
iz tla
od kojeg mi se ljulja nebo.

Gomila od riječi
plode prošlost
i bježe pred tobom.



Zaboravljena majica


Zaboravljena majica među kravatama
boje kože
krvila mi je rebra.
Od tada košulje bolje stoje
na skrivenim ranama.
Jakost je pred velika svjetla i brojne oči
govoriti nakon riječi – nada je mrtva.

Moju zaboravljenu kožu
nemilice je trošila zaboravljena majica
probadajući me nezaboravom.

U ostavštini isticao se teški Božić
kao utjeha da će svi drugi biti bolji.
Zato nosim tu kravatu kao orden
i gledam one koji su se rodili
gledajući prošlost.

Nada je nada samo kad je nema. Nastavljam hod
odvezujući čvor.




Put

Ne brijem se.
Ne nosim sat.
Ne jedem.
Ne spavam.
Ne pišem.
Ne pijem.
Ne molim se.
Ne zovem.
Ne čitam.
Ne bježim.

Lijevom rukom se češljam.
Zatvorenih oči oblačim.
Brojim znakove u prometu.
Slažem papire od šećera.
Brojim korake do kuhinje.
Mjerim daljine na stolu.

Hodam unazad.
Za novi skok
u puninu.

 

Spomen

Sudaramo se po kući,
uskače mi u riječ,
provocira me dok se tuširam,
viri s mojih podova.
Napunila mi je kuću
da se spotičem o Nju.
Budi me zorom,
okupirala mi je krevet,
pomažem mi da padnem,
hoće da razbijem rebro,
bludi s mojim mislima,
podvodi me prošlosti,
pravi vrtešku od mojih rečenica,
vrijeđa mi knjige,
trupački maltretira tišinu i
zlostavlja kožu,
na svaki korak podapinje mi nogu,
od mene pravi noć
za svoj vatromet,
ta velika
Crna vlas kose.
Crna vlas kose,
hoće da me nadživi!

 


Pokojnik bio zadovoljan

Bio sam na pokopu Marka Vešovića.
U Sarajevu.
Gledali smo okolna brda s
kojih su gledali snajperi.
Ljudi su plakali.
A, ja sam nišanio usred Tebe.
Sramotna odjeća grabila je
prostor preda mnom.
Pokojnik bi bio zadovoljan.
Mjesto cvijeća
nadirao sam k Tebi. 

 

Podijeli.

Komentari su suspendovani.