iz foto albuma

laste polude u kasno proljeće
ulijeću u domove
od zida do zida kao slijepe
lupaju krilima
dok mi peremo jagode
pod crijevom
vodom iz bunara
i onda uživamo da se prskamo u barama
da gazimo pufnastim stopalima kroz blatnjavu travu
pa onda njima gnječimo prezrelo grožđe
u vino za jesen, za zimu
idemo na more
praćakamo se, smijemo se, pjevamo
brojimo zvijezde i znamo imena svih komšijskih pasa
brojimo zvijezde koje nestaju
kiše su nas pokrile
pišem ovo samo za tanju
onda rastemo dok polako
doplovljava bogatstvo i bijeda
mi biramo oboje
jedemo meso i kitimo jelku
u našem novom stanu
toplo nam je
dok oko nas ruševine
i zatamnjeni francuski prozori
i duhovi i slijepci
koji se kupe po našoj koži
u našoj kosi
u našem dnevnom sanjarenju
polako vodu nose
mi idemo na planinu
dijelimo svaku kapljicu vode
i hranimo se borovnicama
koje polunage kupimo tako blisko suncu
u polovnim kolima obilazimo jadran
i u toplom moru makarske u noći
mi svi nešto želimo
i tako nestajemo jedni iz drugih
pa se srijećemo
krti, osakaćeni
ja te volim i ti mene voliš

 

žena u naslonjači

planina je ponovo nestala
iza ruba susjedne zgrade, i u njoj neko živi
uvijek neko ulazi i izlazi, zvone telefoni, navijaju se satovi
mada nije loše biti sam, tu nemaš nikom da se pravdaš
ni dana nema
vječno prigušeni glasovi iza tv ekrana
vječno izbledjeli mirisi iz kuhinje
mutno je sve od zavjese do magle
tušto

neko je na vratima.

“čekaj,
čekaj
evo
stižem”

ponovo je ljeto kasno došlo
ne vrijedi više zalivati cvijeće
ne pije se kafa na balkonu
golub je sve ispeksinio
doći će žena da pomete
snijeće vaze u garažu

“Na trećoj polici odozdo
pored bijele kutije,
nju ne otvaraj,
naći ćeš
razrađivač”

ponovo vjetar raznosi behar
i njiše saksije sa bijelim alisumom
medenim cvijetom
cijeli sklad raznorodnih surfinija
prevrću se šolje danas, i gata se i smije
onda se mora malo leći
malo se odmoriti
i čekati šta će doktor reći
i čekati povratak iz bolnice

“Alo, alo
evo dobro, dobro
hvala bogu,
dobro, kako se mora biti.
Kako si ti?”

april je duži od marta
mart je mjesec iznenađenja, april trajanja
prkosa, mjesec podsjetnik
mjesec u kojem se peglaju pidžame
spremaju čarape, podmeću koferte
razvrću zavjese i prinosi hrana
hromom golubu

ti si u bolnici
a ja sam ovdje u tvojoj kući
spomenik sam
živi
ukopan
u ovu prokletu zemlju neumiranja

nema više onih pravih zima
samo neke vječne omorine
udobnost nekakva naopaka
od reklamiranih dušeka
papuča
od topline
večere sa umrlima
neproživljeni sastanci
poljubac u sklopljeni kapak pred san

poljubi me

poljubi me
prije nego pođeš u bolnicu

planina je ponovo nestala
iza ruba susjedne zgrade, i u njoj neko živi

 

djevojčica pod drvetom jabuke

za svih ovih šezdeset godina ja ni jednom
nijesam vidjela krošnju jabuke
koju isto toliko dugo hranim
niti zagrizla niti omirisala
plodove od kojih ti soba miriše
koje si na pijaci prodavala da prehraniš
mog mlađeg brata
ja vida nemam
ja sam bezimena,
kako li sam se mogla zvati
koje ime




ni jezika nemam
ti si uvijek mislila da sam vjetar
ti si mislila da ja bučim
da sam promaja
moje ruke kojih nemam
prolaze kroz tebe
ja cip cijela dovijeka
prolazim kroz tebe
ja proces i vječna stanka
ili sam hladna sjenka
loše osvjetljenje
pod kojim se užasneš
od sopstvenih podočnjaka
a ja volim gmizanje od jedne mi
do druge rasturene kosti
moj krvavi čaršav odavno se raspao
mene samo vječno obmotava i odmotava
tanušno korjenje jefimija i šafrana
kraj mene ni krtice ne prolaze
sve si ih otrovala
pošto te je moj otac istukao
kada se vratio pijan iz lova
i našao razrovanu baštu
do koje ja još nijesam stigla
kroz moje stopalo
probio je korijen ljubičastog naprstka
što si ga uporno kidala
a on uvijek iznova klijao
sad se više ne zna
šta je korijen drači
a šta sam ja
hraniteljka ove jabuke
ni bolja ni gora

 

my wayfarer / my peregrinate / my gallivant

ugazi onamo gdje je kiša natopila zemlju
i kreni putniče, ili si ti protuha, vagabund
ugazi bosom nogom u zemlju natopljenu kišom
vječno basalo, potucaču
ugazi u horizont kiše i blata
skitničaru, onamo gdje se krugovi vode
u zemlji blatnjavoj stiču
zgazi, stani i kreni
i padni u kružnicu blata, selioče,
i padni koljenom u blatnjavu spiralu
i laktom, lutalice,
i laktom i miškom i ramenom
uzori blatnjavu brazdu
i miškom i butinom uzori, leventijo
mrčeniče, s čelom palim u blatnjave skute
s muljem u nosu
s bradom zarivenom u kaljugu zemlje
poliži, beskućniče, obliži svoj rov
zarij sebe u mekano blato, blatotepu
okupaj se u glibu, nomadska fukaro

Podijeli

Komentari su suspendovani.