Jasna Šamić: Sjeti se da zaboraviš

Jasna Šamić: Sjeti se da zaboraviš

(Desanka Maksimović, Struški dani poezije, i još ponešto)

                                                       Srce koje zna da mrzi uvijek je zločinačko.

(Un cœur qui sait haïr est toujours criminel.)

                                                                                                            M-J. Chénier

Godina je 1988, i Struški dani poezije. Pozvana sam na ove međunarodne poetske susrete, uz Sarajevske dane poezije, najznačajnije u Jugoslaviji. Bilo je to nakon izlaska iz štampe moje knjige poezije i kratkih priča « Iz bilježaka Babur Šaha » (koju ću kasnije preraditi, pa će se 2007. pojaviti u bilingva izdanju kod strasburškog izdavača, Bf. éditions, pod naslovom « L’Amoureux des oiseaux / U ptice zaljubljen »). Znajući kakav je odnos prema meni (« gospodjici koja svira klavir i petlja se u poeziju ») lokalnih genija i literarnih sudaca, i danas se čudim ovom pozivu, i pitam kojom greškom se to desi. To je, u stvari, bio i moj posljednji boravak u svojstvu pjesnika na Struškim danima poezije.

Čim sam stigla, bila sam naprosto začarana ljepotom prirode oko jezera i samim jezerom. Istovjetna ljepota me je već dočekala i u Ohridu, gdje je sve izgledalo bajkovito. Naravno, ako zanemarimo prljavštinu i smeće razbacano na sve strane, a naročito pokraj te romantične obale jezera,  što je inače bila i ostala « tradicija » Balkana.

Vrlo malo događaja ostalo mi je u sjećanju u vezi s tim boravkom u Strugi, gdje gotovo nikoga nisam poznavala osim nekoliko beogradskih autora, čijih imena se danas više ne sjećam. Bilo je tu, svakako, i mogih stranih učesnika, koji su danas svi, za mene, pali u zaborav. Neke slike, međutim, biće neizbrisive do kraja mog života :

Vrijeme lijepo, Ohridsko jezero mirno, nalik na modro more. Među pjesnicima je i slavna Desanka Maksimović.  Došla je po Struški vijenac, kojim će biti krunisana te godine.

Čuvene pjesnikinje se, u stvari, najviše sjećam od svih pjesnika učesnika, a za nju, iako ne samo za nju, vezan je i izlet na koji su nas organizatori vodili čamcima. Našli smo se u šumi kraj same albanske granice.  Gusta šuma je bila nalik na zemaljski raj, u njoj smo i piknikovali, a iznad nje, kula na koju smo se peli i posmatrali Albaniju. Svi smo bili krajnje uzbuđeni činjenicom da smo se usidrili tik uz tu zabranjenu i misterioznu “luku” koja nam je bila na dohvat ruke; u čudu smo posmatrali njenu obalu i susjedni gradić, s nedvojbenim osjećanjem da smo kročili u sami zatvor, jedan od najvećih zindana na svijetu, pored onog kineskog u to doba. Bilo je i te kako uzbudljivo znati da si maltene kušao  “zabranjeno voće”.

“Teta Desa”, kako su je zvali u Strugi, bila je “slatka” kao i obično, i svi su skakutali oko nje, dok je ona neumorno cvrkutala poput mlađahne “puterice,” iako je bila zašla u duboku starost. Naravno, niko joj ne bi dao godine koje je imala, a na njenim usnicama kao da su neprestano lebdjeli stihovi puni buba-mara,  leptirića,  « kratkovečnih », cvetića i travki, koje smo svi mi, kao đaci, znali napamet. Kao da je i makedonski vazduh kraj albanske granice tih dana cijukao: Ne nemoj mi prići, hoću iz daleka da volim i gledam tvoja oka dva, jer sreća je lepa samo dok se čeka dok od sebe samo nagoveštaj da…

U knjizi “Pisanje ili nostalgija”, Mirko Kovač će posvetiti jedan kraći tekst i Desanki Maksimović, gdje će zablježiti slične utiske o prvoj dami jugo-pesništva ovim mojima; naknadno ih pročitavši,  bilo mi je drago da su nam dojmovi identični, a nismo imali prilike da ih razmijenimo. Kovač će tu reći da je svaki curetak iz bilo kojeg društvenog staleža znao gugutnuti u kakvu sentimentalnom raspoloženju :”Ne ostavljaj me nikad samu, kad neko svira!”

I meni će se tada, u toj šumi kraj albanske granice, ukazati prilika da prozborim koju sa obožavanom autoricom platonskih osjećanja, idolom svakog virgo intacto curetka,  ali se ne sjećam ni jedne, ni njene, ni moje izgovorene riječi u tom lijepom i misterioznom krajoliku. Moguće je da smo se, kao i svi prisutni, divili našoj “slobodi” u odnosu na albansku, u čiju obalu smo zurili poput kakvih seksualnih voajera.

Tek uveče smo napustili ovo izazovno mjesto i kao zaneseni se vratili s teferiča na  drugu obalu.

Nakon večere sam se našla na terasi koja gleda na jezero  u društvu sa nekoliko slobodarskih novinarki. Bila je tu i Vesna Krmpotić, u čijoj sam knjizi Hiljadu lotosa  i prevodima Rig-Veda uživala još kao gimnazijalka. Sve su one uglas naricale nad sudbinom jugoslovenskih pisaca, pa i onih koji će se uskoro pokazati i dokazati, ne samo kao nacionalisti, nego i kao zločinci. Dugo u noć se na toj romantičnoj terasi lamentiralo o ljudskim pravima, slobodama, i nepravdama koje se nanose piscima.

Ubrzo nakon našeg teferiča i priče na terasi desiće se i onaj najznačajniji događaj u Strugi: dodjela nagrade, Struški Vijenac za najboljeg pjesnika te godine u Jugoslaviji, a pred sam taj svećani trenutak biće upriličena, kako to obično biva, i konferencija za štampu sa laureatom, čuvenom Desankom Maksimović. Tu smo se zadesili i mi, učesnici poetskih susreta, u društvu sa organizatorom i novinarima, pristiglim iz svih dijelova zemlje, koji su spjevali dugačku odu pjesnikinji u slavu njenog djela i njenog “svijetlog lika”. Sala je bila prilično tijesna pa smo svi, pa i « teta Desa », stajali kao vojnici u stavu mirno.

Na konferenciji je glasovita autorica “Krvave bajke”, koju sam takođe nekoć znala napamet, naprosto briljirala.  Prvenstveno kao srpski  “rodoljub”!

Ona će u jednom času, nakon lauda koje su joj upućene, odjednom otkriti jedno drugo lice od onoga za koje sam, barem ja do tada znala, a koje će vjerovatno biti i pravo lice dame, zagnjurene od glave do pete u liriku i “nežna osećanja“. Kasnije će mi, međutim, sinuti da njene pjesmice  tek naizgled odudaraju od riječi koje će izgovoriti u tom času. A od nedavno sam sasvim svjesna da sladunjavost, kičeraj i zločin idu ruku pod ruku, i nikako nisu oprečni jedno drugome.

Na toj konferenciji za štampu, pored raznoraznih trivijalnosti koje će se čuti, ova čila damica u godinama odjednom će se uzjoguniti na pitanje koje kao da pade ni od kuda. Ne sjećam se tačno kako je pitanje bilo formulisano, ali znam da je novinarka koja ga je postavila bila visoka plavuša, prijatnog izgleda, i iz Banja Luke. Kao da ju je ubola osa, pjesnikinja – koja je inače te godine slavila svoj osamdeset osmi rođendan, pa je stoga svečanost dodjele Vijenca bila još veličanstvenija, a može se reći da se u stvari radilo o dvostrukom slavlju –, zavrišta kreštavim glasom koji nije ni malo nalikovao cijuku na koji smo svi bili navikli slušajući je do tog trenutka :

– …. Onaj narod na jugu treba da nestane !

Novinarka iz Banjaluke, međutim, nije dopustila slavljenici da « gluho » prođe taj njen tobož usputni vrisak, pa je i sama zagalamila iz sve snage:

– Možete li nam reći na koji narod mislite ?

– Hajde bre, ne pravi se luda, znaš ti vrlo dobro na koji narod ja mislim…

– Ne, ne znam, možete li reći koji je to narod ?

Banjalučka novinarka je još nekoliko puta pokušala iz slavljenice izvući ime naroda « s juga koji treba da nestane s lica zemlje », ali ja ne mogu više da se zakunem da li ga je konačno pesnikinja « otkrila » prisutnima. Mislim ipak da nije, i da nam je ostavila da sami odgonetnemo « zagonetku ».

Svi smo, međutim, kao i novinarka koja se « pravila luda » dobro razumjeli  da se radi o Albancima s Kosova (koje su u Bosni, uzgred rečeno, mnogo češće zvali Šokovima, pogrdnim izrazom, mada on na albanskom znači « drug”).

Ako je njen glas dobio drugu boju i ton, crte lica ove slatke pjesnikinje, kako smo je zvali kao djeca, ostale su međutim istovjetne, ni malo se nisu izobličile dok je pozivala na linč cijelog jednog naroda. Pesnikinja buba-mara i leptirića i svega ušećerenog pokazala se u stvari gori mizantrop i sluga slatkog dučea, koji se tek bio popeo na srpski prijesto, nego i jedan istinski mizantrop. Zato ja često ponavljam da više volim prave mizantrope, oni, poput Mišime, ubiju sebe, a « filantropi », tipa slatke pesnikinje, i drugih « humanih » umjetnika i altruista, kao što je bio i Karadžić, pozivaće na klanje onog drugog, i poduzeti etnička čišćenja, masovna silovanja i masakre na hiljade nevinih duša.

Opravdava li Albert Camus saučesnike kriminalnih rabota, koji se tako ponašaju “u ime patriotizma“, kada nam poručuje da je svaki čovjek kriminalac ali to ne zna“ ? Sklonija sam Corneilleu koji misli da je svaki čovjek koji spasava zločinca i sam donekle zločinac.

Kasnije sam pročitala da je ova vječna maloljetnica i vječna baba srpske poezije, kako ju je nježno nazvao Kovač u svom tekstu, do kraja otvorila svoje lirsko srce  “vitezu“ Slobodanu Miloševiću, i da mu je bila autor recenzije za djelo Godine raspleta ; u toj recenziji zabilježiće da je taj njen konjanik spasilac, koji je upravo  “dojezdio na osedlanom konju srpskog nacionalizma“, u mnogim ljudima probudio potrebu da se bore i prenuo u njima uspavano rodoljublje. Mnogi su se iznenadili tom njenom cvrkutu, naročito oni koji su znali da je nekoć davno odbila da uđe u Partiju uzvrativši hrabro i prilično inteligentno: Lepo je u Partiji, ali je još lepše u antologiji poezije, a ja na dve stolice ne sedim.

Tačno je, međutim, ono što reče jedan pisac da je srce koje zna da mrzi po definiciji  zločinačko. Jedino niko od nas nije u našem djetinjstvu i ranoj mladosti mogao ni sanjatii da takvo jedno nežno srce, kao teta Desino, zna da mrzi. To nisam mogla pojmiti ni ja sve dok svojim ušima nisam čula poziv lirske umjetnice za linčovanjem Albanaca.

Niko nije tada uopšte komentarisao gore pomenutu izjavu laureata Struških poetskih dana, nikome ona izgleda nije bila šokantna, pa stoga to nije bio nikakav « ispad » ni na konferenciji za štampu, ni poslije nje. Kao da se niko više nije ni sjetio pesnikinje, čak ni u vezi s krunicom od cvijetića kojom je ovjenčana.

Ali se Vesna Krmpotić, s kojom sam dakle sjedila više puta u društvu sa drugim pjesnicima i slobodoumnim novinarima na Struškim danima, tačnije večerima, uz gozbu i vino, nadugo i naširoko zgražavala nad komunističkim zločinima (ona, pjesnikinja i supruga komunistčkog diplomate!), nad krajnjom nepravdom koja je nanesena « jadnom Radovanu Karadžiću », kukajući uglas s ostalima nad njegovom žalosnom sudbinom, koju eto, doživljavaju u to vrijeme mnogi Srbi. Podsjetimo se da je Radovan Karadžić u tom času bio u zatvoru na odsluženju kazne zbog malverzacija, korupcije, krađe, ukratko čistog kriminala u pokušaju izgradnje džinovskog kokošinjca na Palama. Za sve « demokrate » iz bivše Juge, to je bio montirani proces, nalik na sve ostale, znak komunističke hajke na slobodoumne umjetnike. Niko, pa ni ja nisam pomislila da je taj nikogović stvarno uhapšen zbog kokošinjca i korupcije, budući da je bilo mnogo komunista koji su se bavili sličnom rabotom, ali nisu svi završavali u zatvoru. Karadžić se tada, dakle, pročuo zahvaljujući hapšenju, i počeo da važi kao slobodoumni pjesnik, odnosno kao Pjesnik, za kog su do tada čule samo njegove kokoške sa Pala,  kao i sarajevska policija i nekoliko sarajevskih kolega, pisaca, koje je cinkario, i zato bio nagrađen stipendijom za « usavršavanje » u SAD-u. Kad je pušten na slobodu, srela sam ga na ulici i pitala kako mu je bilo u zatvoru. « Odlično », odgovorio je bez trunke laži i ironije u glasu, « učio sam francuski ». Šteta što te onda nisu duže zadržali, odgovorila sam mu u šali, ni ne sanjajući da će te moje riječi danas zvučati proročanski.

Svi mi smo, u stvari, naivno vjerovali da su komunističke vlasti uvijek u krivu, i da hapšenjem “nacionalista” skreću pažnju sa najvitalnijih problema, prvenstveno korupcije kojom su sami bili okuženi. Ali nikad mi, ponavljam, neće biti jasno zašto je Vesna Krmpotić, koja je uživala sve komunističke privilegije u Jugoslaviji, stala u odbranu Karadžića kao lažno optuženog od njenih ? Pokazalo se, prvo, da je korupcija komunista bila « mačiji kašalj » u odnosu na ovu « demokratsku », i drugo, da su komunisti, nažalost, imali potpuno pravo prepoznavši nacionaliste svih naroda, narodnosti, i boja, od kojih će mnogi ubrzo nakon ovog pjesničkog sijela izrasti u zločince protiv čovječnosti.

Vrativši se u te davne Struške dane poezije, sjetila sam se, usput, da, i Vesne Krmpotić, koja je pored žala nad Karadžićevom sudbinom uspjela da izusti pokoju i o svom boravku u Indiji (gdje joj je muž bio na diplomatskoj službi), o kome sam, međutim, već skoro sve znala,  čitajući njene knjige čim bi ih objavila.

Na sjećanje na Vesnu Krmpotić i čuvenu pesnikinju naše mladosti, dodala sam i ovu zagradu o zločincu Karadžiću, čiji će simpatizer kasnije, pretpostavljam, postati i lovorom ovenčana pesnikinja, mada zasigurno ne na isti način na koji se već tada divila « vitezu », što će ubrzo nakon toga postati Vrhovni Vitez mnogih « rodoljuba ». Njena jedna rečenica na konferenciji za štampu u Strugi 1988, bila je možda bogatija sadržajem od mnogih onih koje će potom paranoik Karadžić javno pjevati za vrijeme svoje krvave vladavine.

Njezin milozvučan glasić već je utihnuo, reći će u svom tekstu za Desanku Maksimović Mirko Kovač, a posljednja zaliha morala potrošena je na najgori način i na najgorega. Autor što ga je poetesa preporučila kao humano štivo, ispao je vinovnikom bestijalnog rata « u zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu ». I to je nesretni paradoks Desankine poetike. Ona koja je još 1945. napisala pjesmu « Majke optužuju » i stih koji glasi : « treba vas naterati da vazdan slušate kako osirotela deca cvile », okrenula se protiv vlastite poezije poduprijevši onoga kojega majke još kunu i zbog kojega siročići još cvile. …