(pjesnikinji i pijanistkinji Evi Zonenberg)
Iz starog klavira odbačenog ispod prašnjavog stepeništa začuo se neobičan ton. Bio je kratak, ali prodoran, kao da se oteo iz dubine nekog davno zaboravljenog prostora, iz neke svemirske tišine i vremena. Baš u tom trenutku, zaneseni muzičar Johan, koji je u zgradi smatran čudakom, peo se stepeništem ka svom potkrovlju. Zastao je na stepeništu, zbunjen. Učinilo mu se da je ton čuo samo on nekim svojim unutrašnjim čulom, Čekao je da se ponovi. Umjesto toga, čulo se samo tiho hujanje vjetra u granju obližnjeg parka.
Polako je sišao pod stepenište i podigao prašnjavi poklopac. Zaškripale su zarđale šarke, klavir nije imao nijednu dirku. U njegovoj mračnoj utrobi bile su samo raspadnute žice, prašina i izgrižena knjižica sa notama. Ništa što bi moglo stvoriti tako čist i božanstven ton. A, ipak, Johan je znao da ga je čuo. Uveče, san mu nije dolazio na oči. U tišini je osluškivao uvjeren da će se tajanstveni ton ponoviti. Pamtio je zvuk, ali nije umio da ga prizove, a taj ton došao je iznenada i napravio je buru u njegovim čulima i duši. Bio je poput zaboravljenog imena iz davnine, ili neke daleke priče, imena koje treperi u sjećanju, ali se ne može izgovoriti.
Otkako ga je prvi put čuo taj ton je počeo da živi duboko u njemu. Dok je vježbao u potkrovlju, dok su prsti klizili preko dirki, među poznatim zvucima javljao bi se nagovještaj tona koji je čuo na stepeništu. U početku jedva primijetan, zatim sve uporniji. Johan je osjećao kako mu se približava, pa izmiče, kao u nekoj neobičnoj igri traganja, kao da ga priziva iz neke duboke šume, začuje se i onda opet nestaje u tišini. Čelo mu je bivalo orošeno znojem, ruke umorne, pogled zamućen od sviranja i neprospavanih noći. Iznova je vježbao strpljivo, gotovo ponizno, a svaki put je završavao u čudnom stanju beznađa i emotivnog haosa. Umor ga je savladavao, a traganje mu se činilo uzaludnim. U trenucima slabosti obuzimala ga je misao da je možda sve bilo priviđenje, igra njegovog iscrpljenog uma. Ali čim bi zatvorio oči, ton bi se ponovo začuo. Ne samo kao zvuk, nego kao osjećaj, kao napetost u grudima, kao neka neobjašnjiva žudnja za nečim. Razbarušene kose, iscrpljen i gotovo očajan, osjećao je da od tog tona ne može pobjeći, da je on dio njega još od rođenja ali ga je otkrio i čuo tek onog dana na stepeništu kao neki trag.
U najvećem žaru vježbanja i sna o nedostižnom tonu stigao mu je poziv da održi koncert u glavnoj dvorani zgrade Opere u velelepnom gradu “W”. Pomisao na odlazak ispunila ga je nemirom. Činilo mu se da napušta mjesto na kom se tajanstveni ton prvi put oglasio, kao da ostavlja nedovršeni razgovor. Osjećao je strepnju da ga možda više nikad neće čuti. Ipak, odlučio je da prihvati poziv i otputuje,
Tokom putovanja, ka gradu “W”, dok su se smjenjivali pejzaži pred njegovim očima, osjećao je da se u njemu nešto pomjera, da kad zatvori oči u njemu odjekuje neka daleka tišina koja se na samom kraju pretvarala u jedva čujni tihi zvuk za kojim je toliko čeznuo. Ali, kad bi otvorio oči, sve bi se ponovo vratilo i oko njega bi brujali zvukovi realnog svijeta. Kao da se onaj ton, koji nije mogao da uhvati, sada rasprostire izvan njega, u svemu što osjeća i čuje. Dolazak u grad “W”. nije doživljavao kao nešto posve novo, već kao nastavak onog nedovršenog zvuka. I što mu je bio bliži, to je u njemu jače rastao osjećaj da se ne približava koncertu, nego nečemu iz svog svijeta što ga je već odavno čekalo.
Čim je stigao, sve mu je u gradu “W” izgledalo skroz neobično. Kao da je otkriće žuđenog tona na stepeništu potkrovlja u njemu ostavilo utiske koji su imali djejstvo na sve, pa i na gradske prizore i koncertne dvorane. Zgrade i ljudi bili su u nekom iščekivanju, kao da je trebalo da se pojavi nešto nikad viđeno. Treperila je energija u svemu a svjetlost se rasipala po ljudima i ulicama kao zlatni prah. Koncertna dvorana izgledala je nestvarno, kao da nije pripadala nijednom ambijentu na planeti. Sva je bila u fantazmagoričnim slikama sazdana od tišine, svjetlosti i sjenki kao iz nekog sna. Zidovi su se gubili u polumraku, a visoki svod, iznad publike, podsjećao je na noćno nebo bez zvijezda. Sve je bilo podređeno krugu u središtu pozornice i dvorane, gdje ga je čekao klavir čija je crna politura bila poput ogledala bez odraza, ali koje u sebi skriva mnoge muzičke tajne i dodire prstiju čudesnih pijanista.
Johan je stajao iza zavjese, sam, s rukama spuštenim niz tijelo. Bio je visok i mršav, lice mu je imalo onu tihu ozbiljnost umjetnika, koji su rano naučili slušati unutrašnje glasove. Njegove oči, tamne i duboke, nikad nijesu gledale publiku, uvijek su bile okrenute prema nečemu iza, prema prostoru u kom se muzika rađala tek kao predosjećanje dolazećih tonova, predosjećanje nekih bajkovitih svjetova. Nosio je jednostavno crno odijelo, bez ikakvog ukrasa, jer je vjerovao da sve što ima da kaže može najbolje izgovoriti prstima. Neposredno pred izlazak na pozornicu zatvorio je oči. U tom kratkom trenutku tišine, smirivao je sebe, kovitlace emocija koje su kao bura na noćnom moru ispunjavale njegovu dušu. U njemu su se miješali trema i uzbuđenje, kao dva suprotna akorda, dah mu je postajao plići, a vrijeme je teklo usporeno. Osjećao je nevjerovatnu samoću, a opet, bio je spreman biti među hiljadama ljudi.U jednom trenutku, kao iz svemira, iz nekog prostora za koji niko ne zna, gdje se dodiruju ovozemaljsko i božansko, začuo je dubok i tih onaj ton sa stepeništa. Zadrhtao je, osjetio je kao da gubi oslonac, kao da mu tijelo nestaje, da sve nestaje, osim svjetlećeg kruga s klavirom u sredini dvorane.
Krenuo je laganim koracima ka pozornici kao da pokušava da uskladi ritam disanja s nevidljivim ritmom okoline i samoga univerzuma. U mislima mu nijesu bile note, ni partiture, ni tehnička savršenstva. Misao mu je bila jedna, uporna, gotovo bolna, a to je da dosegne ton za kojim je žudio otkako je prvi put čuo muziku. Onaj koji ne pripada ovom svijetu, ali se ponekad, na djelić sekunde, može samo naslutiti. Može se čuti samo kao nagovještaj, kao neki nestvarni odjek, kao neko zvučno priviđenje, ili iluzija.
U jednom trenutku naporedo sa muzičkim senzacijama osjetio je da je i Ona tu, prekrasna žena koja nije propuštala nijedan njegov koncert. To je bila još jedna njegova fascinacija, kao što onaj ton nije morao da čuje, a znao je za njega, tako je osjećao nju i kad nije mogao da je vidi. Njeno prisustvo osjećao je kao blagi pritisak i toplinu u grudima, njen crveni ogrtač uvijek se pojavljivao prije prvog aplauza, prije prvog tona, kao znak da neće svirati sam. Vibracije među njima nastale su iz energije koja se već dogodila u njima i prije prvog susreta. Nijesu se spojili naglo, već polako, kroz muziku, tišinu i trenutke prije nastupa. Zato, uoči koncerta, uvijek pomisli na nju, ona je dio njegove unutrašnje pripreme, neko ko ga podsjeća da je viđen i da ne stoji sam pred svijetlima pozornice. Ona je njegova posebna, unutrašnja rezonanca za sve što ga okružuje. Činilo mu se da ona prvo čuje sve što on odsvira, svaki zaseban ton, pa on tek kasnije dopire do ostale publike.
U trenucima kad je uzbuđenje dostizalo najvišu tačku, na tren se iz njegovog vidokruga gubila sva publika. Lica su nestajala u tami, ili u odbljescima svjetlosti, dvorana se širila i postajala njegov univerzum. Jedino je ostajala u njegovom vidnom polju Ona, izdvajala se na čudesan način iz svega drugoga. Ostajala je da lebdi u njegovoj muzici i tada je svirao samo njoj. Onda bi se sve ponovo stišavalo kao kad se talas morski nakon bučnog i silovitog udara lagano vraćao moru, klizeći po krševitoj obali u ritmovima vode, ili po pješčanoj podlozi u najtišim i najfinijim šumovima.
Kad je, konačno, poslije čitave vječnosti, provedene iza pozornice izašao, svijetla su se rasula po njemu. Publika je utihnula, a zatim zapljeskala, ali Johan to nije doživljavao kao pozdrav. Bio je to samo šum, daleki eho nečega što se njega nije ticalo. Sio je za klavir, položio ruke na hladne dirke i na trenutak ostao nepomičan. Kao da sluša da li je instrument spreman da ga primi. Prvi ton bio je tih, gotovo nečujan. Zatim drugi, treći… Muzika je počela da se razliva dvoranom, da ispunjava praznine, da oblikuje prostor. Johan je plovio kroz kompoziciju sa sigurnošću maestra koji zna sve tajne lavirinte muzike, ali i sa strepnjom nekoga ko osjeća da je cilj daleko, ili da možda čak ne postoji. Kako je koncert odmicao, osjećao je da se udaljava od svijeta oko sebe. Publika je nestajala, zidovi su iščezavali, ostajali su samo on, klavir i Ona u crvenom, u treperenju sjenki i tami dvorane.
Muzika se pojačavala lagano, uzdizala se s njegovih prstiju kroz vazduh, širila se u koncentričnim krugovima i spiralama ka nebu i ka svemiru. Johan nije osvajao publiku naglim virtuoznim naletima; uvlačio ih je u prostor između tonova, tamo gdje se tišina može ispuniti samo i jedino njegovim zvukom. Publika je disala s njim. Neki su zatvorili oči, drugi su se nagnuli naprijed, pogubljeni i nesvjesni sopstvenih pokreta. Sve je nestajalo u čarobnoj magiji njegove muzike i gubilo se u transu kao trenuci što se gube u nekoj bezvremenosti. Johan je prolazio kroz stavove i teme kompozicije kao kroz poznate pejzaže, ali ih je svaki put iznova otkrivao.
U jednom trenutku, osjetio je kako mu instrument nestaje pod rukama. Dirke, klavir, tijelo, sve se gubilo u nekom bezgraničnom prostoru koji je i njemu bio nepoznat. Publika više kao da nije slušala, već je bila usisana u unutrašnji vrtlog akorda. Čak i žena u crvenom počela je da lebdi u nestvarnoj simfoniji za koju se više nije moglo znati da li je stvara Johan na klaviru, ili dolazi odnekud iz nekog svemirskog sna. Negdje, na sredini koncerta, osjetio je ono njemu poznato opšte stanje lebdjenja. Tijelo mu je ostalo na stolici, ali mu se duša odvojila, zaboravio je na sve detalje svog realnog postojanja. Tonovi su se nizali sami, izgledalo je kao da klavir sam stvara tonove po uticajem neke nadrealne sile. U tim trenucima osjećao je ruke žene u crvenom nad svojim rukama, gotovo nevidljive, ali sigurne, kako ga vode kroz prelaze koje nikad sam ne bi pogodio. Rasuti mlazevi svijetla reflektora, kojima su se poigravali majstori za rasvjetu, činili su da pozornica izgleda kao čudesni mizanscen u nekom fantastičnom filmu. U publici su se lica stapala u jednu cjelinu, bez pojedinačnih obrisa. Samo je jedno mjesto ostajalo jasno, nepomično, uvijek isto. Nije morao da gleda, znao je gdje je. Crvena boja njenog plašta probijala se kroz tamu poput žara, prisutna čak i kada mu je pogled bio spušten na dirke. Kako se koncert približavao kraju, Johan je osjećao umor u zglobovima, ali nije popuštao. Naprotiv, svaki sljedeći ton bio je pokušaj da se približi onome što je iz svog potkrovlja čuo samo jednom na stepeništu i jedino u sebi, onome što mu je uvijek izmicalo za djelić daha.
U završnim trenucima sviranja osjećao je kako muzika izmiče njegovoj kontroli. Prsti su klizili po dirkama, ali zvuk koji je tražio nije dolazio. Publika je bila opčinjena, ali on, zarobljen u sopstvenoj čežnji i traganju nije mario za aplauze. Ponovo i ponovo, vraćao se istom akordu, istom tonu. Možda ga je pritisnuo pregrubo, možda preblago? Možda je sala previše odjekivala? U njegovoj glavi taj savršen ton već je postojao, kristalan, lebdjeći, božanski, ali klavir ga nije htio odsvirati. Znoj mu je natapao dlanove dok je iznova pokušavao. Oko njega je publika ustajala, ali on je ostao sagnut nad klavirom, izgubljen…
Neprimijetno je podizao pogled preko glatke politure klavira i gledao prema mjestu gdje je na svakom njegovom koncertu sjedjela Ona, žena s crvenim ogtačem. Svijetla reflektora su ga obasjavala dok su mu prsti klizili po dirkama kojima je izvlačio tonove kao iz najdublje tame svemira. Publika je bila očarana, ali on je vidio samo nju, tajanstvenu obožavateljku njegove muzike, koja je uvijek bila negdje u sjenci, nikad sasvim blizu, ali uvijek prisutna. Ona je bila njegova enigma, niko osim njega nije je primjećivao. Dok je svirao, činilo mu se da se njen plašt blago talasa, kao da lebdi zajedno s muzikom. Ponekad bi joj uhvatio odsjaj u očima, blag osmijeh na usnama. Bio je siguran da ga ona razumije dublje nego iko.
Johan je osjećao muziku i prije nego što ju je prvi put čuo. Činilo mu se ponekad ne samo da je čuje, nego i da je vidi. Bila je to treperava prisutnost u vazduhu, talas nečega nestvarnog, ali moćnog, neuhvatljivog, ali prisutnog. Na koncertima, Johan je zaboravljao na svoj muzički idealizam, tonuo bi u trans i spajao se s tonovima, lebdio je i postajao dio muzike. Na svakom svom nastupu poklanjao je hrizanteme nepoznatoj ženi u crvenom plaštu. Niko u publici nije primjećivao njegov ritual, niko nije vidio ženu kojoj je bio posvećen svaki ton, svaki drhtaj njegovih prstiju na dirkama. Bila je to njegova vječna muza, njegov odraz u beskraju umjetnosti. Ponekad bi je ugledao još prije nego što bi sio za klavir, kako lebdi među svjetlosnim sjenkama u uglu koncertne dvorane. Nekad bi stajala tik uz njega, njene ruke bi se neprimijetno spustile na njegove, vodeći ga kroz složene harmonije, kroz vrtloge muzike koje ni sam nije znao. Johan nije znao da li je ona duša muzike, projekcija njegove žudnje ili možda sjećanje na neku njegovu izgubljenu ljubav iz drugog života. Ili možda mašta o nekoj idealnoj ljubavi o kojoj samo sanja i koju može zamisliti jedino kroz nuziku. Znao je samo da bez nje ne može da svira. Da je bez njenog pogleda klavir samo puki instrument, a note samo mrtva slova na papiru. Kada bi odložio ruke s dirki, publika bi oduševljeno aplaudirala, nesvjesna da je Johan tokom svirke bio negdje drugo, daleko, daleko u nekim svojim snovima.
(Sarajevo, Beograd, 2010)
