Jasna Šamić: Andrić u Parizu

(sjećanje)

« Kad neko dođe pa se isprsi: ja sam pisac, hoću ovo ili ono, verujte da tu nema pisca niti će ga ikad biti: Pisanje je privatna stvar svakog čoveka: To je mučan, tvrd i krvav posao, ravan najtežim poslovima na svetu… »
Ivo Andrić

Imala sam pet, šest godina kad je moj otac, Midhat Šamić, boravio duže vremena u Parizu gdje je, s jedne strane predavao na Sorboni našu, jugoslovensku književnost, a s druge strane, pripremao svoj, takozvani Državni doktorat, koji se sastojao iz dvije teze: „Francuski putnici po Bosni u 19. stoljeću“, i „Izvori travničke hronike Ive Andrića“. Bez imalo skromnosti, mogu danas reći da je proslavio Ivu Andrića u Parizu i Francuskoj, i doprinio da bude preveden na francuskom jeziku, kao i da ubrzo nakon toga, dobije Nobelovu nagradu. Vrlo je moguće da je upravo taj doktorat bio povod da moj otac upozna lično pisca, s kojim će se potom i dopisivati, i koji je, između ostalog, i na Šamićevu incijativu, dolazio više puta u Pariz. Jednom od tih susreta i sama sam kumovala.
Bila sam, ipak, previše mala da bih mogla suditi bilo što i o čovjeku i o autoru koga je moj otac naprosto obožavao.
Kao dijete, tada u Parizu mnogo više od tatinih poznatih, ili manje poznatih prijatelja i poznanika, zanimali su me slon u Zoološkom vrtu, poni, na kome sam imala pravo da jašem u Luxemburškom parku nedjeljom popodne, pod uslovom da sam pojela cijelu bananu (od koje mi se povraćalo), teatar Marionette i Gignol, kao i moja škola gdje sam, kako je govorila otvoreno moja učiteljica, najbolje plesala u crvenoj „francuskoj kapi“, koju sam tad često nosila za vrijeme naših izlazaka u Pariz iz predgrađa u kome smo stanovali.
Ono čega se sjećam u vezi s Ivom Andrićem, rekonstruisala sam mnogo kasnije, kad sam odrasla, ali i dalje je moje sjećanje obavijeno maglom. Uspomena na ovog pisca miješa se i danas u mojoj svijesti sa sjećanjem na jednog drugog tatinog prijatelja, ili poznanika, s kojim se takođe viđao u Parizu, i čemu sam takođe bila nazočna. Obojica su bili obučeni slično: u sivkaste kišne mantile, kakav je nosio u to rijeme i moj otac, obojica su imali naočale, prodoran pogled, i nisu obraćali pažnju na nas djecu, mene i mog brata, a vrlo malo i na moju majku. Razlika između njih dvojice bila je što je jedan, čijeg se imena više ne sjećam, bio vrlo visok, i imao „kriva usta“, a Andrić bio od prilike visine mog oca, i imao stisnute usne, kao da ih nije ni imao. Kroz maglu mi se vraća i reakcija moje mame kad bi vidjela tatu kako, gotovo ničice pada na sami pomen Ive Andrića, a na hvale koje je on upućivao piscu u njegovom odsustvu, izazivale su grimase na njenom licu i mrštenje. Dvije njene riječi u vezi s Andrićem usjekle su mi se u sjećanje: Jezuita, i Krleža. Moja majka je, dakle, Andrića smatrala jezuitom, a u vezi s njim, uvijek isticala Krležu, koji je bio njen omiljeni pisac, i mnogo draži joj od Andrića. Što mog oca nije ni malo impresioniralo niti pokolebalo u njegovoj ljubavi. Ostao je vjeran Ivi i njegovom djelu, a pri izradi tatinog doktorata i uopšte svih tekstova, učestvovala je i moja majka, bez obzira je li voljela ili nije nekog „njegovog“ pisca. Ona je, u stvari, bila jedna vrsta tatine sekretarice, prvi njegov čitalac i savjetnik.
Tog dana je bilo prilično lijepo vrijeme u Parizu, i ja sam s mamom i tatom došla do kafane blizu Sorbone, gdje je on imao sastanak „s našim poznatim piscem“. Mislim da mi je tako mama objasnila taj susret. Ili sam ja i te riječi rekonstruisala naknadno ? Sjećanje je nepouzdan saputnik u životu, posebno kod onih koji i sami pišu.
Pisac je bio Ivo Andrić, što ću „čuti“ mnogo kasnije, takođe od mame, budući da tata nikad nije ništa govorio ni o svojim poznanicima i prijateljima, niti uopšte o svom poslu. Ni jedno djelo tog autora ja, kao dijete, naravno, nisam bila pročitala, niti sam ikad čula za njega. Za Branka Ćopića, međutim, jesam, a znala sam čak napamet i prije odlaska u Pariz njegovu Ježevu kućicu, knjigu koju ni danas nisam zaboravila i koja mi je ostala jedna od najdražih.
Tatinog poznanika smo sačekali u njegovoj omiljenoj kafani. Mama i tata su pili kafu, a ja vodu, jer je tata govorio da nema mnogo novaca i da su profesorske plate male. Iz sjećanja mi se izbrisalo sasvim da li je taj dan i moj brat išao s nama, ili je ostao u velikoj kući u kojoj smo stanovali, da se igra sa našim voljenim psom Pufom, u našoj velikoj bašti, prepunoj makova, koje nosim u sjećanju gotovo na isti način kao i slona, i neodvojivi su od tog dijela mog života, i mog života uopšte (i danas su mi makovi najdraže cvijeće, tačnije to su coquelicots, jer ova franuska riječ mnogo ljepše zvuči u mojoj svijesti od naše).
Ubrzo se na vratima kafane – naš sto je bio blizu ulaza -, pojavio gospodin srednje visine. Meni je izgledao vrlo strog i veoma uredan. Nosio je naočale i nalikovao mi na tatu. Zato sam ga i primijetila. Čak sam mami rekla kad sam ga ugledala kako prilično polako gura vrata kafane i razgleda stolove: Vidi drugog tate ! Na što se ona nasmijala.
Moj pravi tata se digao, sa ogromnim osmijehom na licu, koji kao da se razvlačio u nedogled, i nije prestao da se razvlači sve do kraja dana. Tako je ukazao dobrodošlicu svom prijatelju, ili poznaniku, što nisam znala, i što za mene nije imalo nikakve važnosti. Činilo mi se da je tatin osmijeh dugačak kao najduža metro-linija, i da će mu izbrisati sve druge crte na licu, dok su mu oči ispod naočala naprosto sijevale od sreće. Kod gospodina koji se pojavio, pak, pogled je ostao isti, kao zaleđen, istovremeno i dubok, čak veoma prodoran – što sam opet analizirala mnogo kasnije -, i po malo mrzovoljan. Mršti li se ovaj gospodin na cijeli svijet ?, mora da sam se tad upitala, iako je taj pogled istovremeno bio i pun blagosti, i dobronamjeran. Vrlo brzo se pozdravio i s mojom mamom, prvo skinuvši malo šešir s glave i lagano se naklonivši, a onda se rukovavši s njom, ili imitirajući rukoljb – ne sjećam se više, na mene ne bacivši ni jedan jedini pogled. Je li joj rekao gospođo? Ili Madame? Mislim ovo drugo. Takav me barem osjećaj prati danas. Tata je gospodinu ( ili drugu?) Ivi predložio da sjedne i da nešto popije s nama, ali je on, mislim, rekao da je bolje da krenu tamo gdje su naumili, jer je tata, sjećam se, odmah viknuo : „Garçon“ , i konobar je istog časa stigao, s bijelom keceljom oko pasa, koja se spuštala do zemlje. Tata mu je platio maminu i svoju kafu, – moja voda je bila tada džabe, danas ni ona to više nije -, i svi smo se digli da ispratimo mog oca i Andrića tamo gdje su trebali ići. A gde je to bilo, ni danas nemam pojma.
Ušli smo zajedno u autobus na Saint Michelu, hodajući prilično polako niz pločnik koji vodi do tog dijela, a koji je moja mama voljela najviše i zvala ga, kao i Parižani, BoulMich (Bulmiš), dok je tata, i dalje smješkajući se, pričao nešto, za mene nerazumljivo, sa gospodinom u sivkastom mantilu, i šeširom na glavi. Sigurna sam da sam Ivu Andrića i tada doživjela kao gospodina, a ne kao druga. Moja majka se uostalom nikom nije nikad obratila sa druže, ili drugarice, ali otac ipak ponekad jeste. Drugin riječima, Andrić je za mene, kao i svi Parižani i tatini poznanici, bio „Monsieur Andrik“ – kako njegovo ime i danas izgovaraju Francuzi, s akcentom na posljednjem slogu.
Autobus je tada imao ozada otvorenu platformu, dok su drugi bili na sprat. Bilo mi je veoma krivo što nismo izabrali onaj na „sprat“ , kakvim sam se najviše voljela voziti u Parizu i kakvih nije bilo još u Sarajevu. Ili barem što nismo stali na kraj autobusa, koji je imao vrstu otvorenog balkona, da gledam ulice grada i prolaznike. Tako sam se vozila kad sam bila sama sa mamom.
Mama i ja smo pratili tatu samo dvije, tri stanice, a on je potom negdje produžio sa gospodinom u sivom mantilu i šeširom na glavi. Ali za vrijeme te kratke vožnje od desetak, petnaest minuta, zurila sam sve vrijeme u njegovo ozbiljno lice, jer sam još kao dijete voljela da gledam tuđa lica, kad god smo izlazili u kafane i u restorane, nakon čega me je tata korio i govorio da je to nepristojno. I danas volim najviše te pejzaže od svih ostalih – ljudska lica – i na ulicama, i u metrou, i autobusima, i na izložbama. Tad me tata nije ukorio, jer je bio naprosto kao usisan tom ličnošću kraj njega, i činilo mi se da je mnogo više uživao sada, nego kad smo bili s onim „gospodinom krivih usta“, iako je tatin osmijeh bio sličan onome kad se nalazio sa svim svojim poznanicima. Nema sumnje da je jako volio poznate i značajne osobe, to jest one za koje je sam smatrao da su velike. Druge nije gotovo ni primijećivao (mada je u vozu volio da stupi u razgovor sa saputnicima, što je zgražavalo moju majku). Bila sam i sama, čini mi se, impresionirana tim čudnim, nedefinisanim licem za koje je moja mama imala, kako sam već rekla, svoju definiciju, ali koju ja nisam razumjela. Taj lik mi se činio, u stvari, neprobojnim, tajnovit, kao da je skrivao neku tajnu. I kao da je i sam bio tajna, ili prozirni ekran, ali kroz koji se ne može prodrijeti. Na njemu su se jedva micale usne dok je govorio, a crte su ostajale bez pokreta, što ne znači da su bile i bez izraza. Naočale, koje je nosio, imale su debele okvire i stakla, i prilično skrivale njegove oči, ali iza njih je probijao onaj moćan i lažno miran pogled, lažno mirnog gospodina. Odgovarao je smireno na tatina pitanja, polako, artikulisano, tiho. Glasa se ne sjećam. Nije bio mislim ni dubok ni visok, nego jednostavno miran. Ali meni se činilo da pogled to nije, i da iz očiju sijeva i grmi.
Moja majka je gledala u drugom pravcu, dok sam ja bila zafiksirana za to nepoznato lice, i dobro stegnutu kravatu koja se nazirala ispod mantila što se zakopčavao do vrata. Mislim da se dugmad nisu vidjela, odnosno da su bila ispod ušivena, kako su se nosila u to doba na mantilima, i kakva su bila i kod mog oca i kod gospodina „krivih usta“. Mnogo godina kasnije, znaću da je tata poznavao samo gospodu, jer je i ovaj u sivom mantilu bio elegantnih manira, „un monsieur très distingué“. Poslije sam vjerovala da su svi naši pisci tako elegantni, puni lijepih manira i vrlo uredno obučeni, da je to nešto potpuno prirodno. Kakvi su bili u glavnom svi Parižani u to doba, i kakav je bio i moj otac! A takvi su bili i njegovi francuski poznanici, za koje ću kasnije saznati da su bili značajne ličnosi u zemlji, od kojih je jedan bio Rektor univerziteta, i u svojim pismima, koje sam tek nedavno pročitala, zahvaljivao se Šamiću što im je otkrio književnika Ivu Andrića.
Nakon tatine smrti, našla sam i nekolio pisama Ive Andrića. Stavila sam ih na tako sigurno mjesto da ih ovih dana, kad sam imala namjeru da pišem ovaj tekst, uopšte više nisam bila u stanju da nađem. A ne tako davno, kad smo pravili u Muzeju književnosti u Sarajevu, izložbu posvećenu mom ocu, izložili smo bili i ta Andrićeva pisma, upućena mom ocu.
U prvom pismu koje je stiglo na našu sarajevsku adresu, dok je moj otac još spremao svoj francuski doktorat i skupljao materijal za njega – to je bilo očito po sadržaju Andrićevog pisma -, Ivo Andrić se obraća mom ocu (ili mojoj majci?, kao tatinoj „sekretarici“, koja mu je i pisala u tatino ime, pa je njoj i odgovarao ?) u ženskom rodu. Andrićevo pismo počinjalo od prilike ovim riječima: „Poštovana drugarice„ !
U njemu je davao neke upute u vezi sa svojim djelom „Travnička hronika“ i obećavao saradnju, i pomoć u vezi sa izradom doktorata.
Zašto „drugarice“ ? To mi više nikad niko ne može reći. Tatine papire, rukopise i pisma, sređivala sam mnogo poslije njegove, i tek nakon mamine smrti, jer prije tog niko nije sve to ni dotakao. Imao je bezbroj fiša sa bilješkama, koje su bile priprema za knjige koje će kasnije pisati.
Moj otac je pisao i u svojim dnevnicima – neke od njih sam nažalost izgubila u avionu Beograd-Paris, nedavno, i kad sam to shvatila kod kuće u Parizu, mislila sam doslovce da ću umrijeti od užasa – o Andriću piscu, o Andriću čovjeku, o svojim susretima s Andrićem u Parizu, gdje je Andrić dolazio i u vezi sa izdanjem prevoda „Travničke hronike“ i sa održavanjem nekih predavanja, možda opet u vezi sa Travničkom hronikom i francuskim izvorima kojima se služio za pisanje tog djela. Koliko je meni poznato, Šamić je objavio vrlo malo tekstova o susretu s Andrićem u Parizu, gdje su razgovarali o književnosti. Jednom upravo u autobusu, vozeći se Velikim Bulevarima, vjerovatno nakon što je moj otac (a možda i Andrić , koji je mnogo radio u bibliotekama i arhivama) izašao iz Nacionalne Biblioteke, koja je bila tu, blizu. Je li to bilo u istom autobusu u kome sam se i ja zadesila, ili nekom drugom prilikom, ni na to mi niko više ne može odgovoriti.
Andrić je očito bio francophile i francophone, i veoma volio francuske autore, kao i moj otac, koji je bio poklonik i Andrića i francuske književnosti, posebno Gidea. U svom tekstu, Šamić bilježi razgovor koji je vodio s Andrićem u vezi sa Gideom, i uopšte objavljivanjem dnevnika od strane pisaca. Andriću, mislim, to nikad ne bi palo napamet, iako se složio s mojim ocem da je žalosna činjenica što i jugoslovenski pisci nemaju običaj da objavljuju svoje dnevnike. Dodao je potom da je Gideov dnevnik možda uspješniji od svih njegovih djela.
Slično onome što je o francuskoj književnosti, i uopšte o književnosti i uspjehu govorio mom ocu, Andrić je rekao i Ljubi Jandriću, u čuvenoj knjizi „Sa Ivom Andrićem“. Ona mi je prilično rasvijetlila misteriozni lik gospodina u sivom mantilu, sa šeširom na glavi, koga sam posmatrala pomno za vrijeme kratke vožnje autobusom u Parizu. Prije mnogo, mnogo godina.
Čitajući polako to djelo, Andrić mi je bivao sve draži i bliži (što nikad nije bio svojim djelima, iako sam ga i prevodila na francuski), a sa mnogim njegovim opaskama o ljudima, našem dobu, zemljama i tuđim djelima se slažem i dan-danas. Ne poredeći se ni s kim, ali ogledajući se često u likovima i velikim autorima koje čitam, ponekad sam imala osjećaj da je i Andrić moje ogledalo, i da izgovara moje vlastite utiske o životu i svijetu, pa i o radu. Kao i moj otac, i sama sam oduvijek vjerovala da je knjiga jedini rad, a time smatram, da, poput Andrića, i sami čin pisanja. Jer i Andrić je govorio „radim“, a ne „pišem“. Jedna Andrićeva rečenica mi se činila posebno tačna : „Najbolji pravac u književnosti je dobra knjiga“. Kao i ona da se čovjek nikad ne može osjećati usamljenim u društvu sa dobrom knjigom.
Kao da su i davno u Parizu, više iz njegovog pogleda, nego iz usta, izlazile riječi, koje je izrekao svom sagovorniku o spisateljskoj profesiji: „Naš posao obavezno prate nesporazumi, spoticanja i nedoumice. A priznanja: ako i dođu – dockan dođu! …Često se pitam: vredi li pisati, čemu sve to? A bilo je dana kad bi mi se književnost smučila za ceo život, pa bih se tada setio Manovog Ašenbaha. Ali, pisati se mora: svet bi bio sakat bez umetnosti… Poznato je da mi pisci dajemo samo odlomke života, nikada život ceo. Od stotine ljudi, koji su zaokružili našu sudbinu, mi za potrebe stvaranja iščupamo jednoga, a kao pomoćnu građu nosimo u sebi onih devedest i devet.“
Andrić svom „Ekermanu“, Jandriću, priznaje i sljedeće:
„Volter je voleo da kaže: Ja to je mrska reč. Ovaj Francuz imao je bar pravo da bude uzdržan. I ja sam se od mladosti priklanjao takvom shvatanju… Mi je zaista mnogo prirodnije. … A šta vredi moje Ja? Ono nikom nije potrebno… Ne mogu da shvatim zašto neki čitaoci, ljudi koje sam slučajno sretao čak i prijatelji, traže nešto naročito, neočekivano i burno u mom životu. Zar ne znaju da je kod mene sve obično, da običnije ne može da bude, i da nikava čuda ne nosim uza se. Ljudi idu dotle u svojoj nasrtljivosti da bi najviše voleli kad bih im širom otvorio svoju spavaću sobu i pokazao i ono što se nikom ne pokazuje. Svaki naš greh ne mora biti usmeren prema duši svakoga, ali ono što nosimo pod odećom i kožom – to je valjda više. Ne volim da se o meni govori i piše; svet bi trebalo da se zanima za moje knjige i ni za šta drugo… Teško se tu sačuvati od „pristrastija“, kako bi rekao Vuk. Želeo bih da se to ne odnosi na mene, jer ima pisaca koji su vični publicitetu i na taj način lake uspostavljaju kontakt s publikom. Kami je kazao: Uvek je, čak i na optuženičkoj klupim zanimljivo slušati kad govore o tebi:“ Ko zna , možda je doista bio u pravu “.
Andrić je volio da citira druge, a i ja volim, pa sam sebi dopustila i ove gore citate. Navela sam i ovaj odlomak jer mi je danas odgovorio na pomenuti susret s piscem iz mog djetinjstva. On, koji nije volio da pišu o njemu, dopustio mi je da tolike godine nosim u šutnji taj događaj i da konačno nešto napišem i o događaju i o piscu koji nije volio da pišu o njemu ! Danas moram priznati da je upravo takav i tada izgledao gospodin u mantilu, u autobusu koji je išao nekamo sa Saint Michela: suzdržano, kao neko ko ne voli Ja. Jer „Le moi est haïssable“. I izgledao mudar, što tad nisam vidjela. Ali sam vidjela da je u toj suzdržanosti kao usađena teška šutnja, ali i bura koja izbija iz nje. Iako pisac tvrdi u ovom odlomku da je njegov život običan. On mi se i tad nije činio običnim i mirnim, nego naprotiv, prepun čuda i tajni. Pogled ga je odavao. A vidjela sam ispod naočala, iako tad to nisam mogla definisati : da je za njega „ono što nosimo pod odećom i kožom – … više“ nego bilo što što se golim oko da vidjeti.
Naravno da kao mala nisam mogla primijetiti da ovaj čovjek u sebi ima mnogo od orijentalne mudrosti, a i u njegovim djelima nailazimo na rečenice orijentalnog tipa. On je često i neke orijentalne izraze isticao, koji su najviše bili u upotrebi u Bosni, za njega su ti izrazi bili veoma važni, slikoviti, i neprevodivi na bilo koju varijantu našeg jezika. Više nego od književne kritike, koju nije volio, strepio je od lektora i korektora koji su znali takav neki stari izraz da mu izbace ili preinače.
Kao što sam već pomenula, i sama sam ga prevodila na francuski, što nije bilo uopšte lako. Riječ je o njegovoj knjizi Prokleta avlija („La cour maudite“, l’Âge d’Homme, Paris, 1990.), a o svom tadašnjem viđenju pisca, govorila sam u svom romanu „Le givre et la cendre“(M.E.O. 2016). Evo tog odlomka:
Pariz,22. marta 1989.
Sjećam se dana kada me je, prije nekoliko godina, Jeand –Claude upoznao s izdavačem Karpionovim. Govorio mu je za mene, a onda sam ga nazvala i zakazao mi je sastanak. Prvi sastanak sa njim sam imala u njegovoj izdavačkoj kući, u Trinaestom kvartu koji inače nije kvart izdavača, ali kako je tek počeo posao, kupio je prostorije u tom kraju Pariza. Iako tek na početku svoje djelatnosti i karijere, objavio je dosta knjiga. Ja sam mu predložila da prevedem Andrićevu „Gospođicu“ , uvjerena da se ta knjiga, više nego i jedno drugo Andrićevo djelo, može dopasti francuskoj publici.
Karpionov me ljubazno prima, nakon što sam pričekala petnaestak minuta. Jako zainteresovan za to da ja prevedem Andrića, zanima se živo i za ono što ja pišem. Istu veče me poziva na večeru u restoran, gdje pričamo o svemu, najviše o literaturi, koju oboje volimo na sličan način, s tom razlikom, ipak, što je ja ne izdajem, a on ne pokušava da je piše. Smatra da je najveća greška u izdavaštvu što su urednici često i sami pisci, određenog ukusa, a vjerovatno i surevnjivosti i ljubomore koji mogu uticati na sudbinu jedne knjige. Dok govori, sve vrijeme gleda u tanjir ispred sebe, a ja se hvališem kako sam od riječi i kako završim posao onda kad kažem, koketirajući i prihvatajući jednu ambivalentnu igru, podržavanu s obje strane. I izdavač se hvali svojom zadanom riječju i time da nikad ne pravi ugovor s autorima. A pošto je od riječi, treba da mu vjerujem da ću biti plaćena za prevod.
Prevod je trebalo da radim sa prijateljicom Francuskinjom, koja zna nešto srpskohrvatskog. Pošto je odugovlačila, naljutila sam se, i za koautora uzela drugu prijateljicu, koja ima istančan ukus za literaturu, a i sama vrlo lijepo piše i zna izvrsno svoj maternji, francuski jezik. Već od samog početka našeg rada ona je, međutim, nalazila da je Andrić užasno dosadan pisac (prevodili smo „Na Drini ćuprija“ jer je ta knjiga izdavaču više odgovarala, i jer je smatrao da postojeći prevod ne valja ). Prvih nekoliko stranica još je nekako i išlo, ali je kasnije posao bivao sve teži, ona je sve više zijevala i gotovo iza svake rečenice bi rekla: „Ako je ovaj dobio Nobelovu nagradu, ja ću dobiti dvije.“ Nije mogla da shvati kako neko, ko ima reputaciju velikog stiliste, može svaku rečenicu počinjati sa „A“, „Ali“, „I“, „Pa“, „A i“, „Ali i“, „I tako“, „Ako i“, „Ali iako“. I da reda jedan do drugog niz istovjetnih pridjeva; nije mu dovoljno da je njegov junak „debeo“ , mora biti i „okrugao“ i „glomazan“ i „podebeo“ i krupan“ u isto vrijeme. I upravo kad bi čitalac, ili prevodilac povjerovao da je došao pravi trenutak i da će pisac s opisa preći na intrigu i konačno razviti jedan lik ili događaj, on je ubijao junaka, a na događaj stavljao tačku. Moja prijateljica je bila toliko iznervirana da sam, na kraju, odlučila da sama prevedem knigu, a njoj je ostalo jedino da sve skupa pregledamo. Ona međutim, nije nikako nalazila vremena, a što se rok predaje rukopisa sve više približavao, naše prijateljestvo se sve više gasilo, dok nije sasvim utrnulo, jer je posao na kraju ostao neurađen, tako je od Andrića , i zbog Andrića, počelo moje razilaženje sa francuskim prijateljima. Potom sam svoj prevod dala Jean-Claudeu na pregled. Poslije nekoliko stranica , odustao je: ne može da čita tako nešto. Ispravio je tu i tamo po koju riječ. Najzad obratila sam se jednom prijatelju Francuzu, koji je imao ljubavnicu u Jugoslaviji, a kao simpatizer socijalizma i Istočnih zemalja, odmah se zaiteresovao za prevod „najvećeg jugoslovenskog pisca i Nobelovca“. Ipak, poslije dužeg meditiranja nad mojim prevodom, nije bio pregledao ni stranicu teksta.
Moram priznati da odavno nisam nikog toliko mrzjela kao Andrića, ne zato što me je rastavljao od prijatelja, i što je bio neprevodiv zbog savršenog stila, nego zbog ponavljanja, nedosljednosti i guslačkog tempa pripovijedanja koji ne „leži“ Francuzima. Tek je obdukcija piščevog djela, što je zapravo svako prevođenje, i meni pokazala skriveno lice našeg genijalnog pisca, koji je u našoj zadivljenosti izgubio i identitet i ljudska svojstva, kao i mnogi drugi velikani, i postao simbol.
Naravno da je nakon svih belaja što su me snašli dok sam prevodila Andrića na francuski, moja samohvala o tome da držim riječ pala u vodu i više ni u jednom susretu s izdavačem nisam pominjala „pristojnu zaradu“ od prevoda.“

Ono što se meni kasnije dopalo kod Andrića, – a ni to naravno nisam mogla kao dijete primijetiti -, jeste da je bio ipak plemenit čovjek, mada je izgledao distanciran i nezainteresovan za okolinu : ostavio je u dva navrata cijelu sumu od Nobelove nagrade za biblioteke u Bosni, tačnije dao je sve te novce tadašnjem Ministarstvu da bi ono pravilno i korisno raspodijelilo ta sredstva za kulturu u Bosni. Zar to nije dovoljan znak ljubavi prema svom mjestu rođenja ? Meni jeste. Može li se sav novac od najveće književne nagrade ostaviti iz mržnje na koju ga osuđuju danas ? Možda je i to moguće? Ali i tad treba znati da strast možemo osjećati samo prema onome što nam je blisko. Prema dalekom smo ravnodušni. Nadam se da bi se s ovom mojom mudrošću složio i Andrić.
Ono što sama ne volim jeste da je Andrić postao mit, legendarna ličnost o kojoj se raspreda, kao o turskim kahrimanima, sve i svašta. On je svakako bio protiv toga, i to mu se ni danas ne bi dopalo, a i ja sam to nazrela na njegovom licu u autobusu, veoma davno, dok smo se skupa vozili svega nekoliko stanica, prije nego što sam sa mamom izašla i ona mi kupila sladoled koji sam s toliko nestrpljenja čekala. A da nikad više nisam srela tog gospodina sa šeširom na glavi.
Još nešto mi se dopada kod Andrića čovjeka: to što je bio vjeran. On je, naime, cijeli život volio samo jednu ženu i strpljivo čekao trenutak kad će i zvanično spojiti svoj život sa njenim: nakon smrti njezinog muža. To su stvari koji rijetko koji Jezuit može učiniti.
Kad se danas prisjećam svog djetinjstva provedenog u Parizu i tog efemernog susreta („susreta“) s piscem Andrićem, imam osjećaj da sam još tada vidjela neku beskrajno duboku tugu u očima koje su se krile iza prlično debelih stakala i kao da mi je bilo žao tog gospodina, kome su se već tada mnogi divili, a moj otac ga smatrao očito nekim višim bićem. Više nego Andrićev šešir, i dobro u čvor svezana kravata na blistavo bijeloj košulji koja je izvirivala iz mantila, za taj susret vezan je široki osmijeh mog oca. On je neodvojiv od susreta s Andrićem, i mnogo upečatljiviji od svega u vezi s tom vožnjom autobusom. Neodvojiv i od Andrićevog lika. Osmijeh obožavanja, osmijeh mistika, pravog vjerskog fanatika.
Dok je, ponoviću – jer me je to impresioniralo -, Andrić ostao „de marbe“, kako kažu Francuzi, ne primjećujući ništa, ili ne želeći da primijeti, ni taj osmijeh, ni nas, a pogotovo ravnodušan prema djeci. U to sam uvjerena. To svakao nije bio njegov „domen“.
A možda ni žene? Iako su njegove priče pune senzualnosti, iako je pisao odlično i tačno o ženama.
Niko kao Andrić nije opisao ni Sarajevo, a taj njegov opis grada, za mene je već odavno postao autoportret gospodina koga sam nekad davno srela u Parizu. Upravo takvim sam ga vidjela i tada, kao dijete, a takvim ga vidim i danas:
„…Njegovo lice u poslednjoj svetlosti sutona izgleda drevno mudro; na njemu su, kao bore vekovnih podviga i iskustava… Ali velom sumraka, koji biva sve gušći, sve ih više izjednačuje i stapa u nečitku priču zajedničke noći, koja sada pokriva istorije i legende, podvige stranih osvajača i domaćih malih i velikih tirana i oligarhija, pokrete narodnih masa, duge i zamršene račune i obračune između onih koji imaju a ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba.“
Ali zašto je mom ocu pisao „Poštovana drugarice“ ? Eto to je ono što mene danas najviše muči. A nestali su svi oni koji bi mi mogli razriješiti enigmu. To se ni jednog čitaoca, ni jednog od Andrićevih obožavalaca ne tiče, a fućkaće se svakome ko čuje za to. Ali mene će, eto, ta sitnica, taj nevažni detalj u životu i pisca i mog oca, mučiti do kraja života. Ko bi se tome nadao?
Umetnik i zadvoljstvo ne mogu pod isti krov: Strindberg je na jednom mestu rekao: Život je tako težak da bi svakom čoveku koji ga proživi trebalo podići spomenik, rekao je i ovo Ivo Andrić, ne mom ocu, tog se ne bih ni sjetila i da je rekao, nego Jandriću. Ja se potpunno slažem i s ovom opaskom, opsjednuta i dalje jednim jedinim pitanjem: Kome se obraćao Andrić u prvom pismu, koji je poslao na našu sarajevsku adresu : mom ocu, sa „Poštovana drugarice“, ili mojoj majci ? Mogu li mrtvi govoriti ? Mrtvi pisci govore svojim djelima, moramo se s tim složiti. A i pismo velikog pisca je uvijek jedno veliko djelo. Ipak, Andrićevo šuti.

Podijeli

Komentari su suspendovani.