Preveo s makedonskog: Ahmed Burić
SVE NAS MOŽE SRUšiTI
Ima dana što započnu lijepo
a završe loše, s gropom u stomaku
ima tih dana
što jedva čekamo
da skončaju.
Hoću da legnem i spavam
kad ustanem, da nema
ni traga od one muke
što me sada steže.
Sve nas može srušiti
ako smo spremni za padanje
i nas
i drva
i kuće.
Loše je ako je silom
i ako je prije vremena.
NOVOPROLETERIJAT
Kako je krenulo, proleterijat će morati
da mijenja svoje simbole.
Umjesto srpa i čekića
(seljaci i radnici su teška manjina)
trebat će ukrstiti
špric i tastaturu, traku pilula i svitak od diplome
jer oni koji rade u sektorima za zdravlje,
obrazovanje, u administraciji ili naplaćuju nešto
su glavna urbana masa, nekadašnja srednja klasa
i novi proleteri, gradski nomadi i siromasi
koji nemaju ništa osim vlastitih strahova
i skromnih prenapuhanih sposobnosti i licenci
koje svako može steći na običnom kursu
u trajanju od dva dana do dvije decenije.
Stvari su otišle u nepovrat; ako su i djeca
sebičnija nego ranije, šta ostaje za stare
i srednje… majke slikaju noge „selfijima“‘
kćeri puće usne i više ne uče kako se kuha,
a sinovi nemaju snage ni premjestiti kredenac u sobi.
Muževi su klijenti sportskih kladionica,
a starce nose u dom da tamo umru, tako je moderno.
Ovo brzo vrijeme, kad tehnologija progresira
a moral je postao predmet koji se izučava u školi
(uskoro bi mogao u muzej)
proizvodi sve i svašta, a najviše duhovno
rastrojstvo, bezobrazluk, brzu hranu, nasilje
i zavisnost od novoizmišljenih usluga i aparata
bez kojih se život više ne može zamisliti.
Kako je krenulo, novoj zastavi,
Budućnost nove zastave će biti da ukrsti san bezdomnika
i javu bezumnika, zato što će samo takvi
imati kakvu-takvu slobodu
da različito misle.
Šta DA SE RADI?
Što je životinja veća
ima i veće srce:
slonovi su monogamni, kitovi isto.
Velike su životinje kadre
za veću ljubav,
isto i neke od ptica.
Kad bi bili kit i kitica
plivali bi jedan kraj drugoga
u dubinama,
spavali bi u nekoj
prostranoj podvodnoj pećini
i ne bi bilo potrebe da se pokrivamo,
ne bi nam bilo hladno oko struka
(ko je još vidio kita sa strukom?)
Šta da se radi?
Napolju kiša, mlada je noć,
ušuškani u dekama
i sa porivom za smisao
od kojeg se ne odričemo
moramo na nešto misliti
prije nego zaspimo.
Za one što će se probuditi,
sutra je novi dan
IGLA I KONAC
Danas, prvi put nakon dugog vremena
uzeo sam u ruke iglu i konac
i otkrio da mi je teže
udjenuti, ranije
redovno sam pogađao iz prve
Inače, krpio sam čarapu,
gotovo novu, šteta da se baci.
Ranije sam bio majstor, sada ne.
Zapravo, ovo bi bila dobra
metafora o starenju
ali ko još umije da krpi i šije?
Danas su to zastarjele stvari,
а i djeca ne uče domaćinstvo u školi.
Nadam se da će mi starost
(аko je dočekam)
biti ljepša
оd mladosti i srednjih godina
jer sam u njima
uglavnom bio star, veoma star…
pretežno zamišljen.
Znam šta želim:
da mi um bude čist
duša mirna
а tijelo radosno.
Nadam se da ću pod starost
podjetinjiti.
NE SANJAM SVAKE NOĆI
Svaki mi dan počne isto.
Nešto između razočaranja
i zahvalnosti što sam još živ.
Kako sam se probudio, znači
tjerat ću novi dan. Dug i velik.
Ne znam što je pravo.
Znam da je najbolje ne misliti,
аli mala je fajda od takvog znanja,
jednostavno, svi vozimo
kako smo skrojeni.
Sumnjam u smisao
svakog učenja, sve je pokušaj
ili se svodi na pokušaj
za uspostavljanje reda.
Teško je uspostaviti vezu
s nečim različitim od sebe
bilo ono uzvišeno, prizemno
ili podzemno. Prvo tražiš,
posljednje te traži, a srednje
je tako sveprisutno što bi uvijek
uradio sve da ga promijeniš. Ispraznost.
Sličan se sličnom raduje,
i svakome je najbolje kad
se prepozna u nekom. Ima i
takvih trenutaka, i oni su dragocjeni.
Nismo tako različiti koliko
bi htjeli. Dobro je da je tako.
Uzalud trošimo svoje vrijeme u
brojanju kapi vode oceana
i zrna pijeska na obali.
Ocean isparava i voda
pravi oblake, onda pada kiša,
pijesak se razvijava i opet se taloži.
Svi napori da se život shvati
su uzaludni i jalovi. Sujeta.
U nama klija sve i svašta,
naša je stvar što ćemo odgojiti.
A i nije samo naša, jer imamo
pretke i okolinu koja nas uslovljava.
Da li sve zavisi od jutra, ili je dan
uvijek dovoljno dug
da bi stvari postigle ravnotežu?
Ne sanjam svake noći.
Niti zaspim u isto vrijeme.
Često ujutro samo
оtvaram oči i već je novi dan.
NIJE DO MENE
Ponekad, imam osjećaj u grudima
kao da mi neko drži srce u stisku
i vazda stoji tako. Ne znam, hoće
li se smilovati da ga nekad pusti. Nije do mene.
Držao sam pticu u šaci, a ovo je isto.
Sloboda nije odsutnost prepreka
za dobijanje stvari kojih želiš
nego osjećaj lakoće i širine
unutar sebe. Neki to zovu sreća.
Srce nam je zdravo samo kad ga ne osjećamo.
Tijelo nam je zdravo samo kad ga ne osjećamo:
ruke, noge, glavu, trup.
Bolovi su svijest o tjelesnom postojanju.
O LAžIMA
Lažu da slika vrijedi hiljadu riječi
slika je slika, nisu riječi…
ima svakvih slika, neke ne vrijede
da se na njih troše riječi
a druge svaki put pričaju drugu priču
treće liječe, i one su najbolje…
lažu i da je u vinu istina,
vino opija, istina trijezni
vino je od grožđa, istina nije
nema veze s grožđem, bijelim i crvenim.
Lažu da svinje jedu bisere
probaj pa im daj, samo će ih onjušiti
i jednako će pojesti svoje pomije,
a njih će ostaviti,
nisu za jelo…
Lažu i da su u laži kratke noge
laž nema noge, ni tijela, ni ničega
privid je i ne postoji.
Lažu i o drugim stvarima. I o svemu.
Već sam se naživio i već odavno ne mogu lagati,
ne ide mi laganje. Ni apstraktno mišljenje.
Riječ me izdaje, lik takođe. On još više.
Neki ljudi su laki za čitanje.
Тihomir Jančovski, pjesnik, kolumnista i prevodilac.
Rođen je u Skopju 1967. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, služio vojsku u Postojni (1986). Studirao ja komparativnu književnost, medievalistiku i historiju u Makedoniji i Mađarskoj. Pre tridesete godine živeo je u Skopju, Briselu, na ostrvu Skjatos, Amsterdamu, Londonu i Budimpešti. Radio je kako fizički radnik, sobar, kosač trave, raznosač novina, radnik u fabrici za sokove, prodavac na pijaci (Covent Garden), konobar, čuvar plaže Vromolimnos , šanker, novinar, muzičar, kolumnista, prevodilac i profesor književnosti i svjetske historije.
Prevođen je na 14 jezika: engleski, francuski, slovački, srpski, hrvatski, bosanski, njemački, crnogorski, albanski, slovenački, farsi, gruzijski, grčki i italijanski jezik. Trenutno živi i radi u Skopju. Nedavno je objavio svoj prvi roman: „Lidija, ili sve to znam o ženama“.
Do sada objavljene knjige:
– “Obične riječi”, 1999
– “Dva”, 2002
– “Posljednje vrijeme”, 2005
– “Osamа”, 2010
– “O, ti”, 2011
– “Starost se može ali se i ne mora dočekati”, 2013
– “Od riječi do riječi”, 2015. (izbor)
– “Igla i konac”, 2016
-“Godine”, 2017 (izbor, prevod na BH)
-“Bez dlake na jeziku”, 2018
-“The Noise of Loneliness”, 2018 (izbor, prevod na EN)
-“Lidija, ili sve to znam o ženama“, 2018
-“Uslovna sloboda“ (Izbor iz suvremene poezije BiH, prevod i predgovor T.J)
Od istog autora:
Nerezi (umjetnost, arhitektura, živopis), multimedijalni CD, 2002
Pećinske crkve u Makedoniji, scenarij, 2001
Monaštvo u Makedoniji 1945-2007, savremena historija, 2010
U pripremi je knjiga njegovih kolumni koje su izlazile u Utrinskom vesniku (Rurbano) i na Off.netu (Ispovesti) od 2013 do 2016. Izaći će u novembru ove godine.