Prijevod: Aleksandra Vuković
MONOGRAM (1971)
Tugovaću zauvijek – čuješ li me? – za tobom,
sam, u Raju
I
Okrenuće na drugu stranu linije
Dlana, Sudbina, kao skretničar
Na tren pristaće Vrijeme
A i kako drukčije, kad se ljudi vole
Prikazaće nas nebo iznutra
I nevinost će udariti svijet
Oštrinom crnila smrti.
II
Žalim sunce i žalim godine što dolaze
Bez nas i pjevam one druge što prođoše
Ako su istina
Tijela koja znaju i barke što se sudariše slatko
Gitare što zasvijetliše i utrnuše pod vodom
Sva „vjeruj mi“ i sva „ne“
Čas u vazduhu, čas u muzici
Te dvije male zvjerke, naše ruke
Što vrebahu da se popnu krišom jedna na drugu
Saksija s muškatlom na otvorenim vratima avlijskim
I iskomadana mora što dolazahu zajedno
Preko golih stijena, iza ograda
Anemone što ti sjede na ruku
I ljubičasto tri zadrhta puta tri dana iznad
vodopada
Ako je sve ovo istina pjevam
Drvenu gredu i četvrtastu tkanicu
Na zidu, Sirenu raspletene kose
Mačku što nas pogleda u mraku
Dijete s tamjanom i s krstom crvenim
U čas kada pada veče na stijene nedostižne
Žalim tkaninu što dohvatih i spoznah svijet.
III
Ovako pričam o tebi i meni
Zato što te volim i u ljubav umijem
Da ulazim kao Pun mjesec
Sa svih strana, za tvoju malu nogu u velikim plahtama
Da čupam jasmine – i imam snagu
Uspavanu, dahom vjetra da te vodim
Kroz osvijetljene prolaze i tajne odaje mora
Začarano drveće s paučinom što srebrno sija
Čuli su za tebe talasi
Kako miluješ, kako ljubiš
Kako šapatom kazuješ „šta“ i „e“
Oko grla oko vrata
Uvijek mi svjetlo i sjenka
Uvijek ti zvjezdica i uvijek ja tamni predmet što plovi
Uvijek ti luka i ja onaj svetionik desno
Mokra zidina i sjaj na veslu
Visoko u kući s procvalim pavitom
Buket ruža, voda koja hladi
Uvijek ti kameni kip i uvijek ja sjenka koja raste
Odškrinuti kapak ti, vjetar što ga otvara ja
Zato što te volim i volim
Uvijek ti srebrnjak i ja poklonstvo što ga unovčava:
Toliko noć, toliko huka u vjetru
Toliko kapljica u vazduhu, toliko tišina
Unaokolo pučina ohola
Kupola neba sa zvijezdama
Toliko tvoje nečujno disanje
I sada nemam ništa više
Između četiri zida, plafona, poda
Da vičem osim tebe i da me udara moj glas
Da mirišem osim tebe i da divljaju ljudi
Zato što neprobano i od drugdje doneseno
Ne podnose ljudi i rano je, čuješ li me
Rano je još u ovome svijetu ljubavi moja
Da pričam o tebi i meni
IV
Rano je još u ovome svijetu, čuješ li me
Nisu se pripitomile zvjeri, čuješ li me
Moja izgubljena krv i šiljat, čuješ li me
Nož
Kao jarac što juri nebesima
I zvijezdama granje lomi, čuješ li me
Ja sam, čuješ li me
Volim te, čuješ li me
Držim te i vodim te i oblačim ti
Bijelu vjenčanicu Ofelijinu, čuješ li me
Gdje me ostavljaš, kuda ideš i ko, čuješ li me
Tvoju drži ruku iznad potopā
Ogromne lijane i vulkanā lave
Jednog će nas dana, čuješ li me
Prekriti, i hiljade godina što slijede
Od nas će blistavo stvoriti kamenje, čuješ li me
Da na njemu hladnoća zasija, čuješ li me
Ljudi
I u hiljade komada da nas baci
U vodu jedan po jedan, čuješ li me
Svoje gorke oblutke brojim, čuješ li me
I vrijeme jeste jedna velika crkva, čuješ li me
U kojoj obličja
Svetaca
Nekad puste suzu istinsku, čuješ li me
Uvis raskriljuju zvona, čuješ li me
Prolaz dubok da prođem
Čekaju anđeli sa svijećama i posmrtnim psalmima
Nikud ne idem, čuješ li me
Il’ nijedno il’ oboje zajedno, čuješ li me
Taj cvijet oluje, čuješ li me
I ljubavi
Jednom zauvijek otkidosmo
I neće moći nikad procvasti, čuješ li me
Na drugom tlu, na drugoj zvijezdi, čuješ li me
Ne postoji zemlja, ne postoji vazduh
Što ga dotakosmo, takav isti, čuješ li me
I nijedan vrtlar ne uspje nikada
Od tolike zime i od takvih bura, čuješ li me
Da razvije cvijet, samo mi, čuješ li me
Usred mora
Samom željom ljubavi, čuješ li me
Podigosmo cijelo ostrvo, čuješ li me
S pećinama i s rtovima i procvalim ponorima
Slušaj, slušaj
Ko to priča vodama i ko plače – čuješ li?
Ko to traži drugog, ko viče – čuješ li?
To sam ja što vičem i to sam ja što plačem, čuješ li me
Volim te, volim te, čuješ li me.
V
O tebi sam pričao u stara vremena
S mudrim dadiljama i borcima bivšim
Od čega li to nosiš tugu divlje zvijeri
Odsjaj na licu vode što treperi
I zašto, baš, moram uz tebe da budem
Kad ne želim ljubav nego želim vjetar
Nego želim galop golog uspravljenog mora
I niko za tebe ne bijaše čuo
Za tebe ni diktamo* ni pečurka
U krajevima visokim kritskim ništa
Za tebe samo pristade Bog da mi ruku vodi
Sad ovamo, sad tamo, pažljivo čitavim lukom
Žala lica, uvalama, kosom
Po brijegu talasajući ulijevo
Tvoje tijelo u stavu bora samotnjaka
Oči gordosti i prozirne
Dubine, u kući s kredencem starim
Žutim čipkama i kiparisovinom
Sam da čekam da se pojaviš
Visoko na lođi il’ pozadi na avlijskom škriljcu
S konjem Svečevim i s jajetom Vaskršnjim
Kao s neke zidne slike uništene
Velika koliko te htjede mali život
Da smještaš u svjećicu gromki sjaj vulkanski
Koji niko ne vidje i ne ču
Ništa u pustarama prazne zidine kuća
Ni predak sahranjen uz sami zid avlije
Za tebe ni starica sa svim svojim biljem
Za tebe samo ja, možda i muzika
Što tjeram u sebe al’ se vraća jača
Za tebe grudi neoblikovane od dvanaest ljeta
Okrenute u budućnost s kraterom crvenim
Za tebe kao bodljica miris gorak
Što u tijelu traži i bode sjećanje
I evo zemlje, evo golubova, evo našeg drevnog tla.
VI
Mnogo sam toga vidio i u mislima mi zemlja izgleda ljepša
Ljepši u zlatnim izmaglicama
Kamen oštri, ljepša plavetnila prevlaka i krovovi u talasima
Ljepši zraci što ih ne gazeći prelaziš
Nepobijeđena kao Boginja Samotrake, iznad planina
mora
Tako te gledah i bi mi dovoljno
Da vrijeme čitavo postane bezgrešno
U brazdi koju ostavljaš kad prođeš
Kao delfin mladi da prati
I da se igra bijelim i plavim moja duša!
Pobjeda, pobjeda tamo gdje pobijeđen bijah
Prije ljubavi i zajedno
Za Hristovu krunu i za đul svileni**
Idi, idi i nek ja izgubljen jesam
Sam, i nek jeste sunce koje držiš dijete novorođeno
Sam, i nek jesam otadžbina što tuguje
Nek jeste riječ koju poslah da ti drži lovor
Sam, vjetar snažni i sam savršen
Oblutak u treptaju tamne dubine
Ribar što podiže i natrag vremenima baci
Raj!
VII
U Raju sam označio ostrvo
Isto kao ti i kuću pored mora
S krevetom velikim i vratima malim
Bacio sam u dubinu odjek jedan
Da se gledam svako jutro poslije sna
Da vidim pola tebe kako prolaziš vodom
A pola da te oplakujem u Raju.
*diktamo – mirišljava, ljekovita biljka koja raste samo na Kritu
** đul svileni – albizia, svileni bagrem
