Marija Krivokapić: Ceremonija identifikovanja praznina u poeziji Layli Long Soldier
Apstrakt
Debitantska zbirka Lakota Oglala Sioux pjesnikinje Layli Long Soldier S obzirom da (Whereas, 2017) predstavlja revolucionarni pristup američkom identitetu, te konceptima vlasništva i autonomije, otkrivajući sistemsko nasilje i kulturno brisanje s kojima se suočavaju starosjedioci. Odgovarajući prekršenim obećanjima i otkrivajući aktuelna pitanja plemenskog suvereniteta i građanskih prava, u centru interesovanja ove zbirke jeste nedostatno izvinjenje koje je vlada Sjedinjenih Država uputila starosjediocima 2009. godine ograđujući se, pri tom, od svake odgovornosti. Kroz meditativne i promjenljive forme, igrajući se slikom i zvukom, Long Soldier gradi jedinstveni poetski otpor dekonstruišući vladinu apologetiku i istražujući razornu prazninu između onoga što je rečeno i sprovedeno protiv autohtonih naroda. Uz brojna priznanja, zbirka je 2017. godine bila finalista za Nacionalnu nagradu za knjigu poezije.
Ključne riječi: izvinjenje, identitet, jezik, dekonstrukcija, otpor
Uvod
Pisanje ovog rada neposredno su inspirisala nedavna neprijatna dešavanja u Južnoj Dakoti u kojoj je Predsjedavajući Lakota zakonom Chase Iron Eyes, 09. aprila 2024. godine izrazio odluku Savjeta plemena Standing Rock Sioux o zabrani pristupa rezervatskim teritorijama guvernerki Kristi Noem zbog njenih rasno obojenih komentara i omalovažavanja plemenske zajednice, konkretno ih neosnovano optužujući da sarađuju s meksičkim kartelima. Pored političkih ambicija koje su stvorile klimu podjela i straha i dodatno ugrozile autohtone zajednice, Noem ima i finansijski interes u projektima koji uključuju fosilna goriva i direktno ugrožavaju prava plemena na život i zdravlje. Standing Rocku pridružili su se Oglala, Rosebud, Cheyenne River i Crow Creek, zahtijevajući formalno izvinjenje. Protjerivanje je rijetka kazna u starosjedilačkim zajednicama, a Noem je opominjana zbog oglušivanja o plemenske potrebe tokom COVID-a i agresivnog suzbijanja protesta protiv izgradnje Keystone XL naftovoda preko plemenskih teritorija (Lakota People’s Law Project). Koliko je nasiljem obojen odnos savezne i federalne vlade prema Lakotama svjedoči i zbirka koja je osnovni predmet ovog rada.
Eksperimentalna poezija S obzirom da djelimično je napisana kao reakcija na izvinjenje starosjedilačkim narodima Sjedinjenih Država koje je u ime Kongresa potpisao predsjednik Obama. Međutim, nekolika momenta u vezi s rezolucijom uvrijedila su plemena. Naime, javno izvinjenje samo je sastavni dio Poglavlja 8113 vojnog zakona o izdvajanjima, što je ironična revizija učinaka američke vojske. Pored toga, potpisivanje izjave nije učinjeno javno, već tokom vikenda, u subotu 19. decembra, pri čemu plemenski predstavnici nijesu pozvani da učestvuju u događaju koji bi trebalo da bude svečan. Štaviše, pjesnikinja nam kaže da je sama saznala o izvinjenju mjesecima kasnije (Tippet). Na kraju, izvinjenje uključuje klauzulu koja štiti SAD od zakonske odgovornosti za ono što priznaje kao grešku nacije koja se gradila uništavajući druge, ne isključujući samo mogućnost reparativnosti već otvarajući mogućnost poništavanja svake finansijske odgovornosti prema plemenima. Ovim se krše građanska prava plemena da budu zaštićena zakonom države čiji su subjekti, obnavlja se apstrahovanje iz narativa progresa (Bauerkemper 44), invizibilizacija (Stewart-Harawira 24), te odmišljanje (Nixon 150) starosjedilačkog subjekta, što Long Soldier ističe uključivanjem brojnih praznih prostora kao simbola, metafora i metonimija za izostalo razumijevanje između dvije stvarnosti – kolonijalne i autohtone, antropocene i ekološke.
Fraza „whereas“ („s obzirom [na to]da“), koja je inicirala srdžbu i odredila naslov zbirke, koristi se za uvođenje klauzula koje daju osnov za izjave, odnosno opisuju razloge za politiku predstavljenu u kongresnom dokumentu (cf. Congress). Svaka od dvadeset klauzula rezolucije objašnjava nepravde s kojima su se suočili starosjedioci i doprinose koje su dali zemlji, čime se uspostavio osnov za službeno priznanje i izvinjenje. Međutim, prilikom gostovanja na Radcliffe institutu, Long Soldier je objasnila da ju je frustrirao samozaljubljeni jezik ovog dokumenta, tako da ova zbirka skreće pozornost ne samo na nepostupanje vlade, već i na oblik i sadržaj pjesnikinjine lične intervencije u paternalističkoj jezičkoj praksi. Iako se koristi engleskim kao glavnim medijem, ona ga podriva da bi ukazala na ograničenja kroz koja je autohtoni subjekat prisiljen da se izrazi. Stoga je ovom zbirkom, uočava Natalie Diaz, još jedna nagrađivana starosjedilačka pjesnikinja, Long Soldier morala „transformisati stranicu kako bi izdržala napetost okupiranog tijela, zemlje i, posebno, jezika“, koji se, iako dio američkog leksikona i njene književnosti, sistemski gasi.
Ispisana u prvom licu i sadašnjem vremenu, S obzirom da uobličava činjenicu da američka istoriografija i pravo ne posjeduju vrijednost istine. Stoga ona popunjava dio prećutanog prostora na poetičan i politički način, stavljajući jezik u akciju razotkrivanja stalnosti nepravdi i tvoreći od poezije radikalnu strukturu koja se kreće između jezika i emocionalnih prostora, odnosno ceremoniju ispunjavanja stranice prozom, prazninama, fusnotama, zagradama, kvadratima, stupcima, fusnotama, promjenljivim fontovima, koji se čitaju s desna u lijevo, vertikalno i horizontalno da bi istakla živo prisustvo negiranog subjekta američke stvarnosti. Na ovaj način, Long Soldier stvara sopstveni différence, naglašavajući da riječi i znakovi dobijaju značenje u sjenkama drugih riječi i znakova, odgođenih novim vremenskim i prostornim kontekstima koji vode beskonačnom lancu nestabilnih značenja – s tom razlikom što se epistemološkim i ontološkim implikacijama živog jezika jukstapozira stabilno odsustvo starosjedilaca iz jezičke logike doseljenika.
S obzirom da
Epigrafom u kojem citira Arthura Szea, američkog pjesnika i prevodioca – Ni jedna riječ nema prednost nad drugom – Long Soldier najavljuje da je njen umjetnički cilj poetski pristup verbalnom materijalu bez kulturnih ili drugih predrasuda (cf. Balestrini 371). Za ovim se tekst dijeli u dvije cjeline. Prvi dio, naslovljen „Ovo su razlozi za brigu“, otvara teme gubitka zemlje i jezika, ekološke odgovornosti, materinstva i praštanja osvjetljujući višedimenzionalne prostore patnje apstrahovane kongresnim tekstom. Drugi dio, koji dijeli naslov sa zbirkom odgovara na vladin tekst direktnim obraćanjem u uvodu iza kojeg slijede tri pododjeljka koja repliciraju trodjelnost „Priznanja i izvinjenja“ u ironičnoj mimikriji: „S obzirom da izjave“, „Odluke“ i „Odricanje odgovornosti“. U tim područjima teksta, pjesnikinja transformiše pravni jezik ističući krutu tekstualnost američkog kolonijalizma, koji je na fundamentalan i brutalan način službeni pokazatelj dualnosti svijesti i svakodnevnog iskustva starosjedilačkog subjekta.
Long Soldier objašnjava da je njenom poetskom odgovoru prethodilo dugo istraživanje, jer joj se tekst činio napisan stranim jezikom, pa je tokom njegovog dekodiranja iznad svake preambule upisivala znak pitanja tragajući za reparativnim elementom koji nije pronašla (Li). „Moj odgovor je usmjeren na način na koji je Izvinjenje isporučeno, kao i na jezik, oblik i raspored pisanog dokumenta“ (Whereas 58), kaže ona pokazujući kako jezik dekonstruiše stvarnost i kako se stvarnost prevodi u jezik. Definišući vlastito iskustvo dvojnosti, ona izražava da je
državljanka Sjedinjenih Država i član plemena Oglala Sioux, što znači da sam građanka nacije Oglala Lakota – i unutar ovog dvojnog državljanstva moram raditi, moram jesti, moram se baviti umjetnošću, moram biti majka, moram biti prijatelj, moram osluškivati, moram promatrati, stalno moram živjeti.
Unutar ovog dvostrukog naslijeđa, Long Soldier nastoji da izrazi sopstveno Lakota iskustvo, zadržavajući „korektnu jezičnost“ (62). Međutim, jezičke formalnosti dominantnog jezika odriču joj komunikaciju jer joj negiraju status Lakota subjekta. Ona navodi da u Oksfordskom rječniku odrednicu „Indijanac“, s kojim je američka vlada potpisivala sporazume, prati upozorenje: „Nemojte koristiti Indijanac ili Crveni Indijanac kada govorite o američkim autohtonim narodima, budući da su ti izrazi zastarjeli; umjesto toga koristite američki Indijanac“. Novi nametnuti koncept je identifikuje s nepostojećom egzistencijom, pa ga ova poezija doživljava „kao probušeni naduvani čamac koji nije naš u koji se ni moj prijatelj ni ja ne želimo ukrcati, znajući da nas neće odvesti nigdje sem truljenju“. Međutim, „zastarjeli“ koncept se ponavlja u Rezoluciji iz 2009. koja insistirajući na misnomeru unificira suverena plemena, zbog čega Gerald Vizenor tumači da isti treba da bude napisan malim slovom koje reflektuje dehumanizaciju, dok upisani ispravnom gramatikom „Indijanci“ postaju „simulacije stvarnog odsustva“ (vii).
Kako je u središtu ove zbirke činjenica da starosjedilački narodi nijesu dobili priliku da se izraze povodom izvinjenja, Long Soldier se sjeća trenutka za doručkom kada se njen otac izvinio zbog toga što je bio odsutan tokom njenog odrastanja (65). Ona bilježi intenzitet iskustva u zvuku i osjećaju i pokazuje kako su snaga i iskrenost očevog izvinjenja izbrisali ranu koju je počinio. Međutim, ukoliko ne postoji iskrena želja za održivim odnosima, izvinjenje je izlišno (Tippet). Takođe, „u mnogim starosjedilačkim jezicima,“ objašnjava ona, „ne postoji riječ za ‘izvinjenje’. […] Dakle, pitam se kako u odsustvu riječi ovaj tekst može da se prevede kao gest“ (Whereas 92). Autorka ostavlja crnu kutiju na mjestu gdje bi trebalo da piše „izvinjavaju se“.
Sjedinjene Države djelujući
kroz Kongres –
u ime
naroda Sjedinjenih Država
svim starosjedilačkim narodima zbog
mnogih instanci nasilja,
zloupotreba i zapostavljanja
učinjenih starosjedilačkim narodima
od strane građana Sjedinjenih
Država.
Pretjerani pravni žargon isključuje iskrenost, pa se redigovanjem fraze, koja se ne prevodi na mnoge starosjedilačke jezike, oštro komentariše istorijsko utišavanje starosjedilačkih glasova.
U dijelu „Ovo su razlozi za brigu“ svaka od pjesama otkriva različite probleme u formi rezonanci koje se ne mogu koherentno narativizovati jer su interno isprepletene, skrećući pozornost na činjenicu da su autori Izvinjenja odbili da razumiju šta dokument ne sprovodi. Pošto oblik komunicira brže od riječi, pjesnikinji prostor stranice postaje važan poput platna slikaru (SFCC), pa se problemi otkrivaju i kao grafičke konstelacije učinaka nasilja. Posebno je značajno što je prva nenaslovljena pjesma od tri stiha postavljena u centar prazne stranice, predstavljajući glavne teme i najavljujući jezički eksperiment zbirke:
Sada
napravite prostora u svojim ustima
za travetravetrave (5)
Iako je efikasnija aliterativnost engleske riječi za trave, „grasses“, koja priziva teksturu i osjećanje trave u ustima, igra slogova u tri puta ponovljenoj riječi bez razmaka čini da se obesmisli njeno značenje koje je sada svedeno na zvuk, kao što je obesmišljen Fort Laramie sporazum kada je 1868. godine federalna vlada oduzela plemenu pašnjake, a zatim je 1877, dvije godine pošto je na njoj pronađeno zlato, izmjestila Lakote sa njihove zemlje. Notorni traper Andrew Myrick pokušao se tada našaliti: „Ako su gladni, neka jedu travu ili sopstveni izmet“. Početak zbirke, dakle, priziva ovaj zločin, a pjesma „38“, o kojoj će biti riječi, slika traperovo pronađeno mrtvo tijelo kada „mu usta bijahu nadjevena travom“ (53). Sada vidimo da intimna priča o očevom izvinjenju zapravo nosi kolektivnu težinu istorijske tragedije, zbog čega se završava riječima: „zbog cjeloživotnog poginjanja glave/ zbog vjekova tuge“ (65). Dok se prevodi značenje žaljenja za zemljom kao vitalnom okosnicom plemenskog jastva, referenca na Myricka postaje metonimija višestrukog istorijskog odricanja.
Sljedeća pjesma, „Ȟe Sápa“, čiji kurzivni naslov prati riječ „Jedan“, predstavlja prvi problem. To je odrečeno životno i kulturno bogatstvo starosjedilačkih koncepata u procesu prevođenja koje su obično vršili istraživači i misionari. Umanjeno prevodom, ono što ima temeljno značenje za pleme u zvaničnom diskursu postaje Crna Brda, pa jezičko nasilje nad Lakota zemljom čini jezik bojnim poljem ove zbirke.
Ȟe je planina kao što je hé je rog koji dolazi iz zaokreta rijeke […]. Koje prati sápa, vrsta glatkog crnila uzdižuće linije oba. Zapamti. […] nije bio ni Crveni Rog; nije bio jahač na konju na planini i nije vodio konjicu niz rijeku […]
Njegovo zvanje je planina i mora živjeti kao planina, kao što živi crni rog od osnove do crnog vrha roga. Gledajte ga dok dolazite, dok se približavate. To treba zapamtiti.
Intenzivna vizuelnost predstavlja planinu kao dinamičnu silu, odnosno personu, što potvrđuje personifikacijom u izjavi „mora živjeti kao planina“, a čija se uzvišenost dočarava fluidnom slikom glatkog crnog uznošenja. Balestrini (368) podsjeća da starosjedioci ovaj prostor zovu Greasy Grass, Masnom Travom, i doživljavaju kao živototvornu silu, čime zgusnutost motiva trave proizvodi duboko emocionalno uključenje. No, epistemologiju Lakota doseljenik je predstavio kao mit i negirao (Tuhiwai Smith 33), kao što je ignorisao život naroda, pa su pored zločina preimenovanja oživljeni istorijski sukobi kroz slike „crvenog roga“, „jahača na konju“ i „konjice“, iako pjesma eksplicitno ne pominje bitku kod Little Bighorna. Dok formulisanje nečega uokviruje naše predrasude o istom, Long Soldier pokazuje kako se pejzaž opire – planina pod bilo kojim imenom ostaje planina.
Trećom pjesmom nudi se ključ kojim je konstruisana zbirka kao uzajamnost sadržaja i forme, kao lični i plemenski odgovor praznoj federalnoj retorici. Da bi naglasila nevidljivost i utišanost starosjedilaca, pjesma naslovljena „Tri“ ispisana je u formi margina prazne stranice, kvadrata ili kutije. Pri prvom tumačenju, rekli bismo da su margine granice rezervata u kojima su smješteni nevidljivi ljudi. U razgovoru s Melanie Odelle, Long Soldier objašnjava da stranica postaje prostor na kojem misli dobijaju fizičke konsekvence, što se konkretizovalo u sporazumima čiji tekstovi bukvalno ispisuju, kako se u apologiji kaže, „indijanska plemena unutar njihovih granica“, fizički vezujući narode za mjesta u kojima su skučeni. Čitajući je s lijeva na desno, ova vizuelna pjesma glasi:
Na ovaj način me vi vidite mjesto u kojem me smještate
Mjesto u meni vi vidite na ovom mjestu
Da biste vidjeli ovo mjesto vidjeli kako me smještate u vama
Ovako vas smještam u prostor u koji treba vidjeti (8)
Preformulisanjem ili preoblikovanjem ističe se unutrašnja praznina. Kako se konstrukcija kutije razvija, fraza se modifikuje, meni/me ustupa mjesto zamjenicama vi/vas/vama, dok se sasvim ne izgubi smisao, postavljajući iznova pitanje, kako sugeriše Joana Lee, da li jezik kontroliše subjekat, ili se radi o obratnom procesu.
Istražujući kako percepcija i ukalupljivanje utiču na identitet, pjesma ukazuje na učinak posmatrača konstruisanog društvenim kontekstom, te reflektuje nespremnost dominantnog društva da prihvati svoju stvarnu poziciju, usljed čega je izvinjenje samo šarada. Izmještanje perspektive, prazni prostori i prostorne metafore naglašavaju apstraktnu prirodu konstrukcije, ali i nadmoć koju, svjesna istog, lirska persona stiče nad onim koji podrazumijeva pravo prvenstva. Dok kompleksnu sintaksu revidira složenost procesa, ponavljanje glagola „vidjeti“ ritmički intenzivira temu apstrahovanja starosjedilačkog subjekta i paradoksalnost izvinjenja upućenog onome koji se ne vidi, simbolično prekriven bjelinom.
Pjesme naslovljene Lakota riječima, “Tókȟaȟ’aƞ”, “Wakȟályapi” i “Waȟpániča” kontrastiraju se gubitku jezika dok reflektuju kako je starosjedilački subjekat marginalizovan usljed procjene da je primitivan, siromašan, te izlišan za ciljeve antropocena. Prva promišlja denotaciju riječi “tókȟaȟ’aƞ”, „izgubiti, patiti zbog gubitka, biti nestao, izgubljen“ (34) i pokazuje kako ovi prevodi prazne originalnu semantičku dubinu koncepta. “Wakȟályapi” pravi razliku između denotacije iz naslova, koja „formalno znači bilo šta skuvano“ i njene ustaljene upotrebe „za kafu“ (40), ali ironično izrasta u listu od 20 mogućih značenja koja počinju frazom „Kao kad…“ i povezuju se s nasiljem, siromaštvom i gubitkom. I “Waȟpániča”, koja riječ se prevodi kao „ne posjedovati ništa. Ništa“, bavi se „meta-frazalnim bolom postajanja jezički siromašnim“ (44). Da bi naglasila jezičko razilaženje, pjesma kaže da je izvjesne nematerijalne stvari čine siromašnom: „Osjećam se waȟpániča osjećam se samom“. Zbog toga, sugeriše Balestrini (371), pjesnikinja insistira da pretpostavljeno ništa pretvori u moćno nešto, čineći da se osjeti tišina. To uspjeva koristeći se figurom zareza: „kopam po džepovima ormaru fiokama policama za knjige zarez pažljivo biram zarez jer moram da ga napišem da bih ga vidjela zarez kako molim rječnik da nauči našu riječi za siromašan zarez u jeziku koji se usuđujem nazvati mojim zarez ko sam ja“ (44). Sama u kući, govornica započinje pismo suprugu aludirajući na desekraciju svetog prostora planine spomenikom očevima nacije na brdu Rushmore: „Počinjem stihom o bijelim stražnjicama koje izvijaju isklesana lica i škljocaju kamenim kapcima noću, ali napuštam ga. Umjesto toga, u ovaj svijet silovito unosim moju ljubav i šaljem ti pismo o ljetu“ (43). Ovu parodiju nastavlja zamišljanjem kako suprug čita pismo glasno izričući svaki zarez:
Dan očeva zarez nijesam s tobom. Zagledana u tvoju crno-bijelu fotografiju zarez moj muž u plišanoj košulji zarez tvoja kosa vezana je u rep a tvoje oči okrenute licu naše kćeri koja spava. Kada pišem zarez prilazim bliže ljudima koje želim da upoznam zarez jeziku kojim želim da govorim. (43)
Na ovaj način suprug daje moć elokvencije minornom pisanom elementu koji obično ostaje nepročitan, ali ovdje dobija specifične efekte – „saosjećajni zarez“, „zarez je po sebi cezura“, „nije li interesantno kako zarez može dati sentimentalnost frazi“ (44). Uz to, zarez je oblikovan poput jezika koji nam je potreban da izgovorimo riječi, pa se naslovna riječ ne može odnositi na siromaštvo: „večeras ne mogu natjerati sebe da zamahnem izlizanim čekićem prema siromaštvu da razbijem uslove te spore frustracije“ (43).
Pjesma „38“ nalazi se u srcu zbirke kao čin paralelan onome koji je provocirao njeno nastajanje. Ona govori o „najvećoj masovnoj egzekuciji“ (49) u Sjedinjenim Državama koju je potpisao predsjednik Linkoln kao kaznu Dakotama koji su se, kao branitelji pravde, digli na ustanak zbog vladinog nepostupanja u skladu s potpisanim sporazumima. Pored ovog paradoksa, Linkoln je donio odluku nekolika dana poslije potpisivanja Proglasa o emancipaciji 1862, „iste nedjelje“, kako se naglašava kurzivom, a pogotovu je ironično što je pogubljenje 38 Dakota izvršeno na prvi dan Božića. No, u ovoj pjesmi se ironija naglašava nekreativnim postupkom i gramatički korektnim jezikom: „Ovdje će rečenica biti poštovana./ Komponovaću svaku rečenicu brižljivo, vodeći računa o pravilima koja pisanje diktira./ Na primjer, svaka rečenica će početi velikim slovom“ (49). Phillips zapaža da se pregnantnost promišljanja kontrole koju populacija koja govori dominantnim jezikom ima nad potčinjenim vidi u alternativnim značenjima odabrane dikcije: engleska riječ “sentence” ne znači samo „rečenicu“ već i „kaznu“ koju određuje sud, dok se “capital” (u stihu „veliko slovo“) vezuje za “capital sentence”, odnosno „smrtnu kaznu“. Pitanje je, stoga, da li pravni diskurs dominantnog jezika može nositi teret pravde (cf. Cassegård, Thörn 90).
Pošto smo upoznati da ćemo se baviti istorijskim događajem šturim se jezikom kaže: „Takođe, istorijski događaji neće biti dramatizovani da bi ovo ispalo ‘interesantno’ štivo./ Dakle, osjećam punu odgovornost prema urednoj rečenici, prenosniku misli“ (Whereas 49). Senzacionalistička istoriografija krojena je da zadovolji doseljeničku kolonijalnu osjetljivost, pa jezik pjesme targetira gramatičku preciznost, ali značenjsko nasilje, formalnih dokumenata u kojima se ne čita da „kada su Dakote umirale od gladi, kao što pretpostavljam da se sjećate, vladini trgovci u radnjama nijesu davali kredite ‘Indijancima’“ (51). Long Soldier objašnjava da njena poezija ne služi samo da podsjeti vladu na učinjenu nepravdu, već da kontekstualizuje osjećaj gubitka u trenutku sadašnjem, te otkrije nedostatke pravnih i istorijskih tekstova kako bi nepravde prestale i počelo iscjeljenje u „slobodi od odricanja“ (Tippett).
Vremensko lociranje zbirke ovu priču čini posebno dirljivijom. S obzirom da pojavila se uporedo sa izgradnjom naftovoda Dakota Access Pipeline (DAPL), koji je dugačak oko 1900 kilometara i prolazi uglavnom preko plemenskih teritorija. Ovaj projekat je izazvao burne proteste među članovima Sioux grupe Standing Rock. Glavni razlozi protesta koji do danas traju (Grable), uključuju: rizik od zagađenja vode, jer naftovod prolazi ispod rijeke Missouri, glavnog izvora pitke vode za pleme i druge zajednice nizvodno, pa je opravdana bojazan da bi curenje nafte moglo zagaditi vodne resurse; povredu svetih mjesta i grobova koja su istorijski i kulturno značajne za pleme; te nedostatak konsultacija s plemenima čime se krše njihova prava na samoodređenje. Ovaj proces je identičan mnogim razvojnim projektima na rezervatskim zemljama kojima se tvrdilo da su zemlje bez kulture zapada prazne, otkud je nastao paradoksalni pojam „nestanovnika“ (“uninhabitant”, Nixon 152). Protesti su kulminirali krajem 2016, podižući svijest o ekološkom rasizmu i okupivši više hiljada aktivista iz cijelog svijeta. Vlada Baracka Obame privremeno je zaustavila projekat, ali je administracija Donalda Trumpa odmah po preuzimanju vlasti u januaru 2017. poništila tu odluku.
Kako se pjesma razvija, izvinjenje djeluje praznije, a glasovi starosjedilaca odriču uprkos sporazumima, koji se stoga opisuju kao „blatnjava povratna staza“ (50). Promišljajući forme izraza koje ne zavise od jezika, kada pronađe mrtvog trapera s ustima punim trave, Long Soldier razmišlja o poetskoj simetriji ove akcije:
Sklona sam da ovaj čin Dakota ratnika nazovem pjesmom.
Nalazim ironiju u njihovoj pjesmi.
Nije bilo teksta.
“Stvarne” pjesme “stvarno” ne trebaju riječi.
Kurzivnim sam pismom ispisala prethodnu rečenicu da ukažem na unutarnji dijalog; trenutak otkrivenja. (54)
Dodatno uokvirivši „stvarno“ znacima navoda, Long Soldier ispituje koje su komponente „stvarne“ pjesme u zbirci koja podriva krivudave i klizave jezičke putanje, jer u poeziji ništa nije statično. Ona podsjeća: „Sve je u jeziku kojim se koristimo“ (51) – od ugovora do pravnih „trikova“ (49), od pogubljenja koje je odobrila vlada do mučnih vjekova borbe za opstanak, te načina na koji se zajednice brišu. Stoga pjesma ističe semantička polja koja okružuju eufemizam vladinog teksta dajući prozaične denotacije i njihove praktične konsekvence u zagradama: “ceded (taken)” – „ustupljeno (oduzeto)“ (51), “dissolved (stolen)” – „razriješeno (ukradeno)“ (52), “relocated (forced”) – „premješteni (prisiljeni)“. Semantički manevar inherentan ovim prevarama osnova je da se netekstualna slika Myricka odredi kao pjesma, a godišnje osamnaestodnevno jahanje Dakota u znak sjećanja na ubijene pretke predstavi kao živa ceremonija moćnija od kolonizatorskih spomenika u Crnim Brdima.
„S obzirom da izjave“ čine 20 nerimovanih sekvenci od koji svaka počinje riječju “Whereas”, koju prati određena radnja, a završava se tačkom sa zarezom u funkciji mimikrije kongresnog jezika. Za razliku od praznih vladinih preambula, svaka od izjava Long Soldier ispunjena je ličnim anegdotama. U prvih 17 izjava otkriva se organski okvir, a to je neformalno okupljanje u dvorištu pjesnikinjine tetke čija je svrha zajedništvo: „na Lakota se kaže haŋké, komad ili dio bilo čega“ (64). Za lirsku personu je važno da bude dio grupe koja „raz/mijenjuje“ mišljenje kako ne bi bili sami ili siromašni. Ovim se izriče plemenska „mi-hermeneutika“ (“we-hermeneutic”), kako je naziva Weaver, u kojoj, za razliku od monološke “ja-hermeneutike”, zajednica nije alatka ili okvir hermeneutičkog djelovanja već njegov kontekst i cilj (302). Ali, u grupi se neko pomirljivo izjašnjava da je „barem“ došlo do izvinjenja, što ljuti lirsku personu jer se prihvatanjem izvinjenja podržava status quo. Ona napušta grupu, u kojoj je osjećala toplinu identifikacije, da bi ispitala sopstvenu reakciju na temu genocida koje je izvinjenje formulisalo kao „sukob“ (Whereas 72). Otuda zbirkom dominira uznemireno „neko naelektrisano ja“ (21).
„Izjave“ se često koriste konkretnim jezikom kongresnog teksta, na primjer posebno osjetljivim dijelom: „S obzirom da je osnivanje trajnih evropskih naselja u Sjevernoj Americi izazvalo sukob s obližnjim indijanskim plemenima, takođe je došlo do miroljubivih i obostrano korisnih interakcija“ (72). Ovdje pjesnikinja konačno dostiže preimućstvo nad kongresnom apologijom, jer fraza koja je problem zbirke može dokumentovati ono što se dogodilo, ali ne može otvoriti „novo poglavlje“ (67) u odnosima između dva subjekta, jer „šta god se nalazi poslije riječi ‘Whereas’ i prije tačke i zareza u kongresnom dokumentu nema pravne osnove i ne može biti razlog da vlada bude tužena“ (70). Drugim riječima, iako je sama subjekat zakona Sjedinjenih Država, ona nema nužno pravo da bude istim zaštićena.
S OBZIROM da preispitujem svoju nelagodu izjavom, „Starosjedilački narodi su obdareni od strane svog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.“ Pomjeram se u sjedištu kao da mi je igla u leđima. Iako su „neotuđiva“, to su prava koja ne mogu legalno polagati ako su stavljena unutar Whereas izjave. (70)
Pošto „Izvinjenje“ djeluje da zaštiti vladu od odgovornosti, umjesto da zaštiti starosjedioce od eksproprijacije, u pravnom dokumentu riječ “whereas” dobija moć da ono što slijedi učini neizvršenim, naglašava Manshel. Pjesma se, stoga, pita kakvu moć ista fraza može imati u pjesmi, kako generativna moć pjesme može djelovati protiv moći pravnog jezika.
Razlažući kako pravo izvinjenje treba da se osjeti, kako da izgleda i bude sročeno, pjesma se obara na dehumanizujuće stereotipe o stoičnim Indijancima, koji su se kristalizovali u izjavi jedne bjelkinje da „nije znala da oni mogu osjećati“, pa se „šokirala“ (78) kada je na TV-u vidjela ženu iz rezervata koja plače jer je izgubila porodicu u požaru.
S OBZIROM da kad mi je ponuđeno izvinjenje, promatram svaki pokret – ramena
podignuta ili skupljena, nagib glave, oči
oborene ili usmjerene ravno kroz
mene, osluškujem da čujem zvuk pucanja zglobova ili
izbor riječi, šta je to
što želim? Da osjetim, i ne zaboravi da osjećam
čulima – tumačim
svaki mišić, zahtijevam da se snaga gesta
kreće poput pjesme. (61)
Da čišćenje golubljeg izmeta znači pristajanje na pomirljivo izvinjenje, pjesnikinja ne prihvata. Golub kao trop za Ameriku proizlazi iz meditacije o bijelom prostoru stranice, kao metonimije bijelog prozora istorije koji se otvara prema bjelini nacionalne apologije:
S OBZIROM da su u djetinjstvu Sjedinjenih Država, utemeljivači Republike izrazili želju za pravednim odnosom s indijanskim plemenima, kao što svjedoči Sjeverozapadni pravilnik koji je usvojio Kongres 1787. godine, a koji počinje frazom: „Prema Indijancima uvijek treba pokazivati krajnje dobru namjeru“; (71)
Odgovor Long Soldier na ovu „krajnje dobru namjeru“ jeste da ga stavi pod „aseptični“ (Kane) pritisak vlastite umjetnosti:
Jer kad neubjeđena iz ovog golubljeg gnijezda i nijednog drugog ja mogu
izblijeliti i izribati čelo se znoji
gumene šake fizički napor
mentalna sila umjetnost i oblik naprežu mišići leđa jezičnost lista pokreta
isuviše labava da se drži da, ja mogu
odmahujem glavom moj prst takođe
ka toj dobroj namjeri bijeli kolač
u bijeloj rupi
koji je umrljao odbijanje da postane čist
Opisujući prljavi posao ovog čišćenja, ispituju se nova sukobljena značenja: „golubarnik (pigeonhole) je takođe poznat kao bijela rupa, kaže rječnik“; to je „stagnantno mjesto u sistemu“; to je „bijeli prostor između riječi postavljenih predaleko“. Konačno, to je mjesto od kojeg se persona „odvraća“ jer „mora biti čvrsto postavljena da primi izvinjenje, mjesto s kojeg će odgovoriti“, „s obzirom da“ je stavljena u kalup, te drugačije nevidljiva.
Govoreći o još jednom obliku iskorijenjivanja, pjesma odgovara mladoj Amerikanki koja, svjedočeći siromaštvu rezervata, sastavlja peticiju tražeći da se vlada izvini plemenima, nesvjesna da je do izvinjenja došlo. Njena neinformisanost simbolizuje sve Amerikance koji ne poznaju istoriju sopstvene države. Kao odgovor na peticiju, Long Soldier govori o zubu koji je žrtvovan zbog toga što je zdravstvo u rezervatima finansijski obogaljeno kongresnim odlukama i objašnjava da se jednom obavljena deracinacija ne može poništiti:
Otišla sam u Indijansku zdravstvenu službu da popravim zub, komplikovana bol […] Ponuđeno rješenje: Izvaditi ga. Pod kliještima maskama i kliničkim svjetlima, zub koji je mogao biti spašen stavljen je u moj dlan da ga držim nakon sekvestracije. Draga djevojko, poštujem tvoj odgovor i postupak, da, poštujem. Ipak, korijen obeštećenja je popravka. Zub mi neće ponovno izrasti. Korijen, nestao.
„S obzirom da izjave“, kaže Rader, dobijaju funkciju anafore koja pomjera tekst od jedne do druge scene dok se ne ogoli denotativno i konotativno značenje autoriteta, pa pjesma uvodi elipse u službeni dokument kako bi naglasila njegovu prazninu i uvela čitaoca u kolonijalni projekat:
S OBZIROM DA satrosjedilački narodi su [ ] ljudi s dubokim i postojanim [ ] u [ ], i da milenijumima starosjedilački narodi su zadržali moćnu [ ] vezu sa ovom zemljom, kao što se vidi u njihovim [ ] i legendama;
S obzirom da je savezna vlada osudila [ ], [ ], i [ ] starosjedilačkih naroda i nastojala da ih asimiluje takvim politikama kao što su redistribucija zemlje po Zakonu od 8. februara 1887. (25 U.S.C. 331; 24 Stat. 388, Član 119) (u narodu poznatom kao „Opšti zakon o dodjeli“);
Uklanjanje pojmova iz izvornog teksta omogućava pjesnikinji da svaki od njih zaštiti: „ogradi ga/ na sigurno dalje/ od nacionalne re-/zolucije prijetnje/ re-/duktivnog [mišljenja]“ (82). Nekolike stranice kasnije, Long Soldier sakuplja prethodno redigovane koncepte u pjesmi koja ih oslobođa pravnog žargona. Na strani 86, „kao lebdeći označitelji, ove ideje imaju različitu semiotičku težinu. Zakopane unutar legalizma, uključene su u diskurs kolonijalizma. Ali ovdje, kao samostalne riječi u pjesmi, vijore poput zastava“ (Rader).
Na kraju, pjesnikinja pokušava da povede razgovor sa personifikovanom frazom.
S OBZIROM DA fraza s obzirom da znači budući da se radi o, ili imajući u vidu da, ili dok nasuprot tome; kvalifikujuća je ili uvodna izjava, veznik, konektor. S obzirom da postavlja sto. Stolnjak. Slanici i tanjiri. S obzirom da me zove da pristupim stolu jer S obzirom da prethodi i poziva. Sada sam došla. Smještena sam preko puta osmjeha S obzirom da. Pod pritiskom formalnosti, vrpoljim se, igram se s nogama. Nijesam ja osoba za ove osmjehe, S obzirom da sam provela život u neodržavanju. Šta ste mislili pod neodržavanjem? S obzirom da pita i pošto S obzirom da rijetko postavlja pitanja, natjerana sam da odgovorim, S obzirom da sam naučila da postojim i postojim bez vaše formalnosti, slanika, tanjira, stolnjaka. Bez i najmanjeg veznika da me poveže. Bez razmjene pitanja, bez ljubaznosti odgovaranja. Ono je postalo moje, ovo neodržavanje. S obzirom da, sa ili bez postavljanja, vidim da se jelo služi. S obzirom da nam dozvoljava da pognemo glave u molitvi sada, tek toliko da bismo jeli; (79)
Personifikacija i ponavljanje fraze koja stoji za društvene konvencije istovremeno ostvaruju ceremonijalnost i naglašavaju tenziju između formalnih struktura i lične autonomije, te razvijaju konfrontacijski ton, jer govornica preferira nestruktuiranu egzistenciju. Fraza usko povezana s elementima postavljenog stola, koji bi mogao simbolizovati okupljanje radi učinkovitog razgovora, ne razumije kovanicu „neodržavanje“ kao situaciju nepovezanosti i izolacije, neodržavanja jezika i kulture, zemlje od koje je pleme nasilno odvojeno, te pokušaja komunikacije između dva subjekta. U sugestivnoj slici, fraza je smjestila govornicu preko puta svog obaveznog osmjeha određujući i ovaj susret neiskrenom interakcijom – prazninom.
Dio naslovljen „Odluke“ izričito se okreće tekstu iz kongresnog dokumenta dok smjenjuje subjekat ličnim angažmanom. Vizuelniji je, s više praznog prostora, rastavljenih riječi i fraza, stihova prekinutih na neočekivanim mjestima, u sred riječi, ili sačinjenih od jednog slova ili par slogova. Prva odluka podijeljena je u dva dijela koja zajedno ponavljaju prvu kongresnu rezoluciju, naime da Sjedinjene Države „(1) priznaju poseban pravni i politički odnos koji indijanska plemena imaju sa Sjedinjenim Američkim Državama i svečani savez sa zemljom koju dijelimo“:
(1)
Ja priznajem
Poseban pravni i
politički odnos
koji indijanska plemena imaju sa
Sjedinjenim Državama i
svečani
savez sa zemljom
koju dijelimo. (89-90)
U drugoj odluci koncept „ova zemlja“ ponavlja se preko cijele stranice (90).
Ova odluka nas tjera da rečenicu iz „Rezolucije“ – „pozdravlja/ i/ poštuje/ starosjedilačke/ narode/ zbog/ svih/ onih/ hiljada/ godina/ kojima/ su/ oni/ nadzirali/ i/ štitili“ – čitamo riječ po riječ od vrha ka dnu, kao prve riječi stihova, dok prostor sa desne strane ostaje većinom prazan, ali izgleda poprskan riječima „ova zemlja“ i „zemlja“. Poslije riječi „narode“ nailazimo na kvadrat u poređenju s kojim slova izgledaju manja, a koji asocira na mape na kojima se zapažaju razbacani rezervati po „ovoj zemlji“.
Treća rezolucija smanjuje tekst „priznaje da su postojale godine zvaničnih pustošenja, loše osmišljenih politika i kršenja sporazuma od strane savezne vlade u vezi sa indijanskim plemenima“ stvarajući okomitu liniju teksta „Ja/ priznajem/ da/ zvanična/ loše –“ dok se ispuštene riječi i fraze prebacuju u fusnote – „kršenja/ s/ Indijancima“, „pustošenja“ (91) i druge – premještajući bjelačku perspektivu u marginalne lokacije (cf. Balestrini 377).
U četvrtoj rezoluciji naglašava se da riječ izvinjenje ne postoji u jeziku pjesnikinje, pa peta zauzima oblik čekića i počinje poetskom namjerom: „Izražavam opredjeljenje da otkrijem u tekstu oblik njegovog gruvajućeg podteksta“ (93). Dalje se u formi čekića citira kongresni tekst, ali on postaje gotovo nečitljiv izostavljanjem prostora između riječi i usljed dominacije znaka za važan predmet u sudnici:
Šesta rezolucija kopira Facebook tekstove dvojice aktivista iz Standing Rocka u naizmjeničnim nelinearnim redovima poređanim ulijevo i udesno, dodatno jukstapozirajući istoriju ukradene zemlje sadašnjem neadekvatnom predstavljanju starosjedilačkih glasova. Ona transkribuje akciju koju su starosjedioci preduzeli povodom DAPL projekta pozivajući se na zakon i izlažući sopstvene živote nasilju antropocena:
I ja pozivam predsjednika Sjedinjenih Država da prizna nepravde Sjedinjenih Država […] iako liječenje ove zemlje ne zavisi od ovog predsjednika, što znači da sami plemenski narodi liječe ovu zemlju i njene vode […]
Mi smo Zaštitnici
toliko mnogo drugih pitanja jer
miroljubivi smo i molimo se
ova pitanje već odavno traju
‘izmima’ nema mjesta
već 200 godina ona su međuzavisna
ovdje svi stojimo zajedno
mi učimo razlici
mi nijesmo nasilni
izm građanskih prava & građanskih sloboda
mi stojimo ponosni
izm onoga što je legalno & što nije legalno (94)
Oba teksta okreću se starosjedilačkoj stvarnosti, praveći razliku između izvora života i resursa, koji je odvojen cjevovodima i za koji se odvaja novac, no koji će moguće biti zatrovan, „što nije legalno“. Istovremeno, ratobornost govornika podsjeća na hrabru okupaciju Ranjenog Koljena 1973. kao reakciju Američkog indijanskog pokreta (AIM) na korupciju plemenske vlade, koja je rezultirala izolacijom rezervata od strane američke vojske tokom cijele zime. Ova akcija, takođe, asocira na jezivi masakr koji se desio 1890. na istom mjestu kada je vojska strijeljala nekoliko stotina starosjedilaca misleći da se organizuju za rat dok su oni, zapravo, izvodili ceremonijalnu molitvu duhovima, a što podržava dugu istoriju odsutne komunikacije.
Pri kraju, Long Soldier ponovo razobličava jezik rezolucije: „pozdravlja državne vlade koje su započele napore za pomirenje sa priznatim indijanskim plemenima lociranim unutar svojih granica i ohrabruje sve državne vlade da na sličan način rade na pomirenju odnosa sa indijanskim plemenima unutar svojih granica“ u „Ja pozdravljam inventivno oblikovanje nacionalne rezolucije koja je toliko pažljiva prema –“. Za ovim se okreće opakom konceptu granica u okomitom tekstualnom okviru koji sa desne strane počinje riječju “boundaries” i pokretom unatrag širi izjavu riječ po riječ ili frazu po frazu „s priznatim indijanskim plemenima lociranim unutar svojih granica“, dok se istovremeno kreće prema dnu i na desno. Lijevo od tekstualnog okvira, prva riječ, “boundaries”, takođe počinje na vrhu, ali poslije značajne praznine u iscrtanom bloku, dok se ostatak izvornog teksta kreće prema dolje i izlazi lijevo. Iscrtanim pravougaonikom s desne strane sugerišu se i granice kojima je narod omeđen, dok se font smanjuje, gube se razmaci (praznine), da bi se skoro nečitljivim slovima ispisalo:
„spriznatimindijanskimplemenimalociranimunutarnjihovihgranica“. Odnos koji nikad nije bio recipročan ili usmjeren ka ispravljanju nepravdi naslikan je na stranici 98:
S obzirom da izvinjenje iz 2009. godine potkopava napomena, koja umiruje opresivnu savjest, da ništa u njenom sadržaju „(1) ne ovlašćuje niti podržava bilo kakav zahtjev protiv Sjedinjenih Država; ili (2) ne služi kao namirenje bilo kakvog zahtjeva protiv Sjedinjenih Država“, Long Soldier uključuje istu frazeologiju u vlastitu napomenu na kraju zbirke, ne očekujući obeštećenje:
Ništa u ovoj knjizi –
(1) ne ovlašćuje niti podržava bilo kakav zahtjev protiv Layli Long Soldier od strane Sjedinjenih Država; ili
(2) služi kao namirenje bilo kakvog zahtjeva protiv Layli Long Soldier od strane Sjedinjenih Država, ovdje u travamatravamatravama.
Na kraju, relocirajući knjigu u „travetravetrave“, Long Soldier izmješta pravni žargon i odriče mu moć, pokazujući kako, zapaža Lee, jezik vladinog dokumenta gubi svaki smisao izvan konteksta, dok eliminisanje praznog prostora u ponovljenoj frazi “grassesgrassesgrasses” postaje simboličan gest vraćanja prerija njihovim originalnim stanovnicima.
Zaključak
S obzirom da je moćna politička poruka koja oglašava da plemenski suverenitet i građanska prava ostaju nezapaženi u američkoj zbilji. Razotkrivajući sistemsko zlostavljanje starosjedilaca, S obzirom da otkriva brutalnosti engleskih pravnih tekstova, pa kroz proširene metafore i nestabilne forme rastavlja jezik koji eufemizuje nasilje restriktivnog zakonodavstva, prekršenih sporazuma i formalnih izvinjenja. Na ovaj način, zbirka se suočava s različitim shvatanjima američkog identiteta, poetske i privatne autonomije, Lakota i američke stvarnosti, istorije i sadašnjosti, te onoga što je rečeno i onoga što je učinjeno. Kao majstorski primjer kompozicijskog otpora (Rader), odbijajući konvencionalne forme i linearne sadržaje, zbirka se razvija kroz neobične prostore i praznine, ističući vrijednost znaka, odnosno gesta, čime postaje svojevrstan amalgam poezije i proklamacije. No, usljed inherentne indigene inkluzivnosti, S obzirom da okreće se opraštanju i spoznaji drugog, insistirajući da je poezija ceremonija, pa Long Soldier uči: „Postupaj u skladu s tim“ (98).
Literatura:
Balestrini, Nassim Winnie. “Enunciation as Decolonial Knowledge: White-Hole Apologetics and BlackMountain Grasses in Layli Long Soldier’s Whereas (2017).” Amerikastudien/ American Studies, 68.3, 2023: 361-84.
Bauerkemper, Joseph. “Narrating Nationhood: Indian Time and Ideologies of Progress.” SAIL, 19/4, 2007: 27-53.
Cassegård, Carl, Håkan Thörn, Post-Apocalyptic Environmentalism: The Green Movement in Times of Catastrophe, Cham, Switzerland: Palgrave MacMillan, 2022.
Congress. “A joint resolution to acknowledge a long history of official depredations and ill-conceived policies by the Federal Government regarding Indian tribes and offer an apology to all Native Peoples on behalf of the United States.” 111th Congress, 1st Session, S. J. RES. 14, 12/19/2009, https://www.congress.gov/bill/111th-congress/senate-joint-resolution/14/text. Pristupljeno 10.06.2024.
Diaz, Natalie. “A Native American Poet Excavates the Language of Occupation.” New York Times, Aug. 4, 2017, https://www.nytimes.com/2017/08/04/books/review/whereas-layli-long-soldier.html. Pristupljeno 05.06.2024.
Grable, Juliet. “A New Hope for Shutting Down the Dakota Access Pipeline.” Sierra, November 14, 2023, https://www.sierraclub.org/sierra/new-hope-shutting-down-dakota-access-pipeline. Pristupljeno 03.08.2024.
Kane, Katie. “On Whereas by Layli Long Soldier.” Georgia Review, Fall 2017, https://thegeorgiareview.com/posts/on-whereas-by-layli-long-soldier/. Pristupljeno 10.06.2024.
Lakota People’s Law Project, The. “Press Release: Standing Rock Sioux Tribal Council Banishes South Dakota Governor Kristi Noem from Reservation,” 04/09/2024. https://lakotalaw.org/news/2024-04-09/press-release-sr-banishes-noem. Pristupljeno 01.06.2024.
Lee, Joanna. “‘Whereas’ by Layli Long Soldier.” Ledbury Emerging Poetry Critic Review, Poetry School, 2019, https://poetryschool.com/reviews/review-whereas-by-layli-long-soldier/. Pristupljeno 15.06.2024.
Li, Xu. “Interviews, Layli Long Soldier.” Haydensferry Review, November 27, 2022, https://haydensferryreview.com/blog/xu-li-interviews-layli-long-soldier. Pristupljeno 15.06.2024.
Long Soldier, Layli. “Whereas.” Radcliffe Institute, Harvard University, https://www.youtube.com/watch?v=nCpvSiaz_Ps. Pristupljeno 01.07.2024.
Long Soldier, Layli. WHEREAS. Minneapolis: Graywolf, 2017.
Manshel, Hannah. “Never Allowed for Property: Harriet Jacobs and Layli Long Soldier before the Law.” American Literature, 94/2, 2022: 331–55.
Nixon, Rob. Slow Violence and the Environmentalism of the Poor. Cambridge, Massachusetts-London, England: Harvard University, 2011.
Odelle, Meanie. “Interview with 2018 NBCC Poetry Award Finalist Layli Long Soldier.” Brooklyn, March 12, 2018, https://www.bkmag.com/2018/03/12/interview-with-2018-nbcc-poetry-award-finalist-layli-long-soldier/. Pristupljeno 07.07.2024.
Phillips, Emilia. “Everything Is In the Language We Use: A Review of Whereas by Layli Long Soldier.” Kenyon Review, February 23, 2018, https://kenyonreview.org/reviews/whereas-by-layli-long-soldier-738439/. Pristupljeno 07.07.2024.
Rader, Dean. “Review: WHEREAS By Layli Long Soldier.” Ploughshares at Emerson College, February 17, 2017, https://pshares.org/blog/review-whereas-by-layli-long-soldier/. Pristupljeno 01.07.2024.
Santa Fe Literary Review. Speaks with Layli Long Soldier, SFCC, Vol. 15, 2020, https://www.sfcc.edu/literary-review/interview-santa-fe-literary-review-speaks-with-layli-long-soldier/. Pristupljeno 01.07.2024.
Stewart-Harawira, Makare. The New Imperial Order: Indigenous Responses to Globalization. Aotearoa-New Zealand: Huia, 2005.
Tippet, Krista. “Layli Long Soldier, The Freedom of Real Apologies.” On Being, March 30, 2017, https://onbeing.org/programs/layli-long-soldier-the-freedom-of-real-apologies/. Pristupljeno 01.07.2024.
Tuhiwai Smith, Linda. Decolonizing Methodologies: Research and Indigenous Peoples. London-New York: Zed, University of Otago, 2007.
Vizenor, Gerald. Manifest Manners in Postindian Survivance. Lincoln-London: University of Nebraska Press, 1999.
Weaver, Jace. Other Words: American Indian Literature, Law, and Culture. Norman: University of Oklahoma, 2001.
