Pisac i čitalac, to su samo dvije samoće, slučajan susret
dva srodna senzibiliteta…
(D. Kiš )
Priča, koju sam te večeri pisao, uoči sna, ostala je nedovršena. Stao sam usred teksta kao da me nešto vuklo da ostavim prazan prostor. Učinilo mi se u jednom trenutku da bi nešto važno trebalo da se dogodi da bi priča bila završena. Posljednja rečenica ostala je iza mojih leđa, na stolu, obgrljena tekstom, među hartijama i sjenkama predmeta. Soba je bila ispunjena tihom napetošću koja ostaje poslije dugog rada, kao da se u vazduhu još zadržavaju značenja ispisanih riječi. Kroz otvorena vrata terase dopirao je miris trave i topli dah ljetnje noći. Lišće je podrhtavalo i po zidu rasipalo mrežu pokretnih sjenki nalik nekom nečitkom rukopisu.
Kad sam ugasio lampu i spustio se na krevet, ležaj me je primio tiho, gotovo mehanički, kao neka naprava iz Harmsovih ili Kafkinih pripovijesti. Sanjao sam sopstvenu sobu, izduženu poput hodnika neke katedrale Nije bilo namještaja, samo praznina i glatke površine zidova. Iznenada sam, na sredini sobe, na podu prekrivenom crno-bijelim pločama, ugledao rasklopljenu jednu veliku knjigu. Nalazila se na užoj strani prostorije i zauzimala je skoro pola poda sobe. Podizao sam glavu ležeći, da detaljnije vidim njen grafički izgled, naslov i detalje korica. Nazirali su se samo presavijeni listovi koji su pod pravilnim uglom pratili oblik i položaj korica na kamenoj podlozi hodnika, iz kog je dopirala hladnoća kao iz neke drevne grobnice.
Tražio sam pogledom po čudnom prostoru sobe nekog mogućeg pisca, ili čitaoca koji je, možda, čitao tu knjigu, pa je u tom trenutku otišao u dvorište do neke terme da se opusti. Prelistavao je i zanijet sadržajem, nije sklopio knjigu već je ostavio tako za neki neizbježan i slatki nastavak čitanja, ili dopisivanja. Taj posljednji čitalac, mogao je biti istovremeno i pisac. No, knjiga je bila ostavljena tu, na podu moje sobe, kao u skrivenoj faraonskoj odaji, a čitalac, ili pisac, muškarac, ili žena, možda su bili odvojeni od nje nekim dramatičnim događajem.
Fikcija i čitanje struje kroz sopstvo,
među zidovima jedne čudne sobe,
vizija pretvaranja patnje u smisao postojanja
dok od snova nastaju stranice knjige
za kojom žudim kao za početkom svijeta…
U jednom trenutku, preko praznih stranica pojavile su se linije i slova, kao na nekom zanjihanom reklamnom panou. Između pucketanja i tišine, stranice knjige su bile kao neko starinsko filmsko platno, na kom su se pojavili ispisi raznih tekstova, maksime i mudre misli filozofa i pisaca. Dominirao je tekst o zamršenim lavirintima vremena, značenjima i paradoksima, o grješkama kao alternativnim putevima do istine, o tome, da ne postoji početak stvari, već samo novi nastavci snova i mitova, te da svaki san, pa i ovaj, postoji u nekoj izgubljenoj knjizi, ili biblioteci, koja je napisana u nekom pradalekom ranijem dobu.
Pružao sam ruke prema knjizi, želeći da jasnije uhvatim taj svijet koji se otvorio preda mnom, ali u trenutku dodira sve se brzo mijenjalo u rasporedu stranica. Nije to bilo kretanje koje je pripadalo materiji. Bio je to neki prekid u energiji, ili impuls koji je bio samo interval između ritmova pisanja, ili čitanja u samoj knjizi. Između listova pojavila se linija koja nije bila ni crtež ni sjenka. Pomjerala se kao slučajna promjena u prostoru, ili kao neki najdublji mogući smisao koji obični smrtnici nikad ne mogu do kraja razaznati.
U toj nestabilnosti, oblici i linije su se povremeno slagali u nešto nalik zmiji, ali nikad dovoljno dugo da bi to ostalo stabilno. Svaki put kad bih pokušao da je vidim, ta neprecizna slika raspadala se i mijenjala u drugačiji i sve čudesniji niz percepcija kao neuhvatljivi demijurg koji se neprekidno u svom dejstvu pojavljuje i nestaje. Na mjestima gdje bi trebalo da ostane trag, pojavljivali su se znaci, ali ne ispisani, nego izvučeni iz same strukture stranice, kao da materijal knjige proizvodi vlastiti jezik i sadržaj. Ti znaci nijesu se dugo zadržavali, raspadali su se odmah, pretvarajući se u nove varijacije prizora i slika.
Slutio sam u snu da ni ova knjiga nikad ne može biti završena. Svako ko je dotakne postaje njen učesnik, njen pisac i čitalac u isto vrijeme. Čitalac ove čudesne knjige nije bila jedna osoba. To je neko ko je prelazio beskrajnim tokom iz oka u oko, iz misli u misao, iz biblioteke u biblioteku, iz glinenih ploča u papirus, iz pergamenta u štampu, iz štampe u hladni sjaj ekrana. Pri tom, svaki put ostavljajući za sobom neprimjetan sloj sebe. I tako se, kroz vrijeme, taj čitalac nije gubio, nego se rasipao u bezbroj čitalaca koji misle da počinju od početka. A zapravo, svaki od njih nastavlja jedno isto čitanje koje nema prvog lista ni posljednje stranice. Možda je on, taj izgubljeni čitalac, sada bio tu, ne izvan ove čudesne knjige, nego u trenutku u kojem sam je gledao, u pogledu koji je klizio preko njenih zagonetnih sadržaja. Tada sam primijetio da se na jednoj od stranica pojavljuje nešto nalik otisku, ne riječ, ne slovo, već trag nečijeg zadržavanja. Kao da je neko tu čitao predugo. Prislonio sam dlan i osjetio blagu toplotu. Slova su se oko tog mjesta povukla, ostavljajući prazninu u obliku lica koje nijesam mogao da razaznam. Ali, bio sam gotovo siguran da je tu neko, nevidljiv i svemoguć u igrama čitanja i pisanja, ali i svega drugog što čini ukupnost egzistencije na zemlji.
Onda sam, iznenada čuo zvuk koji se, sve jače i jače približavao kao iz svemirske daljine. Počeo sam razaznavati taj ritam, koji je lagano remetio i zamućivao prizor sa knjigom i otvorenim stranicama. Bila je to iznenadna kiša koja se sručila na limenu nadstrešnicu terase. Jedan prozor je landarao na vjetru i udarao telerom u bočni zid. Probudio sam se nervozan i osjetio da mi prvi put u životu nije lijepo na kiši. Bilo je to kao da me neko bezobzirno prekinuo u pisanju, osjećao sam da je sve poremećeno, da je soba, koja je bila moj sanjalački mali prostor pisanja, tuge i usamljenosti, postala otvorena i izložena neželjenim uticajima. Zidovi su bili obloženi sjenkama noći, knjige rasute kao ostaci potopljenog broda, svijetlo sobne lampe sablasno je treperilo nad tom poremećenom slikom. Na stolu, među olovkama i praznim šoljama za kafu, bile su rasute rečenice nove priče, znakovi novog univerzuma u kom je sve iznova počinjalo i završavalo se.
(2022)
