Abigejl Abramovič: Na lijevoj strani Novoga jevrejskog groblja
(iz rukopisa neobjavljenog romana)
Kroz vene Sare Mendelson tekla je krv Ane Rabinovič. Na ulasku u Novo jevrejsko groblje u Krakovu počelo je prepoznavanje̶ kako ga je nazvala. Privučena neobjašnjivom silom, kretala se prema lijevoj strani Novoga groblja, tražeći kamen – tz’ror – koji će postaviti na neki od grobova. Nije ni slutila da će pronaći Anu Rabinovič, rođenu Zuskind, Jevrejku izbrisanu iz porodičnog stabla onoga trena kad je svoje srce predala jednom pravoslavcu, u zanosu koji je njen očajni otac nazvao izdajom svega u šta su vjerovali, svega čemu ju je učio kao da je bila muško dijete. „Hitsiger! Makhasheyfe! Neka ti svaki šabat bude proklet!“ urlao je njen otac. Zuskindovi tada nijesu slutilida će već sljedeća generacija lijepih, visokih žena iz njihove porodice iznjedriti novu buntovnicu koja će Mendelsonovima u miraz pored menore, koju je krišom uzela iz očevoga doma, velike livade kroz koju je tekao potok, donijeti i gusto iscrtano porodično stablo i knjige, tajnovite i nejasne, ispisane jezikom aramejskim, čudne i zbunjujuće gramatike. I rađati sinove i kćeri, sve buntovne i nabusite, ponosne na krv staroga rabina Arona Zuskinda i njegove žene Ester, koji suim u amanet poput bremena ostavili svakodnevno suočavanje s izazovima. Kad je stala pred grobnicu raskošnoga izgleda koju su vrijeme i bršljan prigrlili, sjetila se svega. Prepoznala je u sebi usjeke njihovih života i mogla jeizdvojiti njihove tragove u sebi. !tz’ror haHayyim Povezane zauvijek! Njena su braća s ponosom izgovarala imena muških predaka, dok je Sara u ženskome dijelu razgranatog porodičnog stabla prošle priče Mendelsonovih nalazila snagu i srčanost za sve prepreke koje je život pred nju postavljao, a koje se nijesu dale prebrojati. Ana Rabinovič, rođena Zuskind, pisalo je na grobu, godina davna, ona rođenja, jedva se nazirala. Prešla je prstom preko kamena i naslutila jedan od zimskih mjeseci u godini 1859, davni, davni januar, 10. januar! Godina smrti zauvijek izbrisana, kao što je i ona bila iz očevog pažljivo iscrtanog porodičnog stabla. Nije ih mogao pomiriti ni Anin drugi brak za Jevreja Lasara Rabinoviča, iz Ulice Dietla 77, u Krakovu, bogatoga trgovca koji će svoj životni vijek okončati u Antverpenu, daleko od Krakova u kojem će deceniju poslije njegove smrti grotlo pakla poništiti sve dobro, iskreno i ljudsko u šta su on i njegova porodica vjerovali.Iznad imena nizale su selijepe hebrejske riječi koje nije razumjela. Još jednom je rukom prešla preko grobnice na kojoj su trag upisalećudljive krakovske zime, snjegovi i vjetrovi koji su ledili kosti nepripremljenih turista. Sara odavno nije bila turista, bila je poklonica ovoga grada, hodočastila je, polagala je pravo na njega, znala je da je iz mjeseca u mjesec čeka, uplašen poput ostavljenog ljubavnika. Na ovaj je grad polagala pravo zbog kostiju pramajke Ane Rabinovič od koje je, slutila je to, naslijedila posvećenost izazovima i odsustvo straha koje ju je na mahove zbunjivalo. I spremnost da samoću tretira kao najboljega druga. U hotelu u kojem je odsjela, a koji je bio podignut na ostacima mikve, spoznala je simboliku. Olga joj je otvorila stara vrata koja su vodila prema temeljima i dala joj vremena da vodu zamisli i osjeti, da u nju uđe, da se i na taj način sjedini s Anom Rabinovič. Glasovi vode podrhtavali su u neprekidnom razgovoru. Od babe Ave naučila je da su u davna vremena mikve građene prije sinagoga, da su sinagoge prodavane da bi se gradile mikve, jer bez mikve života nije bilo. „Čekaj kišu, napuni krčag, pođi do Olge da ti otvori prolaz do mikve. Uđi u vodu. Potoni!“, čula je zvonki Avin glas.
…
Prastari namještaj hotela u kojem je postojala izdavačka kuća, u kojoj je kupila ceger s hebrejskim alafbetom i slušala klezmer orkestar, savršeni jeokvir za povratak u prošlost. Da li joj je to bilo potrebno? Nije znala, ali je osjećala da tu mora biti, ostati i opstati jer nije je zalud Ana Rabinovič čekala. „Zagrli me, pokrij kosu, skupi snagu, kao Kimhit budi, pođi u Remuh sinagogu, onu iz godine 1558, zakorači prema groblju što je okružuje i slika našega davnoga života u Kažimježu polako će se pojaviti pred tvojim očima. Pa u Tempel sinagogu, remek-djelo Ignjacija Hercoka, što podrhtava kao živo biće koje je sve užase jevrejskoga usuda pretrpjelo. I Rabinoviči i Mendelsonovi su na prozorima te sinagoge ostavili tragove svojih dobročinstava, svoja imena. Koračaj tako, nauči sve što te roditelji, moderni Jevreji koji su tek ponekad pominjali šabat, nijesu naučili. Poslije Krakova moraš poći dalje, na kraju u Jerusalim. Prije toga u Litvaniju, najviše je mojih Zuskinda i Rabinoviča rođeno tamo, u Telšjaju, blizu krvavog jezera Mastis, putem koji je vodio do Bet Midraša, gdje su rabini, moj brat Haim i njegov sin Azriel, izučavali Toru, kasnije u krvavoj rupi izdisali u mukama. Pa u Limerik, daleki i Antverpen … Sve moraš potrijeti, sve što misliš da si valjano naučila, i krenuti ispočetka.Jedino tako zauvijek možemo jedna drugu upoznati i jedna drugoj dati snage. Potom dalje kroz Grocku, Kraljevskim putem, kupi tamo prsten od ćilibara. Na njemu plave latice, pažljivo nadograđene, mnoštvo latica plavih poput Safeda, i svaka stoji za bezbrojnu tvoju tugu. I za moju.“ Stavila je još jedan kamen na Aninu grobnicu i obećala da će se vratiti sjutra iako je vremenska prognoza za Krakov bila nemila. Vjetar i kiša. Ali tek pola kilometra između hotela i groblja, kroz kišu u kojoj je uživala, do zagrljaja pramajke, za Saru je bilo koračanje u radost.
…
„Mendelson! Mendelson!“ – prenuo ju je glas koji je preko razglasa odjekivao varšavskim aerodromom. Kasnila je, trčala, znala je da mora stići. Da mora stići da preuzme preporuku ispisanu strogom i teškom rukom staroga profesora Avramoviča. Toliko prepiske, molbi… učinio je da se osjeća kao početnica, pion u akademskom svijetu. Nije lako prodrijeti kroz debele zidove staroga univerziteta, ali je znala da ne postoji odbijanje koje će je zauvijek odvratiti od višegodišnje zamisli. Uvijek je bilo tako. Tako je bilojer je snagu i neustrašivost Ane Rabinovič nosila u sebi, i znala je da mora naći načina da organizuje duže boravke u ovome gradu. Da li je stipendija bila izgovor za duže i nebrojene boravke u Krakovu? Možda, ali voljela je svoje pjesnikinje, i ostajala istinski tužna što im zbog mnoštva obaveza još uvijek nije posvetila knjigu. „Mendelson! Mendelson!“ odjekivalo je varšavskim aerodromom. U mislima je već prolazila pokraj Barbakana, ulicom do Pozorišta Juliuša Slovackog u nadi da će veče provesti uz neku dobru predstavu. Bila je nemirna, jedva je čekala da stigne u svoju ulicu u Krakovu i da otpusti sve pažljivo posložene strahove. Bila je nemirna jer je znala da druga putovanja, makar i u najljepše krajeve vodila, predstavljaju odlaganje odlazaka u Krakov koji ju je čekao. Pričala je o tome Ani Rabinovič, svojoj buntovnoj pramajki, sve su intenzivnije razgovarale od posljednjeg susreta. S nestrpljenjem je iščekivala ulazak u svoju ulicu, uzanu ali bučnu od koje ju je do Narodnoga muzeja i tada aktuelne izložbe Tamare de Limpike dijelilo svega deset minuta. I pet minuta do kabineta profesora Avramoviča, u kojem ju je čekala preporuka. Nakon razgovora, kako ga je David Avramovič nazvao, provjere znanja, kako je zakazani sastanak nazvala Sara Mendelson, brzim hodom do Golebije, gdje ju je čekao cinični službenik univerziteta koji je znao da stipendije nazvane po čuvenoj poljskoj kraljici dobijaju uglavnom muškarcikoji se bave prirodnim naukama. Odmahnula je glavom, okrenula se put Kanoniče i sjela da uz čašu vina razmisli o odlasku do Ane Rabinovič. Nebo je postajalo teško, ali nije krila koliko je voljela hladne poljske kiše i ledene vjetrove koji su lomili grane u njenoj ulici mediteranskoga imena. Uz hladnu, kamenu ploču pramajke, one buntovnice koja je prvo iznevjerila oca, a potom potjerala muža pijanicu koji ju je nazvao jevrejskom kučkom i sama podizala svoju kćer imala je šta da ispriča. Da je došla slomljenoga srca o kojem nikome ništa nije smjela reći. Da je griješila i griješila, da je otpočetka znala da od fatalnog zanosa u njenim godinama ništa dobro nije moglo proizaćii da je bol i jad koje je odagnavala najviše se zadubljujući u knjige, mogao da rastjera jedino Krakov. I sad, kad je bila daleko od toga čovjeka, čiji je zagrljaj sve rane iz kojih je šikljala krv zatvorio, u godinama kad u nove ljubavi više nije vjerovala, a koja joj se ipak desila i razorila sve racionalno što je godinama u sebi hranila i snažila, priču je mogla da ispriča samo Ani Rabinovič. Nije marila što su tamne, bremenite kapi kiše udarale na sve strane, znala je da do Novoga jevrejskoga groblja mora poći. Poći ili presvisnuti. A onda nazad u ulicu svoga krakovskoga života; slijedila je još jedna priprema za sastanak s profesorom Avramovičem.
…
Istina, ulazak u pedesete za nju je bio predivan. Nije imala strah od starosti, već sve više sigurnosti u svoj um i u svoje tijelo koje ju je prilično namučilo tokom četrdesetih. Osjećala se bolje, mlađe, zahvalnije, sve što ju je gušilo sabijala je u neke skrivene svjetove sopstvenoga bića, da se više nikad ne vrati i sad je bilo vrijeme da se sve sabijeno otpusti. Ne vratilo se, rekla je i nasmijala se, prepoznavši riječi svoje babe Ave. I pronašla je mjesto, vezivala se za mjesta u kojima je bila spokojna, i s navalom godina manje sklona avanturističkim kretanjima kroz nepoznate prostore. Davala se, predavala, jednome gradu, na koncu, u tački svoga života i vremena koju je prepoznala kao dobro i pouzdano mjesto, prostor za preispitivanje svega što je ostalo nejasno, kao kuću u kojoj se najljepše osjećala. I u kojoj su padale kiše koje je jednom, s osmijehom, nazvala „vintidž kišama“ – nigdjena svijetu kiša nije padala raskošno, starinski, kao u Krakovu. Voljela je i stalno postavljanje pitanja na koja ju je Krakov inspirisao, a navirala su bez prestanka i nije imala volju da taj tok zaustavi. Da nije bilo pitanja, ne bi našla grobnicu Ane Rabinovič. Da nije bilo pitanja, ne bi otkrila mikve, niti bi saznala za priču o Novom jevrejskom groblju. Bol kao nit koja povezuje pomenute tačke njenoga života i zapisuje ih suptilnim rukopisom, a koja je u njenoj glavi zvučala kao otkucaj Šopenovog srca, kao nepredvidljivo zimsko oglašavanje Visle.
…
Ispod drveta, tek jednog u Plantiju, jedra figura profesora Avramoviča nemirno se kretala tamo-ovamo, poput klatna jednoga prastarog sata iz 1934. godine, koji je još uvijek mjerio vrijeme u starom hotelu podignutom na ostacima mikve. Gluv i slijep od bola za sve oko sebe postao je u vrijeme kad su nacisti Kažimijež lišili jidiša, u jednoj od najhladnijih zima prošloga vijeka. Bez daha je slušao njenu priču o Zuskindima i Rabinovičima, o dalekim porodičnim korijenima koji su se protezali do kompozitora Feliksa Mendelsona čije je kompozicije te večeri izvodila Krakovska filharmonija. Djelovao je drugačije u Plantiju na koji se spuštala zimska noć, izbijala je iz svake riječi čuvenoga profesora mladost, jedrina, duhovitost. I to pitanje koje je postavio – „Čija krv teče Vašim venama osim krvi Ane Rabinovič?“ – izazvalaje svojim plavim očima i kosom, drugačijom od boje kose žene rabina Arona i njene babe Ave. Pokušavao je da u njoj nađe Telšjaj, Kažimjež, Lajpcig Feliksa Mendelsona, i kao da je lice i tijelo Sare Mendelson postajalo mapa, a na njoj udarci, patnja, vrelina izraelskih ljeta, sve popisano, precizno, kao porodično stablo ispisano rukom staroga rabina, Aninoga oca. A njoj se činilo da je na toj mapi pokušavao da pronađe sebe i dio svoje prošlosti, dio priče koja se poklapala s pričom Sare Mendelson, i čije sate krije napuštena kuća u Ulici Jozefa u kojoj Avramoviči odavno nijesu živjeli, valjda iz straha od raspuklih nacističkih glasova koji su se još uvijek odbijali o zidove građevine, zauvijek utkavši strah i loša sjećanja u svaki djelić staroga zdanja, ukleti glasovi koji su iz Kažimježa protjerali šemu i kadiš i utišali sve satove. Na broju 10, preko puta Visoke sinagoge u kojoj se otad riječi molitvenijesu čule. Te večeri kad su im upali u kuću, a bilo je to u vrijeme Hanukedok su svijeće na menori gorjele kraj prozorskog okna – gorjele su tako od godine 1335. kad su Avramoviči podigli svoju kuću u Kažimježu, gradu koji je osnovao kralj Kazimir – zgrabili su ruku Davidove tetke Golde i držali je nad plamenom svijeća. Gizi, kako su je zvali, nije rekla ništa; smirenoga lica, tek malo uzdrhtale brade, izgovarala je prvi, drugi i treći blagoslov… Baruch atah Adonai, Eloheinu Melech ha’olam, asher kid’shanu b’mitzvotav v’tsivanu l’hadlik ner shel Hanukkah. Avramovič je teško govorio o prošlosti, iako je o njoj dobro pisao,najčešće uz zvuke pjesama Mordekaja Gebirtiga, koje je toga jutra slušala u hotelu podignutom na ostacima mikve. Negdje je bilo zapisano da je menora Avramoviča bila jedini spašeni predmet iz Visoke sinagoge u Ulici Jozefa koju su satrli nacisti i da su je čuvali, potom poklonili Vavelu, na kraju Muzeju u Staroj sinagogi. Sjetio se riječi rabina Lorensa Kušnera, kojeg je upoznao u San Francisku, jedne večeri u vrijeme Hanuke, gdje je kao Fulbrajtov stipendista istraživao poetike američkih pjesnika modernizma: „Posmatramo kako dani postaju sve kraći i kraći. U nas se uvlači strah jer nam na um pada da ćemo se na smrt smrznuti u toj tami. Palimo svijeće u simboličkom nastojanju da navedemo nekoga tamo gore da primijeti tamu i donese svijetlo. Mi doslovno zviždućemo u mraku.“ Vjetar je razvlačio teške oblake, vrijeme je prolazilo, oni su stajali na istome mjestu, kraj drveta, tek jednog u Plantiju. Opet je čula otkucaje Šopenovog srca i veseli glas Marije Jareme kojaje žustrim pokretima sjedinjavala vodu i kamen. Čula je i otkucaje srca Abigejl Abramovič.