Prijevod: Aleksandra Vuković

MONOGRAM (1971)

 

Tugovaću zauvijek – čuješ li me? – za tobom,

 sam, u Raju

 

I

 

Okrenuće na drugu stranu linije

Dlana, Sudbina, kao skretničar

Na tren pristaće Vrijeme

 

A i kako drukčije, kad se ljudi vole

 

Prikazaće nas nebo iznutra

I nevinost će udariti svijet

Oštrinom crnila smrti.

 

II

 

Žalim sunce i žalim godine što dolaze

Bez nas i pjevam one druge što prođoše

Ako su istina

 

Tijela koja znaju i barke što se sudariše slatko

Gitare što zasvijetliše i utrnuše pod vodom

Sva „vjeruj mi“ i sva „ne“

Čas u vazduhu, čas u muzici

 

Te dvije male zvjerke, naše ruke

Što vrebahu da se popnu krišom jedna na drugu

Saksija s muškatlom na otvorenim vratima avlijskim

I iskomadana mora što dolazahu zajedno

Preko golih stijena, iza ograda

Anemone što ti sjede na ruku

 

I ljubičasto tri zadrhta puta tri dana iznad

vodopada

 

Ako je sve ovo istina pjevam

Drvenu gredu i četvrtastu tkanicu

Na zidu, Sirenu raspletene kose

Mačku što nas pogleda u mraku

Dijete s tamjanom i s krstom crvenim

 

U čas kada pada veče na stijene nedostižne

Žalim tkaninu što dohvatih i spoznah svijet.

 

III

 

Ovako pričam o tebi i meni

 

Zato što te volim i u ljubav umijem

Da ulazim kao Pun mjesec

Sa svih strana, za tvoju malu nogu u velikim plahtama

Da čupam jasmine – i imam snagu

Uspavanu, dahom vjetra da te vodim

Kroz osvijetljene prolaze i tajne odaje mora

Začarano drveće s paučinom što srebrno sija

 

Čuli su za tebe talasi

Kako miluješ, kako ljubiš

Kako šapatom kazuješ „šta“ i „e“

Oko grla oko vrata

Uvijek mi svjetlo i sjenka

 

Uvijek ti zvjezdica i uvijek ja tamni predmet što plovi

Uvijek ti luka i ja onaj svetionik desno

Mokra zidina i sjaj na veslu

Visoko u kući s procvalim pavitom

Buket ruža, voda koja hladi

Uvijek ti kameni kip i uvijek ja sjenka koja raste

Odškrinuti kapak ti, vjetar što ga otvara ja

Zato što te volim i volim

Uvijek ti srebrnjak i ja poklonstvo što ga unovčava:

 

Toliko noć, toliko huka u vjetru

Toliko kapljica u vazduhu, toliko tišina

Unaokolo pučina ohola

Kupola neba sa zvijezdama

Toliko tvoje nečujno disanje

 

I sada nemam ništa više

Između četiri zida, plafona, poda

Da vičem osim tebe i da me udara moj glas

Da mirišem osim tebe i da divljaju ljudi

Zato što neprobano i od drugdje doneseno

Ne podnose ljudi i rano je, čuješ li me

Rano je još u ovome svijetu ljubavi moja

 

Da pričam o tebi i meni

 

IV

 

Rano je još u ovome svijetu, čuješ li me

Nisu se pripitomile zvjeri, čuješ li me

Moja izgubljena krv i šiljat, čuješ li me

Nož

Kao jarac što juri nebesima

I zvijezdama granje lomi, čuješ li me

Ja sam, čuješ li me

Volim te, čuješ li me

Držim te i vodim te i oblačim ti

Bijelu vjenčanicu Ofelijinu, čuješ li me

Gdje me ostavljaš, kuda ideš i ko, čuješ li me

 

Tvoju drži ruku iznad potopā

 

Ogromne lijane i vulkanā lave

Jednog će nas dana, čuješ li me

Prekriti, i hiljade godina što slijede

Od nas će blistavo stvoriti kamenje, čuješ li me

Da na njemu hladnoća zasija, čuješ li me

Ljudi

I u hiljade komada da nas baci

 

U vodu jedan po jedan, čuješ li me

Svoje gorke oblutke brojim, čuješ li me

I vrijeme jeste jedna velika crkva, čuješ li me

U kojoj obličja

Svetaca

Nekad puste suzu istinsku, čuješ li me

Uvis raskriljuju zvona, čuješ li me

Prolaz dubok da prođem

Čekaju anđeli sa svijećama i posmrtnim psalmima

Nikud ne idem, čuješ li me

Il’ nijedno il’ oboje zajedno, čuješ li me

Taj cvijet oluje, čuješ li me

I ljubavi

Jednom zauvijek otkidosmo

I neće moći nikad procvasti, čuješ li me

Na drugom tlu, na drugoj zvijezdi, čuješ li me

Ne postoji zemlja, ne postoji vazduh

Što ga dotakosmo, takav isti, čuješ li me

 

I nijedan vrtlar ne uspje nikada

 

Od tolike zime i od takvih bura, čuješ li me

Da razvije cvijet, samo mi, čuješ li me

Usred mora

Samom željom ljubavi, čuješ li me

 

Podigosmo cijelo ostrvo, čuješ li me

S pećinama i s rtovima i procvalim ponorima

Slušaj, slušaj

Ko to priča vodama i ko plače – čuješ li?

Ko to traži drugog, ko viče – čuješ li?

To sam ja što vičem i to sam ja što plačem, čuješ li me

Volim te, volim te, čuješ li me.

 

V

 

O tebi sam pričao u stara vremena

S mudrim dadiljama i borcima bivšim

Od čega li to nosiš tugu divlje zvijeri

Odsjaj na licu vode što treperi

I zašto, baš, moram uz tebe da budem

Kad ne želim ljubav nego želim vjetar

Nego želim galop golog uspravljenog mora

 

I niko za tebe ne bijaše čuo

Za tebe ni diktamo* ni pečurka

U krajevima visokim kritskim ništa

Za tebe samo pristade Bog da mi ruku vodi

 

Sad ovamo, sad tamo, pažljivo čitavim lukom

Žala lica, uvalama, kosom

Po brijegu talasajući ulijevo

 

Tvoje tijelo u stavu bora samotnjaka

Oči gordosti i prozirne

Dubine, u kući s kredencem starim

Žutim čipkama i kiparisovinom

Sam da čekam da se pojaviš

Visoko na lođi il’ pozadi na avlijskom škriljcu

S konjem Svečevim i s jajetom Vaskršnjim

 

Kao s neke zidne slike uništene

Velika koliko te htjede mali život

Da smještaš u svjećicu gromki sjaj vulkanski

Koji niko ne vidje i ne ču

Ništa u pustarama prazne zidine kuća

Ni predak sahranjen uz sami zid avlije

Za tebe ni starica sa svim svojim biljem

 

Za tebe samo ja, možda i muzika

Što tjeram u sebe al’ se vraća jača

Za tebe grudi neoblikovane od dvanaest ljeta

Okrenute u budućnost s kraterom crvenim

Za tebe kao bodljica miris gorak

Što u tijelu traži i bode sjećanje

I evo zemlje, evo golubova, evo našeg drevnog tla.

 

VI

 

Mnogo sam toga vidio i u mislima mi zemlja izgleda ljepša

Ljepši u zlatnim izmaglicama

Kamen oštri, ljepša plavetnila prevlaka i krovovi u talasima

Ljepši zraci što ih ne gazeći prelaziš

Nepobijeđena kao Boginja Samotrake, iznad planina

mora

 

Tako te gledah i bi mi dovoljno

Da vrijeme čitavo postane bezgrešno

U brazdi koju ostavljaš kad prođeš

Kao delfin mladi da prati

I da se igra bijelim i plavim moja duša!

Pobjeda, pobjeda tamo gdje pobijeđen bijah

Prije ljubavi i zajedno

Za Hristovu krunu i za đul svileni**

Idi, idi i nek ja izgubljen jesam

Sam, i nek jeste sunce koje držiš dijete novorođeno

 

Sam, i nek jesam otadžbina što tuguje

Nek jeste riječ koju poslah da ti drži lovor

Sam, vjetar snažni i sam savršen

Oblutak u treptaju tamne dubine

Ribar što podiže i natrag vremenima baci

Raj!

 

VII

 

U Raju sam označio ostrvo

Isto kao ti i kuću pored mora

 

S krevetom velikim i vratima malim

Bacio sam u dubinu odjek jedan

Da se gledam svako jutro poslije sna

 

Da vidim pola tebe kako prolaziš vodom

A pola da te oplakujem u Raju.

 

 

*diktamo – mirišljava, ljekovita biljka koja raste samo na Kritu

** đul svileni – albizia, svileni bagrem

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.