UKRAJINSKI RONDO

Za tipologiju kulturnih veza između Rusije i Ukrajine

VADIM SKURATOVSKIJ*

Ono što nazivamo »nacionalnom idejom« zadobiva svoju političku snagu tijekom Novog režima, tek nakon Francuske revolucije, koja    je razvila terminologiju oko ove »ideje« (na primjer izrazi »patriot«,

»patriotski«, itd.). Ranije su Europljani bili sasvim ravnodušni prema problemu »nacionalnog«: svijet nisu percipirali na etničkoj »osnovi«, nego vjerskoj i pravno-političkoj. Ali književni i povijesni osvrt na europske korijene ovih ljudi, koja je započeo u vrijeme romantizma, obojio je kasni srednji vijek i početak novog režima nacionalnim boja- ma i isto tako one najžešće domoljube – čak i ako te boje, zapravo,  još uvijek ne postoje. Čini se da su brojne »posljedice patriotizma« devetnaestog stoljeća izmijenile stvarne povijesne okolnosti sedam- naestog stoljeća.

U sedamnaestom stoljeću, nakon doba kneževina, kao rezultat vlastite povijesne sudbine, Ukrajina u političkom smislu uvelike ovisi ponajprije o Poljskoj, zatim o Moskovskom Carstvu. Njezine vlastite političke pobude, koje su se izgubile u beskrajnom nizu ratova (rat    je, kao što je poznato, »produžetak politike, samo što se služi drugim sredstvima«), nisu bile usmjerene protiv Poljske i Rusije kao takvih, za razliku od onoga što kazuje jedna kasnija domoljubna legenda, ne- go su težile stjecanju (pomoću ukrajinske vojne elite, između ostalog) pravno zaštićenog položaja unutar ustroja ovih država.

Politička i vojna elita nije osigurala takav položaj u sklopu Poljske te je joj je u skladu s time okrenula leđa (što se, u stvari, kratko nakon toga pokazalo pogibeljnim za poljsku državu). Uz vrlo velike napore,

 

*   Ukrajinski povjesničar umjetnosti i kritičar (1941.), stručnjak za književnost, filolog   i politički esejist. Profesor je na kijevskom National I. K. Karpenko-Kary Theatre, Cinema and Television University. Autor je više od tisuću publikacija. (Essay on the world literature, 1995.; The Question of the Authorship of »The Protocols of the Elders of Zion«, 2001.). tražila je svoje mjesto u sklopu Rusije skoro 150 godina, a kad ga je napokon uspjela pronaći, snalazila se u tom sustavu sasvim dobro sve do katastrofe koja se dogodila 1917. godine.

Ukrajinska intelektualna elita još u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, međutim, svoje mjesto u »hijerarhiji podređenih« tadašnje Rusije ne uspijeva odmah pronaći – mjesto koje je za čas postalo sim- bol ugleda i časti.

Tijekom slavnog razdoblja kijevsko-moskovske povijesti koja  se proteže od vremena kad mitropolit Petar Mogila u Kijevu osniva »sveučilište« po uzoru na one srednjovjekovno-aristotelovske pa sve do izgradnje Moskovskog sveučilišta – s modernijim karakteristikama

• koje osniva Lomonosov, pojavljuje se neobičan fenomen obilježen »odljevom intelektualaca« ukrajinskog plemstva u Rusiju – najprije u Moskvu, zatim Sankt Peterburg.

Velik broj ukrajinskih intelektualaca, nakon što su se školovali u Kijevu, sustavno emigrira u Moskovsko Carstvo a kasnije u Rusko Carstvo, gdje osnivaju različite kulturne institucije: od teologije do po- litičkih izučavanja, od filologije u svim mogućim oblicima do glazbe te poslije likovnih umjetnosti, od pravne znanosti do medicine.

Prisutnost ukrajinske kulture u Rusiji u to vrijeme bila je toliko značajna i ogromna da je princ Nikolaj Trubeckoj – veliki jezikoslovac

• predložio razmatranje tadašnje ruske kulture kao tvorevinu dobivenu iz ukrajinske kulture, stvorenu jednim oblikom potpune »ukrajiniza- cije« ruske države…

Suvremeni ukrajinski domoljubi ponekad taj golemi odljev ukrajin- skih intelektualaca u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću smatraju gotovo »nacionalnom katastrofom«. Ali ukrajinski plemenitaški inte- lektualci taj su fenomen smatrali ontološki ispravnim, kao veliki trud prijeko potreban za proces izgradnje kršćanskog života.

Najutjecajnije ličnosti u ovom pokretu – Stefan Javorskij i Teofan Prokopovič – ključne su figure u procesu »zapadnjačke« preorijenta- cije ruske države jer su toj preorijentaciji pružili jednu vrstu filozof- skog blagoslova. Nije ih zanimao »nacionalni« kut gledanja, koje je tada još bilo u začetku, nego isključivo vjerski, politički i državni.

Na kraju osamnaestog stoljeća najutjecajniji dio ukrajinske elite nije samo zadržao, nego još i povećao, ponekad do krajnjih granica, svoju političku i intelektualnu prisutnost unutar ruske civilizacije tog novog razdoblja (princ Bezborodko, D. Troščinskij i još mnogi drugi). Postavlja se u skladu s time pitanje kako znati je li prisutnost tih  osoba unutar ruske civilizacije predstavljao zaista gubitak za onu ukrajinsku, ako je ona bila njena urođena mana. Ovo pitanje (kao i bilo koje drugo, uostalom) ostaje otvoreno za nas suvremenike, ali ta- dašnjim se generacijama ono načelno nikada nije postavljalo: čovjek se iz tog vremena nije ostvarivao putem svoje etničke pripadnosti nego putem tradicije vezane uz vjeru i politiku. Tijekom razdoblja od 1654. do 1798. godine (vremenski okvir gore spomenutog odljeva) ne nala- zimo ni najmanji znak prihvaćanja i razmišljanja o pojmu nacionalnog. Zbog toga je važno razmotriti ovo razdoblje odljeva kao stranicu ukra- jinske nacionalne kulture, i neobičnu i važnu. Ta se stranica nalazi u knjizi posebnog sjaja i u potpunosti čuva, u isto vrijeme, svoj značaj za ukrajinsku sadašnjost.

Možemo ovdje govoriti o jednoj vrsti »ekumenske« kršćanske kul- ture istočne Europe, koja na sinkretičan način obuhvaća tradicije koje će se tek u budućnosti razdvojiti.

To razdvajanje poprima svoj oblik upravo u doba romantizma, koji kao prvo stilsko razdoblje u europskoj povijesti počinje u velikoj mjeri usvajati »etničko« obilježje te ga preinačuje u »nacionalno« na temelju zajedničke kulture, te one filozofske, estetske itd.

Mihajlo Maksimovič, jedan od najzanimljivijih predstavnika mo- skovskih »filozofa« koji su dobrim dijelom odredili način pristupa rus- koj kulturi prethodnog stoljeća, postaje osnivač gotovo svake buduće strategije ukrajinske kulture prošlog stoljeća.

Nikolaj Gogolj, pripadnik najviših kulturnih krugova u Rusiji, po- javljuje se u isto vrijeme kao najmlađi predstavnik – ali usprkos tome veliki autoritet – te strategije. Čak i kod slavnog ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka možemo savršeno zapaziti sustav gesta koje teže pre- ma oslobođenju od ruske kulture – pronalazimo ih i kod Maksimoviča i Gogolja.

Kasnije je cijelo stoljeće ispunjeno bezbrojnim izrazima tog oslo- bođenja, koja čini samu srž ondašnje narodne kulture; ti su izrazi u velikoj mjeri odredili karakter ruske kulture, od nekoliko slučajeva u doba Puškina pa sve do »Srebrnog doba«.

Iz tog razloga je danas poželjnije, umjesto izrade naivnog popisa narodnosti sudionika u kulturnim zbivanjima tog stoljeća, istražiti sveukupne činjenice i proučiti sociokulturni krajolik u kojem se obli- kuje određena pojava kao isključivo ukrajinska, više ili manje svjesno. Djed Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, grkokatolički ukrajinski svećenik, poznat je kao ukrajinski lirski pjesnik religijske tematike (zbirka koja je na jedno mjesto sabrala takvu poeziju, Dobar glas (Dobroglasnik), u kojoj su ovi stihovi objavljeni krajem osamnaestog stoljeća svojedobno je bila vrlo poznata), ali Dostojevski romanopisac, naravno, pripada već jednoj sasvim drugačijoj narodnoj tradiciji; nje- gova sjećanja na djeda, katoličkog pjesnika, vidljivo su se održala tek u jednoj velikoj protukatoličkoj raspravi koje je pokrenuo njegov unuk. Krajem devetnaestog stoljeća odvija se nacionalna autoidenti- fikacija braće Berdjajev: stariji, Sergej, postaje ukrajinski književnik (ponajprije pjesnik), a mlađi, Nikolaj, povezuje se s književnom i filozofskom tradicijom »ruske ideje«.

Najneočekivaniji i najneobičniji odjeci spomenutog oslobođenja razliježu se u djelima Kijevljanina Mihaila Bulgakova, koji je toliko zaratio protiv političke strane tog oslobođenja1 da je sačuvao ukrajin- sku originalnost. Nije važno samo to da je Bulgakov kumče profesora Petrova iz Kijeva, jednog od najutjecajnijih ukrajinista prošlog sto- ljeća, niti da su ovi međusobno vrlo bliski književnici bili povezani     s pokretom ukrajinskih narodnih pjevača (tada je to bio stav, čak i cijeli jedan svjetonazor); važno je da se glavna ideja romana Majstor   i Margarita ocrtava u »novozavjetnoj« drami u stihovima spisateljice Lesje Ukrajinke »Na poljima krvi« (»Na pole krovi«). Bulgakovljevski fenomen najuvjerljivije se može rasvijetliti upravo na temelju te po- zadine neprestanog oslobođanja »ukrajinskog« u odnosu na »rusko«, oslobođanja koje tvori gotovo najvažniju temu nacionalne kulture post-romantičarskog razdoblja.

Intelektualno »carstvo« Mihajla Dragomanova također se na jedin- stven način širilo istovremeno na području ruske kulture – gdje je bio preteča kasnije tradicije liberala kao što su P. B. Struve ili V. I. Vernad- skij – i području ukrajinske kulture kakvu je sam postavio (u njenim novim oblicima) svojim junačkim naporima.

Što se tiče Vernadskija, on pripada i ruskoj i ukrajinskoj znanosti

• koju je zakonski formalizirao kad je osnovao Nacionalnu akademi- ju znanosti Ukrajine, koja i danas postoji. Cijeli njegov znanstveni i društveni rad nastaje upravo na granici ove dvije kulture, dok pritom prilično snažno naginje na ukrajinsku stranu.

Nakon Prvog svjetskog rata i revolucije, ukrajinsko intelektualno    i estetsko »oslobođenje« završava, općenito govoreći, premda se sad odvija u sjeni (katkad zlokobnoj) komunističko-ideološkog licemjerja, koje je tek djelomično odobravalo ovakvo političko odcijepljenje.

1 Ciničan se prikaz, premda ocrtava svu grandioznost stvarnih povijesnih događaja tije- kom stvaranja Ukrajinske Narodne Republike, može pronaći u romanu Bijela garda (Belaja gvardija).

U današnje vrijeme, gore spomenuta genealogija suvremene ukra- jinske kulture postala je, uz ukrajinsko stjecanje konačne političke neovisnosti, tema najžešćih rasprava, a ponekad isto tako i različitih ideoloških obmana, kako s ruske tako s ukrajinske strane.

Usprkos njihovim kratkom trajanju, ove rasprave su posve prirodne u toliko jedinstvenim okolnostima današnjeg društva.

Znanstveno gledajući, međutim, u najbližoj bi budućnosti trebale biti iscrpljene – ako promislimo o povijesti Ukrajine posve objektiv- no – jer te rasprave pripadaju razdoblju koje još uvijek nije poznavalo ideju »nacionalnog« i u kojem je ta ideja, u velikom broju »žanrova«, prihvaćena unutar svjetske zajednice početkom stoljeća.

1. M. Bahtin jednom je primijetio sa kultura razvija u potpunosti

»na granicama« (rijetko u geopolitičkom smislu, naravno). Sudbina ukrajinske kulture bila je, najvećim dijelom, precizno utvrđena od- ređenim »granicama«, koje su bile ili nevažne – kao primjerice u doba baroka – ili ponekad precizno »ucrtane« – tijekom romantizma, narod njaštva u razdoblju romantizma i realizma – zatim konačne utvrđene, u doba novih velikih mjerenja i prekrajanja država srednje i istočne Europe.

Očuvanje zdravih osjećaja prema sjećanju stvarne prošlosti, osje- ćaja koji ne vrijeđaju nijednu stranu podvrgnutu tim »mjerenjima«,    te obnova u prijateljstvu s tim sjećanjem cijelog prilično prevrtljivog povijesnog krajolika izgradnje nacije misija je stvaranja suvremene ukrajinske kulture, koliko teško ostvarive toliko i neophodne.

Kijev, 1994.

S francuskog prevela Matea Barba

Nacionalni identitet i pisanje povijesti u Ukrajini

TARAS KUZIO*

Razmišljaj ukrajinski. Ti si nasljednik kraljevne Olhe, Volodimira Velikog i Jaroslava Mudrog, a oni su ravni apostolima. Povijest od tebe traži da se uzdaš i vjeruješ u Ukrajinu. Razmišljaj ukrajinski. Viktor Juščenko, predsjednik Ukrajine.

predsjednički politički oglas,

1. program televizije, 28. siječnja 2006.

Pisanje povijesti izravno utječe na nacionalne identitete. A to je posebno istaknuto kad vidimo kako se pisanje i tumačenje povijesti osporava kod tri istočnoslavenska naroda (Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi). Kad je osporavanje vrlo naglašeno, kao u ukrajinsko-ruskim odnosima nakon raspada SSSR-a, pisanje i tumačenje povijesti također utječe na njihovu unutrašnju i vanjsku politiku i, što je posebno važno, na njiho- ve međudržavne odnose. Za rusku elitu, kao i za većinu Rusa, Ukrajina i Bjelorusija nisu »strane« zemlje.

1* Britanski profesor političkih znanosti (1958.), stručnjak za ukrajinska politička, eko- nomska i sigurnosna pitanja. Autor je i urednik dvadesetak knjiga i preko 130 znan- stvenih članaka o sovjetskoj, euroazijskoj, ruskoj i ukrajinskoj politici, nacionalizmu, geopolitici i međunarodnim odnosima. Poznat je po tome što je predvidio invaziju na Krim 2014. godine.

1 Stoga rusko sudjelovanje u ukrajinskoj unutrašnjoj politici, kao na primjer u ukrajin- skim predsjedničkim izborima 2004., Rusija nije shvatila kao »uplitanje« u unutrašnju politiku neke strane države. Na ukrajinskim izborima 2004. i u Narančastoj revoluciji, Rusija je snažno prosvjedovala zbog zapadnjačkog »uplitanja« zato jer je drugačije shvatila svoje podržavanje prorežimskog kandidata Viktora Janukoviča. Tor Bukkvoll jezgrovito objašnjava da Rusija, ne priznavši Ukrajinu kao »stranu« zemlju, nije iz- gradila sustavnu politiku prema Ukrajini. Vidi Tor Bukkvoll, »Of the Cuf Politics – Explaining Russia’s Lack of a Ukraine Strategy«, Europe–Asia Studies, sv. 53, br. 8, 2001., str. 1141-1157. O intervenciji Rusije, vidi T. Kuzio, »Russian Policy towards Ukraine during Elections«, Demokratizatsiya, sv. 13, br. 4, 2005., str. 491-517.

Ovaj se tekst usredotočuje na jedan aspekt osporavanja u pisanju povijesti između Ukrajinaca i Rusa, a riječ je o srednjovjekovnoj drža- vi Kijevska Rus’. Razmatraju se četiri različite »škole« u Ukrajini za proučavanje srednjovjekovne države Kijevska Rus’: rusofilska (tradi- cionalno poznata kao rusko caristička), sovjetofilska (sovjetska), istoč- no slavenska i ukrajinofilska (ukrajinsko nacionalistička).2 Korištenje termina »škola« za definiranje drugačijih tumačenja ne označava ko- herentnu skupinu povjesničara, već široki skup ideja i tumačenja.

Dvije od ove četiri škole su tradicionalna rusofilska i sovjetofilska. Prva se pojavila u carističkom imperiju i zatim u postsovjetskoj Rusiji. Ona je također najviše prihvaćena kod zapadnjačkih povjesničara Ru- sije. Sovjetofilska historiografija primarno je bila zastupljena u sovjet- skom razdoblju, premda je i dalje podržavaju radikalno lijeve političke stranke u postsovjetskim državama. U bivšem SSSR-u, sovjetofilska škola povijesti iznova je jedino uvedena 1994. u Bjelorusiji nakon iz- borne pobjede Aljaksandra Lukašenka.3 Sovjetofilska škola po mnogo čemu je slična rusofilskoj. Rusija je istaknuta kao vodeća istočnosla- venska nacija, a također se smatra da je nakon propasti Kijevske Ruse vlast prenesena na Vladimir-Suzdalj, Moskovlje i ruski imperij. Ovaj translatio baštine Kijevske Ruse središnja je koncepcija rusofilske i sovjetofilske historiografije.

Sovjetofilska škola drugačija je od rusofilske jer ipak dopušta ogra- ničeno priznavanje Ukrajinaca i Bjelorusa (koji uglavnom ne postoje  u rusofilskoj historiografiji). U sovjetofilskoj školi, Ukrajinci se pojav- ljuju tek u četrnaestom stoljeću nakon raspada Kijevske Ruse u pret- hodnom stoljeću. U standardiziranoj sovjetskoj nacionalnoj doktrini, Ukrajinci ne teže stvaranju neovisne države nego novom ujedinjenju sa Rusima. Ova je težnja ostvarena 1654. potpisivanjem Perejaslavskog sporazuma između Moskovlja (Rusije) i Ukrajine. Jasna je poruka ovog tumačenja: neovisnost je bila »neprirodna« za Ukrajinu, a ujedi- njenje sa Rusijom bilo je »prirodno«.

Sovjetofilska i rusofilska škola nisu popularne u Ukrajini, zbog toga što bi obje potkopale temelj izgradnje Ukrajine kao neovisne države. Sovjetofili bi potkrijepili teze o obnovi SSSR-a, a rusofili osporavaju postojanje Ukrajinaca (i Bjelorusa) kao posebnih etničkih skupina, od-

 

2    Za raniji prikaz promjena u postsovjetskoj ukrajinskoj historiografiji, vidi T. Kuzio,

»Nation-State Building and the Re-writing of History in Ukraine: The Legacy of Kyiv Rus«, Nationalities Papers, sv. 33, br. 1, 2005., str. 30-58.

3 Za prikaz vidi T. Kuzio, »History and National Identity among the Eastern Slavs. Towards a New Framework«, National Identities, sv. 3, br. 2, 2001., str. 109-132. ređujući ih tek kao ruske subregionalne skupine. Stoga je promicanje sovjetofilske kao i rusofilske škole u Ukrajini marginalizirano, zbog toga što ih jedino prihvaća Komunistička partija Ukrajine i panslavi- stičke skupine.

Druge dvije škole su ukrajinofilska i istočnoslavenska. Prva je početkom 1930-ih zabranjena u SSSR-u nakon kraćeg razdoblja u prethodnom desetljeću kad je bila dopuštena tijekom ukrajinizacije,    u sklopu kampanje Komunističke partije za podržavanja domaćeg stanovništva. Ukrajinofilska škola opstala je u ukrajinskoj dijaspori,  te se iznova pojavila u postsovjetskoj Ukrajini kao dominantna škola. Istočnoslavenska škola ustvari nije sustavno učenje, već reakcija na druge škole, a posebno protiv ukrajinofilske škole, koju smatraju pre- više »nacionalističkom«. Dok sovjetofilska i rusofilska škola ne želi priznati Ukrajince kao zasebnu etničku skupinu odnosno u potpunosti im poriče bilo kakvu jednakost u međudržavnim odnosima s Rusi-  ma, istočnoslavenska škola, kao i ukrajinofilska, priznaje Ukrajince. Pristaše istočnoslavenske škole u Ukrajini i na zapadu ističu svoju »znanstvenu objektivnost« kao prednost u usporedbi sa navodnom politiziranošću tri sukobljene škole.

U ovom tekstu pobliže se obrađuju dvije glavne škole pisanja povi- jesti u Ukrajini, dominantna ukrajinofilska i istočnoslavenska. Nakon uspostave neovisne Ukrajine 1991. godine, vladajuća ukrajinska elita promiče ukrajinofilsku školu, a njen je najistaknutiji povjesničar, Mi- hajlo Gruševski, koji je 1918. bio predsjednik Ukrajinske Narodne Re- publike, a zatim se 1920-ih vratio u sovjetsku Ukrajinu. Ukrajinofilska škola povijesti nametnula se kao vodeća u ukrajinskom obrazovnom sustavu u sklopu dogovora ukrajinske vladajuće elite o potrebi pisanja povijesti gdje je u prvom planu izgradnja nacije i državotvornost.

4 Ovaj je tekst podijeljen na dva dijela. Prvo se analiziraju učenja če- tiriju škola povijesti o srednjovjekovnoj državi Kijevska Rus’. Pokazu- je se da iako su u Ukrajini do 2004. na vlasti bila dvojica centrističkih predsjednika, Leonid Kravčuk i Leonid Kučma, obojica su podržavali uvođenje i nametanje ukrajinofilske škole povijesti u obrazovnom sustavu i oružanim snagama. A ipak, Kravčuk i Kučma su centristi i njihovo je shvaćanje povijesti bliže onom koje ima istočnoslavenska

4 Vidi T. Kuzio, Ukraine. State and Nation Building, London: Routledge, 1998., str. 198-229; »The Nation-Building Project in Ukraine and Identity: Toward a Consensus«, u T. Kuzio i Paul D’Anieri, ur, Dilemmas of State–Led Nation Building in Ukraine, Westport, CT: Praeger, 2002., str. 9-28. škola. Nakon izborne pobjede Viktora Juščenka u siječnju 2005. go- dine, u ukrajinskoj historiografiji opet dominira ukrajinofilska škola.

U drugom dijelu raspravlja se kako su ukrajinofilska i istočno- slavenska škola utjecale na raspravu o baštini Kijevske Rusi i njeno osporavanje. Razmotrit će tri primjera upotrebe pisanja povijesti: 1.500 godina povijesti Kijeva, kulturno nasljeđe Kijevske Rusi i Galičko--Volinjska Kneževina kao država slijednica Kijevske Ruse. U čitavom tekstu navodi se kako je pisanje povijesti utjecalo na ukrajinski nacio- nalni identitet, unutrašnju i vanjsku politiku, te na odnose sa Rusijom  i Europom.

Četiri škole povijesti Kijevske Rusi

Borba oko baštine Kijevske Rusi »bitno je utjecala« na sve aspekte

»kulturne percepcije«, »povijesne osviještenosti«, »moderne nacio- nalne svijesti« i »nacionalne mitologije« Ukrajine i Rusije.5 Ame- rički povjesničar Jaroslav Pelenski kaže da sve tri tradicionalne škole (ukrajinofilska, rusofilska, sovjetska) smatraju da je Kijevska Rus’ bila ujedinjena država. Ustvari, radilo se o »labavom, slabo definiranom i raznolikom entitetu, u kojem plemena prije svega bila odana svojim lokalnim teritorijima«.6 A ipak, to nije spriječilo sve tri škole da mi- tologiziraju povijest Kijevske Rusi. Četvrta škola, istočnoslavenska, eklektična je reakcija na navodni »nacionalizam« i »proturusku« pri- stranost ukrajinofilske škole, kao i na odbijanje rusofilske i sovjetofil- ske škole da Ukrajince priznaju kao zasebnu etničku skupinu.

Rusofilska i sovjetofilska škola

Na zapadu i na engleskom govornom području u prijevodima ruske historiografije srednjovjekovna država Kijevska Rus’ tradicionalno se opisuje kao »Kijevska Rusija« i proučava se kao dio povijesne bašti- ne Rusije. Rusofilska škola vjeruje da je nakon pada Kijevske Rusi 1240. njena baština prešla na Kneževinu Vladimir-Suzdalj, zatim na Moskovlje, te u osamnaestom stoljeću na Rusko Carstvo. Ukrajinski   i bjeloruski narodi navodno se pojavljuju tek nakon propasti Kijevske Rusi i razjedinjenja istočnih Slavena. U tradicionalnim rusofilskim povijestima Rusije, Ukrajinci se zakratko pojavljuju tek sredinom sedamnaestog stoljeća, kad je njihov jedini cilj bio traženje »novog ujedinjenja« sa Rusijom.7 Ovaj devetnaestostoljetni rusofilski impe- rijalni kontekst još uvijek koristi većina zapadnjačkih povjesničara,   pa je stoga usvojen kao standardizirana zapadnjačka historiografija »Rusije«. U ovom, još uvijek važećem devetnaestostoljetnom imperi- jalnom kontekstu, poriče se bilo kakvo ukrajinsko prisvajanje Kijevske Rus’, ignorira se porijeklo Rusa iz Novgoroda i Lagode i smatra da istočnoslavensku povijest treba uzeti kao jedinstvenu organsku cjeli- nu. Također se ignoriraju promjene u historiografiji u postsovjetskoj Ukrajini.8

U sovjetofilskoj školi zamjetan je objektivniji pristup proučava-  nju Kijevske Rusi, jer se smatra da sve tri istočnoslavenske skupine potječu iz Kijevske Rusi. Ustvari, rusofilski imperijalni kontekst još uvijek je dominantan u pisanju povijesti, jer je od 1930-ih ruski impe- rijalni nacionalizam stopljen sa komunizmom. Ovo spajanje ruskog nacionalizma i sovjetskog komunizma neizbježno je utjecalo na so- vjetsku nacionalnu politiku i pisanje povijesti. U SSSR-u, o Kijevskoj Rusi jedino su mogli pisati ruski povjesničari. Kao što je objasnio je- dan ukrajinski povjesničar:

U Ukrajini to je shvaćeno kao »nacionalističko«, od najgore vrste, korištenje riječi »ukrajinski« i »Ukrajinci« ravno je zločinu, dok se u ruskoj historiografiji »rus’ki« slobodno koristi kao termin za »drevnerusskaja« kako bi se uspostavila prastara identifikacija s Rusijom.9

Sovjetofilska škola historiografije tvrdi da su istočni Slaveni nasta- li od drevnerusskaja narodnost’, a to je dopuna devetnaestostoljetnog imperijalnog konteksta. A ipak, drevnerusskaja narodnost najčešće označava Ruse (Ruskii). Sovjetski udžbenici o Kijevskoj Rusi prevedeni na engleski naslovljeni su Kijevska Rusija.10 Još uvijek se smatra da je

 

7 Za historiografski prikaz vidi Stephen Velnychenko, National History as Cultural Process. A Survey of the Interpretations of Ukraine’s Past in Polish, Russian, and Ukrainian Historical Writing from the Earliest Times to 1914, Edmonton: University of Alberta, 1992. i Shaping Identity in Eastern Europe and Russia. Soviet–Russian and Polish Accounts of Ukrainian History, 1914 – 1991, New York: St Martin’s Press, 1993.

8    Vidi  Vera Tolz, »Rethinking Russian-Ukrainian relations: A New Trend in Nation-

-Building in Post-Communist Russia«, Nations and Nationalism, sv. 8, br. 2, 2002.,  str. 235-253.

9     Yaroslav Isayevych, »Problema Pokhodzhennia Ukrayinskoho narodu: istoriohrafichnyi  i politychnyi aspekt«, Ukrayina, br. 2, 1995., str. 7.

10 B. Grekov, Kievskaia Rus, Moskva/Lenjingrad: Progress, 1944.

Rusija, kao stariji brat bivšeg SSSR-a, isključiva nasljednica Kijevske Rusi. U SSSR-u, ukrajinski povjesničari stoga nisu mogli proučavati Kijevsku Rus. Muzej posvećen epu o Kijevskoj Rusi, »Pjesmi o Ihoro- vom pohodu«, nalazio se u Jaroslavlju u Ruskoj SFSR, a ne u Ukrajin- skoj SSR-u.11 Kao što je Pelenski rekao: »Znakovito je da Kijev nije glavno središte u izučavanju povijesti i kulture Kijevske Rusi.«12

Prije razdoblja glasnosti Mihajla Gorbačova, ukrajinskim povjes- ničarima »godinama je bilo zabranjeno čak i razmatranje činjenice da je kijevska država, Kijevska Rus’, doba kneževine bila naša suština, to su naši korijeni, naša genealogija«.13 Jedino su se ukrajinski disidenti osmjelili da propitaju službenu sovjetsku historiografiju. Ukrajinski disident Jurij Badzio napisao je otvoreno pismo Vrhovnom sovjetu SSSR-a u kojem je doveo u pitanje lažnu nejednakost Rusa i Ukraji- naca u kojoj ukrajinska povijest navodno započinje tek u četrnaestom stoljeću. Rekao je da je porijeklo Ukrajine pod velom tajne jer njena povijest ne postoji prije četrnaestog stoljeća. U sovjetofilskoj školi hi- storiografije, Ukrajina se zakratko pojavljuje tek u četrnaestom stoljeću i zatim nestaje 1654. nakon »novog ujedinjenja« sa Rusijom. Badzio smatra da je u sovjetskoj historiografiji još uvijek bila usvojena »ruska šovinistička historiografija koja ne priznaje nacionalnu jedinstvenost ukrajinskog naroda i ne dopušta im da postoje izvan granica ruske države«.14

Diljem bivšeg SSSR-a radikalna ljevica još uvijek se drži ove sovje- tofilske škole, a taj čimbenik ima izravne političke i vanjskopolitičke posljedice. Oleksandr Tkačenko, član Komunističke partije i negdašnji istaknuti član Ukrajinske seljačke stranke, izjavio je u Ruskoj držav- noj dumi kako su i Rusi i Ukrajinci zaboravili da su potomci Kijevske Rusi.15 Zagovarao je ulazak Ukrajine sa Bjelorusijom i Rusijom u novu uniju. Komunistička partija Ukrajine i Napredna socijalistička stranka podržavale su članstvo Ukrajine u Bjeloruskoj-ruskoj uniji. Kao za i bjeloruskog predsjednika Lukašenka, za njih je ta unija predstavljala korak prema obnovi SSSR-a.

I Volodimir Muhin, član Socijalističke stranke, koji je tada bio na čelu parlamentarnog vijeća za obranu i sigurnost, na sličan je način shvaćao Rusiju kao »strateškog partnera« Ukrajine, »zbog toga što su Rusija i Ukrajina pripadale istoj državi«.16 U Tkačenkovom i Kukhi- novom razumijevanju povijesti Kijevske Rusi zamjetni su elementi sovjetofilske škole. Tkačenkovo shvaćanje mješavina je panslavizma  i sovjetskog internacionalizma, kao i kod predsjednika Lukašenka u Bjelorusiji. Kao predsjednik parlamenta, Tkačenko je 1999. gostima iz Rusije na rusko-ukrajinskoj konferenciji u Kijevu rekao:

Mi imamo jednu domovinu, jednu djedovinu – Kijevski Rus’! Imamo zajedničke, duboke genetske korijene – isto vjersko, kultur- no i znanstveno moralno utemeljenje u našem životnom iskustvu, duhovnosti i tradicijama.17

Sve je manje zagovornika ove sovjetske škole povijesti, osim u Bje- lorusiji gdje je usvojena na državnoj razini. Na ukrajinskim izborima u ožujku 2006. političke stranke koje podržavaju sovjetsku školu – Ko- munistička partija i Napredna socijalistička stranka – zabilježile su vrlo slabe rezultate. Komunisti su bili najslabiji od pet političkih stranaka koje su ušle u parlament, a Napredni socijalisti nisu prešli izborni prag. Ipak, najviše mjesta u parlamentu osvojila je Partija regija, koja je do- bila najviše glasova u rusofonskoj istočnoj i južnoj Ukrajini, pa onda podržava istočnoslavensku školu.

Ukrajinofilska škola

Dominantna škola povijesti u postsovjetskoj Ukrajini je ukrajino- filska, koja je na zapadu i u bivšem SSSR-u tradicionalno definirana na negativan način, kao »nacionalistička«. Ukrajinske humanističke    i kulturne elite mahom imaju, kako su nazvana, »nacionalno-demo- kratska« stajališta (tj. liberalna i desno centristička). Stoga su usko povezane sa nacionalno-demokratskim skupinama civilnog društva i političkim strankama koje zagovaraju veću upotrebu ukrajinskog je- zika, nacionalnih simbola i »povratak Europi« Ukrajine. I ukrajinski predsjednik Juščenko uživa podršku tog političkog, kulturnog i inte- lektualnog biračkog tijela.

Dominacija ukrajinofilske škole također je omogućena dispropor- cionalnom ulogom koju u pisanju povijesti imaju zapadna i središnja Ukrajina, uključivši glavni grad Kijev. Nacionalno-demokratske stran- ke imaju najveću podršku u ovim dvjema regijama, kao što se vidjelo na parlamentarnim izborima 2002. i 2006. odnosno na predsjedničkim izborima 2004.18 Istočni Ukrajinci, koji su skloniji alternativnoj istoč- noslavenskoj školi, imaju malo povjesničara, slabo su pisali o povijesti Ukrajine i nemaju veću podršku u obrazovnim i sveučilišnim institu- cijama u Kijevu.

Krajem Gorbačovljevog razdoblja, ukrajinofilska škola počela je osporavati sovjetofilsku školu u SSSR-u. Prije nego što su ukrajinski povjesničari počeli pisati nove povijesti taj je proces imao podršku povjesničara u dijaspori, kao što su kanadski povjesničar Orest Subtelj- nij, a njegova je knjiga, Ukraine. A History, prvi put objavljena 1988. u Torontu. Nakon što je njegova knjiga prevedena na ukrajinski i ruski, 1991. i 1994., do sada je tiskana u milijun primjeraka.19 Subteljnijeva povijest Ukrajine naveliko se koristi u ukrajinskom obrazovanju i oružanim snagama.

Krajem sovjetskog razdoblja, jedan je ukrajinski povjesničar iz- javio: »Kucnuo je čas kad moramo povikati da je Kijevski Rus’ naša povijest.«20 Prisvajanje Kijevske Rusi uklapa se u širu inicijativu za prevladavanje kompleksa manje vrijednosti nametnutog carističkom i sovjetskom nacionalnom politikom u kojoj su Ukrajinci prikazani  kao »mlađa braća« Rusije. A to je dokumentirano u glasovitoj studiji o Pe- rejeslavskom sporazumu iz 1654. naslovljenoj, Pripajanje ili reunifi kacija?21 U govoru koji je održao na osnivačkoj skupštini Ukrajinskog narodnog pokreta (Rukh) u rujnu 1989. autor te studije, povjesničar Mihajlo Brajčevskij, rekao je da je Kijevska Rus’ »kolijevka« Ukrajine zbog toga što je Kijevska Rus’ »prvo ukrajinsko kraljevstvo«.

22 Drugo

18  Na parlamentarnim izborima 2002., blok Naša Ukrajina i Julija Timošenko dominirao je u zapadnoj i središnjoj Ukrajini. Na predsjedničkim izborima 2004., Viktor Juščenko imao je najveću podršku u te dvije regije, pa je zatim pobijedio na izborima. Naranča- sta revolucija, reakcija na izbornu prevaru, također je najviše pristaša imala u te dvije regije. Vidi T. Kuzio, »Kuchma to Yushchemko: Ukraine’s 2004 Elections and ‘Orange Revolution’«, Problems of Post–Communism, sv. 52, br. 2, 2005., str. 29-54.

19 Orest Subtelny, Ukraine. A History, Toronto: University of Toronto, 1988., Ukrayina. Istoriya, Kijev: Lybid, 1991. i Ukraina. Istoria, Kijev: Lebid, 1994.

20 »Istorii Ukrayiny – nove vysvitlennia«, Ukrayina, br. 41, 1989., str. 4.

21 Tekst je bio zabranjen u Ukrajini te je kružio kao samizdat (samvydav) prije objavljiva- nja u inozemstvu. Vidi M. J. Braichevsky, Pryednannia chy Vozzyednannia? Krytychni Zauvahy z Pryvodu Odniyeii Kontseptsii, Toronto: Novi Dni, 1972.

22 Literaturna Ukrayina, 12. listopada 1989.

»ukrajinsko kraljevstvo« bila je Galičko-Volinjska Kneževina kneza Danila Galicijskog. Rus’ se isprva nalazio na zemljopisno ukrajinskim teritorijima (tj. Kijev, Černihiv, Perejaslav), a zatim se proširio na sje- ver. Brajčevskij je na toj skupštini rekao da su se Polock u Bjelorusiji  i Suzdalj u Rusiji priključili Rusi tek u jedanaestom i dvanaestom stoljeću.

Prisvajanje Kijevske Rusi neki su povjesničari i političari shvatili kao »nacionalnu osvetu« kako bi se promijenila hijerarhija kod istoč- nih Slavena, pa su sada Ukrajinci »starija braća«.23 »U vezi s tim, mitovi i ideologije poprimile su ozbiljno značenje stvorivši temelj za konsolidaciju nacije, za formiranje njenog političkog i kulturnog živo- ta«, izjavio je tadašnji ministar obrazovanja, znanstvenik i političar, Vasil Kremen.24 Ukrajinski znanstvenici istaknuli su kako je nelogično da je »stariji brat« smješten u Moskvi, gradu koji je 1997. obilježio tek osamsto godina postojanja. S druge strane, Kijev je 1982. obilježio tisuću petsto godina postojanja, dakle gotovo je dvostruko stariji od Moskve. Sve se mijenja nakon uspostave neovisnosti Ukrajine, jer sa- da je Kijev glavni grad jedne strane države. Dvojica su povjesničara upitali: »Zar Kijev može biti glavni grad ‘mlađeg brata’ i domovinski grad ‘starijeg brata’?«25

Nakon 1991. – 1992. u svim priručnicima (dovidniki) o osnovama ukrajinske povijesti, pregled povijesti započinje sa Kijevskim Rusom, pa i ranije sa predslavenskim kulturama i državama.26 (U studenom

23 »Ukrajinci su najstariji (od tri istočnoslavenska)«, rekao je jedan autor u Flot Ukrayiny,

18 studenoga, 1995.

24 Vasil Kremen i Vasil Tkačenko, Ukrayina: shliakh do sebe. Problemy suspilnoii trans formatsii, Kyiv: DrUK, 1998., str. 187. Kremen je bio ministar obrazovanja 1997. – 2004.  i član propredsjedničke Socijaldemokratske ujedinjene partije (SDPUo). Premda je Kremen podupirao ukrajinofilsku školu u ukrajinskom obrazovanom sustavu, politička stranka u kojoj je istaknti član sklonija je istočnoslavenskoj školi. U zadnje tri godine Kučminog mandata, kad je čelnik SDPUo-a Viktor Medveščuk bio na čelu predsjedni- kove administracije, SDPU je glasno kritizirao navodni »nacionalizam« vođe oporbe  i predsjedničkog kandidata Juščenka.

25 Yuriy Kanyhin i Zenoviy Tkachuk, Ukrayinska Mriya, Kijev: Leksikon, 1996., str. 36.

26 Vidi M. Kotliar i V. Kulchytsky, Shliakhamy Vikiv. Dovidnyk z Istorii Ukrayiny, Kijev: Ukrajina, 1993. i Dovidnyk Istorii Ukrayiny, Kijev: Ukrajina, 1996.; V. Smoliy, V. Ver- stiuk, S. Vidnianskyi, V. Horbyk, V. Danylenko, M. Koval, M. Kotliar, Kulchytskyi, V. Lytvyn, O. Mayboroda, P. Panchenko, J. Pinchuk, V. Sarbey, A. Sliusarenko, P. Tronko, ur., Malyi Slovnyk Istorii Ukrayiny, Kijev: Lybid, 1997.; Ihor Sharov, 100 vydatnykh imen Ukrayiny, Kijev: Alternatyvy, 1999. i 100 Nayvidomishykh Ukrayintsiv, Kijev: Orfey, 2001.; J. M. Aleksejeva, ur., Istoriya Ukrayiny. Navchalnyi posibnyk. Kijev: Novji Svit, 2002. M. F. Kotliar u Istoriya Ukrayiny v Osobobakh. Davnoruska Derzha va. Kijev: Ukrajina, 1996., jedino se bavi Kijevskom Rusi i Galičko-Volinskom.

 

2005. u južnoj Ukrajini otkriven je tumul star 10.000 godina, s čime su potkrijepljene teze da ukrajinska povijest, definirana u teritorijalnom okviru, seže u daleku prošlost prije dolaska Slavena.) Ministarstvo obrazovanja i znanosti preporučilo je korištenje ovih priručnika u školama. Na desetu obljetnicu ukrajinske neovisnosti 2002. objavljen je pozamašni Priručnik ukrajinske povijesti na 1.200 stranica, a Mini- starstvo obrazovanja i znanosti preporučilo ga je za korištenje u na- stavi. Sadržava 3.500 članaka i 1.700 biografskih natuknica.27 U ovim dovidnikima povijest Kijevske Rusi u potpunosti je nacionalizirana s tezama o ukrajinskom teritoriju, kulturi, jeziku i političkim vezama. Kao što kaže jedan suvremeni ukrajinski znanstvenik:

Drugim riječima, na temelju povijesti, arheologije, etnolingvi- stike, lingvistike, antropološki Ukrajina je od šesnaestog do osam- naestog stoljeća po svojim glavnim etnografskim vrijednostima (kulturi, jeziku, etničkom teritoriju, mentalitetu, povijesnoj osviješ- tenosti, antropologiji) bila izravna genetska nasljednica naroda južnog Rusa od desetog do četrnaestog stoljeća.28

Obnova interesa za Kijevsku Rus’ u kasnom sovjetskom razdoblju također je povezana s povratkom ukrajinofilske historiografije zabra- njene početkom 1930-ih koja tradicionalno uzima »Kijevsku Rus’ kao prvu ukrajinsku državu«.29 Riječ je o pozivanju na dugu tradiciju  s kraja osamnaestog stoljeća u knjizi, Istoria Rusov (Povijest Ruse), objavljenoj 1846., koja je pak napisana 1790-ih ili 1800-ih. U njoj se tvrdi da jedino Ukrajina, a ne Rusija, ima pravo na titulu Kijevska Rus’.30 Vjeruje se da su se Rusija i Ukrajina zasebno razvijale i da su stoga njihove političke kulture drugačije.31

U tom shvaćanju, koje je bitno utjecalo na ukrajinofilsku školu, kao i na nacionalno-demokratske intelektualce i političare, razdvojeni su ukrajinski i ruski identiteti, povijesti kao i budućnost obiju zemalja. Ukrajini više nije suđeno da zauvijek bude »ujedinjena« s Rusijom,

27 I. Pidkova i P. Šust, ur., Dovidnyk Istoriya Ukrayiny, Kijev: Institute of Historical Research, Lviv State University, 2001.

28   L. Zalizniak, »Kyivska Rus-praukrayinska derzhava«, Istorychnyi Kalendar, Kijev:   n. p, 1997., str. 183.

29 Leonid Zalizniak, »Ethnohenez Ukrayintsiv«, Heneza, sv. 1, br. 3, 1995., str. 151.

30 Ova je knjiga izvorno objavljena u Moskvi 1846. u Moskovskoj sveučilišnoj nakladi. Ponovno je objavljena i prevedena na ukrajinski 1991. u izdavačkoj kući Atlas u Livo- vu, a uvod je napisao Ivan Drach, poznati pisac i tadašnji čelnik Narodnog pokreta Ukrajine (Rukh).

31 Narodna Armiya, 1. listopada 1996.

kao što iskreno vjeruje bjeloruski predsjednik Lukašenko. Ukrajina može politički i geopolitički samostalno postojati izvan sfere utjecaja Rusije i Zajednice nezavisnih država (ZND). A to je težnja Ukrajine pod predsjednikom Juščenkom, pristupanje NATO-u i zatim EU, dok se Rusija i Bjelorusija protive ovim strateškim ciljevima Ukrajine.

Istočnoslavenska škola

Istočnoslavenska škola odbacuje nacionalizaciju Kijevske Rusi kao proto-ukrajinske države i smatra da je to ispod »znanstveno« objek- tivnih standarda. Znanstvenici iz istočnoslavenske škole prihvaćaju kritiku sovjetofilske i rusofilske škole da je ukrajinofilska historiogra- fija »nacionalistička«, te je stoga više politička nego akademska. Ovu kritiku navodno »nacionalističke« ukrajinske historiografije usvojili su i neki zapadnjački znanstvenici.32

Istočnoslavenska škola sebe smješta između dvaju škola povijesti

• ukrajinofilske i rusofilske – jer su obje isključive u svojatanju po- vijesti Kijevske Rusi. Rusofilska škola poriče postojanje Ukrajinaca   (i Bjelorusa) kao etničkih skupina koje su drugačije od Rusa, pa su onda sva tri slavenska naroda »Rusi«. Posljedica prihvaćanja tog sta- jališta je nacionaliziranje čitave povijesti Kijevske Rusi od strane Ru- sije. Politički, njihove pristaše vjeruju da neovisna država za Ukrajinu (i Bjelorusiju) predstavlja anomaliju. S druge strane, ukrajinofilska škola nacionalizira čitavu povijest Kijevske Rusi u ime Ukrajine. Po- litički, s ovime se potkrepljuje shvaćanje da je Ukrajina oduvijek bila odvojena od Rusije, pa je neovisnost povratak u »normalnost«, a Ukra- jina sebi može odabrati budućnost mimo Rusije.

Centristička pozicija i eklekticizam istočnoslavenske škole rezultat su povijesne povezanosti istočne Ukrajine i Rusije, dominacije ruskog jezika i ukrajinskog regionalizma. Ukrajinofili žele potpuni raskid s Rusijom. S druge strane, pristaše istočnoslavenske škole vide postupno nestajanje razlika između Ukrajinaca i Rusa, zbog zajedničkog jezika, kulture i dugotrajne zajedničke povijesti. Ova drugačija shvaćanja po- vezanosti s Rusijom također utječu na nacionalne identitete, politiku    i vanjsku politiku. Predsjednik Kravčuk, koji je u svom mandatu htio imati podršku nacional-demokrata, za Ukrajinu je rekao da je »tampon zona« između »Europe« i Rusije, otvoreno smjestivši Rusiju izvan »Europe«. Ovo shvaćanje opće je prihvaćeno u nacionalno-demo- kratskim strankama i ukrajinofilskoj školi. Za predsjednika Kučmu, Ukrajina nije tampon zona, već »most« između »Europe« i Rusije, a ovo je stajalište općenito usvojeno u istočnoslavenskoj školi, za koju je Rusija unutar »Europe«.

Za istočnoslavensku školu, Kijevska Rus’ je kolijevka svih triju slavenskih naroda, kao što smatra i sovjetofilska škola. Osnovna je razlika između istočnoslavenske i sovjetofilske škole da druga vjeruje kako su Rusi »starija braća« istočnih Slavena, dakle najvažniji nasljed- nici baštine Kijevske Rusi, zbog toga što je ta baština pripala Vladi- mir-Suzdalju, Moskovlju i Rusiji. Stoga je jednakost istočnih Slavena puka iluzija, jer Ukrajinci nemaju povijest prije četrnaestog stoljeća. Istočnoslavenska škola ovu iluzornu jednakost sovjetofilske škole želi transformirati u povezanost u istinskoj jednakosti. Utemeljenost tog koraka dominira u ukrajinsko-ruskim odnosima i najvažnija je tema ukrajinske politike prema Rusiji nakon 1991. U prvom Kučminom mandatu, zbog odbijanja Rusije da formalno prizna ukrajinske granice, njegova proruska vanjska politika, a na toj je platformi pobijedio na izborima 1994., promijenjena je u proameričku i pronatovsku. Napo- sljetku je približavanje NATO-u pomoglo Ukrajini da od Rusije 1997.

• 1999. dobije zakonsko priznanje svojih granica.

Pitanje istinski jednakog pozivanja na Kijevska Rus’ (istočnoslaven- ska škola) ili Kijevske Rusi kao ukrajinske protodržave (ukrajinofilska škola) osnovna je točka razilaženja ove dvije škole u vezi Kijevske Rusi. Istočnoslavenska škola prihvaća da su se istočni Slaveni u dva- naestom i trinaestom stoljeću počeli razdvajati, a taj se proces nastavio do Perejaslavskog sporazuma između Rusije i Ukrajine 1654.33 Trojica znanstvenika-političara u Kučminoj vladi s dugogodišnjim stažem, a jedan od njih, Kremen, bio je ministar obrazovanja, vjeruju da je Kijev- ska Rus’ kolijevka sva tri istočnoslavenska naroda. Napisali su da se Kijevska Rus’ počela raspadati zbog internih sukoba između kneževi- na u kasnom razdoblju, a taj je proces ubrzan nakon propasti države Kijevske Rusi 1240.34 Dvojica znanstvenika-političara, uključivši tadašnjeg ministra obrazovanja Kremena, zajedno s ravnateljem Instituta za arheologiju Nacionalne akademije znanosti, Petrom Toločkom, i istočnoslavenskom školom, smatraju da sva tri istočnoslavenska naroda potječu iz Kijevske Rusi. Odbacuju tvrdnje da pristajanje uz ovu školu automatski podrazumijeva zagovaranje političkog jedinstva istočnih Slavena.35 Drugim riječima, podržavanje istočnoslavenske škole ne znači da njene pristaše promiču pristupanje Ukrajine uniji Rusije i Bjelorusije ili obnovu SSSR-a, stajalište koje jedino zastupa sovjetofilska škola i njene malobrojne pristaše na radikalnoj ljevici.

Stanislav Kulčickij, povjesničar dvadesetog stoljeća Ukrajine, rav- natelj Instituta za povijest Nacionalne akademije znanosti, također smatra da su tradiciju i kulturu Kijevske Rusi baštinila sva tri istočnosla- venska naroda. On također vjeruje da je Ukrajina najvažnija nasljed- nica tradicije, kulture i drugih aspekata Kijevske Rusi (a ne Rusija). Pozivajući se na doajena ukrajinske povijesti, Gruševskog, Kulčickij smatra da su »ukrajinski preci imali presudnu ulogu u stvaranju prve istočnoslavenske države«.36

Politički, pristaše istočnoslavenske škole, kao i ukrajinofili, po- državaju neovisnu Ukrajinu. U politici je stoga zamjenjivanje »pro- ruske« Komunističke partije »proruskom« Partijom regija nakon iz- bora 2002. poslužilo učvršćivanju neovisnosti Ukrajine. Partija regija, suprotno Komunističkoj partiji, zagovara ukrajinsku državotvornost. U ukrajinskom parlamentu dominiraju »narančaste« (liberali i nacional- demokrati) i »plave« (Partija regija) političke stranke, pa su onda samo dvije od četiri škole zadržale utjecaj: ukrajinofilska i istočnoslavenska. Dvije marginalizirane škole vjeruju da bi se Ukrajina trebala pri- ključiti obnovljenom SSSR-u (sovjetofili) odnosno smatraju da su Ukrajinci samo »Malorusi«, ogranak ruskog naroda (rusofili). Aka- demski i politički zagovornici istočnoslavenske škole povijesti također su deržavniki (etatisti), kao i ukrajinofilski nacional-demokrati, pa sto- ga podržavaju neovisnost Ukrajine. Zbog ovog etatističkog stajališta drugačiji su od sovjetofilske i rusofilske škole. Premda podržavaju neo- visnost Ukrajine, za pristaše istočnoslavenske škole neovisna Ukrajina je država koja je usko povezana s Rusijom, a ruski jezik za njih nije »strani jezik«. Uvjerena da ruski nije »strani« jezik nego, zapravo, domaći jezik u Ukrajini, istočnoslavenska škola zagovara priznavanje ruskog, uz ukrajinski, kao službenog jezika. Njene pristaše također zagovaraju uvođenje dvostrukog državljanstva sa Rusijom. Januko- vič je na izborima 2004. isticao oba stajališta, suprotno opozicijskom kandidatu Juščenku. U izbornom programu Partije regija 2006. ruski je trebao postati drugi službeni jezik.

Podržavati istočnoslavensku školi znači željeti da se Ukrajina zajed- no s Rusijom integrira u »Europu«, pa onda centristički političari, kao što je Partija regija, kao i istočnoslavenska škola ne žele vidjeti Ukra- jinu u sklopu NATO-a i EU, a Rusiju izvan njih. Istovremeno, Rusija ne može prihvatiti ideju o Ukrajini kao eventualnoj članici NATO-a i EU-a, dakle odvojenu od Rusije. Ukrajinski centristi previđaju da Ru- sija nikad nije htjela biti članica NATO-a i EU-a, dok Ukrajina od 1998. želi postati članica EU-a, a od 2002. želi ući u NATO. Pod Juščenkom, euroatlantska integracija postaje jasan strateški cilj Ukrajine, suprotno promjenjivoj viševektorskoj vanjskoj politici u Kučminom razdoblju. A to za Rusiju predstavlja veću prijetnju njenom shvaćanju da Ukrajina treba ostati u podređenom položaju u istočnoslavenskoj zajednici, a ne neovisna zemlja integrirana u euroatlantske strukture izvan područja utjecaja Rusije.

U govoru na prvom kongresu Patriotskog saveza slavenskih naroda, Toločko je iznio tezu da istočni Slaveni pripadaju jednoj civilizaciji. Kritički se osvrnuo na »idealiziranje« povijesti Kijevske Rusi i nasto- janja da se dokaže kako su Ukrajinci drevni narod. Sovjetofilska škola, kaže Toločko, samo je okrenuta naglavačke u ukrajinofilskoj školi.37 Zabrinjava ga što je ukrajinofilska škola prožeta »antiruskim« neprija- teljstvom, drugim riječima njemu je u ukrajinofilskoj školi odbojan prikaz Rusije kao najvećeg negativnog »Drugog«38 Ukrajine. Toločko je sovjetofilsku školu o Kijevskoj Rusi pokušao postaviti u ono što je shvatio kao pravi »akademski« i »objektivni« kontekst. U istočnosla- venskom kontekstu, sovjetofilska škola je redefinirana, a Kijevska Rus’ smatra se kolijevkom svih triju slavenskih naroda. Ukrajinci i Rusi imaju istinski jednako etno-kulturno pravo na baštinu Kijevske Rusi,   a to odbacuje sovjetofilska kao i rusofilska škola. Njegov je problem što u Rusiji ne postoji istovrsno shvaćanje jednake baštine Kijevske Rusi ni jednakosti u ukrajinsko-ruskim odnosima. Toločko je ostao strastveni i vodeći zagovornik stajališta da sva tri istočnoslavenska naroda potječu iz Kijevske Rusi. Osim što ga promiče u akademskim krugovima, Toločko ovo shvaćanje ističe u ukrajinskoj političkoj areni, te pokazuje u kojoj su mjeri akademsko proučavanje, pisanje povijesti i politika prepleteni u Ukrajini.39 Toločko je u politiku ušao 1998. kao parlamentarni zastupnik Hromade, prve opozicijske oligarhijske stran- ke u Ukrajini. 2002., u parlament ulazi kao član Domovinske stranke, slijednice Hromade, koja je bila članica bloka Julije Timošenko, radi- kalne opozicije Kučmi. U tom je bloku Toločko sjedio sa radikalnim nacionalistima i nacional-demokratima, a njih vjerojatno vrlo malo zanima njegova istočnoslavenska škola povijesti.40 U listopadu 2002., Toločko je izašao iz parlamentarne grupacije Julije Timošenko i postao nezavisni parlamentarni zastupnik. U ožujku 2003., održao je govor na prvom kongresu Patriotskog saveza slavenskih naroda u Kijevu, koji je nakon dvije godine preimenovan u Stranku politike (Vladimira) Pu- tina. Na izborima 2006., stranka je bila 27. od 45 platformi i stranaka koje su na njima sudjelovale i osvojila je 0,12% glasova.

 

Bliskost ukrajinofilske i istočnoslavenske škole

Premda se razlaze u nekim temeljnim pitanjima, ukrajinofilska i istočnoslavenska škola dijele tri stajališta.

Prvo, ako ukrajinska povijest slijedi zapadnjačku tradiciju povijesti, onda je potrebno u povijest Ukrajine uvrstiti povijest Kijevske Rusi i starijih naselja pronađenih u Ukrajini. Ukrajinofilska kao i istočnosla- venska škola vide Ukrajinu kao primarnu slijednicu Kijevske Rusi, ali na drugačije načine. Za ukrajinofile radi se o etnokulturi i teritoriju, a za istočnoslavensku školu najvažniji su teritorijalni faktori.

Drugo, ukrajinofilska kao i istočnoslavenska škola odbacuju bilo kakvu hijerarhiju istočnih Slavena na »mlađu« i »stariju braću«. Od osamostaljenja 1991. ukrajinski lideri uvijek traže jednakost između Ukrajinaca i Rusa. Jedine veće političke skupine koje su još uvijek zadržale sindrom mlađi (ukrajinski) / stariji (ruski) brat su na radikal- noj ljevici, koja i dalje promiče osnovna učenja sovjetofilske škole i panslavističke skupine, u kojima je prihvaćen opis Ukrajinaca kao »Malorusa« rusofilske škole.

Treće, istočnoslavenska škola bliska je ukrajinofilskoj u tome što Ukrajinci polažu veće pravo na baštinu Kijevske Rusi. Naslijeđe Ki- jevske Rusi zacijelo je veće kod Ukrajinaca nego kod Rusa zbog teri- torijalnog kontinuiteta između Kijevske Rusi i Ukrajine. Vodeća imena istočnoslavenske škole, kao što je Toločko, prihvaćaju, na primjer, da je ukrajinski jezik najbliži narječju koji se govorio na središnjem ukra- jinskom teritoriju Kijevske Rusi.41 Kao što je rekao Toločko:

Jasno je da je sve što se dogodilo na teritoriju naše države, na ovaj ili onaj način završilo u kulturnom tipu i genima novih ge- neracija, ali ne onako primitivno kao za one koji to žele prikazati izbacujući naše suparnike iz povijesti.42

Ipak, Toločenko priznaje:

Sve što se dogodilo na teritoriju današnje Ukrajine, koja je ovdje ostavljena svom narodu, kao i onima koji su je ranije nastanili, na ovaj ili onaj način formira etničku zajednicu predstavnika koji sebe nazivaju Ukrajincima.

Nadalje:

Čitava »zajednička baština« – čije nasljeđivanje dolazi iz stoljet- nih litopisa (ljetopisa), dokumenata (»Rus’ka pravda«) većinom je naša – pa, mi danas živimo u Kijevu.

Toločko također s imenom povezuje današnju Ukrajinu i Kijevski Rus’. Ukazuje da su Ukrajinci do 1940-ih koristili riječ »Rusin« za određivanje svog identiteta u zapadnoj Ukrajini, a posebno u Zakar- patiji. Toločko stoga smatra da bi se nova neovisna Ukrajina trebala zvati »Ukrajina-Rus’«.43 Za Toločka, »Rusin« označava vezu između Ukrajine i srednjovjekovne Kijevske Ruse, a ipak kritizira znanstve-

 

41 Toločko, intervju u The Day, 22. kolovoza 1998.

42 Toločko, »My Bilshe Ruski«, Zerkalo Nedeli/Dzerkalo Tyzhnia, 27. siječnja do 2. veljače 2001.

43 Zbog toga su se Magocsi i Toločko razišli. Toločkovo stajalište da je »Rusin« naprosto stari naziv za »Ukrajince«, kao što je bio u Galiciji krajem devetnaestog stoljeća, od- bacuju rusinski aktivisti, pa onda i Magosci koji odavno zagovara Rusine kao četvrti istočnoslavenski narod. Istočnoslavenska kao i ukrajinofilska škola smatra da su Ru- sini podskupina Ukrajinaca. Magosci, dugogodišnji zagovornik rusinskog identiteta, drugačije misli. Intervju sa profesorom Magoscijem, Sveučilište u Torontu, 9. rujna 2002. Vidi T. Kuzio, »Rusyns in Ukraine: Between Fact and Fiction«, Canadian Re view of Studies in Nationalism, sv. 32, br. 1-2, 2005., str. 17-29.

 

nike i ukrajinske udžbenike u kojima se koristi termin »Ukrajina« i

»ukrajinski« kad se piše o Kijevskoj Rusi. »Rus’« ima dva značenja, kaže Toločko. Prvo je za središnju etničku regiju suvremenog sre- dišnjeg ukrajinskog teritorija, koji se također nazivao »Mali Rus’«. Šire shvaćanje »Kijevske Ruse« je teritorijalno i obuhvaća sve zemlje u sklopu države Kijevska Rus’. Dakle, Kijevska Rus’ proširila se na Bjelorusiju i europsku Rusiju. Doajen ukrajinofilske škole, Gruševski, također razdvaja središnju Kijevsku Rus’ i vanjsko carstvo. U njego- vim spisima, Kijev je ekvivalent Rimu kao središtu Rimskog Carstva. Bjeloruske-ruske zemlje u Kijevskoj Rusi ekvivalent su vanjskim fran- cuskim, španjolskim i drugim područjima Rimskog Carstva.

 

Bliskost istočnoslavenske i sovjetofilske škole

Eklektičnost istočnoslavenske škole, koja katkad podržava ukrajino- file, a katkad sovjetofile, uzrok je negativnog stajališta prema istočno- slavenskoj školi kod pristaša ukrajinofilske škole. Premda istočno- slavenska i sovjetofilska škole drugačije tumače povijest Kijevske Rusi, ove nijanse možda neće zamijetiti oni koji nisu stručnjaci za to područje. Za obje škole Kijevska Rus’ je kolijevka istočnih Slavena. Zbog bliskosti istočnoslavenske i sovjetofilske škole, obje su beskoris- ne ukrajinskoj vladajućoj eliti za izgradnju Ukrajine kao postsovjetske nacije. Dugogodišnji ministar obrazovanja Kremen član je kijevskog oligarhijskog klana Socijaldemokratska ujedinjena partija (SDUPo), koja istočnoslavensku školu stavlja iznad navodno »nacionalističke« ukrajinofilske škole. A ipak, ugledni član SDUPo-a i ministar obra- zovanja Kremen, u desetljetnom Kučminom mandatu promicao je ukrajinofilsku školu povijesti u ukrajinskom obrazovnom sustavu.44

 

Preispisivanje povijesti i nacionalnog identiteta u Ukrajini: tri ogledna primjera

U Ukrajini je zanimanje za Kijevsku Rus’ kod znanstvenika i po- litičara kao i objavljivanje tekstova nabujalo u kasnom sovjetskom

 

44 Bukkvolli kaže da od tri najveća centristička oligarhijska klana, SDPUo najžešće podržava integraciju Ukrajine u ZSD, Zajednicu neovisnih država, vidi T. Bukkvoll,

»Private Interests, Public Policy. Ukraine and the Common Economic Space Agree- ment«, Problems of Post–Communism, sv. 51, br. 5, 2004., str. 11-22. Na izborima 2006. SDPUo, kao dio bloka Ne Tak! (Nećemo tako!), vodi kampanju protiv članstva u NATO-u i zagovara ZSD. Blok Ne Tak! bio je jedanaesti od 45 blokova na izborima 2006. osvojivši 1,01% glasova.

razdoblju.45 Za bivše predsjednike Kravčuka46 i Kučmu Kijevski Rus’ je protoukrajinska država.47 Kučma je u prvom mandatu, kad je sa na- cional-demokratima sklopio pragmatičan savez i Ukrajinu usmjerio prema zapadu, podupirao ukrajinofilsku školu o Kijevskom Rusu.48 Kijevska Rus’ predstavlja »zlatno doba ukrajinske povijesti«, izjavio je Kučma, odavši priznanje ukrajinofilskim stajalištima u znanstvenom i političkom svijetu. U drugom mandatu, Kučma se približio istočnosla- venskoj školi, nakon raskida nacional-demokratskog-centrističkog sa- veza 2001., sve više se oslanjajući na centriste i oligarhe u unutrašnjoj politici, pa je Ukrajinu preusmjerio od zapada prema Rusiji.

U sljedećem odjeljku analizira se povezanost preispisivanja po- vijesti i nacionalnog identiteta na tri ogledna primjera: obilježavanje

1.500 godina od osnivanja Kijeva, kulturna baština Kijevske Rusi i Galičko-Volinjska Kneževina.

 

Kijev – star više od 1500 godina

Grad Kijev bitan je faktor u ukrajinskoj nacionalnoj historiografiji, a posebno u vezi s baštinom Kijevske Rusi.49 Sovjetski režim proslavio je 1982. »1500« godina od osnivanja Kijeva. Jedne britanske novine bile su zatečene s tom proslavom jer se »Moskva prisjetila da je Kijev stariji grad«.50 A to nije bilo točno kad je tisućgodišnjica kršćanstva 1988. primarno obilježena u Moskvi, a ne u Kijevu. Ova je proslava održana u Moskvi usprkos činjenici da taj grad nije ni postojao kad je u Kijevskom Rusu 988. usvojeno kršćanstvo. U vrijeme obilježavanja 1500. godišnjice neki su stručnjaci na Zapadu rekli da godina 482. ni

 

45    Mykola Kotliar, »Zvilnennia vid nasliduvannia«, Prezydentskyi Visnyk, 31. srpnja do

1. kolovoza 2000.

46 S. O. Kychyhyn, ur., Leonid Kravchuk. Ostanni Dni Imperii… Pershi Roky Nadii,

Kijev: Dovira, 1994., str. 207.

47 Bivši ukrajinski veleposlanik u Kanadi, SAD-u i Izraelu u mandatu Kravčuka i Kučme, US, Jurij Ščerbak uvrstio je Kijevski Rus’ u opću povijest Ukrajine, u kojoj je Ukrajina zatim u sastavu Ruskog Carstva, Narodne republike 1917. – 1918. i SSSR-a. vidi J. Ščerbak, The Strategic Role of Ukraine. Diplomatic Addresses and Lectures (1994. – 1997.), Cambridge, MA: Harvard Ukrainian Research Institute, 1998., str. 25. Ščerbak je savjetnik predsjednika parlamenta Volodimira Litvina, centrističkog političara, čiji je blok bio sedmi na izborima 2006. osvojivši 2,44% glasova.

48 Kučmin predgovor u knjizi L. V. Rešod’ka, Mykhailo Hrushevsky, Kijev: Ukrajina, 1996.

49 Roman Szporluk, »Kiev as the Ukraine’s Primate City«, Harvard Ukrainian Studies,

1979. 3, br. 4, 1979. – 1980., str. 843-849.

50 Frank Lipsius, »Blood Ties and Bloody History«, Financial Times, 5. listopada 1982. http://www.izvestia.ru/politic/article3094512 (za UKL prevela Lisa Koriouhina).

 

po čemu nije bitna. Pretpostavili su da je odabrana zbog toga što se 1982. poklapala sa šezdesetom godišnjicom osnutka SSSR-a.51 The Finantial Times je smatrao da je spojivši te dvije obljetnice sovjetski režim htio »ukazati na zajedničke korijene ruskog naroda i zanemariti sukobe u kojima je Kijev opetovano spaljen i opljačkan«.

Osim ovog poklapanja, u proslavi 1982. godine postojali su i drugi čimbenici:

Crvena nit koja povezuje sve te napise je etničko, jezično, kul- turno i povijesno jedinstvo modernih ruskih, ukrajinskih i bjelorus- kih naroda, za koje je rečeno da se razvilo od »jedne drevne ruske nacionalnosti« (edinaia drevnerusskaia narodnost) s Kijevom kao političkim središtem.52

U središtu sovjetske nacionalne politike bila je zajednička nacio- nalnost Kijevske Rusi (istočnoslavenska) sa Rusijom kao glavnom nasljednicom drugačijih aspekata tradicije Kijevske Rusi. A to znači da su zanemarive razlike između ova tri istočnoslavenska naroda koji su oduvijek »vječno čeznuli za jedinstvom«. Neovisna državnost bila je

»neprirodna« aberacija. Kao što je pisalo u udžbeniku sovjetske Ukra- jine, jedna nacionalnost, jezik i kultura Rusa »stvorila je koncepciju    i osjećaj jedinstva« koji su »narodi u našoj zemlji čuvali od pamtivi- jeka«.53 Kijevska Rus’ shvaćena je kao predšasnica SSSR-a. Istočno- slavensko jedinstvo u Kijevskoj Rusi uspostavljeno je sa stvaranjem novog sovjetskog naroda koji je trebao sačinjavati jezgru SSSR-a. Sovjetska nacionalna politika od 1930-ih preuzima brojne zasade ruske carističke škole historiografije.

Zbog sovjetskog obilježavanja 1500 godina Kijeva podignuti su novi spomenici, a postojeći obnovljeni, izgrađeni su muzeji, snimljeni filmovi, tiskane knjige, režirane predstave i održane konferencije. Ova skupa ludorija utjecala je na ukrajinsko stanovništvo u sovjetskom raz- doblju i trajno oblikovala shvaćanje kod većine Ukrajinaca da je grad Kijev utemeljen 482. Postsovjetski Kijev okoristio se ovom obljetni- com naslijedivši 4000 arhitektonskih spomenika, od kojih su 51 pod zaštitom UNESCO-a.

 

51 Frank Lipsius i Roman Solčanik, »Kiev’s 1500th Anniversary and Soviet Nationalities Policy«, Radio Liberty Research, RL 186/92, 5. svibnja 1982. Vidi i Omelian Pritsak,

»Za kulisamy proholoshennia 1500-littia Kyeva«, Suchasnist, br.  9, 1981., str.  46-54.

52 Solčanik, »Kiev’s 1500th Anniversary and Soviet Nationalities Policy«, str. 2.

53 Ibid., str. 4.

 

U postsovjetskom razdoblju znatan je dio sovjetske baštine u Kije- vu nacionaliziran u neovisnoj Ukrajini zbog njegovog statusa glavnog grada jedne velike samostalne države.54 Kijev je također udomio mno- ge intelektualce iz područja kulture i društvenih znanosti koji su iznova pisali ukrajinsku povijest, a uvijek su glasali za nacionalno-demokrat- ske stranke i predsjednike (npr. Juščenko i Narančasti tabor). Početkom 1990-ih u Kijevu je obrazovni sustav ukrajiniziran.55

Znanstvenici i publicisti i dalje su raspravljali o nedostatku dokaza da je godine 482. utemeljen grad Kijev, za razliku od političara i inte- lektualaca. Popularni bivši gradonačelnik Kijeva, Oleksandr Omelčen- ko podržao je stajalište da je Kijev star više od 1500 godina, pa je stoga mnogo stariji od Moskve.56 Kao što je rekao: »Htio bih istaknuti da je Kijev ‘majka svih gradova Rusi’: star je preko 1500 godina.«57 Omelčenko, koji je ideološki blizak predsjedniku Juščenku, vjerovao je da »ne bismo trebali razdvajati duhovni preporod, kulturni razvoj i ekonomski rast«, zbog toga što je »Kijev za mene mjera mog postoja- nja – duhovnog kao i svjetovnog. To je neiscrpan izvor moje energije  i strasti.«58

Kijev je za Omelčenka bio tolerantniji grad od Moskve, a Ukrajinci su tolerantniji narod od Rusa. »Mi vjerujemo u vjersku snošljivost«, izjavio je Omelčenko.59 U sovjetskom razdoblju, dvije trećine ruskih pravoslavnih općina nalazilo se u Ukrajini. Danas je u Ukrajini dvo- struko više pravoslavnih općina Rusije, zemlje koja ima triput više stanovnika od Ukrajine.60 U Kijevu postoje dvije pravoslavne crkve,

 

54     Jurij Hnatkevič, »Derusyfikatsiya Kyiva: Konteptsiya, Napriamy, Zasoby«, Vechirnyi

Kyiv, 18. rujna i 11. listopada 1996.

55    Za sovjetsko razdoblje vidi Serhij Pirohov, »Do pytannia pro ‘ukrayinizatsiu« Kyiva«,

Suchasnist, br. 6, 1980., str. 61-64. Za postsovjetsko razdoblje vidi Dominique Arel,

»A Lurking Cascade of Assimilation in Kiev?« Post–Soviet Afairs, sv. 12, br. 1, 1996., str. 73-90.

56 Intervju s O. Omelčenkom, Ukrainian Weekly, 10. studenoga 2002. Vidi i Natalia A. Fedušak, »Renaissance of Kyiv: One of Europe’s Most Vibrant Cities«, Ukrainian Weekly, 3. studenoga 2002. i Marta Kolomayets i N. A. Fedušak, »Renaissance of Kyiv: A Religious Capital for a Diversity of Faiths«, Ukrainian Weekly, 8. prosinca 2002.

57 Ukrainian Weekly, 10. studenoga 2002.

58 Ibid. Omelčenka je Ukrainian Institute of America (UIA) iz New York Cityja proglasio

»Osobom godine«. Ondje je otvorio multimedijalnu izložbu naslovljenu »Renesansa Kijeva«. Vidi Ukrainian Weekly, 22. prosinca 2002.

59 Ukrainian Weekly, 8. prosinca 2002.

60   Vidi Alexei D. Krindatch, »Religion in Post-Soviet Ukraine as a Factor in Regio-    nal, Ethnocultural and Political Diversity«, Religion, State and Society, sv. 31, br. 1, 2003., str. 37-73 i T. Kuzio, »The Struggle to Establish the World’s Largest Orthodox Church«, RFE/RL Newsline, 5. rujna 2000.

 

jedna je ukrajinski ogranak Ruske pravoslavne crkve, a druga je auto- kefalna. Postoji i velika Ukrajinska katolička (unijatska) Crkva, koja je u prvoj godini Juščenkovog mandata svoje sjedište premjestila u Kijev. Suprotno Rusiji, u Ukrajini ne postoji državna crkva, već vjerski pluralizam.

Kulturna baština

Ukrajinski povjesničari upotrijebili su društvenu i kulturnu tradiciju Kijevske Rusi za oblikovanje novog nacionalnog identiteta i koncipi- ranju nove »nacionalne ideje«.61 Svojatanje Kijevske Rusi korisno je za uzdizanje ukrajinskog »etniciteta« u »naciju«, tvrde povjesničari, zbog toga što se odbacuje teza o Ukrajini kao »maloruskoj« pokrajini. Uvrštavanjem Kijevske Rusi u ukrajinsku povijest »etnografski Malo- rusi preobražavaju se u (ukrajinsku) naciju«.62 Ova stajališta posebno promiču znanstvenici za koje je samorazumljivo da neovisna država mora imati »nacionalnu ideju«. Oni su ponajviše nacionalno-demo- kratski političari i humanistički i kulturni intelektualci.

Obnavljanjem povijesne memorije o Ukrajini kao najvažnijoj na- sljednici baštine Kijevske Rusi, Ukrajina se isto tako iznova uspostavlja kao »europska« država, a ne kao dio Euroazije. Poistovjećivanjem Ki- jevske Rusi i Ukrajine učvršćuje se veza između nacionalnog identiteta i vanjske politike, a to s druge strane utječe na geopolitičko preusmje- ravanje ove zemlje prema Europi.63 Predsjednik Juščenko u više je na- vrata za Ukrajinu rekao da je »europska« zemlja, a nikad je nije smjestio u »Euroaziju«.64 »Europska« kultura Kijevske Rusi suprotstavljena je

»azijskoj« kulturi prepoznatoj u Moskovlju i carističkom imperiju.65 1990-ih sve češće se povezuje nacionalni identitet i pisanje povi-

jesti. Francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine izjavljuje  da francusko-ukrajinski odnosi sežu od jedanaestog stoljeća, kad se Ana Jaroslavna udala za kralja Francuske.66 Na godišnjicu ukrajinske

 

61     Oleksandr  Šmorhun,  »Osnovyi  Zmist  Poniattia  ‘Ukrayinska  Natsionalna Ideya’«,

Rozbudova Derzhavy, br. 6, 1997., str. 10.

62 Mykhaylo Hrechka, »Chy Mozhlyve Stanovlennia Natsii Bez Natsionalnoii Ideii?« Viche, prosinac 1996., p. 82.

63 Hryniv smatra da ukrajinski korijeni u Kijevskoj Rusi osnažuju vezu Ukrajine i Euro- pe. Vidi Oleh Hryniv, »Dvi Pravdy Ukrayinskoii Istorii?« Molod Ukrayiny, 26. rujna 1996.

64 Vidi T. Kuzio, »Is Ukraine Part of Europe’s Future«, Washington Quarterly, sv. 29, br. 3, 2006., str. 89-108.

65 Serhij Datsiuk, »Ukrayina: evraziystvo i atlantyzm«, Den, 2. rujna 1999.

66 Zerkalo Nedeli/Dzerkalo Tyzhnia, 6. prosinca 1998.

 

neovisnosti, u kolovozu 1997., premijer Valerij Pustovoitenko, čelnik propredsjedničke Narodne demokratske stranke, izjavljuje:

Država koja ih je izgradila nazvana je Kijevska Rus’, a bila je jedna od najpoznatijih i najutjecajnijih europskih zemalja svog vremena. Dakle, svoje ćemo korijene pronaći u sivim maglama vre- mena. Iz tih dubokih izvora dolazi naše postojanje i naša tradicija nacionalnog identiteta.67

Neprestano se ističe postojanje Ukrajine izvan ruske sfere utjeca-  ja kako bi se dokazalo da Ukrajina nije oduvijek bila u orbiti Rusije. Zbog toga je potrebno ukazati da je Galičko-Volinjska Kneževina sljedbenica Kijevske Rusi, kao i na ukrajinske teritorije u Litvanskom kraljevstvu, Poljsko-Litvansku Uniju i Ukrajinski hetmanat. Ukrajino- filska škola historiografije naglašava odvojenost Ukrajine od Rusije, pa opisuju dugu povijest Ukrajine kao neovisne i samostalne države među europskim zemljama prije njenog pripajanja carističkom impe- riju krajem osamnaestog stoljeća.68

Teza da su jezici koji su se govorili u Kijevskoj Rusi bliži moder- nom ukrajinskom nego ruskom ima dugu povijest u ukrajinskoj zna- nosti i objedinjava ukrajinofilske i istočnoslavenske historiografske škole.69 U devetnaestom stoljeću povjesničari Mihajlo Maksimovič i Volodimir Antonovič i pisac Mikola Kostomarov ustvrdili su da je je- zik koji se govorio u Kijevskoj Rusi bliži ukrajinskom nego ruskom. Ovi se tekstovi i teorije pozivaju na Gruševskog krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća.70 Oživljeni su u postsovjetskoj Ukrajini i ugrađeni u povijest i mitotvorstvo. S navodno prastarim podrijetlom ukrajinskog jezika podupiru se zahtjevi da u neovisnoj Ukrajini dobi- je dominantan i službeni status (umjesto ukrajinskog i ruskog kao dva službena jezika). Ukrajinski povjesničari sada tvrde da je jezik Kijev- ske Rusi bio rani oblik ukrajinskog, a ne staroslavenskog ili ruskog.71 A to je neosporno, kažu, jer su Ukrajinci »izravni sljedbenici« društvene,

 

67 Uriadovyi Kurier, 28. kolovoza 1997.

68 Bohdan Klid, »The Struggle over Mykhailo Hrushevskyi: Recent Soviet Polemics«,

Canadian Slavonic Papers, sv. 33, br. 1, 1991., str. 45.

69 Ihor Burkovskyi, »Chy Mala Mova Kyivskoii Rusy Davnomoskovsku Osnovu?«

Rozbudova Derzhavy, br. 12, 1996., s.15-18 i Ukrayinska hazeta, 7. ožujka 1996.

70 Pelenski, The Contest for the Legacy of Kievan Rus, str. 218.

71 Burkovs’kyi, »Chy Mala Mova Kyivs’koii Rusy Davn’omoskovsku Osnovu?« i Ukrayinska hazeta, 7. ožujka 1996. Rusko shvaćanje da je jezik Kijevske Rusi naj- bliži modernom »ruskom« iznosi Oleg Trubačev, član Akademija znanosti SSSR-a, u Pravda, 27. ožujka 1987.

 

povijesne i kulturne tradicije Kijevske Rusi.72 Ukrajinci su se izvor- no nazivali »Anti«, zatim »Rus’«, a tek su nakon dvanaestog stoljeća

»Ukrajinci«. Taj je proces bio usporedan sa državotvorstvom te je do- veo do stvaranja »protoukrajinske« države Kijevska Rus’.73

 

Galičko-Volinjska kao nastavak Kijevske Rusi

Galičko-Volinjska Kneževina daje drugačiji fokus tradicionalnim rusofilskim i sovjetofilskim školama za koje su kneževina Vladimir-

-Suzdalj i Moskovlje izravni potomci Kijevske Rusi nakon što su je 1239. – 1240. okupirali Mongoli. Ukrajinofilska škola smatra da je Galičko-Volinjska država, a ne Vladimir-Suzdalj, nasljednica Kijevske Rusi. S druge strane, rusofilska kao i sovjetofilska škola izravno pove- zuju Kijevsku Rus’, kneževinu Vladimir-Suzdalj, Moskovlje, Rusiju,  a katkad i SSSR.

U lokalnim zajednicama Ukrajine 1999. godine proslavljena je 800. obljetnica »moćne ukrajinske Galičko-Volinjske države«. Čel- nik državne administracije Volinja vjeruje da je Galičko-Volinjska nastavila tradiciju Kijevske Rusi i »učvrstila narod, izgradila temelje njegove kulture«. Galičko-Volinjska Kneževina uzeta je kao primjer duge tradicije ukrajinske državnosti.74 800. obljetnica bila je povod,  za čelnika državne administracije Volinja, da se »iznova dokaže naša prastara povijesna tradicija u Europi«.

Galičko-Volinjska Kneževina prikazana je na višoj kulturnoj razini u usporedbi s drugim državama zapadne Europe tog vremena. Potukla je Poljake i Mađare i ujedinila veći dio ukrajinskih »etničkih terito- rija«. Galičko-Volinjska Kneževina polaže pravo na prvo ukrajinsko naselje u današnjoj zapadnoj Ukrajini kad je riječ o dugotrajnim terito- rijalnim sporovima sa Poljskom. Poljska vladavina u zapadnoj Ukrajini nastupila je mnogo kasnije, kao i vladavina carističke Rusije, kao po- sljedica širenja na ukrajinske zemlje. U ukrajinofilskoj školi usvojeno je stajalište da je Galičko-Volinjska Kneževina obranila Europu od Mongola-Tatara i drugih azijskih plemena, pa se Ukrajina shvaća kao predziđe Europe i brana od Azije. U tom shvaćanju »Europe«, Rusija je izbačena. Ovo viđenje o zadnjoj istočnoj utvrdi Europe dijele i druge države, kao što je Poljska.

S engleskog preveo Miloš Đurđević

 

72 Šmorhun, »Osnovyi Zmist Poniattia«, str. 10.

73 Volodimir Borisenko, »Anty. Rusy. Ukrayintsi«, Viche, srpanj 1993., str. 148.

74 »Mayemo chym hordytysia, z koho braty pryklad«, Holos Ukrayiny, 14. svibnja 1999.

 

Rusko pitanje

MARIA STEPANOVA*

 

Sredina ožujka, šalteri zrakoplovnih kompanija na moskovskom aerodromu Vnukovo zatvoreni su, svi osim onog na kojem se putnici prijavljuju na let za Istambul. Red je dug. Da ubijem vrijeme, brojim transportere za životinje: psi, mačke, nekoliko ptica. Očito je da ljudi odlaze bez namjere da se uskoro vrate. Prolazim kontrolu putovnica, pronalazim kutak za pušenje, ne veći od pseće kućice. Neki je muška- rac već unutra, jedva da ima mjesta za dvoje. Daje mi vatre i pita:

»Otkud vi bježite?«

On bježi iz okolice Donjecka i pokušava, preko Moskve, doći do Engleske, gdje mu je sin. »Dobro smo vam njušku natrljali, ha?« kaže mi na ruskom. »I nije vam to još kraj. U kašu ćemo vas pretvorit’, vidjet ćete.«

Ja nemam osjećaj da bježim. Više mi se nekako čini da padam, da se krećem po nekom prostoru u kojem mi se zemlja mrvi pod nogama. Razlozi mog putovanja jasni su, dio su planova koji nisu od jučer i koji se, nekim čudom, i dalje ostvaruju, iako su zakoni fizike počeli djelo- vati selektivno. Rat koji je Rusija otvorila kao da je izbrisao negdašnje veze i spone: sve što se događa izvan Ukrajine bespredmetno je, nema ni smisao, čak ni težinu – centar gravitacije pomaknut je, sad je ondje gdje se bombardiraju Harkiv i Kijev, dok se mi po nekoj inerciji kreće- mo, ponavljamo svoje tikove, kao da je svijet zadržao svoju negdašnju postojanost. A sve je drukčije. Ljudi odjednom više ne spavaju, na društvenim mrežama noću su svima upaljena zelena svjetalca, gore još i u zoru, možeš chatati 24 sata na dan (novosti na timelineu, kanali na Telegramu, imena gradova i sela, brojevi žrtava…). U svakom slučaju, nitko ne radi ništa drugo. Kad se govori o Putinu, kaže se on, i svima je

* Ruska pjesnikinja i novinarka (1972.), urednica portala Colta.ru, internetske publika- cije specijalizirane za umjetnost i kulturu. Godine 2005. osvojila je prestižnu nagradu Andei Bely za poeziju. Nedavno je također dobila nagradu Big Book Prize 2017. – 2018. za svoj roman Pamyati pamyati (U sjećanje na sjećanje).

savršeno jasno o kome se radi, baš kao u romanima o Harryju Potteru u kojima je zabranjeno spominjati Voldemortovo ime.

Na Facebooku se pripovijedamo o tome kako smo se probudili,      o tome kako se ujutro više ne sjećamo što  se  dogodilo, prije  nego što nam se opet obruši na glavu, ili o tome kako više ne možemo spavati. Svatko, kao uvijek, govori o sebi, o onom što mu se događa, sve se gleda kroz prizmu osobnog života; s početkom rata taj je život odjednom izgubio vrijednost, nema više smisla, a jednako je tako i      s pisanjem. Vlastite vrijednosti pojedinaca, samopoštovanje, posve- mašnja sigurnost u pravo da govorimo i da nas netko čuje – sve su te samorazumljivosti iznenada presušile, pretvorile se u prah, nestale. Moja zemlja sije smrt na tuđem tlu, samo je Ukrajina, koja pokušava spasiti svoje starce, djecu, pse, samo je ona živo mjesto, mjesto gdje  se ljudi bore za život, gdje se život pokušava sačuvati. Iz čega pro- izlazi da smo mi mjesto smrti, koja se širi poput epidemije – pomisao na koju nismo navikli. Razlog tome nije to što smo mi rasli u zemlji  za koju ono najvažnije, narativ koji je sjedinjavao ljude, više nije bio san o građenju komunizma, nego svijest o tome da smo pobijedili u jednom strašnom ratu i da nipošto nećemo dopustiti nešto slično. To   je mi, poput leće, obuhvaćalo sjećanje na beskrajnu patnju i beskrajne napore koji su bili nužni za pobjedu; to se mi velikim dijelom zasni- valo na sjećanju jedne zajedničke žrtve, sve nas ujedinjujući. Pobjeda na kraju Drugog svjetskog rata činila se jedinom točkom konsenzusa  o povijesnoj prošlosti u Putinovoj Rusiji. Sve ostalo i svi ostali – Ivan Grozni i Staljin, Petar Veliki i Lenjin, revolucija 1917. i raspad So- vjetskog saveza, Velika čistka i reforme devedesetih – postajalo je malo-pomalo predmetom sve žustrijih rasprava i sporova, neka vrsta građanskog rata pamćenja, braća su se borila među sobom i nitko se ni s kim nije slagao. To nepostojanje zajedničkog pamćenja, zajedničkog pogleda (koji prevladava u javnom mijenju) na našu vlastitu povijest jedno je od glavnih obilježja ruske zbilje, karakteristika koja se već desetljećima ne mijenja. Pobjeda odnesena na kraju Drugog svjetskog rata (jednako kao i nikad zarasla rana na ljudskom tijelu zemlje), onaj poseban osjećaj svetog smisla tog rata i te pobjede bili su gotovo jedini teren na kojem se povijest doživljavala jednodušno, poimala  kao nešto što dijelimo svi. Ta zajednička crta očito je bila povezana s rijetkim i dragocjenim osjećajem da su, barem u tom segmentu ruske povijesti, stradanja i smrt milijuna ljudi imali smisao, da nisu bili tek nepojmljiva i ničim opravdana slučajnost, da nisu bili još jedna žrtva nerazumljivim bogovima revolucije ili carstva: bili su nužni da bi nas i cijeli svijet – spasili od nepopravljiva zla. Drugim riječima, ondašnji mi, dojučerašnji krvnici i žrtve, pokazali su se kao predstavnici dobra, njegova pobjednička strana. Napali su nas, mi smo se branili. Bez nas, ta bi pobjeda bila nemoguća. Nije trebalo više od toga da godinama vjerujemo u našu čestitost.

Sad, ako je taj davni rat predstavljao »čvor« koji nas je sve pove- zao u neko mi, ma kakvo ono bilo, ovaj danas ima sličan, ali obrnut, nepopravljiv učinak: mi se ne branimo, mi napadamo, činimo upravo ono što su nekoć činili nama: okupiramo tuđi teritorij, bombardiramo ljude dok spavaju, zauzimamo miroljubive gradove i sela. Mi ispada- mo one sile zla iz naših školskih udžbenika i knjiga o hrabrim malim pionirima, i svijest o tome tim nam je nepodnošljivija što se razlike, kakve god bile, ne mogu uzeti u obzir. Nasilje koje gledamo posljed- njih mjeseci niknulo je na ruskom tlu i širi se izvan naših granica, i ako ga ja kao pojedinac nisam u stanju zaustaviti, znači da u njemu imam udjela, da sam bespomoćni suučesnik onog i onih koji za njega snose odgovornost.

Zajednica »onih koji su to učinili«

Danas je one koji podržavaju Putina gotovo nemoguće razlikovati od onih koji već godinama čine sve ne bi li mu se suprotstavili, sve se trpa u isti mračni koš iz kojeg izvire prijetnja. Razlika između Rusije i Rusa, između zemlje, njezinih fizičkih granica i ruske države, između onih koji u njoj žive i onih koji su nekoć u njoj živjeli, između ruskog jezika i njegovih govornika, između onih koji su otišli i onih koji ostaju danas je zanemariva. Još donedavno ona je itekako postojala. Danas  je drukčije. I problem nije način na koji svijet gleda na »Ruse«, nego ono čega se mi Rusi pribojavamo i kako se osjećamo. Ni mi protivnici ni mi pobornici Putina nikako ne žele biti »loši« i oboma je taborima nepodnošljiva spoznaja da tome neće umaknuti. Logika rata briše pojedinosti, zahtijeva generalizacije: državljanstvo, jezik, nacionalnost postaju neka vrsta veziva koje nespojive osobnosti spaja u zajednicu čije se konture definiraju izvana. Osobni izbori, biografije, nijansira- nost političkih stavova ne znače više gotovo ništa, pripadaju sada u privatnu sferu. Bojimo se sami sebe, odjednom pred sami pred sobom uzmičemo. Mrzimo sami sebe i prije nego što nas mrze drugi.

Prisjetimo li se na trenutak načina na koji se to mi gradi, vidimo da ono nema ni rubova ni granica. Poslužimo li se, da bismo ih ocrtali, uobičajenim alatima – državljanstvo, jezik, prebivalište – uočavamo koliko su oni neprimjenjivi na katastrofu koja se događa. Imala sam prilike, ovih posljednjih mjeseci, razgovarati s ljudima koji su na- pustili Rusiju (da bi prekinuli sve veze sa zemljom koja je u stanju činiti takvo što), s ljudima koji su odlučili ostati (da bi se iznutra borili protiv režima, ma kolik bio rizik kojem se izlažu: pa ipak zemlju koju vole ne mogu prepustiti u ruke onima koji je ubijaju), s ljudima koji   u Rusiji ne žive već dvadeset, trideset, četrdeset godina ili su rođeni u emigraciji, i svi su oni imali neko svoje mjesto u toj konstelaciji, kat- kad čak i očajnički pokušavali istaknuti svoju osobitost. Oni koji kažu

»i ja snosim dio odgovornosti« i oni koji su uvjereni da doista ni za  što nisu krivi odjednom se zatječu jednako povezani postojanjem tog posve novog mi. I premda su njegovi obrisi magloviti, jedno je sigurno: uronjeni smo u jednu novu zbilju, za koju nam nedostaje bilo kakav smisleni vokabular. Ona se nameće rušeći ono što je bio poznati svijet, važeći sustav odnosa i hipoteza. Promjena koju je inducirao rat grubo razbija ono što je svatko od nas znao o sebi i diktira način na koji će sebe odsad morati poimati i opisivati. Nakon Buče i Mariupolja naše su individualne priče sve u istom košu, njihova će procjena počivati  na zajedničkim temeljima. Kao »stanovnici Rusije« ili »Rusi«1, nosi- telji jezika i kulture koji žive u Rusiji ili izvan Rusije, mi pripadamo zajednici onih koji su to učinili, i tu ćemo odsad morati tražiti svoje mjesto i njegov smisao.

Možemo zamisliti da se na stvari tako gleda izvana, a da je iznutra (u svakoj individualnoj svijesti koja sebe nastoji definirati u kontekstu katastrofe koja se dogodila) sve mnogo kompleksnije, što zacijelo i jest. Kako bilo da bilo, pogled izvana – koji je distanciran i ne želi uzimati u obzir tvoju dražesnu subjektivnost – danas je jedini mogući, i postaje tim teže naviknuti se na ideju da je taj pogled i tvoj. Gledaš se u zrcalu i ne prepoznaješ se: »Je li moguće da sam ono tamo ja?« I, da se dokrajčiš: »Moja je mama mogla voljeti nekog ovakvog?«

Najčudnije je to što su tim pogledom izvana, kojeg osjećamo kao stigmu, užasnuti čak i oni koji podržavaju rat, pa ga stoga nazivaju »specijalnom operacijom«, nužnom mjerom samoobrane i bogzna kako sve ne. Nedavno sam u avionu slušala razgovor na ruskom sa susjednog reda sjedala. »Kartice više ne funkcioniraju«, rekla je svojoj susjedi elegantna žena u crnom. I dodala, s istinskom mržnjom: »Sve zbog tih monstruma!« Monstrumi su mogli označavati ovaj ili onaj tabor, Putina i njegovu državnu mašineriju ili međunarodnu zajedni- cu i njezine sankcije, ili mene koja potonje podržavam. Zatekavši se nespreman, pojedinac biva istrgnut iz života koji je smatrao svojim, ustaljena života (kao oni koji su se, u Kijevu ili Harkivu, 24. veljače ujutro probudili? Usporedba je klimava, nas ne bombardiraju, mi bombardiramo), suočen s vlastitom bespomoćnošću, i ne preostaje mu drugo nego da sa sebe zbaci teret bilo kakve odgovornosti. »Nismo mi započeli rat, nego Putin, mi s tim nikakve veze nemamo«, smatraju neki. »Nismo krivi mi, nego zapadni političari, NATO, »nacisti«, ukrajinska država, kapitalizam«, tvrde drugi. Sve se teže razlikovati  na slici koju su zamrsili oni koje se može držati odgovornima, kao u dječjim slikovnicama gdje u gomili lišća ili hrpi igračaka u pješčaniku treba razabrati pticu, leptira, brodić.

Osjećaj sveopće propasti, bez prostornih i vremenskih granica, prati sve s kojima sam imala prilike razgovarati tijekom ovih beskonačnih mjeseci. Riječ »propast« savršena je, možemo je shvatiti na mnogo načina, kao uron u ništavilo ili napuštanje moralne norme koja sjedi- njuje zajednicu, kao survavanje izvan okvira civilizacije, ispadanje iz gnijezda čovječanstva. Taj osjećaj združuje (premda ih nužno ne zbli- žava) sve one koji taj rat smatraju zlom i misle da nose stigmu neke neodređene povezanosti s počinjenim zločinima. Za izvanjski svijet ta se povezanost sada zove biti Rus, no za one koji su za Rusiju vezani porijeklom, prebivalištem, jezikom, obiteljskom tradicijom, ljubavlju, mržnjom, starim sjećanjima, ponekad tek imenom naslijeđenim od bake ili djeda, ona ostaje neimenovana. Boli, i to je sve. Tako se stvari prorade: vlastita se krivnja osvještava kroz tu bol koju je nemoguće zanijekati i koja se ne može pomiješati s nijednom drugom. Treba       li taj osjećaj, pozivajući se na Hannu Arendt i Simone Weil, nazvati »odgovornošću« ili »krivnjom« i pokušati se prepoznati u odnosima individualnog i kolektivnog? I opet, trebat će godine da se u tome uspije, godine koje ćemo brojati ne od početka rata nego od njegova kraja koji se ne nazire. U međuvremenu, možda bi bilo dobro, umje- sto o našim razlikama i razmimoilaženjima, razmisliti o onom što mi moramo učiniti.

Govoriti o sebi u današnjem je kaosu gotovo nepristojno. Potrudit ću se stoga biti kratka. Rođena sam 1972., godine koju od kraja rata dijeli tridesetak godina – jednako koliko je prošlo između raspada SSSR-a koji se, prema ondašnjoj terminologiji, odvio gotovo bez kapi krvi, i ruske invazije na Ukrajinu. Rat je bio posvuda, čak i u pjesmama koje mi je mama, s ponešto nelagode, pjevala da me uspava, a koje su govorile o vojnim brodovima u luci, zaglušnoj paljbi i tijelu koje leži u travi. U mojoj rusko-židovskoj obitelji (židovi su bili brojniji, ruski je udio predstavljao samo moj djed koji je ocu i meni ostavio prezime koje nosimo), nije se govorilo o ruskoj strani: to jednostavno nije bila tema za razgovor, nije bilo ničeg što bi se o njoj moglo reći. Nasuprot tome, moji roditelji nikad nisu zaboravili svoje židovstvo: ono je bilo izvor opasnosti, patnje i ljubavi, činilo se iznimno važnim, iako ja nisam razumijevala od čega se ono sastoji i po čemu nas razlikuje od drugih. Nisam kod sebe primjećivala nikakvu osobitost, ali činilo se da ljudi itekako dobro znaju o čemu se radi. Židovstvo nipošto nije bilo neka osobita crta, nego način bivanja: život vam je iz njega proizlazio. Na pitanje o svom porijeklu odgovarala sam da sam »židovka«.

Ponekad me pitaju (u anglosaksonskom svijetu u kojem takve informacije spadaju u čisti marketing) kako želim da me predstave, kao rusku, rusko-židovsku, židovsku književnicu? Običavam odgo- voriti da mi to uopće nije važno, kako želite, misleći u sebi kako se u pogledu pisanja ne osjećam ni Ruskinjom ni Židovkom, a osobito ne predstavnicom književnosti u Rusiji, s njezinim vrtoglavim tiražama i izložbenim paviljonima. Sviđalo mi se vjerovati da predstavljam samo samu sebe i samo za sebe odgovaram. To je trajalo tako dugo da sam gotovo i zaboravila gdje nacionalno boli i na koji način. Potom su se stvari počele mijenjati, polako, potmulo, a sve se okončalo 24. veljače. Danas se otvoreno ubrajam među ruske pisce.

Često pomislim kako sam se prije mjesec ili godinu dana vozila     u metrou ili tramvaju s onima koji se danas bore u Ukrajini i ubijaju ljude koji govore isti jezik kao i oni, jezik na kojem pišem. Čini se da smo s njima tvorili i tvorimo neko prolazno, uzgredno mi, na nekom zajedničkom prostoru, u nekom vagonu ili na javnom mjestu, mi teme- ljeno na zajedničkom jeziku koji nas očito ne sprečava da jedni druge ubijamo. Mi o kojem je ovdje riječ sastoji se od milijuna sudbina i posve nespojivih svjetonazora, koje ne znače ništa u svjetlu zajedničke krivnje, zajedničke nesreće, kolektivne katastrofe. Biti dio njega bolno je, ali je možda jedino što danas ima neki smisao: počinjena nepravda morat će se ispraviti, mjesto s kojeg je potekla morat će opet postati mjesto na kojem se može živjeti, jezik koji se ondje govori morat će  se promijeniti. Stigma, biljeg udjela svih nas, još uvijek može postati polazišna točka, početak puta koji od slijepog mi vodi prema društvu sazdanom od pronicavih ja. No to može doći samo iznutra.

 

S francuskog prevela Ita Kovač

 

Rat u Europi i njegove implikacije

– Razgovor –

FRANCIS FUKUYAMA*

ANN BERNSTEIN**

 

ANN BERNSTEIN: Sretni samo što je Francis Fukuyama opet s nama. Zadnji put razgovarali smo u ožujku 2021., kad je svijet bio bitno drugačiji. Prošla su tri mjeseca otkad je Rusija pokrenula ničim izazvanu invaziju, a rat još uvijek hara u Ukrajini i ostavlja goleme posljedice u toj zemlji kao i u cijelom svijetu. Vi imate po seban odnos s Ukrajinom i mnogim od njenih sadašnjih i budućih lidera. Zbog čega je za vas bilo bitno angažirati se u Ukrajini, mno go prije početka ovog sukoba?

FRANCIS FUKUYAMA: Još od 2014., nakon ruske intervencije na Krimu i u Donbasu, činilo se da je Ukrajina postala prva crta bojišnice u globalnoj borbi za demokraciju. Rusija se pozicionirala kao vodeća neliberalna sila i koristi se vojskom kako bi proširila utjecaj u pod- ručjima koja su nekad bili u sklopu Sovjetskog Saveza. Nije jedino intervenirala u Ukrajini, već i u Gruziji, Moldovi i još nekim krajevi- ma na periferiji Rusije. Dakle, bilo je važno da se Ukrajini pomogne   u izgradnji i osnaživanju njenih demokratskih institucija. Zbog toga sam često putovao u Ukrajinu. Ondje imam mnogo prijatelja, pa imam veliki osobni ulog u ishodu ovog sukoba. Ukrajina je dugo patila zbog sustavne korupcije i loše vlasti. Nakon što smo, mi iz Centra za de- mokraciju, razvoj i vladavinu zakona sa Sveučilišta Stanford, proveli

 

• Američki politički filozof japanskoga podrijetla (1952 .), direktor Ford Dorsey Master’s in International Policy Program na sveučilištu Stanford, SAD. Autor nekoliko knjiga iz područja sociologije i politologije, među kojima je najglasovitija The End of History and the Last Man (The Free Press, New York, 1992.).

** Rođena 1955. u Južnoj Africi, osnivačica i izvršna direktorica »Centre for Deve- lopment and Enterprise«, nezavisne političke organizacije sa sjedištem u Južnoj Africi. (Djela: The Case for Business in Developing Economies, 2010.; Atlas, 2012.).

 

brojne edukacijske programe u Ukrajini, postao sam uvjeren da će Ukrajina riješiti ove probleme. Cijela generacija mladih Ukrajinaca identificira se s Europom i ne želi potpasti pod utjecaj korumpirane i autoritarne Rusije i njenih metoda.

BERNSTEIN: Jeste li znali da će izbiti rat?

FUKUYAMA: Obavještajna zajednica Sjedinjenih Država predvi- djela je opsežni napad s ciljem zauzimanja glavnog grada, ali većina promatrača, uključivši mene, nije očekivala invaziju ovakvih razmjera. Smatrao sam da će Rusi prvo izvršiti ekonomski pritisak, na primjer blokirat će ukrajinski izvoz preko luka na Crnom moru. Stoga sam se iznenadio kad su krenuli na glavni grad Ukrajine, Kijev.

BERNSTEIN: Putin je rekao da je liberalizam zastario i da nije prikladan za ruski narod. Ali, on graniči s jednom mladom demo kratskom zemljom, Ukrajinom, koja je kulturno vrlo slična Rusiji, a krenula je u liberalnijem smjeru. Koji je po vama pravi razlog ovog rata?

FUKUYAMA: Putin je rekao da se rat vodi zbog nacionalnog suve- reniteta, a neki su također istaknuli taj argument. Rekli su da se NATO neprestano širi od 1991., nakon raspada Sovjetskog Saveza i da je 2008. na sastanku na vrhu u Bukureštu NATO obećao da će razmotriti članstvo Gruzije kao i Ukrajine. Za Putina to je bila sigurnosna prijet- nja Rusiji koja se nije mogla otrpjeti, te je izravno utjecala na njegove postupke.

Taj argument o sigurnosti puki je izgovor. U sljedećih četrnaest go- dina nakon tog sastanka na vrhu, NATO nije ništa poduzeo da učlani spomenute zemlje. Svi znaju da je Ukrajina podijeljena zemlja i da nije postojao konsenzus u vezi s pristupanjem NATO-u. Nitko se nije htio izravno sukobiti sa Rusijom i ništa se nije dogodilo nakon što je Ru- sija 2014. pripojila Krim i intervenirala u istočnoj Ukrajini. Ako ipak uzmemo da je Putin smatrao da proširenje NATO-a predstavlja od- ređenu prijetnju, je li logično na to reagirati pokretanjem goleme inva- zije na zemlju koja ima više od 40 milijuna stanovnika? Ne bih rekao! Pravi motivi za ovaj rat su potpuno drugačiji. Ukrajina predstavlja prijetnju Rusiji, ali to nije sigurnosna prijetnja. Ukrajina je novi poli- tički model razvoja u toj regiji i to je bila prava prijetnja. Održala je niz nevjerojatno slobodnih i poštenih izbora, a izborna pobjeda Volo- dimira Zelenskog sjajan je primjer njihove učinkovitosti. Zelenski je bio politički autsajder, bivši komičar, koji je obećao da će biti Sluga naroda, kako je nazvana televizijska serija u kojoj je glumio. Na tim izborima, oko dvije trećine parlamentarnih zastupnika izgubilo je svoja mjesta, zbog toga što je Ukrajina bila umorna i zgađena nad korum- piranom elitom koja je upravljala zemljom. To ipak nije bilo rješenje svih problema, ali pokazalo se da su se glasači opredijelili na pravi demokratski način.

Ukrajina je slobodna zemlja. Narod je mogao reći što misli o vladi, korupciji i oligarsima na vlasti. Usporedimo ovo s Rusijom. Ako ste na bilo koji način kritični prema ratu koji se sada vodi, počinili ste kazneno djelo. Novinari i obični ljudi završili su u zatvoru. A to je pri- jetnja koju Putin vidi u ukrajinskom sustavu. Nadalje, on želi pripojiti 40 milijuna ukrajinskih stanovnika ruskoj populaciji od 140 milijuna. Putinovi motivi bili su bjelodani prije početka ovog rata.  Na  pri- mjer, prošlog je ljeta napisao dulji tekst, u kojem je rekao da su Rusi   i Ukrajinci jedan narod. Uoči rata, u veljači, održao je dugi govor u kojem je objasnio da je Ukrajina umjetna tvorevina – za njega to nije prava zemlja i on vjeruje da bi trebala biti u sastavu Rusije. Njegovi  su uzori Katarina Velika, koja je pripojila Krim, i Petar Veliki, koji je konsolidirao rusko carstvo.

Njegovo viđenje potpuno je suprotno viđenju ukrajinskog naroda koji je razvio jasan nacionalni identitet. Točno je da su kulturno Ukra- jinci i Rusi vrlo slični. Većina Ukrajinaca govori ruski, jela su slična, pravoslavlje je slično u obje zemlje. Međutim, ipak postoji drugačiji nacionalni identitet, jednim dijelom izgrađen je na ukrajinskom jeziku i zasebnoj ukrajinskoj tradiciji, a za mnoge je povezan sa željom da žive u slobodnoj zemlji. Njihova verzija kulture obuhvaća političke institucije zbog kojih je Ukrajina liberalna demokracija.

BERNSTEIN: Mnogi su bili iznenađeni kad ste u ožujku ove godine rekli da Rusija srlja u teški poraz u Ukrajini. A krajem travnja do datno ste istaknuli to stajalište, rekavši da će Ukrajina naposljetku protjerati Ruse sa teritorija koje sada kontroliraju. Zbog čega ste bili toliko uvjereni u poraz Rusije i što mislite sada, krajem ožujka 2022.?

FUKUYAMA: Moj tadašnji optimizam temeljio se na praćenju rata. Razlika u moralu između Ukrajinaca i Rusa bila je nevjerojatna. Od izbijanja rata, stotine tisuća Rusa napustilo je Rusiju. Nisu htjeli služiti u vojsci i nisu htjeli podržavati Putinov režim. A to je posebno točno za mlade Ruse. S druge strane, oko dvjesto pedeset tisuća Ukrajinaca koji žive diljem Europe, vratilo se da se bore za svoju zemlju.

Ruska vojna oprema nije dobro održavana, zbog toga što je novac za održavanje pokraden u korupciji. Vojnici koji su zarobljeni na počet- ku rata rekli su da im nije objašnjeno da kreću u invaziju Ukrajine. Mislili se da se radi o vojnim manevrima. Vojni vrh u Rusiji i čitav strateški plan zasnovan je na nerealnoj pretpostavci da Ukrajinci žele da ih se oslobodi i da će se dobrovoljno priključiti Rusiji. Rusi su se zaprepastili kad nijedan Ukrajinac nije prešao na njihovu stranu.

Rusi su vrlo loše isplanirali ovu invaziju, a to ukazuje na slabosti njihovog autoritarnog oblika vlasti. Sve naredbe stižu iz Moskve, a zapovjednici nižeg ranga najčešće ne pokazuju nikakvu inicijativu. Poginulo je desetak visokih ruskih mornaričkih zapovjednika, dijelom zbog toga što su niži časnici nisu mogli povjerovati da su najviše časni- ke poslali u operacije na prvu crtu bojišnice.

NATO je obučavao ukrajinsku vojsku, koja je mnogo više decentra- lizirana. Zbog svega toga, pomislio sam da Rusija, usprkos brojčanoj premoći, neće dobro proći, a taj se dojam pojačao kad su Ukrajinci otjerali ruske trupe iz područja oko Kijeva, a nedavno i iz područja oko Harkiva, drugog po veličini grada u Ukrajini.

Međutim, nakon toga došlo je do promjene. Rat se usporio, Rusi  su svoje snage koncentrirali na uskoj bojišnici u Donbasu i učvrstili položaje u južnoj Ukrajini, zato jer vjeruju da će Ukrajini onemogućiti pristup Crnom moru. Jasno je da je Rusija oslabljena. Uništena je go- tovo trećina golemih invazijskih snaga koje su u Rusiji mobilizirane  za ovaj rat. Izgubili su 3.000 oklopnih vozila, njihovi gubitci popeli  su se na pedeset do šezdeset tisuća ranjenih ili poginulih. Zelenski kaže da dnevno gube pedeset do stotinu vojnika, a to je vrlo visoka brojka. Možda će se ovaj sukob pretvoriti u rovovski rat kao u Prvom svjetskom ratu, u kojem ni jedna ni druga strana nije mogla ostvari-    ti značajniju premoć. Možda griješim tvrdeći da će Ukrajina otjerati Ruse, ali još je prerano.

BERNSTEIN: Koliko je po vama ozbiljna Putinova prijetnja o ko rištenju kemijskog, biološkog, pa čak i nuklearnog oružja? Neki kažu da će s povećanjem gubitaka on zacijelo posegnuti za nečim potpuno neočekivanim i užasnim.

FUKUYAMA: Putin nije izravno zaprijetio na taj način, samo je go- vorio o svom nuklearnom arsenalu kako bi druge podsjetio da je Rusija također velesila. Oni koji su iznijeli takve prijetnje samo su brbljali   na ruskoj televiziji i potpuno su neodgovorni. Postoji međunarodna norma o suzdržavanju od prijetnje stanovništvu nuklearnim oružjem, a ti Rusi lupetaju o napadu na Pariz i London, o metama u Sjedinjenim Državama. Ne bih rekao da će netko to učiniti, ali normalizacija ko- rištenja nuklearnog oružja protiv velikih urbanih središta na bilo koji način, krajnje je neodgovorna. Mogućnost da će Rusija upotrijebiti oružje za masovno uništenje još uvijek je neznatna. Nisu zamijećeni koraci prema ostvarivanju te prijetnje, kao što je viši stupanj uzbune   u njihovim nuklearnim snagama ni vađenje projektila iz objekata u kojima su pohranjeni. A to bi trebali učiniti ako se zaista pripremaju da upotrijebe nuklearno oružje.

Osim toga, nakon bilo kakvog posezanja za nuklearnim oružjem, NATO bi se zacijelo izravno uključio u ovaj rat. A to bi bilo grozno za Ruse, čak i ako zapad ne odgovori nuklearnim napadom. Zbog toga smatram da ta prijetnja ipak nije tako velika kao što neki govore.

BERNSTEIN: Što će se dogoditi ako Rusija bude poražena u ovom ratu, bez obzira kako shvaćamo »poraz«? Hoće li Putin opstati? Mora li se njega potući do nogu ili samo odgurati dalje prema isto ku, kao što ste predložili? Što bi se općenito dogodilo u Rusiji? Što nam ovaj rat govori o Rusiji kao državi?

FUKUYAMA: To zapravo nitko ne zna, ali mislim da Putina s vlasti nikad neće zbaciti neka »obojena revolucija« ni spontane demon- stracije. Koliko možemo razabrati iz anketa provedenih u Rusiji na ograničenom uzorku, ova je invazija očekivano proizvela veliku na- cionalističku podršku u ruskom narodu. Ako postoji prijetnja, ona bi došla od vojske, domaćih obavještajnih službi i drugih tzv. moćnih mi- nistarstava, ako odluče da je Putin postao suvišan i da je, zbog sankcija, zemlji natovario grdne nevolje. Putina bi tada jedino mogli svrgnuti s vlasti u tajnoj uroti, kao kad su 1964. otjerali Nikitu Hruščova, a za to biste tek naknadno saznali.

Rusija po mnogo čemu još uvijek živi u devetnaestom stoljeću. Ona je još uvijek kolonijalna sila. Nažalost, zbog nečega u načinu na koji  je razvijen ruski nacionalni identitet, mnogi Rusi smatraju da ne mogu biti autentični Rusi ako ne dominiraju nad slabijim zemljama na svojoj periferiji. A to je bila osnova za dobar dio ruske vanjske politike na- kon 1991. Putin je osobno rekao da je slom bivšeg Sovjetskog Saveza najveća tragedija u dvadesetom stoljeću, a govorio je u ime mnogih Rusa. Oni vjeruju da su zaslužili da budu veliko carstvo sa kolonijal- nim posjedima, jer to zapravo znači biti Rus.

BERNSTEIN: Prije ovog rata mnogi su, pogotovo u Rusiji i Kini, govorili da zapad propada, da se demokracije više neće boriti za svoje vrijednosti, da Zapad neće obraniti liberalni svjetski pore dak ni međunarodni sustav. Međutim, reakcije na rusku invaziju i posljedična razaranja vrlo često ukazuju na osnaživanje Zapada, NATOa i demokratskih vrijednosti u kritičnim zapadnim zemljama. Kako to shvaćate, koliko je to bilo važno i hoće li se održati?

FUKUYAMA: Jedinstvo NATO-a u odgovoru na ovu invaziju bilo je fantastično. Kao prvo, radilo se o razmjerima kršenja suvereniteta Ukrajine. Ovo nije sukob u kojem složenu, nijansiranu pravdu i ne- pravdu imamo na obje strane. Ova otvorena agresija zapanjila je mno- ge ljude, a posebno u NATO zemljama koje su konkretno ugrožene ruskom silom.

Najupečatljivija promjena bila je u Njemačkoj, gdje je Olaf Scholtz, novi kancelar, najavio udvostručenje njemačkog obrambenog prora- čuna i završetak razdoblja koje je potrajalo 40 godina u kojem su Ni- jemci imali posebnu obavezu da otvore vrata Rusiji i uključe je u širi europski sigurnosni kontekst. Bivši kancelar Gerhard Schroeder bio je jedan od najvećih zagovornika plinovoda Nord Stream 2, s kojim bi  se udvostručio dotok ruskog prirodnog plina u Njemačku, dakle udvo- stručila bi se ovisnost Njemačke o Rusiji. Sve zemlje članice NATO-a, pa i Njemačka, odmah su se iskazale poslavši oružje i opremu u Ukrajinu. Hoće li ovo jedinstvo potrajati? Postojeće jedinstvo NATO-a  za- cijelo se u produljenom ratu neće održati, neke stare podjele opet će  se pojaviti. Pukotine se već naziru. Predsjednik Macron sada govori    o nužnosti obustave oružanog sukoba. U Sjedinjenim Državama, ne- davno je u jednoj kolumni u New York Timesu rečeno da bi Ukrajina trebala pristati na ustupke kako bi se sklopio mirovni sporazum. Čini se da Talijani to podržavaju.

Ako ovaj rat zapne u krvavoj i skupoj pat poziciji, onda će se ras- pasti jedinstvo NATO-a i sve veći broj ljudi zalagat će se za pristajanje na ustupke kako bi se sklopio sporazum o okončanju sukoba. Ovi će se pozivi povući u drugi plan ako se Ukrajinci opet žestoko odupru i počnu tjerati Ruse iz okupiranih područja. Onda će biti potreban trajan konsenzus u vezi s potrebom za naoružavanjem Ukrajine sve dok ne povrate izgubljena područja.

BERNSTEIN: Promjena u njemačkoj politici bila je fantastična. Premda sam u nekoliko komentara čitala da iako govore o golemoj količini oružja koje će poslati u Ukrajinu, dostavljeno je mnogo manje oružja, a njihovo je doprinos mnogo manji u usporedbi sa manjim zemljama koje su bliže ovom sukobu. Što se vama čini?

FUKUYAMA: To je točno. Mislim da je otpor još uvijek velik, po- gotovo na lijevom krilu Socijaldemokratske stranke, gdje se mnogi drže zastarjelih koncepcija o prilagođavaju Rusije i njenom uvođenju u europsku obitelj nacija.

Oni sporije od drugih zemalja isporučuju oružje, a ipak nisu odbili. Bolje ikad nego nikad, pa će se naposljetku i oni iskazati. Nevolja je   u tome da ne znamo hoće li to ubrzo učiniti kako bi utjecali na ishod rata. Ukrajincima je potrebno dalekometno topništvo i drugi obrambe- ni sustavi koji nisu isporučeni. To je borba.

BERNSTEIN: Što mislite o reakciji Sjedinjenih Država i predsjed nika Bidena?

FUKUYAMA: Biden je vrlo dobro postupio. Sjedinjene Države od- lučno su podržale Ukrajinu, premda nisu izravno uključene i jasno je da ne žele ratovati sa Rusijom.

Amerikanci su se također potrudili da povećaju izvoz prirodnog plina sa srednjeg istoka i iz Sjedinjenih Država kako bi se nadoknadili gubitci zbog predviđene obustave prirodnog plina iz Rusije. Europlja- ni ovise o ruskom plinu, pa se još uvijek dovijaju kako da smanje tu ovisnost.

Izvoz poljoprivrednih proizvoda je područje koje je u zadnje vri- jeme ostalo zapostavljeno. Rusija i Ukrajina bile su prije ovog rata najveće izvoznice žita, a Rusi su namjerno blokirali ukrajinske pomor- ske rute za izvoz te robe. Narodi u supsaharskoj Africi, na srednjem istoku, u južnoj Aziji, ovise o tom izvozu žita, pa je onda, na primjer, cijena kruha koja je zbog pandemije Covida-19 već bila visoka, naglo porasla na čitavom srednjem istoku. Mislim da se vrlo uvjerljivo mo- žemo založiti da se pod nadzorom UN-a otvore blokirane pomorske rute, uz uvjet da se to odnosi na komercijalna plovila u međunarodnim vodama.

BERNSTEIN: Rekli ste da su šire implikacije ove invazije već naudi le autokratima i desničarskim populistima diljem svijeta. Možete li pojasniti zbog čega ste to rekli i što mislite kako će se ta situacija odvijati?

FUKUYAMA: Putin je u središtu međunarodne mreže populističkih nacionalista, od Viktora Orbana u Mađarskoj, Marine Le Pen i Erica Zemmoura u Francuskoj do Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama, i drugdje. Postoji duboka veza između Putina i drugih populista. Na primjer, Donald Trump je na početku rata rekao da je Putin genijalac. Rekao je: »Putin je naredio da dva područja u Ukrajini moraju biti neo- visna i nitko ga ne može spriječiti. Kad bih barem nešto slično mogao učiniti na našoj južnoj granici.« Ova težnja za nesputanim autoritetom i čvrstom rukom zajednička je populistima diljem svijeta. Oni su po- bijedili na demokratskim izborima, ali ne žele da ih sputavaju sudovi, zakonodavna tijela, mediji i kritičari. Putin ima sva tri svojstva i zbog toga je privukao mnoge populiste.

Dakle, ako se pokaže da zbog Putinove čvrste ruke nacija trpi velike nedaće, a to je na neki način već na djelu, onda će model diktature koji on predstavlja biti manje privlačan.

Ljudi bi isto tako trebali pogledati što se događa na drugoj strani svi- jeta. U Kini, vlasti provode apsolutne mjere za suzbijanje Covida-19, za koje bih rekao da su sulude. Nekoliko tjedana bila je na snazi zabra- na kretanja za dvadeset pet milijuna stanovnika Šangaja, a to je okrutno i nanijelo je goleme ekonomske štete. Razdvajaju djecu od roditelja, onemogućena je liječnička skrb. A uzrok je sličan kao i u Rusiji u ve- zi s donošenjem odluke o ratu. Na vrhu je vođa i u njega se ne smije posumnjati. Nemam pojma o čemu razmišlja Xi Jinping, ali očito je odlučio provesti strategiju o nultoj stopi Covida, a sada ne želi priznati, kao što su priznali u Australiji i na Novom Zelandu, da ta strategija nije uspješna i da bi možda trebalo uvesti neke druge mjere.

Autoritarne vođe ukazali su zadnjih godina na brojne greške u de- mokraciji, a katkad su bili u pravu. Međutim, sada je potpuno jasno  da postoje autoritarne greške zbog kojih narod snosi velike posljedice. Stoga će možda doći do promjene u shvaćanju koja je vrsta političkog sustava dugoročno pouzdanija.

BERNSTEIN: Nadajmo se. U časopisu The Economist pročitala sam da dok je u središtu pažnje bio Šangaj i ekstremne zabrane kretanja u tom gradu, u drugim je gradovima na sličan način zabra njeno kretanje za više od 350 milijuna ljudi. Možemo li nešto više reći o Kini? Koje je lekcije po vama Kina mogla do sada naučiti iz ruske invazije?

FUKUYAMA: Neki smatraju da su Kinezi pametniji i oprezniji od Rusa. Putin prihvaća velike rizike. Kinezi ne vole riskirati. Oni se  drže dugoročnog stajališta da uvijek treba pričekati. Kinezi su zaci- jelo zatečeni događajima u Ukrajini. Njihovi ruski saveznici strašno  su zabrljali i nije dobro da ih povezuju s takvim neuspjehom. Također su zabrinuti zbog posljedica dodatnih sankcija ako se stekne dojam   da previše podržavaju Rusiju u kontekstu kupovine njihovih izvoznih proizvoda i druge ekonomske suradnje. Međutim, nisu otvoreno raskinuli s Rusijom i još uvijek podržavaju rusko stajalište. Ove dvije autoritarne zemlje još uvijek su saveznice.

BERNSTEIN: A Tajvan? Za Kineze je zacijelo uspjeh Ukrajine, koji je fantastičan, bio vrlo znakovit.

FUKUYAMA: Točno je da Kina želi vratiti Tajvan  u svoje okrilje  i rekli su da će to ostvariti vojnim metodama ako bude potrebno. Za sada, nitko na Tajvanu ne uzima ozbiljno prijetnju o kineskoj invaziji. Ruska je invazija bitna jer je ipak uzdrmala takvu samouvjerenost i pokazala da velike sile to mogu učiniti. Ali, vidjet ćemo hoće li to uz- rokovati konkretne promjene u ponašanju Tajvana i njegovoj obram- benoj politici.

BERNSTEIN: U Južnoj Africi često čujem ovaj prigovor: »Zbog čega je svijetu taj sukob važniji od ratova u drugim područjima svijeta, a posebno u Africi?« Radi li se o rasizmu ili su rizici i glo balne implikacije tog rata mnogo veće? Što biste im odgovorili?

FUKUYAMA: Moj odgovorio imao bi dva dijela. Prvo, moralni ulozi u invaziji na Ukrajinu mnogu su jasniji nego u drugim sukobi- ma. Miroljubiva demokracija koja ne predstavlja nikakvu prijetnju svom susjedu izložena je golemoj vojnoj agresiji preko opće priznate međunarodne granice. Mnogi sukobi u Africi drugačije su vrste. Nige- rija nikad nije donijela odluku da kreće u osvajanje Benina, Togoa ili neke druge susjedne zemlje. Mnogi sukobi u Africi bili su građanski ratovi, kao što je sukob u Demokratskoj Republici Kongo, a to je ne- vjerojatno kompliciran interni rat u kojem je pravda i nepravda daleko nejasnija ako se usporedi s ruskom invazijom Ukrajine. Ne kažem da u supsaharskoj Africi nije bilo sukoba koji imaju neki stupanj moralne jasnoće. Jedan je primjer genocid počinjen 1990-ih u Ruandi, a to je bio ogroman moralni neuspjeh Zapada jer nije interve- nirao. Promatrači situacije u toj zemlji trebali su znati što se događa i zatražiti slanje mirovnih trupa, uz podršku zapadnog svijeta i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Dakle, rekao bih da bi Zapad morao pažljivije pratiti sukobe na dru- gim stranama svijeta, ali brutalnost postupanja Rusije je bez presedana i ne može se usporediti s drugim svjetskim sukobima.

BERNSTEIN: Sada dolazimo do Ujedinjenih naroda. Rekli ste da je ruska invazija dokaz o beskorisnosti Vijeća sigurnosti. Jeste li onda bili iznenađeni kad su prilikom glasanja o ruskoj invaziji na Općoj skupštini mnoge zemlje bile suzdržane, uključivši demokrat ske zemlje u razvoju?

FUKUYAMA: Nije me iznenadila inertnost Vijeća sigurnosti. Stalne članice Vijeća sigurnosti su velike sile koje su bitno drugačije, pa ako svima date pravo veta, Vijeće nikad neće intervenirati u sukobima u koje su one uključene. To je dugoročni problem Vijeća sigurnosti, a ne bih rekao da ga je moguće razriješiti.

Razočarava, premda ne iznenađuje, što se neke demokratske zemlje u Ujedinjenim narodima, koje nisu članice Vijeća sigurnosti, nisu odlučnije usprotivile. Južna Afrika i Indija su dvije od tih zemalja. Obrana globalne demokracije nikad nije bila bitna za nacionalni iden- titet mnogih demokracija širom svijeta kao što je za Sjedinjene Države ili neke dijelove Europe. A postoje i ekonomski interesi za obranu tog načela.

Međutim, potrebno je ukazati na užasnu izjavu kenijskog predstav- nika na početku ovog rata. Rekao je da mi u Africi imamo etničke sku- pine čiji pripadnici žive s obje strane međunarodnih granica, pa ako to uzmemo kao povod za napad na susjedne zemlje, onda u Africi nikad neće biti mira. A to nas dovodi do drugog razloga zbog čega se zemlje diljem svijeta žele suprotstaviti ovom djelovanju Rusije. Ako dopustite zemljama da na taj način naruše suverenitet drugog naroda, na svijetu nikad neće biti mira. Znam da mnogi spominju invaziju Sjedinjenih Država na Irak, i u pravu su. Mislim da je to bila golema pogreška u američkoj vanjskoj politici. To se nije trebalo dogoditi. Nažalost, s time je uspostavljen presedan za napad jedne velesile na manju zemlju, pa ćemo se zbog toga još dugo gorko kajati.

BERNSTEIN: Objavili ste novu knjigu, Liberalizam i njegovo neza- dovoljstvo. Opsegom nevelika, sadržava briljantne i elegantne ana lize središnjih koncepcija liberalizma. Svima je toplo preporučam. Na kraju, možete li nešto reći u svojoj novoj knjizi?

FUKUYAMA: Ta je knjiga obrana klasičnog liberalizma, a za mene je to onaj sustav koji je posvećen zaštiti prava pojedinaca, ograničenju moći vlade i jamči vladavinu prava. Ne mora biti povezan s nekim konkretnim ekonomskim modelom. U Sjedinjenim Državama riječ liberalizam povezuje se s politikom lijevog centra, a u Europi se po- vezuje s politikom desnog centra. A zapravo je primjenjiv na široki krug zemalja koje imaju snažno pravosuđe i ustave za kontrolu izvršne vlasti. Usko je povezan s drugim bitnim fenomenima, kao što je vjerovanje da nam shvaćanje objektivnog svijeta izvan naše subjektivne svijesti pomaže da manipuliramo s prirodom, a zadnjih godina izložen je napadima desnice kao i ljevice. S tom se knjigom želi ljude podsje- titi zbog čega je bolje živjeti u liberalnom društvu nego u onom koje  je zatvoreno, autoritarno i neliberalno.

BERNSTEIN: A to je, po mnogo čemu, ono za što se Ukrajinci sada bore.

FUKUYAMA: Tako je!

26, svibnja 2022.

S engleskog preveo Miloš Đurđević

Imperijalni sindrom i njegov utjecaj na ruski nacionalizam*

EMIL PAIN**

Kako objasniti trajnu prisutnost imperijalnog naslijeđa u političkom životu Rusije i njegov utjecaj na ruski nacionalizam? S time se bavim više od deset godina. Kombinacija ruskog nacionalizma i imperijalne svijesti pospješuju razvoj jednog posebnog fenomena u Rusiji, koji se može nazvati »imperijalni nacionalizam«. Ovaj termin možda zvuči čudno, barem za one iz zapadnjačke sveučilišne tradicije naviknute da nacionalizam analiziraju kao jedan od čimbenika koji se sukobljava s imperijima, kao čimbenik koji sudjeluje u uništavanju imperijalnog sustava. Međutim, u ruskom kontekstu, imperijalni nacionalizam koji podupire imperijalne težnje zaista postoji, a pojavio se u više navrata

• nedavno se smjelo manifestirao nakon što je Ruska Federacija 2014. pripojila Krim. Drugo desetljeće 2000-ih započelo je s političkim događajima koji su, za mnoge, pretkazali zamjenu imperijalnog na- cionalizma s jednim novim (za Rusiju) antiimperijalističkim ruskim nacionalizmom. Ove su nade porasle s usponom pokreta demokratske opozicije i sudjelovanjem ruskih nacionalista u političkim prosvje- dima, koji su započeli u prosincu 2011. Posljedični poraz tog novog, protuvladinog, antisovjetskog ruskog nacionalizma, još jednom je potaknuo promišljanje razloga za stabilnost imperijalne komponen-   te u ruskom nacionalizmu, zapravo u čitavom suvremenom ruskom društvu.
• Ovaj je tekst napisan za projekt Neoruss i nastavlja se na niz tekstova u velikom, zajedničkom istraživanju obavljenom 2012. – 2014. U tom istraživanju sudjelovale   su kolege, postdiplomci i studenti Sveučilišta za nacionalno istraživanje – Visoke ekonomske škole u Moskvi pod mojim mentorstvom, uz akademsku pomoć Galine Nikiporets-Takigawe (Sveučilište Cambridge University, UK).

** Ruski politolog i etnograf (Kijev 1948.), profesor na Nacionalnom istraživačkom sveučilištu – Visokoj ekonomskoj školi u Moskvi i direktor Centra za etnopolitičke studije. Negdašnji savjetnik ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, stručnjak za etničke probleme.

 

Ovdje se bavim nekim temeljnim teorijskim problemima koje su postavili znanstvenici kao što su Sergei Gavrov, Alexander Motyl, Dominic Lieven, Mark Beissinger i Egor Gaidar. To su prije svega pitanja o suštini imperija i razlozima reprodukcije odnosno očuvanja nekih imperijalnih obilježja u politici postsovjetske Rusije od početka ovog tisućljeća. Ovdje predlažem jedan novi teorijski konstrukt – »imperijalni sindrom«. Najviše ću se baviti posebnim obilježjima evo- lucije ideje o naciji i nacionalizmu u Rusiji, od kraja osamnaestog do početka dvadeset prvog stoljeća. Zbog čega se europska ideja o naciji, koja se u Rusiji pojavila pod utjecajem Francuske revolucije, kasnije pretvorila u protuzapadnjačku koncepciju imperijalnog nacionaliz- ma? Također pitam zbog čega se taj novi, protuimperijalistički ruski nacionalizam, naposljetku pokazao vrlo slabim, kao što se vidjelo na- kon pripajanja Krima 2014. Na kraju analiziram političke perspektive ruskog nacionalizma.

Nacija i nacionalizam u Rusiji: evolucija jedne ideje

Termin  »imperijalni nacionalizam« možda zvuči čudno jer  se, u teoriji politike, imperij i nacija uzimaju kao krajnje suprotnosti: država-nacija temelji se na načelu narodnog (u smislu nacionalnog) suvereniteta, a imperijalni tip države počiva na suverenitetu vlada-    ra. Međutim, u Rusiji nacija je dugo građena u potpuno drugačijem okviru, kao sinonim za etničku zajednicu, pa je ruski nacionalizam označavao organizirane skupine koje razglašavaju ideje o nacionalnom egoizmu, ksenofobiji i šovinizmu velike sile. Ovo shvaćanje razvijeno u Rusiji nakon sredine devetnaestog stoljeća, uglavnom se temelji na mišljenju Vladimira Solovjova. U polemici sa kasnijim slavenofilima početkom dvadesetog stoljeća, ovaj je filozof, toliko uvažen da su ga nazvali »Puškinom ruske filozofije«, izložio svoja ekstremno negativ- na stajališta ne samo u vezi novorođenog ruskog nacionalizma nego i ideje o »naciji« kao takvoj. Za Solovjova je već i »načelo nacionalno- sti«, kao »najniže načelo«, manifestacija »reakcije« protiv »racional- nog toka povijesti«, »retrogradno kretanje«, a nacionalizam (odnosno etnički nacionalizam), koji brani ovo načelo, duboko je negativan i destruktivan fenomen. Nadalje, on smatra da se nacionalizam pojavio kao rezultat težnji pojedinih naroda da se istaknu, suprotstave drugim narodima, da se izdvoje od drugih. Solovjov je bio uvjeren da se »u  toj težnji pozitivna snaga nacionalnog karaktera (narodnost) pretvara  u negativnu snagu nacionalizma«. Međutim, etnička tumačenja nacije i nacionalizma nisu oduvijek dominirala u Rusiji. Druga shvaćanja pojavila su se gotovo jedno stoljeće ranije. Ruska elita upoznala je koncepciju o građanskoj naciji kako je bila napisana 1798. godine u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina krajem osamnaestog stoljeća, odmah nakon Francuske. U tom shvaća- nju, nacija je zajednica koja je iznad staleža ili klasa, ovlaštena je da bira svoje predstavnike i iz sebe crpi svoj suverenitet (»suverenitet naroda«). Plemenitaški revolucionari, kasnije nazvani »dekabristi« po ustanku 14. prosinca 1825., branili su ovu ideju u raznim oblicima, zahtijevajući ograničenje autokracije u Rusiji. Budući car Aleksandar

1797. (tada prestolonasljednik) upotrijebio ju je na taj način 1797. godine kad je objavio da će Rusija dobiti ustav kad on postane car, a »narod će birati svoje predstavnike«. Međutim, politički događaji koji su se odvili od 1790. do 1830. korjenito su promijenili stajalište elite o sušti- ni nacije i pojmu »nacija«. Ako je Aleksandar I. zasjeo na prijestolje   s namjerom da Rusiji dadne ustav odozgo kako bi izbjegao revoluciju odozdo, onda je njegov nasljednik Nikolaj II. započeo vladavinu upra- vo pod pritiskom revolucije koju je njegov stariji brat bezuspješno ka- nio spriječiti. Nadalje, revolucionari dekabristi zahtijevali su ustav u kojem će se proklamirati suverenitet naroda i njegovih zastupnika. Za cara, bilo je nepojmljivo prihvatiti zahtjeve pogubljenih pobunjenika. Kao što je zamijetio povjesničar Aleksej Miller:

Nakon pobune dekabrista i poljskog ustanka 1830. – 1831., bivši diskurs o naciji i nacionalnom zastupanju kao poželjnom premda teško ostvarivom cilju, u službenim je krugovima istisnulo odba- civanje ustava, a nacionalno zastupanje shvaćeno je kao načelno neprikladno za Rusiju.

Nakon toga, pojam »nacija« podvrgnut je cenzuri, prije svega zbog toga što ga je pismena javnost u mislima uvijek povezivala sa nacio- nalnim zastupanjem. Uklonjen je i nadomješten drugim sličnim, kvazi pojmovima, pa je najviše zbog toga naposljetku nestao.

Kad je 1833. stupio na dužnost, ministar obrazovanja Sergej Uvarov razglasio je krilaticu koja je postala glasovita: »Pravoslavlje, autokra- cija, nacionalnost.« Ova je trijada smišljena kao antiteza »slobodi, jed- nakosti, bratstvu« Francuske revolucije, koja je za ruske konzervativce početkom devetnaestog stoljeća bila nerazumljiva ruskom narodu, zbog njihovog »posebnog duha« odanosti pravoslavlju i autokraciji. Najvažnija novotarija u Uvarovljevoj krilatici bila je koncepcija nacio- nalnosti, ili narodnosti, po kojoj je nazvana čitava doktrina, »službena narodnost«. A to je prije svega shvaćeno kao odanost Rusije njenoj tradiciji i izvornom putu, suprotno zapadnjačkom modelu (suvremena analogija je koncepcija o »posebnom putu Rusije«). U kontekstu ove doktrine, ideja o »naciji« shvaćena je kao manifestacija »slobodnog mišljenja« i »buntovništva«, a njoj je posebno suprotna koncepcija o narodnosti. Prvo, narodnost je identificirana kao ruski pojam, suprotan stranoj natsiiji, »naciji«. Drugo, kao koncepcija lišena je svih demo- kratskih konotacija ili veza sa nacionalnim zastupanjem: štoviše, ona odražava paternalističku ideju o skrbi vladara za svoje podanike. Vla- dar je otac naroda, a njegova odana djeca pobožno štuju svog autokrat- skog oca. To su ključne zamisli doktrine o »službenoj nacionalnosti«. Osim narodnosti, natsionalnost je drugi pojam koji je dopušten u cenzuri, pa se 1830-ih koristio kao zamjena za pobunjenički pojam »nacija«. Grof Petr Valujev, koji je 1860-ih postao ministar policije, krajem 1830-ih zalazi u intelektualne krugove i piše filozofske tek- stove. U jednom od tih tekstova, »Mislima o nacionalnosti«, opisao   je zbog čega je nužno pojam »nacija«, kao posebno politiziranu ka- tegoriju, zamijeniti s koncepcijom o natsionalnosti (francuski natio nalité). Ovo drugo objasnio je kao autentičnu rusku koncepciju, koja ukazuje na posebnost u kulturi i narodnim običajima i shvaćena je   kao što se danas definira »etnička zajednica« – kao skupina ljudi po- vezanih idejama o zajedničkom porijeklu koja ima svoje posebno ime (etnonim).

Premda je građansko tumačenje koncepcije »nacije« naposljetku potpuno istisnuto, jezično se zadržalo gotovo sedamdeset godina. Novo, isključivo etničko tumačenje tog pojma, u ruskom političkom rječniku pojavilo se tek sredinom 1860-ih. Posebno negativne kono- tacije imalo je u frazi »nacionalno pitanje«, koja je bila povezana s viđenjem prijetnje od nacionalnog separatizma u Poljskoj i Ukrajini.  U narednim desetljećima ruske povijesti, nacionalni problem poprimio je etničke boje, pa se sve češće tumačio iz esencijalističke perspektive, kao odabir karakteristika koje su sudbinski dane određenim narodima (»etnički narodi«). Od kraja 1890-ih ruski slavenofili u raspravama sa zapadnjacima razvijaju Uvarovljevu zamisao o temeljnim, vječnim i unaprijed zadanim razlikama između ruskog naroda i nacija na zapa- du. Slavenofili kažu da je »ruski narod odbacio breme narodnog za- stupanja i prigrlio vječnu autokratsku monarhiju«. Slavenofili su time 1890-ih odbacili nasljeđe svojih prethodnika, slavenofila iz sredine devetnaestog stoljeća (kao što su Aleksej Homjakov, Konstantin i Ivan Aksakov, Aleksandr Košelev i Jurij Samarin), koji su pobijali doktrinu o »službenoj narodnosti« jer je za njih to bila opresivna kreativna inicijativa (»despotizam koji uništava dušu«, »sustav ugnjetavanja«). Slavenofili s kraja 1890-ih i početkom 1900-ih (Nikolaj Danilevskij, Konstantin Leontjev, Vasilij Rozanov i drugi) razradili su koncepciju  o posebnom putu Rusije. Upravo je ova četa slavenofila počela su- protstavljati posebni nacionalni karakter Rusa (strpljivi, željni istine, spontani, topli, iskreni, širokogrudni i skloni sobornosti – kolektivnom odlučivanju) generičkoj slici o zapadnjačkom mentalitetu. Drugo je shvaćeno kao uvijek i kao takvo samoživo, pohlepno, prijetvorno i hladno škrto. Ovi kasniji slavenofili sputali su koncepciju nacije, kao etničkog fenomena vječno upisanog u tijelo ruskog naroda, kako bi očuvali autokraciju i imperijalnu moć.

U tom krugu kasnih slavenofila pojavio se ideološki pokret čiji su pobornici sebe shvaćali kao »ruske nacionaliste«, a njih su kao takve definirali izvanjski promatrači. Po mišljenju ovog autora, nekoliko glavnih generičkih obilježja ruskog nacionalizma zadržalo je svoj značaj od kraja devetnaestog stoljeća do danas:

• esencijalizam – zamisao o postojanju posebnih, vječnih kulturnih kvaliteta ruskog naroda zbog koji su bitno drugačiji od drugih naro- da, a posebno od naroda u zapadnoj Europi. Zapad uvijek funkcio- nira kao konstitutivno »Drugo« glede ruskog nacionalizma;
• defanzivni imperijalni karakter – ruski su nacionalisti od početka služenje autokraciji i očuvanje imperija vidjeli kao ciljeve od vi- talnog značaja u svom političkom djelovanju. Prva legalna stranka ruskih nacionalista koja se pojavila 1905. kao središnju točku svog političkog programa ističe da »Unija ruskog naroda… određuje kao svoju svetu i nepromjenjivu dužnost da pod svaku cijenu osigura da zemlja koju su naši preci platili krvlju zauvijek bude neotuđiv dio ruske države. Svi pokušaji raspačavanja Rusije, bilo kojim sredstvi- ma, bit će odlučno i u potpunosti uklonjeni.«;1
• načelo političke dominacije etničkih Rusa – spajanje koncepcije o zaštiti carstva s reciprocitetnim traženjem preferencijalnih prava koja će se dodijeliti etničkim Rusima u tom carstvu – etničkom ruskom narodu, etničkoj ruskoj naciji: »Rusija Rusima«.

 

1 Vidi program Saveza ruskog naroda, dostupno na http://krotov.info/acts/20/1900/ 1906anti.html (učitano 10. travnja 2015.).

 

Dakle, ideja o naciji prvi put se pojavila u Rusiji krajem osamnae- stog stoljeća i ukazivala je očekivanje revolucionarne promjene kod prosvijećenog dijela stanovništva. Njene prve zagovornike, dekabriste, koji su promicali ideju o naciji kao izvoru ustavnog poretka, onda mo- žemo smatrati »građanskim nacionalistima«. Međutim, dok su ovi prvi ruski »nacionalisti« branili vrijednost narodnog zastupanja, početkom dvadesetog stoljeća nacionalizam se izobličio u vrlo reakcionarnu po- litičku snagu, branio je autokraciju, carsku strukturu Rusije i etničku, vjersku i društvenu nejednakost njenih stanovnika. Nacionalizam te- meljen na ovim načelima koncepcijski je i organizacijski u Ruskom Carstvu uobličen 1900-ih, a zatim je, nakon privremenog embarga      u sovjetskom razdoblju, obnovljen 1990-ih u postsovjetskoj Rusiji, isprva kao politička snaga protiv tada službeno proglašenih ideja o modernizaciji, liberalizmu, federalizmu i toleranciji. Početkom novog tisućljeća, imperijalni nacionalizam postaje politički suputnik ruskih vlasti. Međutim, kao što je već rečeno, u valu grozničavih političkih prosvjeda 2011. – 2012. prepoznatljivi su jasni pokazatelji potpuno novog ruskog nacionalizma.

Uspon i pad »novog« (nacionalno demokratskog) ruskog nacionalizma, 2010. – 2014.

Obilježja ovog današnjeg nacionalizma jasno su pokazana kao u nekom laboratorijskom eksperimentu. Ustvari, mnoga su osmišljena kao suprotnost tradicionalnom ruskom nacionalizmu.

protuimperijalistička priroda novog nacionalizma

Jedan poznati teoretičar »novog« nacionalizma, Konstantin Kirilov, kaže da se prijelaz u ruskom nacionalizmu od imperijalne na nacio- nalnu ideologiju dogodio nedavno: »Za početak, pravi ruski nacionali- zam u biti je nov fenomen. Rekao bih da je nastao u prvom desetljeću 2000-ih«. Ruski nacionalizam osmišljen je kao imperijalni, u pokretu za koji Krilov kaže da je neutemeljeno nazvan ruski nacionalizam, a onda se krajem 1990-ih gotovo »sve svelo na fantazije o tome kako  da ostvarimo imperij«. Nacionalni demokrati odbacili su imperijali- zam, koji se tradicionalno povezuje sa ruskim nacionalistima i izjavili da vjeruju kako je, u političkom kontekstu, dosljedni nacionalizam suprotan imperijalnoj ideologiji, koja ne ustvrđuje suverenitet naroda, već dominaciju suverena. Krilov smatra da je za nacionalizam »država drugorazredna vrijednost. Zemlja postoji zbog naroda, narod ne postoji zbog zemlje«. Odbacivanje koncepcije o imperiju i novo shvaćanje uloge države i društva već je navelo nekolicinu ruskih nacionalista da odbace ne samo imperijalne težnje, već i da podrže autokratski, auto- ritarni model vlasti. »Nakon raspada sovjetske države«, piše Krilov, »sve ideološki posvećene ruske snage bile su na strani komunista. Stoga nisu bile u stanju da ništa drugo naprave osim ‘crveno-smeđe fuzije’«, a to je, za Kirilova, bilo katastrofalno za »Rusku stranku«. On smatra da se danas situacija radikalno promijenila, pa je ojačala ideja da su »nacionalizam i demokracija praktički jedno te isto«.

odbacivanje tradicionalnog etatizma, suprotstavljanje vlastima, zahtijevanje demokracije

Otvoreno suprotstavljanje sadašnjoj ruskoj vladi postalo je ključno obilježje novog ruskog nacionalizma. Gotovo svi ideolozi ruskog na- cionalizma govorili su protiv vlasti: vlasti su optužene za trajnu repre- siju nad ruskim nacionalističkim pokretom i čitavim ruskim narodom, za zanemarivanje problema ruske većine i nevoljkost u suzbijanju priliva useljenika u gradove. Ruski nacionalisti iznijeli su slične prigo- vore vlastima još u SSSR-u, ali u sovjetskom razdoblju ove optužbe nacionalista nisu povezivane sa traženjem demokratizacije. Međutim, krajem prvog desetljeća 2000-ih, pojavili su se znakovi da se napo- sljetku nekoordinirano neraspoloženje u elitnom ruskom nacionalizmu spaja u jednoj struji, pa je na temelju toga stvorena nova vrsta nacio- nalizma: »nacionalna demokracija«. A to je suprotno tradicionalnom i osnovnom ogranku ruskog nacionalizma, »nacionalno imperijalnom«, a katkad se također naziva »nacionalno domoljubni«.

Prvi pokazatelj onoga što će se kasnije nazvati »demokratski zao- kret« u ruskom nacionalizmu bilo je koncipiranje antisovjetske plat- forme u njenom središtu. Jasan je primjer formiranje zasebne anti- sovjetske kolone 2012. u »Ruskom maršu«.2 Nakon toga, mnogi na- cionalistički čelnici u svojim govorima sve češće osuđuju ne samo staljinizam, već i autoritarnost kao političko načelo. Stoga je politika ruskog nacionalnog demokratskog pokreta zauzela središnje mjesto i ubrzo privukla pažnju promatrača. Upravo su njegovi čelnici koji su kao opozicija demonstrirali u Moskvi 2011. – 2013. formirali jezgru nacionalističkog krila pod parolom o »traženju poštenih izbora«. Po-

2 Manifest antisovjetske kolone u »Ruskom maršu« 2012. dostupan na internetskoj stranici Ruske imperijalne unije-poretka http://legitimist.ru/sight/politics/2012/09/ manifest-antisovetskoj-kolonnyi-na.html (učitano 10. travnja 2015.). vjesničarka Elena Galkina pronašla je sljedeće ključne razlike između nacionalnih demokrata i onih koje je nazvala »nacionalni domoljubi«: »Natsdems [nacionalni demokrati]u pravilu vrlo emotivno optužuju sovjetsku Rusiju za uništenje seljaštva i tradicionalne samouprave, kao i za tendenciju da se u nacionalnoj politici potisne ruski etnicitet, za diktat države i za totalitarizam«. Danas se ove optužbe upućuju Rus- koj Federaciji, koja je shvaćena kao izravna nasljednica Sovjetskog Saveza. Čelnici Nacionalne demokratske stranke – Konstantin Krilov, Vladimir Tor, Rostislav Antonov, Aleksandr Hramov i drugi – usvoji- li su ovo stajalište. I Valerij Solovej, čelnik stranke Nova snaga, ima slično stajalište.

Zamisli Egora Prosvirnina razrađene su na križanju nacionalne de- mokracije i suprotnog autokratsko-imperijalnog modela nacionalizma. Prosvirnin je osnivač i aktivni čelnik popularnih nacionalističkih inter- netskih glasila Sputnik i Pogrom3 i jedna od najkontroverznijih figura u ruskoj nacionalističkoj sferi. U programatskim tekstovima obrušio  se na sovjetski komunistički režim, uspoređujući ga sa noćnom tmi- nom (»usred jasnog ruskog dana odjednom se spustila mračna komu- nistička noć«). Posebno je usredotočio na nužne demokratske promje- ne u korist etničkih Rusa: »Naš je ideal ruska nacionalna demokratska vladavina na zakonu temeljene države… i privredni život temeljen na načelima vladavine zakona i slobodnog tržišta«. Zbog svega toga Pro- svirnin je blizak nacionalno demokratskoj struji ruskog nacionalizma. Ali, zbog antiliberalne retorike u većini tekstova objavljenih u Sput niku i Pogromu, s idejama o teritorijalnom revanšizmu i ekspanzio- nizmu, Prosvirnin zastupa ideologiju najvećeg dijela imperijalnih nacionalista.

odbacivanje tradicionalnog protuzapadnjaštva, oponašanje zapadnih modela nacionalizma

Marlene Laruelle pronalazi još jednu specifičnost nacionalnog de- mokratskog pokreta – sustavno pozivanje na iskustvo zapadnjačkih desničarskih stranaka, a posebno u vezi borbe protiv ilegalne migracije i uklapanja ruskih nacionalističkih ideologema u širi europski kontekst. Najdalje su u ugledavanju na zapadnjačke modele nacionalizma otišli ideolozi Nacionalno demokratske alijanse, Aleksej Širopaev i Ilija Lazarenko. Oni ne prokazuju samo sovjetsko razdoblje, već i imperijalno nasljeđe dinastije Romanov. Oni i njihove pristaše traže reviziju po- stojećih federalnih odnosa u ruskoj državi i stvaranje ruske republike unutar nje. Od svih organizacija, jedino je kod Nacionalno demokrat- ske alijanse zamjetan bitan zaokret od etničkog nacionalizma prema građanskom nacionalizmu. Lazarenko je od alijanse javno zatražio da odbaci temeljni uvjet ruskih etničkih nacionalista:

Ni na koji način ne tražimo da se [etnički] Rusi proglase državot- vornom nacijom u Rusiji. Smatramo da Rusija mora slijediti Europ- sku uniju i naposljetku s njom formirati jednu zajednicu. To je zapravo naša jedina opcija za budućnost. Rekao bih da je sve drugo definitivno slijepi put.

Svi spomenuti pojedinci, kao i razna ideološka strujanja nacional- ne demokracije koju zastupaju, mogli bi se svrstati u rubriku »antire- žimski (nesistemnji) nacionalizam«. A to je drugačije od popularnog, dominantnog prorežimskog (sistemnji) nacionalizma zbog znatnog napora antirežimskih nacionalista da se prevlada nostalgija koju veći- na ruskih nacionalista gaji prema sovjetskom razdoblju. U mišljenju etničkih Rusa, sovjetski identitet uvijek je bitno otežavao razvoj etnič- ke ruske svijesti. Čak i u sumrak sovjetskog razdoblja, 1986. godine, 78% Rusa sebe su smatrali »Sovjetima«, a samo 15% izjašnjavaju   se kao »Rusi«. Sovjetska popularna kultura bila je kultura autoritar-  ne svijesti, pa je stoga također suprotna vrijednostima nacionalnih demokrata.

Razlika između tradicionalnih sovjetskih imperijalista i onih koji predstavljaju novo nacionalno demokratsko krilo bila je posebno istak- nuta u zimi 2013. – 2014. u vezi s događajima ukrajinske političke opo- zicije na Majdanu u Kijevu. Znatan dio nacionalnih demokrata podržao je prosvjednike na Majdanu, a najdosljednija je bila Nacionalno demo- kratska alijansa. Jedan od čelnika ove organizacije, Aleksej Širopaev, za događaje u Kijevu rekao je da su »antikolonijalna, demokratska, europska (u kontekstu civilizacijskog vektora) revolucija«. Za njega, svijet je svjedočio kako se jedna europska zemlja oslobađa od azijat- skog imperija. Ruski nacionalisti u Nacionalno demokratskoj stranci opreznije su ocijenili događaje na Majdanu, ali ni oni nisu skrivali pod- ršku, jer je to za njih, prije svega, bio dokaz o velikoj političkoj ulozi etničkih nacionalista u ukrajinskom društvu. Zatim je jedan od čelnika te stranke napisao »Panegirik Majdanu«. Ovi postupci jasno pokazuju da se ruski nacionalni demokrati protive vlastima kao i gomili ruskih nacionalista, za koje je Majdan ekstremno negativan, prozapadnjački pokret.

Međutim, nakon što je Rusija pripojila Krim, ubrzo su se prori- jedili redovi ruske nacionalističke opozicije. Na primjer, Prosvirnin, koji je do tada zajedljivo kritizirao državnu vlast Rusije, otvoreno po- država djelovanje vlade tijekom krize na Krimu i radosno pozdravlja sjedinjenje tog poluotoka s tijelom Rusije. U jednom tekstu na svojoj internetskoj stranici komentirao je promjenu mišljenja: »A činjenica da se Putin, nakon što je deset godina na svakom koraku iznevjeravao interese Rusije, odjednom prisjetio da je Krim ruska zemlja u biti je sjajna… najblaže rečeno, bilo bi čudno kuditi Putina što je počeo ostva- rivati jedan dio našeg programa«.

Od nekolicine malih nacionalističkih skupina koje su se osmjelile i iskazale opozicijske namjere, najupečatljivija je spomenuta Nacional- no demokratska alijansa, koja je uvijek bila u manjini, čak i u prori- jeđenim redovima nacionalnih demokrata. I u najaktivnijem razdoblju nacionalno demokratskog pokreta, njegovi teoretičari su govorili da  će konačan i najteži zadatak biti oslobađanje ruskog nacionalizma od sovjetske imperijalne ideologije. Nakon pripajanja Krima, čini se da  ni nacionalno demokratska elita ruskih nacionalista nije mogla razbiti dominantne sovjetske imperijalne stereotipe.

»Imperijalni sindrom« i kako je aktiviran

U povijesti svijeta imamo razne primjere »obrnutih valova«, odnos- no razdoblja retrogradnog kretanja i političke reakcije. U tom se smislu povijest Rusije, s opetovanim pokušajima modernizacije koje smje- njuju dulja razdoblja političke reakcije, ne može smatrati jedinstve- nom. Aleksej Kara-Murza dobro je opisao taj proces vrtnje u krugu glede ruskih reformi u devetnaestom i dvadesetom stoljeću: reforme započinju s namjerom približavanja civilizaciji zapada, nakon toga reforme »zapinju«, koče ih »troškovi« i postupno poprimaju obilježja pseudo reformi. Naposljetku, na scenu stupaju žestoki zagovornici re- stauracije etatizma i ekstremni nacionalisti nošeni valom nostalgije za bivšom imperijalnom moći, premda samo nominalno, za jedinstvom društva i jasno određenim identitetima.

Zapravo, ova se logika ponavljanja procesa mogla vidjeti u Rusiji počekom dvadeset prvog stoljeća. Razdoblje Mihaila Gorbačova i Bo- risa Jeljcina (kraj 1980-ih – početak 1990-ih) obilježili su ruski napori u približavanju Zapadu, »povratku u obitelj civiliziranih nacija«, kao što je tada rečeno.4 S početkom milenija (i dolaskom na vlast Vladi- mira Putina) zacrtan je novi put: suprotno 1990-ima, kad su Oktobar- ska revolucija 1917., pojava i postojanje Sovjetskog Saveza smatrani katastrofom za Rusiju, propast SSSR-a uzima se kao »najveća geopo- litička katastrofa«.5 U zadnje vrijeme, potpuno je razvidan najvažniji pokazatelj političke stagnacije: pomanjkanje bilo kakve koncepcije u društvu o društvenoj i političkoj budućnosti. A to je prepoznato i u kru- govima bliskim vladinom establišmentu. Na primjer, Valerij Fedorov, ravnatelj Vserossiiskii tsentra izucheniia obshchestvennaia mneniia, izjavio je 2012. da rusku društvenu svijest obilježava »apatija, nered    i kolebljivost«, usmjerenost na osnovno preživljavanje i »katkad pot- puno umjetan« povratak »arhaičnim, patrijarhalnim vrijednostima«, namjerno suprotan vrijednostima modernizacije. Politički događaji 2011. – 2012. bili su napori javnosti »odozdo« da se razbije takva stagnacija, ali ubrzo su ih ugušile ruske vlasti, koje su krenule u protu- napad. Vlasti su zatim u te svrhe iskoristile događaje u Ukrajini s kraja 2013. i početkom 2014. (Majdan). Nakon što se Rusija u proljeće 2014. upetljala u krizu oko Ukrajine, vlasti su od mržnje prema zajedničkom neprijatelju (Majdan/ukrajinski nacionalisti/Zapad) koju su generirali ruski agenti za masovnu propagandu, pokušali stvoriti privid nove po- litičke vizije. Nakon pripajanja Krima situacija se izbistrila – to više nije samo otvorena direktiva da se obrne ishod sloma SSSR-a, već praktični koraci za ostvarivanje ove strategije.

Mnogi su znanstvenici zamijetili da je početkom 2000-ih u Rusiji došlo do takvog političkog zaokreta. Tih su godina moji tekstovi bili među prvima, a ubrzo slijede drugi autori. Mnogi su se istraživači usmjerili na fenomen »imperijalnog nasljeđa« kako bi objasnili naj- noviji prekid u procesu političke modernizacije i neuspjeh demokrat- ske tranzicije u Rusiji. Na primjer, Aleksander Motil piše da najveća prepreka na putu prema demokraciji »Rusije i njenih susjeda nisu loši političari, koji donose glupe odluke, već institucionalni jaram impe- rijalne i totalitarne prošlosti«. Premda se slažem s njim da je utjecaj

4 Ovaj je slogan, u jednoj od inačica, često koristio predsjednik Jeljcin: na primjer 1992. kad je objavljeno da ruski projektili neće biti upereni prema SAD-u, 1993. kad je pot- pisan mirovni sporazum s Poljskom i, naposljetku, u siječnju 1994. kad je predsjednik Clinton posjetio Rusiju, a ruski je lider izjavio da je sukob sa Zapadom imao katastro- falne posljedice za Rusiju i trebalo bi ga jednom zauvijek okončati, a Rusiju vratiti »u obitelj civiliziranih nacija«.

5  25. travnja 2005. u obraćanju Federalnoj skupštini Putin je za slom SSSR-a rekao da  je »najveća geopolitička katastrofa dvadesetog stoljeća«.

»imperijalnog nasljeđa« na suvremeni razvoj Rusije bitan, također bih istaknuo u vezi čega se ne slažemo. Rekao bih da nije logično »loše nasljeđe« suprotstaviti »lošim političarima«, ne samo zbog toga što su postupci tih političara općenito potaknuli obnovu ostataka imperijal- nog nasljeđa. Nadalje, metafora o »nasljeđu« ništa ne govori o njenom sadržaju. Predlažem sljedeća obilježja, u okviru kategorije »imperijal- ni sindrom«, s tri osnovna elementa: imperijalni poredak, imperijalno tijelo i imperijalna svijest.

Imperijalni poredak je politički režim imperija. »Imperij je«, kaže Dominic Lieven, »po definiciji antipod demokracije, suvereniteta naro- da i nacionalnog samoodređenja. Vlast nad mnogim narodima bez nji- hova pristanka – upravo to obilježava sve velike imperije u prošlosti i o tome govore sve razumne definicije ove koncepcije«. Mark Beissinger je vrlo slično protumačio imperij: »Nezakoniti odnosi kontrole jedne političke zajednice nad drugom ili drugima«. I Egor Gaidar smatra da je najvažnija karakteristika imperijalne države njen politički režim: konkretno »imperium – državna moć – dominira u organizaciji sva- kodnevnog života«. Definicija »vlast bez pristanka naroda« ne mora značiti da se ta vlast isključivo temelji na sili: jedino ukazuje na činje- nicu da volja građana i njihovih organizacija, na primjer teritorijalnih zajednica, nisu bitni za funkcioniranje imperijalnog poretka.

Vlast bez pristanka naroda označava suverenitet suverena (latinski imperator) suprotno suverenitetu naroda u državama-nacijama. Dobar pokazatelj imperijalnog poretka je upravljanje pokrajinama neka zem- lje preko zamjenika (satrapi, prokuratori, vojvode). Oduzimanje prava onima koji žive u ruskim pokrajinama da biraju svoje upravitelje, kao što se dogodilo 2004., jedna je metoda za obnovu imperijalnog poretka

• a tu je odluku isključivo donijela mašinerija na vrhu, nije se temeljila na bilo kakvoj demokratskoj proceduri koja pokazuje volju naroda u vezi tih promjena.6 Obnova vlasti pomoću nekakvih perzijskih satrapa ili ruskih vojvoda temeljila se na istom pozivanju na ruske narodne običaje iskorištenom u doba grofa Uvarova i njegovoj koncepciji o

»službenoj narodnosti«.

Imperijalno tijelo je teritorij zemlje, podijeljen na regije koje kultur- no nisu integrirane i koje su sačuvale povijesne tragove kolonijalnog

 

6 U rujnu 2004. predsjednik Putin pokreće promjene u izboru čelnika izvršne vlasti fe- deralnih jedinica, predloživši da se guverneri i čelnici republika imenuju donošenjem odluke u opunomoćenim regionalnim zakonodavnim tijelima na preporuku predsjed- nika, a ne na regionalnim izborima. Nakon Putinova naređenja, vrlo brzo je napisan takav zakon, a usvojen je već u prosincu 2004.

 

osvajanja. To je prije svega vidljivo u većim naseljenim područjima koloniziranih etničkih zajednica, čije elite i dalje upotrebljavaju vlastiti opozicijski diskurs – »Rusija protiv nas« – bez obzira jesu li ti narodi u prošlosti imali svoju državu. Međutim, nisu svi teritoriji u kojima dominiraju etničke manjine dio »imperijalnog tijela« – u njega ulaze i ruske regije: ustvari, sve što je nazvano »subjekt [konstitutivni entitet]Ruske Federacije«. Zapravo, one su lišene političkog subjektiviteta i uklopljene su na temelju administrativne prisile, »vertikalna vlast«,     a ne dobrovoljnim sporazumom i osviještenim interesom za uklapa- njem. Danas je imperijalno načelo održavanja teritorija kanonizirano u ruskoj politici. U godišnjem obraćanju Federalnoj skupštini, Putin je

»održavanje države u golemom prostoru« nazvao tisućljetnim duhov- nim pothvatom Rusije.

Naposljetku imamo imperijalnu svijest. Riječ je o zamršenom sku- pu tradicionalnih stereotipa o narodnoj svijesti, na primjer, samorazu- mijevanje temeljeno na podaništvu (negrađanskoj svijesti), koje čuva stabilne etatističke vrijednosti, priželjkuje »mudrog cara« i »čvrstu ruku« i gaji imperijalne ambicije.

Rekao bih da je elitistička varijanta »imperijalne svijesti« prije svega povezana s geopolitičkim esencijalizmom koji se pojavljuje u dvije međusobno povezane koncepcije: prvo, posebna ruska civilizaci- ja zauvijek je očuvana u »ruskoj duši« i drugo, zapadna civilizacija je trajna prijetnja ruskoj civilizaciji. Ova stara ideja, poznata od početka devetnaestog stoljeća, od sredine 1990-ih opet je prihvaćena u elitnim krugovima, pa su onda došli do istih zaključaka kao i grof Uvarov u devetnaestom stoljeću: za obranu od vanjskih neprijatelja potreban je snažan vladar, imperator. Nakon propasti SSSR-a, u prikazima života u Rusiji i stradanja ruskog naroda sve glasniji je prizvuk užasavanja, čak i kod prosvijećenih i iskrenih ljudi, kao što je ugledni sovjetski povjes- ničar filozofije Arsenij Guljga, koji sada kaže: »Stojimo na rubu pono- ra.« U sovjetskom razdoblju Guljgu su praktički smatrali disidentom, a sada govori o težnji za obnovom imperijalne doktrine o »službenoj narodnosti«. Ideju o temeljnim razlikama između interesa i vrijedno- sti Rusije i zapada i potreba da se oživi imperijalni poredak kako bi   se odgovorilo na prijetnje zapada, dodatno su razradili profesionalni propagandisti kao što je, na primjer, kazališni režiser Sergej Kurginian. Richard Wortman smatra da su samo dva cara iz dinastije Romano- vih, a obojica su imali osobne razloge za mržnju prema zapadnjacima, svoju politiku temeljili na mitološkoj narodnoj jedinstvenosti Rusije, pa su je onda suprotstavili političkim modelima zapada. Riječ je o Ni-

 

kolaju I. nakon dekabrističke pobune i Aleksandru III. nakon što su njegovog oca ubili zapadnjački teroristi. S ovim ne sporimo, jer je ono što se dogodilo u prošlosti jasnije povjesničarima, ali bismo mogli reći da se i Putin, od početka njegove vladavine u Rusiji do danas, pozivao na istu mitologiju. 1999., kad je još uvijek dominirala ideja o »hvata- nju koraka sa Zapadom«, premijer Putin zagovarao je po mnogo čemu drugačiji pristup, istaknuvši jedinstvenost ove zemlje:

Rusija neće tako brzo, ako uopće, postati neka drugorazredna verzija, recimo SAD-a ili Engleske, gdje su liberalne vrijednosti duboko ukorijenjene. Ovdje, država, njene institucije i strukture, oduvijek su imali iznimno važnu ulogu u životu zemlje i naroda… Za Ruse snažna država nije anomalija, već izvor i primarna moti- vacijska snaga promjene.

Putin je to napisao dok je bio podložan Jeljcinu. Kad je postao gla- var države, sve otvorenije je razrađivao ideju o civilizacijskim razli- kama između Rusije i Zapada, navodeći filozofa Ivana Iljina, izravnog nasljednika intelektualne tradicije kasnijih slavenofila. Ove su ideje najrazvidnije u Putinovom programatskom govoru, »Rusija: nacio- nalno pitanje«.

Ne samo što su elementi imperijalnog sindroma povezani, već se međusobno podupiru i funkcioniraju kao preduvjeti za reprodukciju čitave konstrukcije. Spomenut ću samo neke aspekte ove povezanosti:

Prvo, sve dok »imperijalno tijelo« postoji, strahovat će se nad njegovim uništenjem. Ta se bojazan proširila nakon sloma SSSR-a, a sudeći po istraživanju sociologa u VTSIOM-u, većina Rusa još uvijek smatra da je to najvažniji i najbolniji događaj u proteklim godinama. Postojanje narodnih republika u Rusiji podsjetnik je da bi i Rusiju mogla zadesiti sudbina SSSR-a.

Drugo, sve dok postoji strah da će unutrašnji ili vanjski neprija- telji razoriti ili osvojiti imperijalno tijelo, povećava se želja za

»čvrstom rukom« i »mudrim carem«. Ovi stereotipi, s druge strane, koriste se kao osnova za obnovu i učvršćivanje centralizacije, dru- gim riječima, imperijalnog poretka. Konkretno, Putin je uvođenje federalnih oblasti u svibnju 2000. i zatim nužnost smjenjivanja izabranih guvernera imenovanima, temeljio na potrebi da se suzbije separatizam.

Treće, veličina imperijalnog tijela konkretizira ambicije »vele- sile«. Euroazijanisti, a njihove su ideje danas vrlo popularne u Rusiji, kažu da zemlja koja posjeduje najveći teritorij na planeti mora imati posebnu geopolitičku ulogu u svijetu, ne može se odreći statusa Velike zemlje: »Geografija je sudbina«, kao što je rečeno u njihovom glasovitom sloganu.

Različite karike u lancu imperijalno tijelo/imperijalna svijest/impe- rijalna moć mogu se međusobno aktivirati na mnoge načine. Ovdje ću opisati samo one aspekte koji su povezani s obnovom »imperijalne svijesti«, a smatram da nisu sadržane u javnoj svijesti čitavog stanov- ništva, pa ni u ruskom mentalitetu. Imperijalna svijest oživljava jedino kad je zainteresirane političke snage, koje zatim djeluju u povoljnim okolnostima, recimo kad su ljudi umorni od reformi, svjesno aktiviraju i rekonstruiraju.

Godine 1992. – 1994. na političku scenu stupaju političke snage koje je Kara-Murza nazvao »čvrsti obnovitelji države i ekstremni na- cionalisti«. U to vrijeme promicali su trostruki zahtjev: »povratak SSSR-a«, »ujedinjenje podijeljenog ruskog naroda« i »obranu ruskih sunarodnjaka, prepuštenih hirovima sudbine« u novim neovisnim državama. Genadij Zjuganov, čelnik ruskih komunista, bombastično se pozivao na osjećaje Rusa: »Bez reunifikacije danas podijeljenog ruskog naroda, naša država koja je pokleknula, neće se uspraviti«. Međutim, ovi vatreni govori nisu imali odjeka u javnoj svijesti. U so- ciološkim anketama iz 1993. kod Rusa nema ni traga od žâla nad pro- pašću zemlje ni želje za njenom reunifikacijom. Samo je 16% anketi- ranih, na primjer, izjavilo da su njihovi životi bili bitno povezani s drugim republikama bivšeg SSSR-a. Nadalje, konkretne veze s drugim republikama za Ruse su manje bitne nego za anketirane pripadnike drugih nacionalnosti, a mnogi od njih vjerojatno su bili imigranti iz drugih republika bivšeg SSSR-a. Samo 9,3% Rusa i 12,9% pripadnika drugih nacionalnosti izjavilo je da uviđaju »zajedništvo sa narodom i poviješću [saveznih]republika«. Tada je bio nizak čak i jednostavan interes za teritorije izvan granica Rusije. Najveći je interes bio za Ukra- jinu, ali i Ukrajina je privukla pažnju manjine – pukih 21% od anke- tiranih Rusa.

Kongres ruskih komunista pojavio se 1993. s namjerom da od mili- juna Rusa u novim državama u dijaspori, bivšim republikama SSSR-a, stvori moćnu političku snagu, instrument ruskog iredentizma, drugim riječima, za ujedinjenje »ruskog svijeta« oko Rusije. A što je dobive- no? Ništa slično mađarskom iredentizmu (na primjer, pripajanje sje- verne Transilvanije u Drugom svjetskom ratu), grčkom iredentizmu (enosis) ili rumunjskom iredentizmu (»Velika Rumunjska«). Nigdje nije bilo ni traga onoj snazi koju su imali iredentistički pokreti na te- ritoriju Zajednice neovisnih država (ZND). U teoriji, iredentizam se shvaća kao jedan od najjasnijih pokazatelja imperijalnog nacionalizma i imperijalne svijesti u masama. A 1990-ih ova su svojstva bila prisut- nija kod spomenutih nacionalista nego kod Rusa.

Možemo ustvrditi da su se, do sredine 1990-ih, »čvrsti etatisti« i

»ekstremni nacionalisti« bez ikakvog utemeljenja  pozivali  na  »vo- lju naroda«. Početkom 1990-ih, 60% anketiranih od sociologa pod vodstvom Jurija Levade smatra da se treba ugledati za zapadnjački model, u smislu političkog sustava, tržišne ekonomije i načina života. Međutim, vrijeme je prolazilo i 1995. poteškoće tranzicijskog razdob- lja postale su još izraženije. Ljudi su se zamorili od reformi i grešaka u njihovom provođenju, raspoloženje u javnosti se promijenilo. Pozitiv- na slika o zapadu počela se osipati tek sredinom 1990-ih, a 2000. od- govori na anketna pitanja iz prethodnog desetljeća potpuno su oprečni. 2001. godine, 67% anketiranih u Rusiji smatra da je zapadnjački model organiziranja društva »u određenoj mjeri« neprikladan za ruske prilike i suprotan načinu života ruskog narod.

Rekonstrukcija imperijalne svijesti u fazama: od sovjetske do imperijalne

Društveno-ekonomske promjene u Rusiji 1990-ih bile su manje ra- dikalne nego, na primjer, u Poljskoj ili baltičkim državama, u svakom slučaju manje se promijenila građanska struktura ruske ekonomije i sastav uprave. Međutim, za spomenute susjede Rusije, psihološku bol od šoka promjene ublažila je želja za pridruživanjem europskim struk- turama. Zbog tog neovisnog i bitnog cilja, smatralo se da se može ot- rpjeti neugoda i prevladati bol. U Rusiji nije postojao takav obrambeni mehanizam u svijesti ljudi, približavanje Europi nije bio cilj po sebi: naprotiv, ova je ideja ovisila o nekoliko drugih. Shvaćanje socijalizma i SSSR-a imalo je najvažniju ulogu u prihvaćanju reformi za pozapad- njenje. 1989. – 1992. više od polovice anketiranih Rusa slaže se s izja- vom da nas je »socijalizam odveo na slijepi put«. Otprilike isti postotak anketiranih dao je 1980-ih u Poljskoj isti odgovor, ali ondje su takva shvaćanja bila bolje zaštićena: očuvana su u muzejima posvećenim životu u socijalizmu, a filmovi Andrzeja Wajde i gotovo čitava poljska književnosti sudjelovali su u potiskivanju želje o povratku u socijali- zam. U Rusiji nije bilo ničeg sličnog, pa se 1995. proširila drugačija teza – »Socijalizam nije bio baš tako loš, njegove su vođe bile loše« – a početkom 2000-ih rehabilitirane su i njegove vođe.

Znakovita je promjena stajališta o slici Staljina. U drugoj polovici 1980-ih, kad je u SSSR-u provedena velika sociološka anketa, Staljin nije bio na popisu iznimnih ličnosti, a u medijima u doba perestrojke neprestano je žestoko napadan. 1991. godine, u novoj, postsovjetskoj Rusiji, javnost je prema njemu imala još gore mišljenje. Tada je manje od 1% anketiranih od VTsIOM-a smatralo da će Staljina nakon deset godina pamtiti. Velika većina anketiranih bila je uvjerena da će ubrzo naprosto biti zaboravljen. Međutim, ove se prognoze nisu obistinile, nakon manje od deset godina VTsIOM bilježi da je u anketi o javnom mnijenju Staljin na vrhu popisa »najvažnijih lidera ruske države svih vremena«. Štoviše, na trećem je mjestu bio Jurij Andropov, komu- nistički lider SSSR-a 1982. – 1984., a prije toga dugogodišnji čelnik KGB-a. Kao i Staljin, Andropov je u svijest javnosti shvaćen kao snažni autoritarni upravitelj – »željezna ruka«.

Nakon deset teških godina, prilagodba novim društvenim i eko- nomskim okolnostima stvorila je kod Rusa tipične sovjetske mentalne stereotipe u kojima je stabilnost isključivo povezana s autoritarnim vladarom. Još je važnije da su ove paternalističke stereotipe u javno- sti nametnute od strane ruske političke elite, koje nije samo moralno rehabilitirala Staljina, već ga je promovirala. Dovoljno je nekoliko primjera. Na pedeset petu obljetnicu pobjede nad fašizmom, 6. svibnja 2000., u Kremljinu je postavljena spomen ploča u čast herojima Dru- gog svjetskog rata. Na njoj je i Staljinovo ime. Na obljetničkoj medalji iz te godine nalazi se Staljinov portret. U prigodnom govoru na Dan pobjede 2000., predsjednik Putin obratio se sunarodnjacima riječima »braćo i sestre«, kao i Staljin u radijskom obraćanju sovjetskom naro- du od 3. srpnja 1941. Naposljetku, u televizijskom komentaru 2000. povodom te obljetnice, filmski režiser Nikita Mihalkov predložio je da se Volgogradu vrati njegov prijašnji naziv, Staljingrad. Godine 2002., VTsIOM, tada pod ravnateljstvom Jurija Levade, tiska Festschrift po- vodom petnaestogodišnjice rada posvećen društvenim promjenama u Rusiji nakon 1987. Pokazalo se da su, 2002., anketirani prvi put u pet- naest godina socioloških analiza propast SSSR-a ocijenili najvažnijim i najdramatičnijim događajem u čitavom tom razdoblju.

S promjenom u shvaćanju socijalizma i Sovjetskog Saveza, ubrzo se mijenjaju i zamisli o neprijateljima Rusije. U SSSR-u Zapad nije bio samo geopolitički protivnik, već zapravo klasni neprijatelj s kojim kompromis nije moguć – klasna suprotnost je u marksističkom učenju kao takva antagonistička. Jedino razdoblje u kojem su političke elite SSSR-a i zatim Rusije promicale slogan o povratku u »obitelj civilizi- ranih nacija«, »Europi«, bilo je od kraja 1980-ih do početka 1990-ih. Tada je javnost aktivno podupirala ovu politiku. Dominirala je zami- sao: »Zbog čega tražiti neprijatelje, ako je korijen naših nevolja upra- vo u nama?«, ali s povratkom sovjetskog elementa u rusku kulturu, u svijesti javnosti bude se i sovjetski stereotipi. Prvo su se vratili straho- vi, fobije i slike neprijatelja. 1991., samo je za 12% anketiranih Zapad (prije svih SAD) njihov neprijatelj, 1994. ta se brojka popela na 41%, a 1999. za više od dvije trećine anketiranih, 65%. Nadalje, 2014., nakon događaja u Ukrajini, većina Rusa izražava gotovo potpuno neprija- teljstvo prema Zapadu. U anketi Levada Centra provedenoj 18. – 21. srpnja 2014., 74% anketiranih – najviši postotak zabilježen u toj insti- tuciji – označili su svoje stajalište prema SAD-u kao »loše«, a gotovo dvije trećine (60%) gaji negativne osjećaje prema zemljama Europske unije. Više od polovice anketiranih (52%) ovako je objasnilo težnju Ukrajine da se približi EU: »Ukrajina je postala marioneta u rukama Zapada i SAD-a, a oni provode antirusku politiku«.

U svijesti javnosti, jačanje fobije od Zapada nije povezano s obno- vom sovjetskih obilježja u ruskom životu. Rusi objašnjavaju promjene pozivajući se na neuklopivost ruske i zapadnjačke civilizacije: »Dakle, promijenili smo se, postali smo demokracija, a zapad nas i dalje ne vo- li – to govori o njihovoj urođenoj rusofobiji.«

Prvo, vratila se sovjetska svijest (krajem 1990-ih), a zatim je po- stupno rehabilitirana ideja o imperiju u predsovjetskoj verziji. Neo- sporna je činjenica da je u Sovjetskom Savezu pojam »imperij« imao isključivo negativne konotacije. Terry Martin, ugledni povjesničar sovjetske politike prema nacionalnostima, dokumentima je potkrije- pio svoj zaključak da su »Lenjin i Staljin dobro shvatili opasnost da te etiketiraju kao imperij u doba nacionalizma«, pa zbog toga sovjetski lideri za SSSR-a nikad nisu govorili da je imperij. I danas čelnici su- vremenu Rusiju tvrdoglavo nazivaju federacija, premda ima sve više obilježja imperijalnog sustava. Sovjetski je narod od školskih dana učio da je imperij »loš«, »tamnica naroda«, bio je to režim protiv kojeg se borio veliki Lenjin, imperijalizam je najviši stadij propasti kapitaliz- ma. Stoga još više začuđuje rehabilitacije pojma »imperij« na početku dvadeset prvog stoljeća.

Valja napomenuti da je 2000. nekoliko izdavača odlučio da objave romane napisane u žanru antiutopije (proza u stilu Georgea Orwella o suvremenom životu prebačenom u budućnost) posvećenih Rusiji kao imperiju. Znakovit je već i interes za žanr antiutopije. U razdoblju Gorbačova i Jeljcina u Rusiji nije bilo interesa za takvu književnost. Naprotiv, nakon dugotrajnog života iza »željezne zavjese« postsovjet- ski čitatelji bili su gladni istine, te su gutali literaturu koja je opisivala realne probleme. Najčitaniji novinari koji su pisali o tekućim problemi- ma bili su, između ostalih, Jurij Burtin, Vitalij Korotič, Nikolaj Šmelev i Jurij Čeredničenko. A danas, kao i u Staljinovo doba, opet se moraju šifrirati misli o suvremenim događajima.

Nadalje, začuđuje da ovi romani, a svi su objavljeni 2000., pred- viđaju neizbježan povratak imperijalnog sustava u Rusiji. U romanu Doba ništarija Eduarda Gevorkiana, Rusija se neuvijeno prikazuje kao imperij, u drugima imamo izmišljene nazive, kao što je »Slavenska Unija« (Odstrel Olega Divova), »imperij Horda-Rus« (Slučaj pohlep nog barbarina Holma van Zaičika) ili »Imperij Hesperije« s Moskvom kao glavnim gradom (Ugriz anđela Pavela Krušanova). Razdoblje u kojem se odvija radnja u ovim romanima varira: u Gevorkijanovom romanu to je 2014., a kod drugih nije određeno, otprilike u prva dva  ili tri desetljeća ovog stoljeća. Malo kasnije, 2006., autiutopijski pisac Vladimir Sorokin objavljuje Dan opričnika. On kaže da je ta knjiga upozorenje na sudbinu koja čeka Rusiju ako ostane na sadašnjem po- litičkom putu. Radnja se odvija 2027. u Rusiji ograđenoj od ostatka svijeta Velikim ruskim zidom, poput onog koji je okruživao srednjo- vjekovno kinesko carstvo i upečatljivo simbolizira današnju izoliranost Rusije u svijetu. U svim ovim romanima pisci govore o svom strahu u suočavanju sa neizbježnim totalitarizmom. Oni su promjene u ruskom društvu naslutili prije sociologa, a to je, prije svega, proširena potreba za stereotipima imperijalne svijesti, koji su ciljano aktivirani krajem 1990-ih i sada se uvelike koriste za samoočuvanje autoritarnih snaga i oživljavanje imperijalnog sindroma. Jedan od junaka u romanu Doba ništarija ovako opisuje rusku nacionalnu ideju 2014. godine: »Samo prostrana zemlja može pobijediti neprijatelje u budućnosti.« A zatim se ispravlja: »Ne prostrana, već velika… Veliku zemlju stvara veliki narod… Veliki vladar okuplja veliki narod.« Nisam uvjeren je li pred- sjednik Putin čitao ove retke, ali njegov glasoviti slogan, »Rusija će biti velika ili uopće neće postojati«, nedvojbeno uopćava usvojene stereotipe.7

 

7 Ova se fraza vrlo često navodi kao Putinova, ali njemu je pripisana u izjavi nekog drugog. Na Svjetskom vijeću ruskog naroda u Moskvi održanom 13. – 14. prosinca 2001., Aleksandr Dugin je rekao: »Riječi našeg predsjednika leže na srcu sviju nas: Rusija će biti velika ili uopće neće postojati«.

 

U političkom diskursu »nacionalno domoljubnih« ili »crveno-

-smeđih« snaga u Rusiji – Aleksandra Dugina, Aleksandra Prohanova, Mihajla Jurjeva i drugih – tek je pri kraju prvog desetljeća 2000-ih po- stalo pomodno korištenje riječi »imperij« za označavanje grandiozno- sti i poretka u sovjetskoj prošlosti, kao i željenih promjena u budućno- sti. Zapravo, na popularizaciji »imperija« najviše su radili u marketin- gu – i najviše su postigli. Zbog njih su motivi imperija postupno ušli u popularnu kulturu i zatim u svijest javnosti. U mnogim regijama Rusije najpopularnije marke ruske votke nazvane su »imperij« ili »imperijal- na«. U mnogim ruskim zrakoplovnim kompanijama, poslovna klasa preimenovana je u »imperijalnu« klasu. Pojam »imperij« postao je simbol za nešto vrlo dobro, pa se pojavljuje u frazama kao što su »impe- rijalni ukus« ili »imperijalni duh«. Imperij se veliča na pozornici, u kinu i književnosti. U filmskom svijetu, imperij je redovito vrlo pri- vlačan, »predivan«, a katkad i »glamurozan«, kao što je vojna parada za cara Aleksandra III. na Sabornom trgu ispred Kremlja u filmu Nikite Mihalkova Sibirski brijač (1998.). Imperijalni stil također je počeo je dominirati u arhitekturi i urbanizmu.

Čim je uspostavljena imperijalna svijest, koja je rekonstruirana i aktivirana, počela je bitno utjecati na politički život i stvarati potražnju za takvim tipom popularnih političkih ličnosti i njihovim diskursom. Rekonstruirana tradicija zajedno sa razmjerno stabilnim geografskim, poljoprivrednim i kulturnim posebnostima zemlje – sve je to utjeca-  lo na proizvodnju »imperijalnog sindroma« koji, u određenoj mjeri, danas zacrtava put političke kreativnosti u Rusiji, pa je proizvodnja imperijalnih obilježja u politici zemlje vrlo unosna.

 

Političke perspektive ruskog nacionalizma

U uvjetima današnje faze u razvoju Rusije, s njenom burnom re-tra- dicionalizacijom i gotovo potpunim poistovjećivanjem vlasti i ruskih (imperijalnih) nacionalista, postavlja se pitanje o sudbini tog pokreta. Teorijski su moguća barem dva scenarija za promjenu uloge u poli- tičkom životu Rusije.

Prvo, postoji mogućnost opadanja ruskog nacionalizma, njegovo potpuno nestajanje u općoj masi postsovjetskih zagovornika obnove SSSR-a. Danas je imperijalni nacionalizam ne samo politički suputnik vlasti, već i njihov saveznik. Imperijalni nacionalisti gorljivo su po- zdravili pripajanje Krima Rusiji, pa su zaboravili na sve sporove s vlas- tima. U ovom ideološkom približavanju vlastima gubi se specifičnost imperijalnog nacionalizma i njegova privlačnost potencijalnim pri- stašama, pa bi nacionalistički pokret mogao ostati bez članstva. Sada je moguće da će mnogi od njih pod ovom vlašću svoje političke ambicije shvatiti odustajući od naziva nacionalisti – kao što je rečeno, taj je po- jam u sovjetskom razdoblju imao ekstremno negativne konotacije. Kad je ruski tisak, s neviđenom gorljivošću, počeo pisati o promjeni režima u Ukrajini kao »nacionalističkoj« i »fašističkoj« revoluciji, porasla je negativna percepcija pojma »nacionalizam«.

Međutim, nacionalistička elita neće dopustiti da ruski nacionalizam u potpunosti iščezne ili se izgubi u općoj masi onih koji podržavaju veliku državu i povratak SSSR-a. Čelnici ekstremno slabe nacional- no demokratske struje ruskog nacionalizma dobro razumiju osnovnu razliku između nacionalizma i imperijalne ideologije i politike. Oni zacijelo neće u potpunosti odustati od svojih osnovnih stajališta, čak i u uvjetima u kojima znatan dio predstavnika tog pokreta podupire vlast u vezi »pitanja o Krimu«. Nacionalisti iz ove skupine nisu voljni da dugo igraju ulogu suputnika vlasti. U Rusiji sazrijeva društveno-ekonom- ska kriza, zbog unutrašnjih razloga kao i zbog sve veće međunarodne izolacije. Sve je to već počelo stvarati novu političku podjelu, koja će se neminovno produbiti. U ovim uvjetima, snažniji pritisak vlasti na sve samostalne ideološke skupine, uključivši organizacije nacionalnih demokrata, vrlo je uvjerljiv scenarij. Nadalje, opozicija ovih drugih zadana je neminovnim porastom u potražnji za sloganima kao što je »obrana Rusa u Rusiji«. Ruske vlasti u više su navrata izjavile da imaju pravo da štite Ruse izvan granica zemlje, ali položaj Rusa u mnogim republikama federacije očito nije bolji od onog u bivšoj Ukrajinskoj re- publici Krim. Sve više se zahtijeva zaštita prava Rusa na zastupništvo u organima vlasti i zaštita ruskog jezika, na primjer, u obrazovnom sustavu Tatarstana. Ove zahtjeve najviše postavljaju nacionalno demo- kratske organizacije. Na sjevernom Kavkazu, nacionalno demokratska stranka Nova sila promiče ljudska prava za etničke Ruse. U toj regiji opozicija ne slabi, već jača. Dodatne međuetničke napetosti, zajedno s priljevom imigranata i vrtoglavim padom tolerancije u ruskom društvu, također će pogurati nacionalno demokratski pokret dublje u opoziciju. Drugi scenarij je novi uspon ruskog nacionalizma kao predvodnika pokreta imperijalne velesile i političkog suparnika sadašnjim vlastima. Ne govorim o marginalnim pokretima nacionalnih demokrata, već o na- cionalističkoj većini – imperijalnim nacionalistima. Danas su kod Rusa nevjerojatno popularne »paravojne snage Donbasa«. Podaci VTsIOM-a iz srpnja 2014. pokazuju da velika većina anketiranih (85%) »u određenoj mjeri« pozitivno percipira paravojne snage, za samo 8% su negativne, a 7% nema mišljenje. Nadalje, 89% anketiranih uvjereno  je da Ukrajina krši prava Rusa i građana koji govore ruski i da ih para- vojne snage trebaju zaštititi. Ideologija vođa paravojnih snaga tipični je imperijalni nacionalizam sovjetskog tipa. Ne može se isključiti mo- gućnost da njihove vođe, a posebno oni poput Igora Strelkova, mogu stati na čelo pokreta nacionalno imperijalnih snaga, pa čak i zaprijetiti Putinu. Od jeseni 2104., ime »Strelkov« pronalazi se na društvenim mrežama s jednakom učestalošću kao i ime »Putin«.

Međutim, izvjesnije je da će se događaji drugačije odviti i da će ruske vlasti, još jednom, iskoristiti uspon imperijalnog nacionalizma za svoje ciljeve. Zapravo, vlasti su uvijek uspijevale uništiti velike nacionalističke organizacije, koje su godinama pokazivale težnju  da stanu na čelo i ujedine nacionalističke stranke i pokrete u Rusiji. 1990-ih bio je to Pamjat, a zatim sveruski domoljubni pokret, Rusko nacionalno jedinstvo (RNE). Vlasti su početkom ovog tisućljeća taj nacistički skinhead pokret uspjele podijeliti, obezglaviti i staviti izvan zakona, a 2011. i Pokret protiv ilegalnog useljavanja (DPNI). Nacio- nalisti nisu uspjeli premostiti ideološke raskole i neslaganja između raznih nacionalističkih struja: između lijevog i desnog krila, crvenih i bijelih. Neautoriziranom nacionalističkom pokretu suprotstavljaju se prorežimske snage, organizirane odozgo, uz sebe imaju ruski mašine- riju masovne propagande i sada ga mobiliziraju za »hladni rat«. Nitko iz imperijalno nacionalističkih snaga danas nije u stanju politički opo- nirati Putinu, a nakon pripajanja Krima njega podržava gotovo 90% ispitanika. Ustvari, Putin danas razrađuje ideju o »službenoj narodno- sti«, zajedno s idejom o posebnom putu Rusije i koncepcijom o zaštiti »ruskog svijeta« (ruskii mir) na područjima koja su nekad sačinjavala Rusko Carstvo. U situaciji pogoršanih predrasuda u javnosti o vječnom neprijateljstvu zapada prema Rusiji, Putin se doima kao jedini pravi zaštitnik naroda.

Za sada, sve je to povećalo popularnost ruskog vođe u ruskoj jav- nosti. Istodobno, Rusija je sve više izolirana u svijetu. Možda se radi  o ponavljanju povijesne lekcije, koju Rusija nije naučila. Kad je Niko- laj I. zasjeo na prijestolje, pokušao je iskoristiti doktrinu o »službenoj narodnosti« za blokiranje ideološkog utjecaja Europe. Rekao bih kako je zaista nevjerojatno da, gotovo dva stoljeća kasnije, ruske vlasti iz- laze na kraj s opozicijom (koju također možemo nazvati »dekabristi« po prosinačkim prosvjedima u Moskvi 2011.) koristeći slične metode koje su upotrijebljene u devetnaestom stoljeću nakon prve pobune dekabrista. Sličnost nije toliko u primjeni nekog oblika represije pro- tiv političkih protivnika, već u prisvajanju opozicijskih slogana i – još važnije – falsificiranju tih slogana – zamjenjivanju opozicijskih ideja  s nečim što se čini isto, ali je u biti načelno suprotno. Umjesto ideje o naciji koju su zagovarali dekabristi, kabinet Nikolaja I. daje doktrinu o službenoj narodnosti; 2014. godine predsjednička administracija ra- zoružala je rusku nacionalističku opoziciju postavljanjem po drugi put pitanja o »službenoj narodnosti« i posebno podržavši ideju o »ruskom svijetu«, koja je poslužila kao ideološka osnova za pripajanje Krima i opću podršku separatistima u Donbasu – premda neslužbeno – od stra- ne ruskih vlasti. Međutim, trebali bismo upamtiti kako je završila vlada Nikolaja I. – porazom Rusije u Krimskom ratu 1853. – 1856. Nakon tog poraza, Aleksandr II. u Rusiji pokreće velike reforme.

Ako povijest dopušta mogućnost drugog izdanja »službene narod- nosti« u Rusiji, onda bi također mogla dopustiti mogućnost da po drugi put propadne, ali ne u vojnom porazu, već ekonomskoj katastrofi. Ako je sredinom devetnaestog stoljeća srušen zakon o kmetstvu, onda se u dvadeset prvom stoljeću autoritarizam mora povući, ili srušiti.

S engleskog preveo Miloš Đurđević

 

Rat u Ukrajini i univerzalne vrijednosti

• Razgovor

 

SERHIJ PLOHIJ

TIMOTHY SNYDER

moderator: philipp blom

 

PHILIPP BLOM: Dobra večer i hvala vam na dolasku… ispričavam se, ovo je vrlo tužan trenutak. Ne želim duljiti. Ovdje ćemo slušati dvojicu sjajnih stručnjaka. Kako bih vam najavio ovu večer, razgo varat ćemo oko četrdeset pet minuta, a zatim ćete moći postavljati pitanja i iznijeti komentare, koji se ne moraju nužno odnositi na te mu ove rasprave. Vjerojatno se nećemo dulje zadržati na Putinovoj predodžbi povijesti i što on misli da radi, već ćemo najviše govoriti o povijesnoj strukturi tog sukoba, kao i povijesnom trenutku u kojem se nalazimo. Kao prvo pitanje, Time, vidio sam raspravu koju ste sudjelovali prije nekoliko dana. Čini mi se da je vođena na Yaleu    i vrlo ste rječito govorili o situaciji u kojoj bismo se sada zatekli  da se Ukrajinci nisu borili. O čemu bismo sada razgovarali da se Ukrajinci nisu oduprli? Koliko je to bitno i što se sada događa?

 

• Javna rasprava u kojoj su sudjelovali Serhij Plohij [Ukrajinsko-kanadski povjes- ničar (1957.), profesor ukrajinske povijesti i ravnatelj Ukrajinskog istraživačkog in- stituta na Sveučilištu Harvard. Autor je nekoliko stručno napisanih knjiga iz povijesti Ukrajine, Rusije i Istočnih Slavena. Spada među najkvalitetnije znanstvene analitičare povijesti Istočnih Slavena] i Timothy Snyder [Američki povjesničar (1969.), pro- fesor povijesti i međunarodne politike na Sveučilištu Yale i redoviti član Instituta za humanističke znanosti u Beču. a Napisao je i uredio niz hvaljenih i nagrađenih knjiga o europskoj povijesti 20. stoljeća (O tiraniji, Crna zemlja, Krvava prostranstva…)],  uz moderiranje Philippa Bloma [Novinar, romanopisac i prevoditelj, Autor nekoliko romana, kao i knjiga iz područja publicistike, politike i filozofije (Vrtoglave godine: Europa, 1900. – 1914.; Rastrgane godine: 1918. – 1938.), također radi kao radijski voditelj, snima dokumentarne filmove i drži javna predavanja], održana je 11. ožujka 2022. u knjižnici IWM-a (Bečki Institut für die Wissenschaften vom Menschen / In- stitute for Human Sciences). Razmatrano je stanje nakon što je, zbog ruske invazije  na Ukrajinu 24. veljače, osmogodišnji sukob iniciran pripajanjem Krima 2014. godine prerastao u sveobuhvatni rat.
  

 

TIMOTHY SNYDER: U redu. Kao prvo, hvala ti Philippe, hvala te- bi Serhij što si s nama i zahvaljujem svima koji ste došli. Cijenim ovo pitanje jer govori o posebnom porijeklu ove institucije u kojoj se sada nalazimo. Ovo mjesto, ova knjižnica i ova zgrada postoje, jer je prije 40 godina jedan mladi poljski filozof pomislio kako bi se rasprave na zapadu obogatile i dugoročno poboljšale ako bi se uključile osobe koje su tada bile poznate kao istočnoeuropski disidenti. Radilo se o tome  da će se naše, moje zapadnjačko »mi«, razumijevanje svijeta obogatiti, modificirati i promijeniti na načine koje ne možemo predvidjeti ako stupimo u kontakt s onima koji su imali drugačija iskustva, ali možda dijelimo neke referentne točke.

Mislim da se sada nalazimo upravo u takvom trenutku. Ponavljam, 1982. godine, kad je ovo mjesto stvoreno, ta je referentna točka bio pokret »Solidarnost« u Poljskoj, koji je tada zabranjen. Međutim, za- brana »Solidarnosti« u izvanrednom stanju nije predstavljala kraj povi- jesti. Postojali su 1980-ih ljudi koji su došli iz Poljske i drugih zemalja istočne Europe, koji su zaista promijenili i obogatili našu raspravu, zbog kojih smo bili mudriji u političkom i moralnom smislu. Institut je tome pridonio. A to se ne bi dogodilo da u Poljskoj, u kolovozu 1980. godine, ljudi nisu pristali na rizik. Kad kažem da smo u sličnoj situa- ciji, mislim da je to sada točno.

Rusi… U Poljskoj 1980. i 1981. uvijek se postavljalo pitanje, hoće li nas napasti, hoće li nas napasti, hoće li nas napasti? A nisu napali. Naposljetku je umjesto njih komunistički režim u Poljskoj zabranio

»Solidarnost«. Sada su napali. Vrijeme je drugačije, Rusija se ipak    ne može izjednačiti sa Sovjetskim Savezom, ali sada su napali, bez povoda, bez opravdanja. Sva opravdanja ove invazije samo su pogo- ršala situaciju. Opravdanja koja su iznesena za ovu invaziju dala su određenu moralnu dimenziju, uvećala su moralni užas ove invazije. Način na koji je o tome govoreno, način na koji je opravdano, očito je dodatno pogoršao invaziju.

Stoga cijenim ovo pitanje, jer ako još jednom uzmemo ovaj mali primjer, ne bismo ovdje imali priliku da razgovaramo o vrijednostima, a to je naša tema, da se Ukrajinci sada ne bore. Da je Zelenski otišao iz Kijeva, da se Ukrajinci nisu odlučili oduprijeti, svi bismo zbog toga bili siromašniji. Ne bismo imali ovo vrijeme, nikad ne bismo… Ovo nam je vrijeme darovano da govorimo o tome tko smo i kakvu bismo budućnost mogli imati. Da je Zelenski pobjegao, da se Ukrajinci nisu borili, svi bismo bili mnogo ciničniji, mnogo uskogrudniji, manje spo- sobni da sada razgovaramo kako bi svijet trebao izgledati. Dakle, Philippe, to sam htio reći. Hoću reći… mislim da je jedna se- kunda njihovog otpora za nas jedan dan, a svaki dan njihovog otpora za nas je jedna godina. Dobili smo vrijeme da razmišljamo kao Europlja- ni, kao Amerikanci, kao ljudi kojima je stalo do određenih vrijednosti, dobili smo na vremenu. Oni su nam dali vrijeme. A ta fabrikacija što bi bilo da se nisu oduprli, za mene je vrlo mračna. Užasno je mračna, zamisao da bi invazija mogla… Nećemo se zadržavati na onim tezama koje su iznesene u vezi s invazijom, ali da živimo u svijetu u kojem se takve teze ne odbacuju, mislim da bismo svi bili veće kukavice. Ima- li bismo manje uzora na koje bismo se ugledali. Europa ne bi imala priliku koju sada ima da svoju moralnu budućnost temelji na stvarima kao što je odupiranje imperijalizmu, odupiranje kolonijalizmu, znate,  a na tome bi se trebala temeljiti. Amerikanci ne bi imali ovu priliku, koju sada imaju, da raspravljaju, ne o COVID-u, da raspravljaju o… Republikanci i Demokrati prvi put nakon nekoliko godina, nekoliko godina, sada razgovaraju. Zar ne? Dakle, dali su nam priliku da se propitamo i premostimo neke podjele, da razmislimo o budućnosti. To sam htio reći.

BLOM: Serhij, pisao si o povijesti Ukrajine. Ti si stručnjak za nu klearna pitanja u Ukrajini, za povijest Černobila. A to je naprosto, kažem na početku ove večeru, najmračniji aspekt ovog sukoba koji se nadvio u pozadini, a nitko ne zna što će se dogoditi. Shvatili smo da u vezi s tim ne postoje razumna načela, da se ne možemo uzdati u razumnost, pa ni u razum ili vlastiti interes, čak ni kod Putina. Ne tražim od tebe da budeš prorok, ali možeš li reći što za tebe znači ova situacija? Ti si Ukrajinac. Što to tebi znači? Što to sada znači  u širem kontekstu, premda je sada sve vidljivo?

SERHIJ PLOHIJ: Hvala, i hvala što ste me uključili u ovaj razgo- vor. Meni je u vezi s ovim ratom, a započet je s raznim izgovorima i tumačenjima, potpuno jasno da je pravi cilj nova uspostava kontrole Moskve nad ukrajinskim prostorom, štoviše da će uništenje ukrajinske nacije, kako je nazvana, za Rusiju jednom zauvijek riješiti ukrajinsko pitanje. A taj rat zapravo ima potpuno suprotan učinak na ove intencije, jer vjerujem da to nije puko opravdanje. Također postoje intencije i uvjerenja u osnovi ove odluke da se krene u rat, uvjerenje da Ukrajin- ci naprosto nemaju pravo na postojanje, da ne postoje i ne bi trebali postojati u budućnosti.

A vidite da Ukrajina sa svakom bitkom, svakom razorenom kućom, svakim razorenim selom, postaje sve jača i jača. Putin i njegovi ratni savjetnici očito su pogrešno procijenili, zbog toga što su Ukrajinci pokazali da su nacija, da su odani svojoj državi, da su odlučni… da su ujedinjeni, da su odlučni braniti vrijednosti do kojih drže. Na dan kad je anketa provedena, između 80 i 90% ispitanika vjerovalo je da će uspjeti, da će u tom ratu pobijediti. U ovoj publici ili negdje, bilo gdje drugdje, vjerojatno bismo dobili mnogo manji postotak, ali u Ukrajini, to je postotak koji smo dobili.

Dakle, to je povijesni trenutak u smislu da gledamo ključni trenutak, ključnu fazu u formiranju ukrajinske nacije. A to nije etnička nacija. To je nacija koja je 2014. preživjela ujedinivši se usprkos etničkim, jezičnim, kulturnim i vjerskim podjelama. A ove podjele i danas vrije- de. Pogledajte jezik, pogledajte vjeru, pogledajte regionalizam, koji je u Ukrajini uvijek bio problematičan. Pogledajte snimke onih ljudi u mjestima gdje se govori ruski, u gradovima, u istočnoj i južnoj Ukraji- ni, koje je Putin navodno došao osloboditi, a zapravo ih uništava. Ondje su krenuli na tenkove noseći ukrajinske zastave i govorili su ruski, a  te su slike zacijelo iznenadile… Ponavljam, u tom smislu postoji dru- gačija razina iznenađenja u Moskvi u usporedbi s iznenađenjem u Ukra- jini ili izvan Ukrajine. A to su najjasniji pokazatelji da ondje imamo novu Naciju, koja se i dalje formira. A taj će rat dugoročno osnažiti ovu naciju, osnažit će taj ukrajinski projekt. Dakle, ishod je već sada potpu- no suprotan onome što se pretpostavljalo, a tako će biti u budućnosti. Štoviše, uopće ne sumnjam i vrlo sam optimističan u vezi s Ukrajinom, u vezi s budućnošću, srednjoročno kao i dugoročno. Naravno da sam duboko zabrinut nad ovim što se danas događa, što će se dogoditi sutra ili u neposrednoj budućnosti. Ali ovo je trenutak istine u kontekstu for- miranja nove demokratske, ali i ujedinjene, snažne ukrajinske nacije.

BLOM: Time, jedan je od aspekata za koji bih rekao da nas je naj više šokirao na Zapadu, što smo u par dana naglo vraćeni u onu povijest za koju smo smatrali da je prošla, povijest za koju smo smatrali da se u Europi neće ponoviti, povijest nasilnog sukoba, kao i povijest vrlo potresnog patosa. Kad slušate Zelenskog kad govori, to je onaj patos koji u Europi mi više ne koristimo u javnosti. A isto dobno me je potreslo, a to je vrlo potresno, da je ovo rat narativa. Nije postojao konkretan teritorijalni problem koji je Rusija morala razriješiti. Ukrajina nije predstavljala neposrednu stratešku opas nost. Radi se o viziji ujedinjene Rusije. Radij se o viziji da ukrajinski identitet ne postoji. Ovo je zaista gotovo rat priča, nažalost bombe koje padaju nisu priče. Možeš li nešto o tome reći?

SNYDER: Rekao bih da je to točno Philippe, a pokušat ću elaborirati u tri različita smjera. Kad razmišljam o patosu, kao što si ga opisao, Volodimira Zelenskog, prisjećam se patosa Čeha 1938. godine. Ono o čemu on govori vrlo je slično onome o čemu su čehoslovački lideri go- vorili u vrijeme Münchenskog sporazuma, a razlika je u tome, mislim da je to bitna razlika, da se suprotno Čehoslovacima, koji su svojim saveznicima na zapadu uputili jasne apele, Ukrajinci bore. Zbog toga je taj patos bitno drugačiji, zbog toga se slušaju obraćanja Zelenskog prijestolnicama na Zapadu, parlamentima na Zapadu.

Možda nije uvijek dobio odgovore koje je želio, ali činjenica je    da postoji djelovanje koje se uklapa u taj patos, a pravo da govori na taj način zaslužio je riskirajući svoj život. A to je stvorilo dramatičnu promjenu. A u razgovor, znaš, uvodi one stvari koje su dobro poznate u ovoj kući (»kuća je« Institut für die Wissenschaften vom Menschen, IWM). Filozofija s kojom je ovaj projekt (IWM) iniciran povezana je s koncepcijama o odnosu između rizika i istine. Zar ne? Istina, znaš, re- cimo, Havel, ta tradicija, istina je ono zbog čega želite prihvatiti rizik. Istina je ono iza čega želite stati.

Dakle, postoji jedna filozofska tradicija, koja ima određeno mjesto u politici, koja je bila važna. Znaš, ne kažem da je Zelenski filozof, ali je osoba koja je, rekao bih, zaslužila pravo na takve riječi. Naravno da veza koju sam uspostavio između 1938. i 1939. nije slučajna. Kao što si rekao, moguće usporedbe sežu mnogo dalje. Kad razmišljam o ovom ratu, ne razmišljam o 1942. ili 1943., već razmišljam o 1938. i 1939. Konkretno, nadovezujući se na ono što je Serhij rekao, taj jezik kako je druga država umjetna, kao što vam je dobro poznato, to je gospodin Putin rekao za Ukrajinu, da je to umjetna država.

Upravo je to Hitler rekao za nekoliko europskih država. Austrija, Čehoslovačka i Poljska, sve tri su u eskalaciji nasilja uništene prije po- četka Drugog svjetskog rata. I Staljin je 1939. godine upravo to rekao za Poljsku, da je Poljska umjetna država, da nije ni trebala postojati, da je nastanjena etničkim skupinama zbog kojih smo prešli granicu kako bismo ih spasili. Takav govor o krvoproliću, koji sada Putin koristi kako bi na neki način objasnio ovu invaziju, taj govor o krvoproliću također smo čuli od Hitlera i Staljina 1938. i 1939. godine. To je jedna ideja, zamišljanje, zar ne, potpuno izmišljena prijetnja kad kažete: »Zemlja ko- ja je zapravo mnogo tolerantnija, mnogo tolerantnija od moje, tu ću zem- lju optužiti za nesnošljivost i krvoproliće.« To je Hitler uradio. Zar ne? Njemački govornici u Austriji imali su 1938. veće slobode od nje- mačkih govornika u Njemačkoj. Ne kažem da je Austrija 1938. bila sjajna zemlja, ali za usporedbu, ruski govornici u Ukrajini imaju veće slobode, veće slobode u svakom pogledu od ruskih govornika u Rusiji. Međutim, imamo isti trik, zar ne, tu ideju da ću izmisliti krvoproliće   s druge strane granice. A gospodin Putin u svojim govorima, znate, tu se ne radi o povijesti, naravno. Radi se o svojevrsnom mitu, ali imaju to obilježje, kao što je Serhij točno rekao, da kad nekoj naciji i državi poričete postojanje, onda zapravo ističete svoje pravo da uništite tu naciju i tu državu. To je bitno, o tome piše Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma. Totalitarni lider za opis svijeta koristi jezik s kojim taj svijet oblikuje po svojoj volji.

Dakle, naravno, hoću reći, to je banalna istina, a ipak ću je ponoviti. Naravno da ukrajinska država postoji i moram reći da se ta ukrajinska država pokazala vrlo funkcionalna pod nevjerojatnim pritiskom. Znate, ukrajinske porezne vlasti još uvijek funkcioniraju i izdaju priopćenja u kojima kažu, ako zaplijenite rusko oklopno vozilo ili tenk i dovučete ga na svoje imanje, za njega nećete platiti porez. Ne radi se o tome da ukrajinska nacija, kao što je Serhij rekao, nije postojala, ali, hoću reći, zar je potreban drugi dokaz? Ne radi se samo o tome da se ljudi bore. Hoću reći, zamislite tu smjelost, fizičku i moralnu smjelost potrebnu da se oduprete ruskoj invaziji, ruskoj. To je nevjerojatno. A oni koje  se ne bore, koji su aktivni, kao što mi kažemo, a u ovom momentu je nekako previše blago, u civilnom društvu, kako smo ga nazvali, svi ti ljudi imaju isti cilj.

Kad razgovaram s ukrajinskim prijateljima, hoću reći, kad ih uspi- jem dobiti, mnogo toga im je zajedničko. Recimo, svi su mene umi- rivali umjesto da bude obrnuto. Nadalje, svi na neki način doprinose. Svi drugima pomažu. A to je ono što sačinjava naciju. Nacija nije neka izjava. Nije neka idiotska priča o prošlosti. Nacija je budućnost, biti u stanju zajednički raditi.

Jedan francuski povjesničar, briljantni francuski povjesničar, zvao se Jules Michelet, naciju je opisao kao svakodnevni plebiscit.1  Dakle, nacija je ono zbog čega izlazite van i radite svaki dan. Radi se o onom što svaki dan govorite i radite. Kako ostavljate svoj trag. Dakle, znate, to natjecanje priča, za mene je to takmičenje drugačijih priča, odnos- no ne radi se o tome da se jedan izravno suprotstavi nekom drugom. Postoji jedna priča, a to je siva, bljedunjava priča o nepostojanju, znaš, priča da čitava prošlost pokazuje u jednom smjeru. A taj jedan smjer

 

1 Francuski filozof Ernest Renan prvi put je upotrijebio ovu koncepciju da je postojanje nacije svakodnevni plebiscit u predavanju iz 1882. godine, Qu’est–ce qu’une nation?

 

kaže da ondje ne može postojati Ukrajina, ne može postojati država, ne može postojati nacija. A postoji i drugačija priča, koja nije tako izravna. Hoću reći, jedna od stvari koje su me potresle… hoću reći, mnogi Ukrajinci o tim stvarima mogu govoriti izravno, ali zapanjilo me je da njihova priča naprosto oprečna, negdje je drugdje. Njihova priča govori o postojanju, o subjektivnosti, o postojanju sada, u ovom dvadeset prvom stoljeću.

Dakle, to ustvari nije pobijanje one druge priče. To je drugačiji način izražavanja. Mislim… uvjeren sam da ćemo imati prilike da razgovaramo o ukrajinskoj povijesti, jer imate dvojicu povjesničara Ukrajine i profesora ukrajinske povijesti sa Harvarda, ali mislim da je bitno uvidjeti da se to ne svodi tko je zapravo… Znaš, kad se vikinški vojskovođa koji se zvao Valdemar pokrstio, prije nekih tisuću godina nakon što je koketirao s islamom, židovstvom i zapadnim kršćan- stvom, kad je vikinški vojskovođa Valdemar oženio jednu bizantinsku princezu, premda je već imao osam žena, a možda ih je bilo šest, kao   i osamsto priležnica, a možda ih je bilo šesto, taj trenutak nije odredio jesu li Rusija, Ukrajina i Bjelorusija… Znaš, ne radi se o osporavanju značenja da je Valdemar sebe pokrstio, zar ne? Zapravo se ne radi o tome, jer radi se o… Ona priča gospodina Putina kako je pokrštavanje prije tisuću godina…

Pokušao sam iznijeti neke živopisne detalje, zbog toga što nas upra- vo živopisni detalji podsjećaju kako zapravo izgledaju povijest i život, zar ne? A ta priča gospodina Putina u biti je fašistička priča. To je priča da nekad davno nije postojala podijeljenost. Postojala je čistoća, ne- ko je pokršten, postojala je voda, oni su pročišćeni, sve je pročišćeno, on se zvao Vladimir, a ja se također zovem Vladimir. I to je doslovno njegova priča. To je čitava priča. Sve je rečeno s tih nekoliko riječi.  On je o tome podrobnije govorio na petnaestak stranica u tekstu koji je objavljen, ali u osnovi, to je čitava priča. A to je fašistička priča.

Priča kako je nekoć svijet bio ujedinjen, priča kako je svijet jednom bio ujedinjen i čist, a onda su ga stranci raspačali i razbili. To je verzija gospodina Putina. Verzija da sve u vezi s Ukrajinom dolazi izvana. To su Poljaci, Nijemci, Austrijanci, Amerikanci. Sve je to umjetno. A ako to uklonite onda dolazite do prave priče, o jedinstvu, o tome kako on zamišlja proteklih tisuću godina. Radi se o tome da njegova priča, o proteklih tisuću godina sve sadržava osim činjenica. Kako bi se uklo- nile činjenice, kao što je Serhij točno rekao, morate ukloniti ljude. Morate ubiti sve ljude koje je proizvela povijest kakva je ustvari bila. Morate fizički eliminirati čitavu raznolikost, koja ljudima omogućava da govore o pripadnosti nekoj naciji i da svojim malim djelima ostvare tu naciju.

Na taj je način Putinova priča povezana s ovom invazijom. Radi se o brisanju ukrajinske nacije konkretno stvorene u povijesti i pokušaju ostvarivanje te vizije o čistoći u kojoj nema ničega, ne postoji kontin- gencija, ne postoje razlike, ne postoji raznolikost. Jedino postoji, kako je to gospodin Putin izričito nazvao, to povijesno jedinstvo. Dakle, to je jedna priča koja vodi u određenom smjeru. Zbog toga ovo želim istak- nuti. To nije sukob priča u smislu da trebamo odlučiti što je pokrštava- nje prije tisuću godina zapravo značilo. Mislim da je važnije uvidjeti da postoji jedna priča, koja pokazuje u tom jezivo homogenom smjeru, koja opravdava nasilje. A postoji i druga priča, koja u biti kaže: »Mi smo ovdje. Mi smo ovdje.«

BLOM: Pa, Serhij, svi sukobi kao što je ovaj, a ne bih se htio dulje zadržavati na toj priči, ali za mene, priče su zacijelo uprizorene ili dramatizirane vrijednosti. Znaš, na određeni nas način uče kako postojati u svijetu. Kao što si malo prije elokventno objasnio, mi gledamo pomaljanje jedne priče, pomaljanje priče o novoj Ukra jini. Također  vidimo vrlo dramatičan neuspjeh priča. Hoću reći,   iz treće ruke, iz koje smo upoznati sa događajima, čini se da je gospodin Putin zaista smatrao da će vojnike dočekati s cvijećem i ukrajinskim narodnim pjesmama. Nije postojao plan B ako se to ne bi dogodilo. A ta priča očito nije bila uspješna. Čini se da također postoji poprilična zbrka koju priču sada ispričati. Kao što si rekao, znaš, izneseni su svakojaki razlozi i stvoren je veliki kaos, jer više ne postoji velika priča koja bi to obuhvatila. Ali, postoji druga priča za koju bih rekao da se neće održati. A to je priča o Zapadu, priča o Zapadu koji je svjestan da može biti bogat, siguran i iznad zakona, da nikad više neće biti upleten u ružne strane povijesti. Odjednom, ta priča više nije točna.

PLOHIJ: Da, da, da. Mislim da su to sjajne i vrlo duboke teze. U kontekstu priče koja je odbačena, a Tim je na sjajan način pokazao do kuda seže… odnosno kako je koncipirana priča o pokrštavanju Rus’a, a usredotočih bih se na devetnaesto stoljeće, na imperijalni dio te priče. A to je postojanje jedne velike ruske nacije. Otud je Putin uzeo svo-  je zamisli, otud njegovo uvjerenje. A u tom svijetu, zapravo nije bilo mjesta za Ukrajince ili Bjeloruse, u najboljem slučaju za Maloruse    ili Bjeloruse, koji imaju malo drugačije plesove ili govore smiješnim jezikom, ali oni nisu nacije i ne bi trebali biti nacije. U Ukrajini su u devetnaestom stoljeću 40 godina bile zabranjene knjige na ukrajin- skom jeziku upravo zbog toga da se nametne ta priča, da se zaustavi razvoj Ukrajinaca i zatim Bjelorusa.

Sada vidimo određeni kontinuitet te priče ili tog narativa, kao i tih političkih mjera od strane onih koji vjeruju u tu devetnaestostoljetnu konzervativnu utopiju, nekakvo predmoderno shvaćanje nacionalnosti, u tom je smislu vrlo imperijalno shvaćanje. A onda se očekuje, kao što si rekao, da će ih ljudi dočekati sa cvijećem, jer je ta priča prekrasna, tako velika. I on u nju vjeruje. A ljudi ga dočekuju sa sovjetskim gra- natama, raketnim bacačima, štogod to bilo, i na licu mjesta odbacuju tu priču. I pomalja se ukrajinska priča, u kojoj je pak u prvom planu postavljen njen vlastiti mit i mitologija, ali drugačije vrste.

Sve više je zamjetno to pozivanje na kozačku prošlost, naravno. A to imamo u ukrajinskoj himni, još Ukrajina nije propala, koja o tome govori. Govori kako je nestala kozačka država, uništilo ju je carstvo krajem osamnaestog stoljeća, ali mi Ukrajinci, mi živimo. Dakle, na- ravno da je taj model poljski model, traženje poljske, ukrajinske za- jednice naroda, ali tu imamo i ovo, Ukrajina još nije propala. A sada branimo ovu državu koja je ovdje. Dakle, ovo što se događa itekako je ukorijenjeno u toj izvornoj mitologiji o formiranju Ukrajine kao mo- derne nacije u devetnaestom stoljeću.

Ono što je sada drugačije i razlikuje se od pet pokušaja stvaranja neovisne ukrajinske države u dvadesetom stoljeću – peti je bio uspje- šan – ta ideja o Ukrajini nije samo ideja intelektualaca. Nije riječ o to- me da ljudi možda u nju vjeruju i žele za nju glasati. Sada su spremni uzeti oružje, bez obzira jesu li obučeni. U mom rodnom gradu Zapo- rižju, nije bilo dovoljno oružja za ljude, za dobrovoljce koji su došli i htjeli ga uzeti. To je točno i za Kijev. A mnogi od njih, kao što je Tim rekao, naši su prijatelji, oni su povjesničari, ljudi iz humanističkih znanosti koje dobro poznajemo, mladi ljudi, otpravili su svoje obite- lji i djecu i ostali. Po nekim procjenama, iz Europe se vratilo 40.000,

50.000 ljudi. Muškarci su se vratili u Ukrajinu i uzeli oružje.

Dakle, drugačije je… Još jednom, Zelenski je izborio pravo da go- vori to što govori. To se danas događa, ukrajinski otpor, ukrajinska odanost idejama daje drugačije značenje ukrajinskoj priči. Ponavljam, u kontekstu… to je preraslo priču, ljudi su to prihvatili i ljudi su zbog toga spremni riskirati svoje živote. I naposljetku, Zapad. Mislim da sam o tome što se događa u određenoj mjeri govorio u predavanju ko- je sam ovdje održao o »kraju povijesti«. Čini mi se da duboko ispod drugačijih metoda i drugačijih tumačenja, gotovo svi koje poznaje vjeruju da je završena ona nasilna priča o dvadesetom stoljeću, kao i nasilna priča o dugom devetnaestom i dvadesetom stoljeću.

Ovdje sam viđao Ivana [Vejvodu], Jugoslavija 1990-ih, to je bilo… U redu, ova svjetska kriza započela je na Balkanu, završava se na Bal- kanu. Dvadeseto stoljeće na određeni je način završilo u krvi i vrlo dramatično, ali je završeno. A sada smo u drugačijem svijetu u kojem se aneksije ne događaju, u kojem se ne događa agresija bez ikakvog povoda. Zbog toga su ovdje povjesničari da nam govore o strašnim pričama koje ipak pripadaju prošlosti. A sada imamo noćnu moru proživljavanja najužasnijih, najbolnijih, najrazornijih dijelova priče koja pripada povijesti, koju smo proučavali i prenosili drugima. A ovo je buđenje.

Vodile su se duge rasprave jesmo li u novom Hladnom ratu ili nismo. Pogledajte njemački budžet, budžet za obranu, koji je udvo- stručen. Zar to nije pokazatelj da smo u drugačijem svijetu, koji se  čini užasno, zastrašujuće blizak onome što se događalo u dvadesetom stoljeću. A ako ne želite da se dvadeset prvo stoljeće pretvori u dvade- seto stoljeće, moramo izvući taj zaključak. Moramo izvući zaključak, u slučaju da je postojala određena europska i svjetska solidarnost u vezi s pitanjem o Krimu, ili prije toga u vezi s pitanjem o Čečeniji,    ne bismo imali Krim. Ne bismo imali Donbas. Danas ne bismo imali Ukrajinu. A ako se ne udružite i ne prihvatite rizik, i žrtve – a žrtve su već podnesene, rizici su prihvaćeni – stvari će se pogoršati. A imali smo i pitanje što bi se dogodilo da se Ukrajinci nisu borili. Budućnost bi bila mnogo, mnogo gora za sve nas u Beču, u Austriji, u Europi, u Cambridgeu u Massachusettsu.

BLOM: Time, rat kao što je ovaj razotkriva mnoge male prljave taj ne u društvima. Nadovezujući se na Serhija, Fukuyama je također  u biti rekao kako je cilj svijeta doći na razinu Danske. Svi ćemo postati Danci, znaš, užasno civilizirani, bogati i poprilično jedna ki, sa slobodnim tržištem i liberalizmom. A svi znamo da se to nije dogodilo. Bačeni smo možda unatrag, možda naprijed, u potpuno drugačije povijesno vrijeme. Što ovaj trenutak znači za Zapad i nje govo shvaćanje sebe?

SNYDER: Dopustite mi… O tome bih govorio i nadovezao se na dva načina. Htio bih pogledati jednu bitnu zapadnjačku, ali ne samo zapad- njačku, referentnu točku, a to je Drugi svjetski rat i ukratko razmotriti kako se sada osporava. A zatim bih nešto rekao o budućnosti odnosno na što se nastavljamo, kao što je Serhij govorio, kakva je ovo prekretnica u razumijevanju sebe. Već smo nešto rekli da je ovo blisko 1938. ili 1939. godini. A Serhij je točno rekao da se o ovome mora drugačije govoriti nego što se govorilo 1938. u Čehoslovačkoj, ili 2014. u Don- basu ako se želi… To bih još više istaknuo, ako se uopće želi doći u dvadeset prvo stoljeće, ako ćemo prebroditi ovo stoljeće.

A ne radi se samo o… Dakle, ove usporedbe iznosimo na jedan pragmatično trezven način, a čini mi se da je posebno za Europsku uniju bitno da uvidi kako je čitava njihova konceptualizacija Drugog svjetskog rata sada žestoko napadnuta. Dakle, na jedan je način to očito točno, vodi se rat, a rata ne bi trebalo biti. A ujedinjenje Europe trebalo je spriječiti rat i sada imamo rat koji je… kako god ga definirali, to je užasni rat agresije i razaranja. Nadalje, imamo sukob vokabula- ra, koji je uvelike povezan s time hoće li i kako će Europljani i drugi moći razmišljati o budućnosti. A to je povezano sa završetkom Drugog svjetskog rata, s ishodom Drugog svjetskog rata, kako smo prosudili Drugi svjetski rat.

Pomišljam na pokušaj gospodina Putina da uzme temeljne koncep- cije, koji su koristili Europljani i drugi kako bi pokušali shvatiti i zatim izgraditi moralnu i institucionalnu infrastrukturu oko Drugog svjetskog rata. Koncepcije kao što je genocid, koncepcije kao što je nacizam, koncepcije kao što je sudište. U objavi rata gospodina Putina, prije nekoliko tjedana, kao i u mnogim izjavama nakon toga, on je govorio zbog čega se poveo ovaj rat… To mi je mrsko ponavljati jer je potpuno apsurdno i groteskno, kažem vam, to je moralna grozota, da ta kon- cepcija uopće postoji, ali njegova je namjera denacificirati Ukrajinu.

To je faktički užasno, naravno, jer se radi o zemlji koja održava de- mokratske izbore. To je jedina zemlja… Znaš, kao povjesničarima kažu nam da nikad ne predviđamo, a ipak ću to učiniti. To je jedina zemlja koja je sa 73% glasova izabrala židovskog predsjednika. To se nikad više neće ponoviti. Nitko od vas to nigdje neće vidjeti osim u Izraelu i stoga je u tom smislu ovo određeni napredak. Ne postoji druga zemlja koja će židovskog predsjednika izabrati sa 73% glasova. To se neće do- goditi. To je ukrajinska povijest. To jedino može biti njihova povijest. Dakle, ta je ideja  faktički  groteskna,  ali  sadržava  dublji  problem jer predstavlja oružje upereno u vas. To je oružje upereno u europsko shvaćanje ovog rata, zbog toga što njegov cilj nije samo iskrivljavanje svijeta, već promjena svijeta na način da sve vaše karakterizacije posta- nu besmislene. Ako svijet opišete na taj način i zatim realizirate svoju prijetnju, odnosno, oslobodi bože, pobijedite u ratu i okupite ukrajinsku inteligenciju, okupite sve ljude koji na neki način podržavaju Ukrajinu, ako to učinite… a to je… samo ponavljam ono što je gospodin Putin rekao u vezi sa svojim ratnim ciljevima. Njegov je ratni cilj uništenje ukrajinske države i nacije, a otvoreno je zatražio suđenje tim ljudima. Ako to učini, to nije samo užasno kao takvo, to je agresija na europ- sku memoriju, zbog toga što on spominje naciste i genocid, a ne samo da je te riječi učinio besmislenima, već ih je ponizio, izopačio. Izjavio je: »Ove riječi znače ono što ja kažem da znače.« Ne postoji nikakva veza između označitelja i označenog, nikakva veza između retorike     i realnosti. On ustvrđuje da, »kao vođa Rusije«, on definira te riječi. Dakle, moć je jedino značenje tih riječi. Riječi ne postoje, u svom je- ziku nemate riječi kojima biste se oduprli moći. Uzet ću osnovne riječi koje ste vi uzeli iz 1940. Uzet ću nacizam i genocid. Oduzet ću vam  te riječi. Uzet ću te riječi, a ne postoje ekstremnije za opisivanje mo- ralnog svijeta, njih ću vam oduzeti. Stavit ću ih u skupinu riječi, koje jedino znače ono što moć kaže da znače.

Dakle, naravno, ova se logika koristi u ideji o sudištu. Ako bude sudskih procesa kao što gospodin Putin… Ponavljam, samo ga citi- ram. Ako bude sudskih procesa, a rekao je da će ih biti, što su ti sudski procesi? Ti su sudski procesi ciljano izopačenje Nuremberga. To su ciljano lažna suđenja osmišljena ne samo da nam oduzmu i ponize vokabular o raznim zločinima, već i institucije kao što je vladavina zakona, primjena vladavine zakona, da ih se ponizi, izopači, takoreći da im se sudi, učini smiješnima. Dakle, ne radi se samo o počinjenju raznih zločina, već o ratnim zločinima zbog kojih je suđenje ratnim zločinima apsurdno.

Hoću reći, to je suprotno tumačenje Drugog svjetskog rata, koje kaže da je značenje Drugog svjetskog rata da lider Rusija može svo- jevoljno za bilo koga reći da je nacist, optužiti bilo koga po svojom nahođenju za genocid, a ako mu to pođe za rukom i uništi jednu naciju, izvede ljude pred sud i tako dalje, onda neće više biti čitavog tog vo- kabulara, svih tih institucija, čitavog psihološkog i moralnog temelja na kojem je izgrađena Europska unija. Sve će to nestati. Dakle, kad se Europljani suočavaju s ovim ratom, moraju se upitati: »Što povodom toga možemo učiniti?« Sada polako prelazim na budućnost. Mislim  da nije dovoljno reći: »Naučili smo iz Drugog svjetskog rata.« Možda ste naučili, ali mora se iznova afirmirati ono što ste naučili iz Drugog svjetskog rata, sada, konkretno iznova afirmirati.

Recimo da je to točno, da su Europljani naučili iz Drugog svjetskog rata i to je pokrenulo taj proces ujedinjenja Europe. Ako je to bilo toč- no, ako su te teze bile točne, onda bi zacijelo bilo logično da ako postoji rat ovih razmjera, proces europske integracije trebalo bi proširiti na zemlju koja je žrtva tog rata. A ako europski lideri i javnost… Uzgred rečeno, čini se da javnost razmišlja kao što i ja razmišljam. Čini se da je javnost korak ispred lidera u vezi s pitanjem treba li Ukrajina postati članica Europske unije. A ako je točno da je Europa nešto naučila iz Drugog svjetskog rata, da je Europska unija odgovor na Drugi svjet- ski rat, ako je to točno, onda zacijelo slijedi da Ukrajini treba odmah ponuditi članstvo u Europskoj uniji. A ako nije točno, ako Europska unija ne ponudi konkretan odgovor, ako se Europska unija ne dokaže  u suočavanju s ratom 2022., suprotno ratu 1942., onda je razmjerno jednostavno suočiti se s ratom 1942. Razmjerno je jednostavno govo- riti o tome što ste naučili iz tog rata.

A ako je uopće točno da se nešto naučilo iz tog rata, ako je ta tradi- cija zaista točna, a tu bih stavio znak pitanja, onda rat 2022. mora biti rat kojim se, i zbog kojeg se, potvrđuje ujedinjenje Europe. Ako to ne učinite, onda bi to bilo kao da postavljate pitanje, što bi se dogodilo da Ukrajinci nisu obranili svoju zemlju. Ako ne obranite koncepciju Euro- pe kao mirovnog projekta, ako ne obranite baštinu lekcija iz Drugog svjetskog rata učeći iz ovog rata, onda gubite u sporu o pravom zna- čenju Drugog svjetskog rata. Izgubit ćete od onoga koji kaže: »Drugi svjetski rat je argument za nove ratove.« To je na kocki.

BLOM: To me je podsjetilo da činjenicu da ipak nismo naučili iz po vijesti. Kao društva, jedino reagiramo na traumu. A ove reakcije na traumu mogu biti produktivne u Europi. Zbog njih je nakon Drugog svjetskog rata istaknuto odbacivanje nacionalizma, povezivanje država, pacifizam. A to je očito bila reakcija na ranije događaje, ali nažalost, generacijske traume blijede i generacijske traume isto tako možda oblikuju naše viđenje budućnosti koja uopće nije bu dućnost. Međutim, mi smo povjesničari, pa mislim da ipak zazirem od činjenice da me je ponio snažan povijesni patos. Mislim da je naš posao odmaknuti se i razmisliti o svemu tome, ne dopustiti sebi da se olako izvučemo. A u ovom smo trenutku oživjeli vokabular za koji smo također mislili da je nestao: Zelenski je s pravom opisan kao heroj. Mi živimo u društvima lišenim heroja, štoviše u društvi ma u kojima smo ponosni da nam heroji više nisu potrebni. Sada bih vas htio upitati, na kraju ove rasprave i prije nego što nam postave pitanja, igramo li se vatrom oživljavajući povijesni patos, oživlja vajući ideju o herojstvu, domovini i sličnim stvarima, a to su povi jesno užasno opterećene koncepcije, ili smo jednostavno zaboravili da društvo jedino može postojati ako ima snažan identitet i ako je svjesno ekstremista?

PLOHIJ: Pa, hvala ti. Hvala ti na ovim mislima i na ovom pita- nju. Prvo bih reagirao na ono o čemu je Tim govorio, a ti si tome dao novu dimenziju, a to je generacijska trauma, međutim istaknuo bih generacije, kao i pitanje učenja i novog učenja o Drugom svjetskom ratu. Slabo su mi poznate ovdašnje knjižare u Beču. Moram ih češće obilaziti. Ali, svakako znam da me je živciralo kad sam u američkim knjižarama, posebno u Barnes & Nobleu, jedino vidio police prepune knjiga o Drugom svjetskom ratu. Jedino su imali takve knjige iz po- vijesti, barem u manjim knjižarama, možda 80% ili 90% knjiga bavi se Drugim svjetskim ratom.

Međutim, tako uzrujan, također sam pomislio da zbog toga što su brojne, te knjige ljudi neće samo čitati nego će iz njih učiti. A nakon novih događaja, pogotovo 2014. i zatim u usporedbama sa 1938. i 1939. godinom., nakon aneksije Krima i tako dalje, popuštanje je postala ružna riječ, a nakon što je postala ružna potpuno je izbrisana  iz vokabulara, te sam shvatio da usprkos činjenici kako je iz povijesti jedino bilo knjiga o Drugom svjetskom ratu, baš ništa nije naučeno. Odnosno čitane su za zabavu, suprotno onome što omogućava dublje razumijevanje povijesti i opasnosti koje ona sadržava. Zbog toga što svijet uopće nije reagirao na događaje započete 2014., čini se baš nitko u toj novoj generaciji koja donosi odluke nije pročitao nijednu od tih knjiga koje sam vidio u knjižarama u Sjedinjenim Državama.

Ponavljam, meni sve to govori da je ovo bitno povezano sa gene- racijom. Čini se da smo pretpostavili da smo na neki način i mi stekli iskustvo i pouke iz tih događaja usvojeno u generaciji koja je izgradila Europsku uniju, generaciji koja je 1950-ih i 1960-ih donosila odluke,  a nismo ga stekli. Pitam se nije li ovaj užasan rat ne samo poziv, već zahtjev i prilika da se opet uči povijest. Iznova učiti povijest ne znači odgledati sve epizode neke televizijske serije, već dobro pogledati što se danas događa i što se u budućnosti može dogoditi ako ne reagirate.

U vezi s herojima, jesu li nacijama potrebni heroji, ne sumnjam da su nacijama potrebni heroji i da im barem trebaju nesebični postupci kako bi oni nastali. Potrebni su im heroji i nesebični postupci. A nese- bični postupci i zatim heroji, to u biti shvaćam kao način da društvo prepozna takvo postupanje, da ga prihvati i pretvori u ono u što se može ugledati. Dakle, to im je potrebno da opstanu. Koliko je heroja bilo u britanskoj povijesti između dva rata? Ne znam, možda eventual- no Chamberlain, Churchill se ne računa, ali…

BLOM: Churchill se ne računa.

PLOHIJ: A zatim je nastupila 1940., pojavila se potreba, a na tu je potrebu reagirao Churchill, pa smo dobili tog heroja. Ponavljam, nije bio svetac, nije, znamo…

BLOM: Mislim da bi se Indijci u vezi s tim žestoko usprotivili, ali…

PLOHIJ: Pa, svakako. Ali pogledajte Britance i što je učinio za bri- tanski duh.

BLOM: Da.

PLOHIJ: A to je bilo bitno za opstanak Britanije i vođenje rata. Sada imamo Zelenskog. Nevjerojatno je, ali on govori ono što ljudi misle, ako ih 80% do 90% vjeruje da će pobijediti, onda će pobijediti… On  je svakako doprinio stvaranju te samouvjerenosti, a iz nje također crpi snagu. Ni jedna nacija, nijedna skupina, nikad ne bi mogla opstati bez heroja, pa bih rekao da su tu spojene dvije komponente, netko je kon- kretno voljan stati na čelo i riskirati svoj život, a onda društvo koje konkretno vidi o čemu se zapravo radi, to prihvaća.

BLOM: Zahvaljujem vam.

 

S engleskog preveo Miloš Đurđević

 

Govor na dodjeli Nagrade za mir u Njemačkoj 2022.

SERGIJ ŽADAN*

Ruke su mu crne i istrošene, mast za podmazivanje uvukla mu se u kožu, stvrdnula se ispod noktiju. Ljudi s takvim rukama obično znaju i vole raditi. Druga je stvar od čega se točno sastoji njihov posao. Nižeg je rasta, tih, zabrinut, stoji, objašnjava nešto o situaciji na bojištu, o svojoj brigadi, o tehnici kojom on kao vozač jedne od jedinica uprav- lja. Odjednom se na nešto odvaži i kaže: vi ste, reče, volonteri, kupite nam hladnjak. Što će ti hladnjak na bojištu? – Ne razumijemo. – Ali ako treba, idemo odmah u trgovinu, izaberi i mi ćemo ga kupiti. Ma  ne – objašnjava nam – ne razumijete: trebam automobil s velikim hladnjakom. Hladnjaču. Za prijevoz poginulih. Pronalazimo tijela koja leže na suncu više od mjesec dana, prevozimo ih minibusom, u njemu ne možeš doći do zraka. O mrtvima govori kao o svom poslu, mirno    i odmjereno, bez bahatosti, ali i bez histerije. Razmjenjujemo broje- ve. Tjedan dana kasnije u Litvi smo pronašli hladnjaču, dovezli je u Harkiv. Dolazi s čitavom jedinicom svojih boraca, svečano preuzimaju vozilo, fotografiraju se s nama za izvješće. Naš poznanik ovaj je put s oružjem u ruci, odjeven u čistu odjeću. Premda su mu ruke, ako se u njih zagledaš, i dalje crne. Svakodnevno obavlja svoj naporan posao, njegove ruke o tome najbolje svjedoče.

Što je to što rat mijenja u prvom redu? Osjećaj za vrijeme, osjećaj za prostor. Vrlo brzo mijenjaju se obrisi perspektive, obrisi protoka vre- mena. Čovjek u ratnom prostoru nastoji ne praviti planove za buduć-

 

• Ukrajinski pjesnik i pripovjedač (1974.), rođen je u regiji Luhansk u Ukrajini, školo- vao se u Harkovu, gdje i dandanas živi. Nedvojbeno je najpopularniji ukrajinski pjesnik iz generacije nakon stjecanja nezavisnosti, a napisao je dvanaest pjesničkih zbirki, za koje je nagrađen brojnim međunarodnim nagradama i priznanjima. Kao pro- zaik istaknuo se knjigama Big Mac (2003.), Depeche Mode (2004.), Anarhija u UKR (2005.) i Mezopotamija (2015.). Poezija mu je prevedena na brojne svjetske jezike. U slobodno vrijeme je frontmen rock-benda Žadan i psi.
  

 

nost, nastoji ne razmišljati previše o tome kako će ovaj svijet izgledati sutra. Samo ono što se s tobom događa ovdje i sada ima težinu i smisao, značenje ti imaju samo stvari i ljudi koji će biti s tobom maksimalno do sutra ujutro, ako preživiš i ako se probudiš. Glavni zadatak ti je da ostaneš čitav i da izdržiš još pola dana. A poslije, vidjet ćeš već ka-  ko postupiti dalje, kako se ponašati, na što se osloniti u ovom životu, odakle krenuti. To se u velikoj mjeri podjednako odnosi i na vojnike i na one koji kao civili (odnosno, nenaoružani) ostaju na području na- domak smrti. To je taj osjećaj koji te prati od prvog dana velikog rata, osjećaj prekida vremena, odsutnosti da vrijeme teče, osjećaj stlačenog zraka, kada počinješ otežano disati jer stvarnost te pritišće, pokušava te odgurnuti na onu stranu života, na onu stranu vidljivoga. Stlačenost događaja i emocija, nestajanje u krvavom gustom mlazu koji te obavija i obuzima – stvarnost rata bitno je drugačija od stvarnosti mira upravo zbog tog pritiska, zbog te težine, nemogućnosti da slobodno dišeš i govoriš s lakoćom. A govoriti je potrebno, bez obzira na sve. Čak i za vrijeme rata. Posebice za vrijeme rata.

Uz sve to, rat nedvojbeno mijenja i jezik, njegovu arhitekturu, po- lje njegova funkcioniranja. Rat je poput tuđinske čizme, stranca, ruši mravinjak govora. Nakon toga mravi – odnosno govornici razrušenog jezika – grčevito nastoje obnoviti porušenu strukturu, vratiti red u ono na što su navikli, s čime su živjeli. Naposljetku sve sjeda na svoje mjesto. Ali ta nemogućnost da se služiš uobičajenim mehanizmima, točnije, nemogućnost prijašnjih – mirnih, prijeratnih – konstrukcija   da dočaraju tvoje stanje, da objasne tvoj bijes, bol i nadu – posebno je bolna i nepodnošljiva. Posebice ako si navikao jeziku vjerovati, ako si navikao oslanjati se na njegove mogućnosti koje su ti se činile goto- vo neiscrpnima. No najednom se ispostavlja da su mogućnosti jezika ograničene – ograničene novim okolnostima, novim krajolikom koji  se nanovo definira u prostoru smrti, prostoru katastrofe. Posao svakog pojedinog mrava jest da obnovi ukupnu usklađenost tog zajedničkog govora, općeg smisla, komunikacije, razumijevanja. U što se u tom slučaju pretvara pisac? U istog tog mrava, onijemjelog poput ostalih. Otkako je rat počeo svi mi vraćamo tu narušenu sposobnost – sposob- nost da se razumljivo izražavamo. Svi pokušavamo objasniti sebe, svo- ju istinu, granice svoje slomljenosti i traumatiziranosti. Književnost, možda, u tom slučaju ima malo više šanse. Zato što je genetski vezana sa svim prethodnim jezičnim katastrofama i slomovima.

Kako govoriti o ratu? Kako se nositi s tonovima u kojima je toli-  ko očaja, bijesa, uvreda, ali istovremeno i snage i spremnosti da se ne ostavi svoje, da se ne uzmiče? Čini mi se da problem artikulacije o najvažnijoj stvari danas nije samo u nama; ni svijet koji nas sluša nije uvijek u stanju razumjeti jednostavnu stvar – govorimo imajući odviše različite razine jezične emotivnosti, jezične napetosti, jezične otvore- nosti. Ukrajinci se ne bi trebali opravdavati za svoje emocije, ali bilo bi dobro te emocije objasniti. Zbog čega? Barem kako ne bi držali u sebi svu tu bol i sav taj gnjev. Moći ćemo se objasniti, moći ćemo pro- govoriti o svemu što nam se dogodilo i što će nam se dogoditi. Samo treba biti pripreman na to da će to biti poprilično težak razgovor. No, na ovaj ili onaj način, trebamo ga započeti već danas. Ovdje posebno dolazi do izražaja različito naslijeđe i obojenost našeg leksika. Tu se gotovo radi o optici, o drugačijem pogledu, drugačijem gledištu, ali prije svega, radi se o jeziku.

Ponekad se doima da se svijet, gledajući što se posljednjih pola go- dine zbiva na istoku Europe, koristi leksikom i pojmovima koji odavno ne objašnjavaju ništa o onome što se događa. Recimo, što podrazu- mijeva svijet (jasna mi je efemernost i apstraktnost tog pojma, ali ipak ću ga upotrijebiti) kada govori o potrebi mira? Reklo bi se da se misli na zaustavljanje rata, na kraj oružanog sukoba, na onaj trenutak kad topovi utihnu i kad nastupi tišina. Rekli bismo da je to ono što bi nas trebalo dovesti do razumijevanja. Jer, istini za volju, što mi, Ukrajin- ci, želimo najviše od svega? Naravno, završetak ovog rata. Naravno, mir. Naravno, prestanak granatiranja. Osobno, kao osoba koja živi na sedamnaestom katu u središtu Harkiva, gdje se s gornjih prozora mo- že vidjeti kako Rusi lansiraju rakete iz susjednog Belgoroda, vatreno i gorljivo želim da prestanu raketni napadi, da prestane rat, da se vratimo u normalu, da se vratimo u prirodnost postojanja.

No, što je onda to što tako često uznemiruje Ukrajince kada čuju izjave europskih intelektualaca ili europskih političara o potrebi za mi- rom? Dakako, ne isticanje potrebe da bude mir. Prije je to shvaćanje da do mira neće doći samo zato što žrtva agresije ne želi položiti oružje. Civilno stanovništvo Buče, Gostomelja i Irpinja nije imalo nikakva oružja. No ta ih činjenica nije spasila od strašne smrti. Stanovnici Harkiva, koje Rusi redovito i kaotično gađaju raketama, također ne drže oružje u rukama. Što je to što bi oni, po mišljenju pristalica brzog mira, pod svaku cijenu trebali učiniti? Gdje prolazi ta crta između podržavanja mira i nepodržavanja otpora? Po mojem mišljenju, stvar je u tome da kada danas govorimo o miru, u kontekstu ovog krvavog, dramatičnog rata koji je pokrenula Rusija, neki ljudi ne žele primijetiti jednostavnu činjenicu: nema mira bez pravde.

Postoje razni oblici zamrznutih sukoba, postoje privremeno oku- pirana područja, postoje tempirane bombe zakamuflirane u političke kompromise, ali istinski, pravi mir, onaj koji ti daje osjećaj sigurnosti  i perspektive, nažalost, ne postoji. I predbacujući danas Ukrajincima njihovu spremnost da se ne predaju, vidjevši u tome gotovo znak mi- litarizma i radikalizma, dio Europljana (moram napomenuti – prilično beznačajan dio, ali ipak) čini nevjerojatnu stvar – pokušavajući ostati unutar svoje zone komfora, dio njih uspješno izlazi izvan etičkih okvi- ra. I to više nije pitanje za Ukrajince – to je pitanje za svijet, za njegovu spremnost (ili nespremnost) da proguta još jedno, totalno, nekontro- lirano zlo u korist sumnjive proračunatosti i lažnog pacifizma. Jer za neke se to pokazalo kao prilično zgodan način da prebace odgovor- nosti sa sebe – na način da apeliraju na ljude koji brane svoje živote, svaljujući krivnju na žrtvu, prebacujući fokus, manipulirajući dobrim  i pozitivnim sloganima. Umjesto toga, sve je kudikamo jednostavnije: mi ne pomažemo svojoj vojsci zato što želimo rat, nego upravo zato što istinski želimo mir. Jedino što, taj blagi i nenametljivi način kapi- tulacije, koji nam se nudi pod krinkom mira, nije put koji vodi prema mirnom životu i obnovi naših gradova. Možda će kapitulacija Ukraji- naca pomoći Europljanima da uštede na energiji, ali kako će se osjećati sami Europljani, shvaćajući (a nemoguće je to ne shvatiti) da toplinu svojih domova plaćaju uništenim životima i domovima ljudi koji su također htjeli živjeti u mirnoj i spokojnoj zemlji?

Jednostavno, ponavljam se, ali stvar je u jeziku. U tome koliko toč- no i primjereno koristimo određene riječi, koliko je odmjerena naša intonacija kada govorimo o granici između života i smrti. Koliko nam našeg dosadašnjeg vokabulara – onog koji nam je još jučer prilično uspješno omogućavao da progovaramo o ovom svijetu – nedostaje kako bismo govorili o onome što nas boli ili obratno, o onome što  nam daje snagu? Jer svi smo se danas našli na toj točki progovaranja s koje ranije nismo govorili, shodno tome, sada nam je pomaknut sustav vrijednosti i shvaćanja, promijenjene su nam koordinate smisla, pro- mijenjene su nam granice svrsishodnosti. Ono što se izvana, gledano postrance, može doimati kao razgovor o smrti, zapravo je vrlo često očajnički pokušaj da se uhvati za sam život, za njegovu mogućnost, za njegov tijek. Uopće, gdje u toj novoj, slomljenoj, izmještenoj stvarno- sti prestaje tema rata, a gdje počinje zona mira? Je li hladnjača s tijeli- ma poginulih još uvijek u domeni mira ili je to već o ratu? Žene koje evakuiraš na područja gdje nema granatiranja – to je potpora čega? Mirnog rješavanja sukoba? Steznik koji si kupio vojniku, koji mu spašava život, smatra li se to još uvijek humanitarnom pomoći ili već kao pomoć onima koji ratuju? I uopće – pomoć ukazana onima koji se bore za tebe, za civile u podrumima, za djecu u podzemnoj željeznici – iz- lazi li to iz okvira pristojnog razgovora o dobroti i empatiji? Trebamo li podsjećati na svoje pravo da i dalje postojimo na ovom svijetu ili je to razumljivo i neosporivo samo po sebi?

Dogodilo se da mnoge stvari, pojave i pojmove sada treba, ako ne objasniti, onda barem na njih podsjetiti, nanovo o njima progovarati, nanovo ih prihvatiti. Rat po običaju ukazuje na ono na što se dugo ne obraća pozornost, rat je vrijeme za neugodna pitanja i teške odgovore. Ovaj rat, koji je započela ruska vojska, odjednom je također otvorio    i čitav niz pitanja koja daleko nadilaze kontekst rusko-ukrajinskih odnosa. Na ovaj ili onaj način, u godinama pred nama još ćemo du-  go morati razgovarati o neugodnim temama – temama populizma i dvostrukih mjerila, temama neodgovornosti i političkog konformizma, temama etike, koja je, kako se pokazalo, davno i beznadno nestala iz vokabulara onih koji donose sudbonosne odluke u suvremenom svije- tu. Možemo reći da se te teme odnose na politiku, da ćemo upravo o njoj morati razgovarati, o politici. A k tome, politika je u tom slučaju tek paravan, kulisa, način da se zaobiđu bolna mjesta i da se stvari ne nazivaju pravim imenom. A stvari iziskuju upravo to – da ih se nazove svojim imenom. Da se zločini nazovu zločinima. Sloboda slobodom. A podlost podlošću. U ratnim vremenima takvi leksemi zvuče posebno izražajno i zaoštreno. Vrlo ih je teško izbjeći, a da se pritom ne ozlije- dite. Pa i ne mora ih se zaobilaziti, zaista ne mora.

To je otužno i simptomatično – govorimo o nagradi za mir u tre- nutku kada u Europi ponovno traje rat. Traje nadomak ovog mjesta. Traje već nekoliko godina. Sve ove godine, kako je trajao, nagrada za mir cijelo se vrijeme dodjeljivala. Stvar, naravno, nije u samoj nagra- di. Stvar je u tome koliko je Europa sada spremna prihvatiti tu novu realnost – realnost u kojoj postoje uništeni gradovi (s kojima se još donedavno moglo zajednički poslovati), realnost u kojoj postoje ma- sovne grobnice (u kojima leže ukrajinski državljani koji su još jučer mogli doći u njemačke gradove u šoping ili u posjet muzejima), stvar- nost u kojoj postoje filtracijski logori za Ukrajince koji su se zatekli  na okupiranim područjima (logori, okupacija, kolaboracionisti – riječi su koje teško da se koriste u svakodnevnom jeziku Europljana). Stvar je i u tome kako svi možemo nastaviti živjeti u ovoj realnosti s unište- nim gradovima, spaljenim školama, uništenim knjigama. Prije svega uz tisuće mrtvih, onih koji su još do jučer živjeli normalnim, mirnim životom, kovali planove, živjeli sa svojim problemima, oslanjali se na vlastito pamćenje. Spominjanje pamćenja ovdje je također bitno, evo   i zašto. Rat nije samo drugačije iskustvo. Govoriti na taj način znači govoriti o površnom, o onom što leži na površini, o onome što puno opisuje, ali malo objašnjava. U stvarnosti, rat mijenja naše pamćenje, ispunjavajući ga odviše bolnim sjećanjima, odviše dubokim traumama i odviše gorkim razgovorima. Više se nećeš moći otarasiti tih sjećanja, nećeš moći ispraviti prošlost. Od sada ona će biti dio tebe. Teško da  će biti najbolji dio tebe. Eto, taj proces obamrlosti i oporavka disanja, iskustvo zašućivanja i traganja za novim jezikom previše je bolan da nakon njega bezbrižno nastaviš pripovijedati o prekrasnom svijetu s druge strane prozora. Poezija nakon Buče i Izjuma svakako je moguća, štoviše, potrebna je. Međutim, sjena Buče i Izjuma, njihova prisutnost, imat će posebnu težinu za tu poslijeratnu poeziju, uvelike će odredi-   ti njezinu puninu i tonalnost. To je bolna, ali neophodna spoznaja da  će odsada kontekst stihova napisanih u tvojoj zemlji biti vezan uz masovne grobnice i bombardirane četvrti – to, naravno, ne pridonosi optimizmu, ali pridonosi razumijevanju da jezik treba naš svakodnevni rad, naš neprestani angažman, našu uključenost. Uostalom, s čime to raspolažemo kako bismo se izrazili, kako bismo se objasnili? S našim jezikom i s našim pamćenjem.

Od kraja veljače, odnosno od početka ovog pokolja, jasno se osje- ćalo kako vrijeme gubi svoju uobičajenu odmjerenost, svoj protok. Zapravo, ono je počelo nalikovati rijeci u zimi, kad se smrzne do dna, zaustavljajući kretanje i paralizirajući sve što se zateklo usred tog za- leđenog protjecanja. Našli smo se unutar te guste zaleđenosti, usred hladne bezvremenosti. Dobro se sjećam te bespomoćnosti, kad ne osjećaš pokret, kad se gubiš usred tišine, kad nisi u stanju razaznati  što se tamo, u mraku i tišini, nalazi pred tobom. Vrijeme rata zapra-  vo je vrijeme poremećene panorame, prekinute komunikacije između prošlosti i budućnosti, vrijeme najoštrijeg i najgorkijeg osjećaja sa- dašnjosti, poniranja u prostor koji te okružuje, fokusiranja na trenutak koji te ispunjava. U tome se naziru određeni znakovi fatalizma, kada prestaješ praviti planove i razmišljati o budućnosti, pokušavajući se prije svega ukorijeniti u sadašnjosti, upravo pod ovim nebom, koje se prostire nad tobom, i jedino te ono podsjeća da vrijeme ipak prolazi, da se dani pretvaraju u noći, da će nakon proljeća svakako doći ljeto,   i uza svu ukočenost tvojih osjećaja, uza svu obamrlost, život će se na- staviti, neće stati ni na tren, sadržavajući unutar sebe sve naše radosti i strahove, sav naš očaj i svu nadu. Jednostavno, promijenila se udaljenost između tebe i stvarnosti. Stvarnost je postala bližom. Stvarnost je postala strašnijom. S time sada moraš živjeti.

Što još? Što nam se još promijenilo osim jezika i pamćenja? Po čemu se još razlikujemo unutar bilo kojeg društva, unutar bilo kojeg mnoštva? Možda oči. One upijaju u sebe vanjsku vatru, odsada će se u njima zauvijek odražavati taj odsjaj. Pogled osobe koja je gledala iz- van granica vidljivog, koja se zagledala u tamu i čak je uspjela u njoj ponešto razaznati – taj će pogled uvijek biti drugačiji, jer u njemu se odražavaju iznimno bitne stvari.

U proljeće, negdje u svibnju, nastupili smo pred vojnom postrojbom koja je nakon dugih i teških borbi otišla na odmor. S nekima se već poznajemo jer smo ih redovito posjećivali i za njih nastupali, počevši još od 2014. godine. Predgrađe Harkiva, mlado zelenilo, nogometno igralište, malena pozornica. S mnogim se borcima i osobno poznaje- mo. Mnogi od mojih starih prijatelja, Harkivljana, proljetos su otišli u rat. Neobično mi ih je vidjeti u vojnoj uniformi, s oružjem u rukama. Još su im neobičnije oči – poput smrznutog metala, poput stakla koje odražava vatru. Bilo je to dva mjeseca od početka velikog rata i već  su se zatekli u rovovima pod ruskom paljbom. Sada stoje, smiješe se i šale. I te oči u kojima se mogu vidjeti dva mjeseca pakla. – Dospio sam već biti i u bolnici, – kaže jedan. – Rusi su ispaljivali fosforne bombe, mene su zadesile. Ali ništa, živ sam i zdrav. Uskoro se vraćam na front.

• To je ona situacija kad jednostavno ne znaš što odgovoriti – jezik te izdaje, nije ti dovoljan, tražiš prave riječi. Ali sigurno ćeš ih pronaći.

Kakav će biti naš jezik nakon rata? Što ćemo morati jedni drugima objasniti? Prije svega, morat ćemo naglas izgovoriti imena mrtvih. Nji- hova imena moraju se čuti. U protivnom će to biti velika nesuvislost govora, praznina između glasova, slom unutar pamćenja. Trebat će nam puno snage i vjere kako bismo progovorili o svojim palim bor- cima. Jer od njihovih će imena nastajati naši rječnici. Ali podjednako  i snage, odlučnosti i ljubavi, trebat će nam kako bismo govorili o bu- dućnosti, kako bismo je artikulirali, o njoj govorili, definirali je. Na ovaj ili onaj način morat ćemo povratiti osjećaj za vrijeme, osjećaj za perspektivu, osjećaj za njegovo protjecanje. Osuđeni smo na buduć- nost, štoviše, sami smo odgovorni za nju. Ona se trenutno formira iz naših vizija, iz naših uvjerenja, iz naše spremnosti da preuzmemo na sebe odgovornost. Мі ćemo vratiti osjećaj svoje budućnosti jer previ- še toga ostaje u našem sjećanju što iziskuje naš angažman sutra. Sve nas povezuje ta struja koja nas nosi, koja nas ne pušta, koja nas spaja. Sve nas povezuje jezik. Pa čak i ako nam se u nekom trenutku njegove mogućnosti učine ograničenima i nedovoljnima, na ovaj ili onaj način bit ćemo prisiljeni vratiti se tim mogućnostima, koje nam daju nadu  da u budućnosti među nama neće biti nesporazuma i nesuglasica. Je- zik se ponekad doima slabim. Međutim, upravo je on često puta izvor snage. On se može povući od tebe na neko vrijeme, ali nije sposoban prevariti te. To i jest glavni i odlučujući čimbenik. Sve dok imamo svoj jezik, imamo barem sablasnu šansu da se objasnimo, da kažemo svoju istinu, da dovedemo u red svoje pamćenje. Zato na nama je da govori- mo, da govorimo. Čak i kad nam naše riječi ranjavaju grlo. Čak i kada se zbog njih osjećamo izgubljeno i prazno. Iza glasa stoji mogućnost istine. I vrijedi iskoristiti tu mogućnost. Možda je to najvažnije što nam se svima može dogoditi.

 

23. 10. 2022.

S ukrajinskog preveo Domagoj Kliček

 

Moć, masa i brutalnost

Putinov ratni stroj

ŽARKO PAIĆ*

• Novi geopolitički Levijatan

Rat koji je 25. veljače 2022. godine Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije, pokrenuo kao totalnu invaziju na Ukrajinu nastojeći je pokoriti i iznova uspostaviti drugu formu »sovjetskoga carstva« u Europi, predstavlja logiku moći, mase i brutalnosti posttotalitarnoga doba. Izraz koji sam ovdje upotrijebio izvorno se nalazi u fragmentu 10 [37] (168) iz Nietzscheove Ostavštine. Na primjeru Zole i Wagnera mislilac prevladavanja metafizike kao nihilizma nastoji opisati temelj- ne značajke modernoga doba. U djelima ovih umjetnika otvara se, dakle, logika, masa i brutalnost.1 Umjesto pojma logike primjerenije je ovdje govoriti o moći. Jer logika moći jest logika osvajanja geo- političkoga prostora kao neoimperijalne mreže događaja, a ne jednom zauvijek uspostavljenih poredaka političke vladavine. Moć se, dakle, pojavljuje u suvremenosti u formi težnje za totalnim ovladavanjem Drugime kao kolonijalnim podanikom, vazalom, nacijom-državom bez istinskih značajki teritorijalne suverenosti. Deleuze i Guattari u svojim analizama društvenih procesa deteritorijalizacije/reteritorija- lizacije aksiomatike modernoga kapitalizma nazivaju taj proces logi- kom »ratnoga stroja«. No, problem je u tome što ovaj pojam nadilazi klasično razumijevanje izvršenja moći unutar tradicionalno shvaćenih

 

• Filozof, sociolog i politolog (1958.), redoviti je profesor na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, glavni urednik časopisa Tvrđa i zamjenik glavnog urednika Europskog glasnika. Autor brojnih knjiga među kojima se izdvajaju Slika bez svijeta, Posthumano stanje, Sloboda bez moći, Treća zemlja – tehnosfera i umjetnost, Totalitarizam?, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju.

1 Friedrich W. Nietzsche, Nachgelassene Fragmente 1885 – 1887, KSA, Bd. 12 (Hrsg.

1980. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin – New York, 1980., str. 473. Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., str. 109-110.
      

 

aparata državne moći.2 Ono što se iz čitavog naizgled složenoga ideo- logijsko-političkog okvira Putinova ratnog osvajanja Ukrajine čini neporecivim jest izvan Clausewitzeve postavke kako je rat nastavak politike drugim sredstvima. Nije riječ o ratu kao sredstvu za neku dru- gu uzvišeniju svrhu, kako bi se to na prvi pogled moglo pomisliti, iako je i ovaj rat dokaz da se u suvremenom globalnome kapitalizmu pitanje moći mora razumjeti iz logike njezine transparencije. A to znači da rat nije ni sredstvo ni svrha za ustoličenje apsolutne moći nacije–države kao što je Rusija u 21. stoljeću, već kontingentna izvedba politike kroz moć nove ideologije, terora i totalne kontrole onog što je preostalo od građanskoga društva. Umjesto moderne nacije–države s politikom su verenosti i njezine postmoderne reartikulacije u kulturi Rusa kao etnonacionalističkog kolektivnoga identiteta, Putinov ratni stroj prelazi   u stanje geopolitike globalnog izvanrednoga stanja. To je ono stanje iznimke ili izvanrednoga slučaja kojim se iz temelja krše svi postulati i norme međunarodnog prava država.3 Cinizam Putinova geopolitičkoga uma otuda proglašava ovaj čudovišni rat »specijalnom vojnom opera- cijom denacifikacije Ukrajine«. Zbog toga je to uvjet mogućnosti za sve daljnje ratove kojima se stvara nova postimperijalna suverenost Rusije kao pitanje sigurnosti spram tzv. širenja NATO-a i Amerike.

Kako to valja razumjeti? Sve što je dosad viđeno u ovom čudo- višnome ratu sustavnoga razaranja ukrajinskih gradova s pomoću da- lekometnoga topništva visoke preciznosti učinka, uništenja ekonomske infrastrukture, genocidnih postupaka agresorske ruske vojske protiv stanovništva na području oko Kijeva, Donbasa i Luhanska, svjedoči

 

2 Vidi o tome: Éric Alliez i Maurizio Lazzarato, Wars and Capital, Semiotext(e), New York, 2016., str. 283-292.

3 Pojam iznimnoga ili izvanrednoga stanja, na engleskom jeziku state of exception, teo- rijski je razvio Giorgio Agamben na tragu decizionizma Carla Schmitta. No, Agamben je ovaj politički pojam par excellence proširio s biopolitičkim shvaćanjem u koje ulazi pitanje ljudskoga tijela, života i smrti unutar novih granica globalnoga poretka koji se pojavljuje u znaku vladavine neoliberalizma, neokolonijalizma i neoimperijalizma. Na taj se način svi događaji s prizvukom kontingencije i rizika, poput nastanka globalne pandemije COVIDA-19, teroristički napadi islamista na simbolička mjesta zapad- njačke kulture kao i različite tehnoznanstvene inovacije s umjetnom inteligencijom (A–Intelligence) mogu razmatrati kao događaji koji produljuju vrijeme trajanja iznimke ili izvanrednoga stanja u nedogled. – Giorgio Agamben, State of Exception, Chicago University Press, Chicago, 2005. Vidi kritički intoniran tekst protiv Agambenove vla- stite intervencije s pojmom biopolitike u prostor razumijevanja političkih konzekven- cija slučaja s koronavirusom u tekstu Sergeja Prozorova, »A Farewell to Homo Sacer? Sovereign Power and Bare Life in Agamben’s Coronavirus Commentary«, Law and Critique, Springer, 26. studenoga 2021. https:// doi.org./10.1007/s10978-021-09314-x.

o trijadi ničeanski shvaćene biti modernosti kao logike moći, mase i brutalnosti. No, bilo bi pogrešno smatrati da je sve to neka vjekovna, iskonska stvar ruskoga divljaštva, pa bi iz ovog fatalnoga kulturnog determinizma proizašlo nešto nečuveno. Naime, to da se Rusima i samo njima pripisuje značajka barbarske mržnje spram svega za- padnjačkoga, a to znači prije svega američkog i europskog sustava vrijednosti utjelovljenih u liberalizmu, materijalizmu i individuali- stičkome potrošačkome svjetonazoru. Tzv. kulturne povijesti ruskoga slavenofilstva i zdvojnog odnosa spram Zapada u znaku približavanja i radikalnog odmaka nesumnjivo pridonose razumijevanju dubinskih dimenzija povijesno-epohalne ukorijenjenosti u vjerovanju i ideologiji koja Rusiju vidi kao imperijalnu svjetsku moć i silu s autokratskim modelom države po uzoru na doba carske Rusije u sintezi despotske politike i pravoslavnoga kršćanstva.4 Problem nije u temeljima iskon ske ruske kulture, već u tome što je čak i u najvećim dosezima njezinih ponajprije velikih pisaca, kompozitora i mislilaca modernoga doba pitanje temeljnih vrijednosti politike poput slobode, jednakosti, pra vednosti i solidarnosti pretvoreno u pitanje pseudo–metafizičke vjere  u ruski jedinstveni put oslobađanja od svekolikoga zapadnjaštva i logike prosvjetiteljskoga kozmopolitizma. Ne svjedoči li nam o tome razvrgnuće vjere u liberalnu politiku i demokratska načela Europe u slučaju obraćenja Dostojevskoga u proroka pravoslavnoga misticizma s neskrivenim obožavanjem »ruske duše« ili, pak, briljantno filmsko uprizorenje Andreja Tarkovskog Rubljov u kojem glavni glumac Ana- tolij Solonjicin gotovo karizmatskom upečatljivošću prikazuje unu- tarnju dramu slikara ikona Andreja Rubljova, tematizirajući pitanje vjere i umjetnosti u autokratskome poretku? No, ono što je od iznimne važnosti jest da Tarkovski pokazuje neskrivenu bit povijesno-kultu- ralnoga sraza Rusije i Europe kroz pitanje identiteta zasnovanog na onome što američki kulturalni povjesničar James Billington naziva savezom ikone i sjekire.

Putinov ratni stroj doslovno je realizacija moći vojno-političkoga sklopa onog što je proizašlo iz imperijalne težnje Sovjetskoga Saveza da Rusiju i Ruse uspostavi kao državotvornu naciju. Njezina je jezgra etnički nacionalizam s vjerom u posebno metafizičko-političko po- slanstvo pokoravanjem svih naroda i etničkih manjina nastanjenih na golemom geopolitičkome prostoru tzv. Euro-Azije. No, vojno-politički

 

4 Vidi o tome: James H. Billington, The Icon and the Axe: An Interpretative History of Russian Culture, Vintage Books, Random House, New York, 1970.

 

sklop pretpostavlja savez unutarnje i vanjske sigurnosti u očuvanju te- ritorijalne suverenosti pred stalnom prijetnjom od Drugoga, ponajprije SAD-a i NATO-a. Prijetnju valja shvatiti kao logiku paranoidno-repre- sivne moći. Kao i u doba komunizma polazi se od binarnoga stroja onog što Carl Schmitt naziva politikom kao latentnim sukobom prija- telja i neprijatelja.5 Otuda je logika moći, mase i brutalnosti Putinova ratnoga stroja proizvodnja geopolitičkog izvanrednog stanja na glo balnoj razini. Rat se, dakle, ne može smatrati više nastavkom politike drugim sredstvima, već permanentnim događajem proizvodnje novog geopolitičkoga prostora koji više nije određen logikom tradicional-   ne države i njezinih ideologijsko-političkih aparata, kako bi to rekao Luis Althusser.6 U tome je razlika između Putinova ratnoga stroja i sovjetskih ratnih intervencija i okupacija od Mađarske 1956. godine, Čehoslovačke 1968. godine do Afganistana 1980. godine. Nije razli- ka tek u tome što je u vrijeme tzv. hladnoga rata postojala jasna crta razgraničenja između dviju mega-ideologija i mega-država koje su ih utjelovljivale ‒ SAD liberalni kapitalizam a Sovjetski Savez marksi- zam-lenjinizam. Razlika je, naprotiv, u tome što propašću komunizma 1989. godine nastaje fluidni i hibridni sustav postimperijalne suvere- nosti. Sada se ratovi prenose iz sfere utjecaja nacija-država u geopo- litiku binarnoga stroja kojeg ponajbolje karakterizira logika mreže i umrežavanja. S jedne je strane imperijalni savez država NATO-a, a s druge, pak, mreža terora ili tzv. rogue–states koje kontrolira Al-Qae’da ili Islamska država. Kad Rusija s Putinom preuzima formalno istu metodu razaralačke kontrole Bliskoga Istoka sudjelovanjem u ratnim operacijama u Siriji na strani diktatorskoga poretka Bashara el Asada 2015. godine, otpočinje doba nove globalne ravnoteže straha drugim sredstvima. Država se sada pojavljuje kao posttotalitarna mreža geo- političkoga Levijatana s pet određujućih značajki.

• Autokracija

Autokracija predstavlja poredak vladavine koji u Rusiji 21. sto ljeća s Putinom doživljava mitsku utjelovljenost načela carske moći

 

5 Carl Schmitt, Der Begrif des Politischen, Duncker und Humblot, München und Leipzig, 1932.

6 Vidi o tome: Žarko Paić, »The Permanent Condition of War-and-Peace: From Total Mobilization to the Absolute Construction of the Event«, u: Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event – At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020., str. 5-34.

 

kao imperijalnoga osjećaja posebne civilizacije u razlici spram Euro pe i Zapada, ali i spram azijatskoga načina vladavine s Kinom kao paradigmatskom formom orijentalne despocije. Koristeći metaforu ikone i sjekire možemo kazati da je umjesto apstraktne i racionalne ideologije lenjinizma-staljinizma u stvaranju univerzalne svjetske države proletarijata na djelu ono što Emil Pain u analizi imperijalnoga sindroma i ruskoga nacionalizma naziva »načelom političke domina cije etničkih Rusa… etničke ruske nacije, ‘Rusijom za Ruse’«.7 No,   da bi ovaj način legitimacije etničkoga nacionalizma postao politički   i kulturalno poželjan potrebno je da se ideologijski upiše u duh-dušu-

-tijelo državljana-građana Ruske Federacije. On mora postati doslovno medijski i vizualno prožet fantazmama o vjekovnome ruskome mi- sticizmu i pravoslavnoj vjeri kao temelju identiteta. O tome svjedoči film Levijatan iz 2014. godine u režiji Andreja Zvjaginceva, ta čudesna reinterpretacija knjige o Jobu u kontekstu neke udaljene ruske guberni- je u kojoj vlast u sprezi s pravoslavljem služi materijalnim probicima lokalne oligarhije i nemilosrdno uništava male ljude. Država se ne služi samo izvanjskim metodama zastrašivanja građana-državljana kao što je to bilo u sustavu koncentracijskih logora SSSR-a pod nazivom GULAG, već ulazi u unutarnji prostor psiho-krajolika međuljudskih odnosa ljudi koji su podijeljeni klasno-socijalno u novome poretku autokratskoga kapitalizma oligarha kao i po svim značajkama zapad- njačkoga sustava potrošačkoga društva s mnoštvom stilova života. No, ono što odlikuje ovu spregu autokracije i osjećaja imperijalne moći Rusije proizlazi iz ratnoga stroja. Tek s njime Putin kreće u preobliko- vanje dosadašnje geopolitičke karte svijeta.

• Povijesni revizionizam

Povijesni revizionizam s kojim Putin prikazuje Ukrajinu kao »umjet nu državu« bez tradicije povijesne državnosti koja je u 20. stoljeću, prema njegovim pseudo–historijskim umotvorinama, bila loš rezultat Lenjinova snatrenja o internacionalizmu i pravu naroda na samo određenje, postaje službena državna ideologija putinizma kao sveze mitsko–despotskoga sna o Velikoj Rusiji s Kijevom kao središtem ruske

7 Emil  Pain, »The imperial syndrome  and  its  influence  on Russian nationalism«, u:  Päl Kolstö i Helga Blakkisrud (eds.) The New Russian Nationalism: (Imperialism, Ethnicity, and Authoritarianism), Edinburgh University Press, Edinburgh, 2016., str. 51. (46-74)

povijesne državnosti. Osvajački rat kojim se pokreće čitav stroj raza- ranja na daljinu, jer je strategija ratovanja povezana s naprekom novih tehnologija uništenja gradova s pomoću krstarećih raketa i višecjevnih raketnih bacača, počinje s ideologijsko-propagandnom pripremom. Sve su međunarodno priznate države nastale raspadom SSSR-a legi- timni ciljevi ruskog ekspanzionizma, pod uvjetom da su određene kao geopolitička prijetnja Rusiji i pod uvjetom da je u njima nastanjena ruska etnička manjina od baltičkih država do Gruzije, Kazahstana i Moldavije. Kad mnogi teoretičari i politički analitičari nastoje pre- cizno odrediti imenovanje putinizma i Putina kao hibridne ideologije   i utjelovljenja dva različita i srodna totalitarna sustava kao što u u 20. stoljeću bili sovjetski komunizam i njemački nacizam, onda je to samo naizgled ispravno kao vidljivi trag političke fenomenologije današnji- ce. Karikature Putina u svjetski poznatim novinama i tjednicima u SAD-u i Europi s Hitlerovim brkovima i Staljinovim licem tome idu   u prilog. No, problem je što određivanje biti posttotalitarne vladavine Putinova ratnoga stroja pretpostavlja uvid u politički nihilizam suvre menosti. Mi živimo u doba bez istinskoga subjekta političkoga djelo vanja kao što je to bio narod bez kojeg nema mogućnosti suverenosti nacije–države. Kad nema subjekta, očito je da se i supstancija nekog pojma održava kao privremeno stanje stvari. Sve postaje fluidno i hi bridno. Politički pokreti koji vladaju svijetom u 21. stoljeću nadahnuti su logikom preobrazbe naroda kao demosa u narod kao etnos. Otuda je populizam transparentna logika reartikulacije naroda kao većin skoga subjekta bez supstancije koji se može pojaviti kao moć, masa i brutalnost vladavine tek onda kad je čitavo društvo postalo korpora tivno obuzdano u njegovim emancipacijskim mogućnostima borbe za slobodu, jednakost, pravednost i solidarnost s Drugime.8 Putinizam   je stoga povijesno-revizionistički patchwork ruskoga imperijalnoga mita o vladavini svijetom kao posebne Euroazijske civilizacije i posto- talitarna autokracija, uz dodatak nostalgije za Sovjetskim Savezom    iz jednostavnog razloga što je pod Staljinom sve do propasti u doba Gorbačovljeve perestrojke Rusija bila globalno-planetarna moć kao nuklearna država i kao geopolitički igrač u tzv. velikome prostoru (Gro§raum), da se poslužim poznatim Schmittovim pojmom iz njego- va djela Nomos zemlje.9

 

8 Žarko Paić, »Narod i njegove ideologije: Populizam i suvremenost«, u: Nemezis –

Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022., str. 265-295.

9 Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum,

Duncker und Humblot, Berlin, 1974., 2. izd.

• Totalitarna vladavina

Totalitarna vladavina u 20. stoljeću, kad su posrijedi tri para digmatska tipa vladavine poput talijanskoga fašizma, njemačkog na cizma i ruskog staljinizma, može se odrediti kao poredak uspostave države s onu stranu granica koncepta nacije–države. Takva je država nužno imperijalno uspostavljena na načelima homogene i etnički čiste nacije-naroda, a prostor njezina ozbiljenja odnosi se na geopolitički životni prostor kojeg Hitler naziva Lebensraum, dok Staljin u ratnome osvajanju Finske 1940. godine teži proširiti granice na sjeverne terito- rije. Totalitarizmi nužno iskazuju imperijalne ratno-osvajačke opsesije prostorom u smislu prisvajanja tuđih ekonomskih izvora i kulturnih dimenzija duhovne egzistencije. Utoliko je kibernetička mreža sveza terora i logora za neprijatelje naroda. Nova informacija stvara s po- moću feedbacka komunikaciju kao totalno društvo kontrole. Bez terora nema mogućnosti da totalitarizam ispuni svoje temeljne ciljeve kao što su osvajanje novih prostora suverenosti države i naseljavanje-raselja- vanje naroda. No, teror nije samo fizičko zastrašivanje naroda, etničkih skupina, pojedinaca i stvaranje ozračja za politiku genocida. U biti je terora težnja za totalnom mobilizacijom svih ideologijsko-političkih sklopova moći kojim se država, autokratski Vođa i partijska moć vla- danja društvom pokazuje kao svojevrsni kulturni Gleichschaltung. Što je vrijedilo za kulturnu politiku nacizma, na drugim osnovama pogađa i sovjetski teror koji se izvodi indoktrinacijom pokorenoga Drugoga    i zatiranjem njegove izvorne biti peobrazbom u novi hegemonijski identitet.

Ruska indoktrinacija tijekom sovjetskoga razdoblja uz kulminaciju u 21. stoljeću bila je tolika da su neki od najznačajnijih umjetnika 19.  i 20. stoljeća poput pisca Nikolaja Gogolja i avangardnoga umjetnika Kazimira Maljeviča, iako su bili etnički Ukrajinci, u svim svjetskim enciklopedijama zabilježeni kao Rusi.10 Kad se, dakle, teror iz otvo- renoga sustava represije i nasilja kakav je bio sovjetski sustav logora GULAG preobražava u kulturni nacionalizam i političku autokraciju koja djeluje unutar formalno zadanih demokratskih okvira vladavine, ali bez temeljnih liberalnih vrijednosti kao što su nepovredivost oso- be, građanska i ljudska prava, tolerancija spram nacionalnih i rodno-

 

10 Vidi o tome: Kate C. Langdon i Vladimir Tismaneanu, »Russian Nationalism in Edu- cation, the Media, and Religion«, u: Putin’s Totalitarian Democracy (Ideology, Myth and Violence in the 21st Century), Palgrave Macmillan, New York, 2020., str. 153-185.

 

-spolnih manjina, teror postaje indoktrinacija i represija kao sustav prokazivanja Drugoga. Krajnja točka užasa postaje njegova neutrali- zacija i suspendiranje poput Putinovih naredbi ubojstava opozicijskih političara i neovisnih novinara. Sve to FSB ‒ nasljednik zloglasnoga KGB-a ‒ izvršava na nemilosrdan način u Rusiji i diljem svijeta. Bez terora, međutim, ni postotalitarni poredak autokracije ne bi mogao imati potporu većine naroda kao što je to slučaj s čitavim nizom za- konskih uredbi protiv svakog građanskoga prosvjeda ili iskazivanja javnog mišljenja protiv ruske »specijalne vojne operacije u Ukrajini«. Bitna razlika između Staljina i Putina, totalitarnoga Vođe SSSR–a i autokratskoga tiranina suvremene Rusije, proizlazi otuda što je ovaj postmoderni teror zasnovan na spektakularno–demokratskoj logici vi zualizacije događaja s pomoću umjetne inteligencije i novih interaktiv nih medija gotovo univerzalan u svojoj partikularnosti. Naime, ovaj   je teror realizacija globalnog izvanrednoga stanja s prijetnjom koja svoju totalnu brutalnost iskazuje kao masu i moć nuklearne države. Nije li tome zoran dokaz neprestano morbidno zazivanje Armagedona nuklearnim napadom Rusije na Poljsku, Englesku, SAD koju priželj- kuju Putinovi vazalni propagandisti u specijalnim emisijama državne TV posvećenim fascinaciji gledateljstva s najnovijim oružjem Sudnjeg dana poput balističkoga interkontinentalnog projektila popularno na- zvanog »Sotona II« odnosno RS-28 Sarmat?

• Imperijalistička politika

Čemu služi proširenje geopolitičkoga prostora u neoimperijalnome slučaju ako ne da umjesto pitanja o granicama između nacija–država imamo ono što njemački politolog Herfried Münkler naziva »gra ničnim prostorima«, pritom razlikujući imperijalnu od imperijalističke politike? U svakom slučaju, prva se odnosi na djelovanje ekonom  ske, političke i kulturne moći, dok se potonja zasniva na povjerenju     u vojsku.11 Međutim, slučaj Rusije u 21. stoljeću pokazuje kako se obrat u biti neoimperijalizma događa tako što izgradnja vojske i nje- zino opremanje najnovijim tehnologijama raketnoga razaranja Zemlje ide ruku pod ruku sa shvaćanjem ekonomije kao ratnog stroja drugim sredstvima. Prijetnja Putina da će zbog sankcija nametnutih Rusiji u

 

11 Herfried Münkler, IMPERIJI: Logika svjetske vladavine – od Staroga Rima do Sjedi njenih Američkih država, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010., str. 202-203. S njemač- koga prevela Nadežda Čačinovič.

 

vezi ratne invazije na Ukrajinu ispaštati ponajprije Europa i EU tako što će ruska državna korporacija GAZPROM zatvoriti dovod plina i dovesti do posvemašnje recesije i krize u svjetskoj ekonomiji zacije- lo je svojevrsna »novost« u suvremenim međunarodnim odnosima. Usto, čini se da je ovo zlorabljenje energetske politike u ratne svrhe mnogo više od klasične Realpolitik. Zašto? Jednostavno zbog toga što je posrijedi posttotalitarni model autokratske vladavine. Ona dolazi   na mjesto klasične vojne zapovjedne ekonomije, koju je imao u vidu   i Franz Neumann u analizi nacizma kao totalitarne vladavine uz po- moć terora, ideologije i logora u svojem glasovitome djelu Behemot: struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933 – 1944. Zapovjedna eko- nomija imala je u nacizmu pokretačku strukturu vladavine uz pomoć ropskoga rada, državnoga kapitalizma i totalne eksploatacije poko- renih nacija-država.12 Obrat je sada u tome što vertikalno ustrojeni poredak oligarhijski vođene ekonomije dopušta hibridnu vlasničku strukturu. To omogućuje da čak i ratni stroj nije u potpunosti rezultat logistike državnog monopolnoga kapitalizma. Umjesto toga susrećemo se s elementima slobodnoga poduzetništva, sprezi privatnog biznisa i državnoga ulaganja u velike infrastrukturne projekte itd. No, najveća je perverzija što se čak i ratne operacije provode kao suradnja između države i privatnih milicija poput zloglasnih plaćenika Wagner-skupine, poznate po užasnoj brutalnosti izvedbe ratnih zločina u Africi, na bojištima u Siriji, Čečeniji i u Ukrajini.

Bez posvemašnje kontrole oligarhijskoga modela sveze autokra- cije i državnoga kapitalizma koju provodi složeni sustav unutarnje i vanjske sigurnosti Rusije ne postoji mogućnost uspješnoga pokora- vanja ruskoga građanskog društva. Razlog valja vidjeti u tome što je energetska i poljoprivredna politika, savez nafte-plina-hrane i ruske verzije Lebensrauma, samo drukčije oružje Putinova ratnoga stroja. Nije stoga slučajno da se sve to odražava na mogućnost golemog ula- ganja u propagandni aparat državnih i novih medija poput cyber-ratni- ka koji hakiraju mrežne stranice vlada i međunarodnih organizacija    u sferi ekonomije, politike i kulture SAD-a i Europe. Koliko je ovaj ideologijsko-propagandni pogon proizvodnje ruskih fake–news plane- tarno moćno sredstvo terora i zastrašivanja demokratskih poredaka u svijetu dostatno nam govori još uvijek tajnom obavijena veza između

 

12  Franz  Neumann,  Behemot:  Struktura  i  praksa  nacionalsocijalizma  1933.  –  1944.,

Disput, Zagreb, 2012. S engleskoga preveo Damjan Lalović.

 

Vladimira Putina i Donalda Trumpa u njegovoj predsjedničkoj kam- panji, dok su veze s desničarskim populističkim vođama u Mađarskoj poput Orbána, u Francuskoj s Marine Le Pen, te u Italiji s Matteom Salvinijem već uzele toliko maha da je neka zajednička politika EU protiv ratnoga stroja Rusije u Ukrajini ravno iluziji bez pokrića. Iz svega proizlazi nešto uistinu čudovišno. Mnogi politolozi pokušavaju uspostaviti smislenu svezu između pojma desničarskoga političkog populizma i putinizma. Ipak, situacija u Rusiji od dolaska Putina na vlast nije istoznačna s lepenizmom u Francuskoj. Iako postoji podosta sličnosti u politici koja se opravdava ideologijski tako što se zaziva Rusija za Ruse, okrivljuje svaki oblik multikulturalizma, prezire za- padnjačke forme liberalne kulture i sklopa vrijednosti, veliča civiliza- cijsko poslanstvo Rusije kao predvodnika nove Euro-Azije s težnjom obrane iskonskih vrijednosti pravoslavne vjere i zajedničkoga života naroda protiv univerzalizma i individualizma, putinizam se ne može svesti na logiku populizma upravo zato jer odbacuje bit zapadnjačke ideje demokracije.13

Kako to uvjerljivo pokazuje Marlene Laruelle, uistinu je ono što odeđuje putinizam kao ideologiju sveza masovno-propagandne in- doktrinacije idejom Velike Rusije kao i splet pragmatičnih odluka koje se politički prilagođavaju trenutnoj geopolitičkoj situaciji u odnosu na SAD, Europu i ideju zapadnjačke globalizacije. Još 2000. godine Putin je u jednom razgovoru za BBC iskazivao pripadnost Rusije europskoj kulturi te nije ni mogao zamisliti odvojenost Rusije od Europe. Štoviše, tvrdio je da ne vidi NATO uopće kao neprijatelja Rusije. Otuda je sa- morazumljivo kako se odnos ideologije kao sustava vjerovanja i svje- tonazornoga stava i doktrine kao logičke cjeline u indoktrinaciji naroda temeljnim idejama o tzv. Euroazijstvu kao alternativi Zapadu ne može razumjeti bez uvida u aktualni geopolitički sklop snaga. Putin je 2000. godine imao drukčiju političku ulogu i moć. Još se nije nazirala aneksi- ja Krima što će 2014. godine biti početak osvajačkoga rata s ciljem komadanja Ukrajine. Zato je bilo razumljiivo da NATO nije smatran vojno-političkim savezom »sila Zla«. Sve je to pouzdani dokaz da  ono što Laruelle naziva trostrukom »civilizacijskom gramatikom« iz

 

13    Marlene Laruelle,  »Russia as  an  anti-liberal European civilisation«,  u: Päl Kolstö    i Helga Blakkisrud (eds.) The New Russian  Nationalism:  (Imperialism,  Ethnicity, and Authoritarianism), Edinburgh University Press, Edinburgh, 2016., str. 276-277. (275-297). Vidi isto tako: Tina Burrett, »Charting Putin’s Shifting Populism in the Russian Media from 2000 to 2020«, Politics and Governance (ISSN: 2183–2463) 2020., Volume 8, Issue 1, str. 193-205 DOI: 10.17645/pag.v8i1.2565.

 

ruske perspektive pretpostavlja odnos spram Europe, Zapada i ostatka svijeta. Čini se gotovo aksiomatskim da Rusija unatoč silnoj retorici antizapadnjaštva i antieuropstva te sklonosti stvaranja tzv. Euroazije  iz duha metapolitičke desnice i konzervativne revolucije u viziji Alek- sandra Dugina,14 ne može biti izvan dijaloga i sudbinske povezanosti  s Europom i Zapadom.15 Problem nije u nekoj fatalnoj kulturnoj pred- određenosti Rusije za autokraciju i totalitarizam, već u onome što spaja kulturne odrednice nacionalnoga identiteta s prisvajanjem temeljnih ideja zapadnjačke filozofije, umjetnosti i kulture. Kao i Japan tek je u

20. 20. stoljeću Rusija postala istinski subjekt političke razdiobe imperi jalne moći a da nikad nije dospjela na prag modernizacije države i do usvajanja liberalno–demokratskih normi u društvu i državi. Usto, Ru sija nije imala filozofe prosvjetiteljstva i kozmopolitizma poput Kanta  i Rousseaua, već religiozne mistike i velike književnike poput Tolstoja i Dostojevskoga. U sjeni apokaliptičkoga navještenja propasti civili- zacije, što je od Solovjova do Berdjajeva i Šestova bilo neotklonjivo utkano u spoj književnoga nihilizma i filozofijskoga misticizma s pe- čatom pravoslavlja, rađao se duhovni poredak antiliberalnoga iskustva. Ono je, doduše, tražilo ishodišta u europskome antiprosvjetiteljstvu. Ali je svemu tome utisnulo navlastiti ruski pečat lažnoga iskupljenja    i žrvovanja za rusku stvar. Možda je tu sudbinsku vezanost uz apoka- lipsu i iskustvo bezdana ponajbolje iskazao James Billington. U svojoj sjajnoj studiji Ikona i sjekira – Povijest ruske kulture, jedno tumačenje na jednom mjestu kaže da je

»rusko prometejstvo tako sadržavalo elemente utopijske prisile i poetske fantazije koji manje nalikuju na optimistički i utilitarni scijentizam suvremene Europe, a više na vjersko pijanstvo ranije ruske hereze – judaizatora s njihovom pseudoznanstvenom ‘Tajnom nad tajnama’, bemeovskih mistika s njihovim ezoteričnim putovima k androginiji i božanstvu: i sektaške proroke koji su stalno iskrsava- li, pokušavajući da tradicionalno kršćanstvo istisnu nekom novom skupinom koja će odmah ostvariti carstvo nebesko na Zemlji.«16

 

14 Vidi o Duginu i njegovim geopolitičkim postavkama o Euroaziji tekst njemačkoga politologa Samuela Salzborna, »Messianischer Antiuniversalismus: Zur politischen Theorie von Aleksandr Dugin im Spannugsfeld von euroasischen Imperialismus und geopolitische Evangelium«, Jahrbuch für Extremismus–und Terrorismusforschung, br. 5/2014., str. 240-258.

15 Marlene Larouelle, »Russia as an anti-liberal European civilisation«, str. 278-279.

16 James H. Billington, The Icon and the Axe: An Interpretative History of Russian Cul

ture, str. 514-515.

• Teror i kolonizacija

Nikad nećemo rasključati tajnu kako je između sovjetskoga totali tarizma i ruske posttotalitarne autokracije s Putinom kao Vođom–vla darom s prerogativima vlasti nalik ruskim carevima iz povijesnoga raz doblja osvajanja sjevernih teritorija i dalekoga Istoka uspostavljena tijesna sveza ukoliko ne razmotrimo ono što je u naslovu najznačajnije knjige kritika komunizma kao totalitarizma. Naravno, riječ je o zname- nitome djelu Aleksandra Solženjicina Arhipelag Gulaga.17 Sustav koncentracijskih logora ostaje do danas označen kraticom grozomorne semantike ‒ GULAG. Gotovo da je po tome istoznačan s onim što zna- či Auschwitz, premda su bjelodane razlike u načinu uništenja čitavih skupina naroda, klasa i elitnih skupina komunističkih intelektualaca koje je Staljin nakanio ubiti neljudskim ropskim radom ili doživotno držati u zatočeništvu. Nacizam je bio u tome brutalno transparentan, jer je za neprijatelje NSDAP-a i njemačkoga naroda i države proglasio prije svih Židove, potom slavenske narode, Rome te komuniste i gay-

-populaciju. Tome usuprot, Staljinove su metode istrebljenja i unište- nja u logorima Sibira ostale još uvijek, unatoč svjedočanstava poput Solženjicinovih knjiga, ideologijsko-politički zakrinkane doktrinom lenjinizma-staljinizma. Prema toj doktrini mesijanski događaj povi- jesti pripada komunističkoj Partiji i državi zasnovanoj na vladavini proleterske klase. Ona je posljednje metafizičko jamstvo svekolikog terora i represije u svrhu pravednosti u svijetu. Utoliko je pitanje što za suvremenu Rusiju i putinizam predstavlja nasljeđe iskustva GULAGA zapravo pitanje o biti političke vladavine i upravljanja društvom i drža- vom. Između staljinističke ideologijske hegemonije koja stoji u biti zatvorskoga sustava u sovjetskoj Rusiji i Putinova progona i zatočenja političkih protivnika, neovisnih novinara ili, pak, pripadnika subver- zivne punk-kulture poput ženskog banda Pussy–Riot i višegodišnjega zatočenja dvije članice u zatvorima Lubjanke, očito je da postoji svo- jevrsni vakuum. Nemoguće je stoga nastavljati samorazumljivo s dis- kursom totalitarizma za ono što se danas zbiva u suvremenoj Rusiji. To vrijedi čak i kad se na pojavnoj razini čini da su razlike između Staljina i Putina gotovo neznatne.

Suvremeni ruski poststrukturalistički filozof Valerij Podoroga na fukoovskome je tragu nastojao objasniti ovaj problem. Pritom je u nadahnjujućem prilogu naslovljenom »Gulag u umu« pokazao kako je aparat države u ruskome posttotalitarnome djelovanju duboko prožet nasljeđem sovjetskoga sustava zatvora i s njima povezanom mrežom terora spram vani i unutra. Ono što, međutim, ovdje izaziva poseb-   nu pozornost jest, prema Podorogi, imperijalno-kolonizacijski način funkcioniranja GULAGA i nakon njegova formalnog nestanka. Nije teško razabrati da su i Putin i svi njegovih najbliži suradnici ‒ partij- sko-državna elita moći ‒ pripadnici KGB-a ili FSB-a. Podoroga stoga tvrdi da je »država – najstrašniji neprijatelj građanskog društva. Naše posljednje desetljeće samo nastavlja nagomilavati sve novije činjeni- ce ‘uspješne’ uništavajuće borbe države s društvom.«18 Ova unutarnja kolonizacija građanskoga društva u Rusiji u 21. stoljeću dosegla je čudovišne razmjere. Putinizam u tom pogledu predstavlja jedan od najzlokobnijih sustava ideologijsko-političke moći Države od svih autokratskih država, a vjerojatno isto vrijedi i za aktualnu Kinu, jer nastavlja sustavno s dokidanjem svih aktivističkih platformi borbe za slobodu, ljudska i građanska prava, kao što nasilno zatire i prava nacio- nalnih manjina poput Tibetanaca i Ujgura. Kolonizacija je ključna riječ ove autokratske politike. Sam Putin rado je koristi u svojim javnim nastupima, govorima i tzv. političkim esejima kao predigrom pokreta- nja ratnih osvajačkih pohoda. Tako je bilo i u slučaju rata u Ukrajini u veljači 2022. godine. Naime, on državu smatra geopolitičkim ratnim strojem. Zato imperij nužno mora kolonizirati druge teritorijalne cjeli- ne koje ne zaslužuju da se zovu državama niti modernim nacijama, već su puke »kolonije«. Takav stav spram Ukrajine, ali isto tako još više spram malih baltičkih država poput Litve, Letonije i Estonije, svjedoči o imperijalnome preziru svega što se pojavljuje u formi liberalnodemokratske figure autonomne političke moći. U pravu je Podoroga kad ustvrđuje kako kolonizacija »kao geopolitički, ekonomski ili misionarski usmjerena djelatnost – uključuje u sebe gore određen cilj ili organizaciju, prisilnu ili nepri- silnu, slučajnih elemenata, ‘slabo organiziranih’ ili ‘organiziranih drukčije’ u jedinstvenu novu ogansku zajednicu. Gdje se postavlja ideja logora, tamo se također i realizira nekakav skriveni cilj buduće kolonizacije. «Logorsko je iskustvo gotovo ono metafizičko iskustvo zatiranja ljudske slobode u njezinoj otvorenosti koje duboko obilježava rusku povijest od početaka do danas. Veliki pisci, znanstvenici i političari ovo su doživjeli na vlastitoj koži. Dostatno je spomenuti Dostojevsko- ga, Lenjina, Saharova, od mističnih revolucionara do zagovaratelja revolucionarnoga nasilja, pa do disidenata uvijek je posrijedi progon  u kazamate ili u zatvore koji su na zlu glasu po svojim batinašima i egzekutorima. Logor je, dakle, za Podorogu u Rusiji nužno povezan    s procesom kolonizacije jer se imperijalno političko okružje prenosi   u druge kulture kao znak brutalnosti, mase i moći Države. Ona pro- vodi Zakon bez iznimke i u neprestanome produljenju izvanrednoga stanja. GULAG je više od metafore za logorski sustav nadziranja i kažnjavanja svih onih koji teže liberalno-demokratskim načelima ozbi- ljenja slobode. Na taj se način zbiva prelazak iz vanjske u unutarnju kolonizaciju ne samo ljudskoga tijela Drugoga, već ponajprije njegove duhovno-psihološke neovisnosti od ratnoga stroja. Evo kako to opisuje Podoroga.

»U ruskom se kulturnom iskustvu formirala potpuno drugačija predodžba o granici. Može se reći da granica nikada nije bila sino- nim razumnog i neophodnog ograničenja, računa, prevođenja ve- menskog napora u prostorni ekvivalent, ‘stvar’, ‘uzorak’. Samo je Geografija, ne i Povijest, mogla postati kraljevska znanost imperija. Ubuduće, u epohi Staljinove ‘industrijske revolucije’ i poslije nje, glavni čimbenik osvajanja ogromnog teritorija postala je unutarnja kolonizacija: njezini su se maleni i veliki valovi međusobno smje- njivali. To kretanje odgovara zakonu o izvanrednom stanju koje se neprekidno obnavlja. Glavni cilj imperijalne državnosti ostalo je čuvanje vanjskih granica (geografskih) i nastavljanje ekspanzije, mijenjali su se samo smjer, brzina, intenzivnost i snaga.«20

Pitanje je može li se uopće radikalno promijeniti smjer ruske post- totalitarne geopolitike bez vojno-političkoga poraza Putinovih imperi- jalnih fantazmi i putinizma kao ideologije koja prožima rusku Državu i kolonizira i tlači ono što je još preostalo od društva? Nema sumnje da je pitanje logora i koloniziranja naroda i nacija-država u 21. stoljeću postalo odlučujuće za opstanak moderne civilizacije Zapada koja se  ne može više orijentirati na svojem negativnome kolonizatorskome

 

20 Valerij Podoroga, »Gulag u umu«, str. 144-145.

 

nasljeđu od novoga vijeka i pustošenja afričkoga kontinenta do ame- ričkoga poraza u Afganistanu 2021. Štoviše, ruska je invazija Ukrajine 2022. godine istodobno otvorila pitanje o mogućnostima alternative globalno-planetarnome poretku koji je u znaku neoliberalnoga kapita- lizma i predvodničke uloge Amerike očigledno dospio do kraja svojih granica.

 

2. Nuklearna zima naroda

Iz perspektive koloniziranih, slika o Putinovoj Rusiji izgleda čudo- višno i jezovito baš kao i povijest genocida i kulturocida koji se po- vijesno-epohalno samo ponavljao kad je riječ o nastojanju uništenja Ukrajine kao nacije-države. Milijuni ubijeni u sustavnome izglad- njivanju seljaka za vrijeme Staljinove politike tzv. Holodomora 1932.

• 1933. godine do Putinovih brutalnih zločina u Mariupolju i u Buči 2022. godine predstavljaju kontinuitet ruske kolonizacije i terora. Ono što je, međutim, ovdje od iznimne važnosti odnosi se na razumijevanje najvišeg stadija u mogućnosti preobrazbe totalitarizma u posttotalitar- nu vladavinu autokracije. Posrijedi je čista i tautologijska forma apoka- liptičke jeze kao takve, ono što Nijemci nazivaju riječju Unheimliche. Kao što je poznato, značenje izraza u Schellinga, Heideggera i Freuda upućuje na svezu uzvišenosti i osjećaja neizrecive jezovitosti.21 No, izvori Unheimlichkeita nisu više oni koji nadilaze čovjeka u bezdanu prirode kao strašne i uzvišene u svojoj veličajnoj ljepoti. Posve suprot no, sada je sve neprirodno i neljudsko jer proizlazi iz biti tehnosfere kao sveze umjetne inteligencije i kibernetičkoga upravljanja svijetom od manipulacije genima do stvaranja umjetnoga života iz duha tehno znanstvenoga laboratorija. Po prvi put nakon kubanske krize 1960-ih godina kad je svijet stvarno bio na korak do nuklearne kataklizme u srazu SAD-a i SSSR-a, suočeni smo s novim dimenzijama neoimpe- rijalne retorike. Sam je Putin najavio mogućnost nuklearnoga terora kao opravdane uporabe oružja totalnoga razaranja u osvit ratne inva- zije na Ukrajinu. Time je otpočela diskurzivna nuklearna zima naroda kao eskalacija projektivne mržnje spram Europe, Amerike i Zapada, ovo svojevrsno utjerivanje straha u kosti onima koji vjeruju da je mo- guće na ovaj ili onaj način nadvladati i poraziti ruski militarni poredak s njegovim čudovišno neljudskim iskazivanjem totalne moći, mase

 

21    Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge po

vijesti, Litteris, Zagreb, 2011.

 

i brutalnosti. Nije, dakle, problem u tome što je ovaj rat u Ukrajini početak vladavine tehnosfere u svim aspektima realizacije ‒ od sofisti ciranoga oružja kao što su balistički projektili, dronovi, dalekometno topništvo, krstareće rakete velikog dometa do spektakularne industrije svijesti kroz interaktivnu propagandu novih digitalnih medija. Posve suprotno, problem je u tome što je uporaba novih oružja tek rezultat preobrazbe totalitarizma u izvanredno stanje vladavine nuklearne države koja počiva na totalnome teroru i kontroli čovjeka kao takvog.22 U suočenju s ovom »novom« situacijom nužno je pokazati da čak

ni na prvi pogled uvjerljive analize suvremenoga putinizma kao »tota- litarne demokracije«23 ne polučuju odgovor na pitanje zašto povratak

 

22 »U oba slučaja kao što je to vidljivo u sovjetskoj okupaciji i pokušaju pokoravanja Afganistana 1980-ih godina, te američkoj ratnoj intervenciji u borbi protiv talibana     u sklopu »rata protiv terora« (Afganistan i Irak), razlike u ideologijsko-političkim i strategijskim ciljevima imperijalnih sila su bjelodane. Ali nisu od posebne važnosti upravo stoga što je posrijedi samo različit način pokoravanja suverene i neovisne države. Prema tome, kada govorimo o suvremenim oblicima ratova između global- nih imperija (SAD-a i Rusije) i njihovih satelita u 21. stoljeću protiv »odmetničkih država« (rogue states), potrebno je razdvojiti tri razine spekulativno-refleksivnoga razmatranja onoga što se ovdje zbiva kao singularni događaj rata: (1) geopolitička i strategijska razina zauzimanja zemlje kao prostora za kontrolu svih raspoloživih izvora (voda, nafta, plin, plemeniti metali itd.); (2) ideologijsko-politička razina vladavine    u »warfare-information-communications protocols«; (3) samopotvrđivanje totalne moći u apsolutnoj konstrukciji događaja kojim rat iz sfere vojno-političkoga sukoba prelazi u dimenziju permanentnoga stanja. A to stanje možemo nazvati »stand-by« položajem. U pravu su mnogi posthumanisti/transhumanisti koji tvrde da je Silicijska dolina važnija od Doline kraljeva ili arapskih pustinja za nadolazeće interplanetarne pohode i »ratove zvijezda«. Vidi o tome: Nayef Al-Rodhan, Neo–statecraft and  Meta–

–Geopolitics. Reconciliation of Power, Interests and Justice in the 21st Century, LIT,

Zürich, 2009.« – Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike

događaja, Litteris, Zagreb, 2017., str. 134-135.

23 Izraz je skovao Jacob Tolman u knjizi The Origins of Totalitarian Democracy, Secker and Warburg, London, 1952. Njegova je temeljna postavka bila da se u sukobu između liberalizma i totalitarizma u 20. stoljeću pojavljuje ključna riječ vladavine naroda kao što je to demokracija. Iako je posve bjelodano da je, primjerice, Herbert Marcuse sma- trao da nije problem u sukobu demokracije i totalitarizma, već u sukobu između ideo- logija liberalizma i fašizma ili komunizma, Tolman je svoju analizu zasnivao na razlici u shvaćanju pojma ‘naroda’ u okvirima suprotstavljenih tipova vladavine. Međutim, nije problem u tome da se u totalitarnim poretcima degenerira i do perverzije skrnavi izvorni smisao demokratske legitimnosti predstavljanja građana-državljana od Grka i Rimljana do modernog poretka u kojem liberalizam uspostavlja vezu između indivi- duuma i države, već u tome što ideja sloboda predstavlja uvjet mogućnosti postojanja vjerodostojnoga demokratskog poretka. Utoliko je ‘totalitarna demokracija’ contra dictio in adjecto, a ne univerzalno prihvatljivo shvaćanje odnosa između ljudskih i građanskih prava i tipa države u kojoj se zbiva proces političkoga odlučivanja. Para- doksalno je da su toga svjesni i autori studije o tzv. Putinovoj totalitarnoj demokraciji, Kate C. Langdon i Vladimir Tismaneanu, te u osmome poglavlju knjige naslovljenom totalitarizma u suvremeno doba ne može imati jednoznačni referen- cijalni okvir kao što su to imala tri paradigmatska modela totalitarizma u 20. stoljeću ‒ fašizam, nacizam i staljinistički komunizam? Pod poj- mom referencijalnoga okvira valja shvatiti ono što je u Kantovu smislu uobičajeno nazivati sublimnim objektom. Posrijedi je supstancija koja nekoj ideji podaruje smisao ili cjelinu značenja. Kad govorimo o puti- nizmu kao ideologiji, postaje unaprijed jasno da ovaj pojam ne može imati ni neko pozitivno niti neko negativno određenje izvan logike arti- kulacije doktrine koja uspostavlja ovu ideologiju kao svojevrsni novi Kulturkampf. Nedvojbeno je da putinizam u njegovu referencijalnome okviru zahtijeva čitav niz rasističko–šovinističkih praksi u diskurzivnovizualnome prostoru djelovanja kao organiziranih gesti mržnje i pre zira Drugoga. Ukrajinci i Ukrajina nisu tek za Putina ono zazorno i jezovito Drugo, u svim aspektima postojanja, već su i sublimni objekt agresije–invazije do zatiranja.

Tek kad se ima u vidu da posttotalitarna autokracija nije staljinizam

2.0 ili nacizam 2.0 u svojem hibridno-nakaradnome obliku, postaje razvidno zašto su sve ideologije danas političko-kulturalno traganje za novim sublimnim objektom mržnje. Boris Nemcov, ruski znanstvenik  i liberalni političar, koji je od 1997. – 1998. godine bio vicepremijer    i najbliži suradnik predsjednika Borisa Jeljcina, da bi nakon toga po- stao žestoki kritičar Putina i vođa opozicije, jednom je rekao da gadovi uvijek mrze pristojne ljude. Doista, mržnja protiv zapadnjačke civili- zacije postaje retrogradna ideologija povratka izvorima ruske autokra- cije i vjekovne opsjednutosti pravoslavnim misticizmom. Ništa nije iracionalnije od ove mržnje i sklonosti da se uz metapolitičku viziju

 

»The New Dark Times« (str. 225-244) pokazuju kako je riječ o državi koja je ne samo autoritarna, već i »fašistička… u onom izvornome smislu koji je ustanovio Umberto Eco. Putinizam počiva na klasičnim fašističkim značajkama koje je izveo Eco kao što su to kult tradicije, odbacivanje modernizma, mačizam, ultranacionalizam, mobili- zacija mladeži, represija, propaganda, imperijalizam…« (str. 229) Ne, putinizam nije  ni fašizam niti komunizam u smislu nostalgije za totalitarnim nasljeđem 20. stoljeća. Za razliku od bilo kakve obnove totalitarizma u novome ruhu, povratak ovog prije pornoga pojma valja u kontekstu suvremene Rusije razmatrati kao novi geopolitički Levijatan i kao nuklearnu državu koja počiva na hibridnoj ideologiji velikoruskoga šovinizma–nacionalizma s težnjom nadilaženja koncepta moderne nacije–države. Umjesto toga, potrebno je razabrati da obrat u biti totalitarizma danas pretpostavlja obrat u biti ideje postimperijalne suverenosti s kojom se pojam naroda i vladavi      ne premješta iz sfere nacije–države u koloniziranje tzv. velikoga prostora, odnosno šmitovski shvaćenoga Gro§rauma. Vidi o tome ekstenzivno u Žarko Paić, »Što je to

– postimperijalna suverenost? O Schmittovu Nomosu zemlje«, u: Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022., str. 309-340.

 

Euro-Azije iz »filozofijske geopolitike« neoimperijalizam Moskve/ Rusije uspostavi »novim Rimom«. Aleksandar Dugin, najpoznatiji filozofijski zagovornik tzv. novoga geopolitičkog Evanđelja, otvorio je prostor onom mišljenju koje u pseudo-sintezi nacionalnoga boljševiz- ma, konzervativne revolucije i desničarskoga ekstremizma podastire Putinu duhovno-politički referencijalni okvir za pokretanje ratnoga stroja protiv Ukrajine i potencijalno drugih nacija-država unutar pro- jektiranog novog Ruskoga carstva. No, nemojmo se zavaravati. Ni u doba Platona, Machiavellija ili konfucijanskih kineskih mandarina filozofi nisu vladali svijetom. Njihovi se praktični savjeti uvelike igno riraju. Što preostaje od filozofije kao praktične vježbe geopolitike svodi se na izbor diktatora hoće li neku knjigu pročitati i preporučiti svojim savjetnicima i trustu mozgova u tvorbi ideologijsko–političkog nara tiva o novoj Velikoj Rusiji. Tako stvar stoji i s Duginom. Njegove se vizije Euro–Azije možda i ostvaruju, ali samo kao propagandni ratni stroj kojim Putin kreće u proširenje teritorijalnosti carstva polazeći od totalne laži o nužnosti »denacifikacije Ukrajine«.24

Što čini eventualni povratak totalitarizma u ruskome slučaju glo- balno-planetarnom opasnošću? Ništa drugo negoli teror nuklearne države koja počiva na težnji za proširenjem »Gulaga u umu« na pro- store nekoć moćnog komunističkoga carstva SSSR-a. Uostalom, na simboličkoj razini velika vojna parada što je Putin organizira na Dan pobjede protiv fašizma-nacizma 9. svibnja u Moskvi jasno pokazuje kako je ono što preostaje od Staljinova nasljeđa neupitno za daljnju realizaciju Velike Rusije. To su pobjeda nad Hitlerom i nacizmom u

2. svjetskome ratu i imperijalistička kolonizacija Istočne Europe kao   i prostora euroazijskoga kontinenta. Nije stoga slučajno da se dija- gnoza ratne invazije u Ukrajini 2022. godine odeđuje kao nužna stra- tegija ukrajinske dekolonizacije, kako to agumentira Peter Sloterdijk  u svojim brojnim istupima za njemačke medije. No, još je intrigan tnije da u istom tonu njemački suvremeni filozof tvrdi da je Putinova Rusija predvodnicom »otvorenoga fašizma«. Dakako, jedno je publi cističko djelovanje angažiranoga intelektualca u medijima, a drugo mjerodavno teorijsko obrazloženje ovog prijepornoga stava. Sloter dijk, naime, priručno definira fašizam u ovom istupu kao »političko djelovanje  u  modusu  ‘permanentnoga  komplota’  ili  militantne pri

 

24 Vidi o tome: Dmitry Shlapentokh, »The Time of Troubles in Alexander Dugin’s Narrative«, European Review, Vol. 27, br. 1/2018., str. 143-157. doi:10-1017/ S1062798718000650.

 

preme za to«.25 Kako god bilo, jedno je neporecivo. Putinov politički poredak posttotalitarne demokracije uistinu podsjeća na elemente fašizma–nacizma, ali je u svojim bitnim imperijalističkim nakanama  na tragu staljinističke logike saveza kolonizacije i logora, kako je to precizno opisao Podoroga u svojoj analizi zatvorskoga sustava Ru sije. Utoliko je samorazumljivo da priča o obnovi fašizma-nacizma     s  kojom propagandni ratni stroj Rusije sve  projektirane neprijate-  lje demonizira kao fašiste-naciste, a sam postupa u geopolitičkome smislu hitlerovski jer kreće u invaziju na međunarodno priznatu naci- ju-državu kao što je Ukrajina da bi, prvo, zaštitila govornike ruskoga jezika u Donbasu i Luhansku od genocida Ukrajinaca nad Rusima i, drugo, da bi izvršila tzv. denacifikaciju Ukrajine ‒ nema teorijskoga, ali ni praktičnoga opravdanja.

Posrijedi je ideologijska tautologija iz koje nema izlaza. Zato se čini neshvatljivije zašto Sloterdijk poseže za definicijom fašizma koja, kao i ona tzv. klasična iz eseja Umberta Eca, ništa ne govori o samoj biti totalitarne vladavine s fašističkim referencijalnim okvirom u su- vremenosti. Naime, sam je Sloterdijk u svojem ranome i uistinu naj- značajnijem djelu Kritika ciničnoga uma lucidno definirao ideologiju u postmodernome kontekstu oživljavanja i obnove kao prosvijećenu lažnu svijest. Za nju vrijedi obrat Kristove izreke: Oni znaju što čine i čine to svjesno!26 Što čini drugo Putin i njegova propagandna mašine- rija od samoga početka u okružju digitalnih medija osim što sustavno  i cinično laže zamjenjujući teze. Time pokazuje da je dijalog kao uvjet mogućnosti prosvjetiteljske volje za istinom ništa drugo negoli slabost liberalno-demokratskoga, dakle zapadnjačkoga, svijeta u izravnome srazu s »ruskim svijetom«. Cinizam se preobražava u različite forme ideologije kao doktrine i vjere, jer iz baštine fašizma-nacizma prisvaja temeljnu značajku perverzije istine i moralnih vrijednosti. Usto, post- moderni cinični relativizam dovodi do toga da se u slučaju stvarnoga stanja na ukrajinskome bojištu često postavlja pitanje tko više laže,

 

25 Philosoph Peter Sloterdijk definiert Russlands Politik als ofenen Faschismus, https:// www.augsburger-allgemeine.de/kultur/krieg-in-der-ukraine-philosoph-peter-sloter- dijk-definiert-russlands-politik-als-ofenen-faschismus-id62902821.html.

26 »Cinizam je prosvijećena lažna svijest na kojoj je prosvjetiteljstvo djelovalo i uspješno i uzalud. Ono je naučilo svoju prosvjetiteljsku selekciju, ali je nije provelo i vjero- jatno je ne bi moglo provesti. Dobrostojeća i jadna u isto vrijeme, ova se svijest više ne osjeća pogođenom nikakvom kritikom ideologije; njegova je laž već refleksivno ublažena.« Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Bd. I, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1983., str. 37.

 

Rusi ili Ukrajinci, kad spominju tuđe žrtve, a ne tko više govori istinu. Cinizam je tako tautologija refleksivne svijesti koja polazi od načela totalne moći ideologije kao terora i kontrole nad mišljenjem i bitkom. Ništa nije više izuzeto od toga. I zato je najčudovišnija posljedica ovog medijskoga cinizma našeg digitalnoga doba ravnodušnost objektivno ga promatrača spram vizualne transparencije događaja kako vrijeme neumitno i polako odmiče u mrtvu ireverzibilnost. Već smo umorni od ratova, zla i vlastite nemoći u promjeni stanja stvari u svijetu. Cini zam je brutalnost mase u iživljavanju nad istinom. Zato je prava istina ideologije Putinova ratnoga stroja u totalnoj moći terora nuklearne države koja više i ne skriva mržnju spram Drugoga kao pokorenoga i zatrtog objekta bez ikakve sublimne svijesti o njegovu pravu na život.

 

Epilog

Film Andreja Tarkovskoga Stalker iz 1980. godine uistinu je fasci- nantna umjetnička slika Rusije u svojoj apokaliptičko-mesijanskoj propasti u koju gura ne samo Ukrajinu, nego i čitav svijet. Time ni na koji način ne želim ustvrditi da je riječ o nekoj vidovitoj političkoj ale- goriji, kao što to nije bio niti njegov film Rubljov. Dostatno je kazati da je ovaj film veličajna umjetnička moć simboličkoga značenja koja graniči s metafizičkim duhovnim iskustvom ljepote i smrti. Najveći dio Stalkera zbiva se u Zoni. To je napušteno i izolirano područje na koje je pao meteor ili su ga možda posjetili izvanzemaljci. Zoni je zabranjen pristup, a čuvaju je snage UN-a. Na tom području nije više moguće uspostaviti nadzor, jer ondje vladaju nepoznate sile, neobjašnjivi feno- meni, a vrijeme i prostor su iskrivljeni. U Zonu se uspijevaju kriomice uvući jedino Stalkeri, odnosno vodiči koji riskantno žive od toga što Zonu pokazuju znatiželjnim posjetiteljima. Duboko unutar Zone, na- vodno postoji soba u kojoj se ispunjavaju i najteže ostvarive želje onih koji do tamo dospiju doći. Upravo će mogućnost ispunjenja te jedne želje na vrlo težak način testirati i Stalker i dvoje ljudi koje je tamo po- veo (o njima znamo samo da su Pisac i Znanstvenik). Cijela se misija odvija usporeno i ne završava nikakvim konkretnim zaključkom. Sam Stalker je čovjek od malo riječi koji na postavljena pitanja uglavnom ne nudi nikakve odgovore. U filmu sve je prepuno simbola, a kraj ove alegorije je više nalik posljednjem stihu neke pjesme, nego razrješenju filmske priče, kao uostalom u svim filmovima Andreja Tarkovskoga od Solarisa, Zrcala do Nostalgije. Što preostaje od nasljeđa totalitarizma u suvremeno doba doli ta i takva ZONA, mjesto koje je najbolje odrediti dvoznačnošću engleskih riječi no–where i now-here, kako to čine Deleuze i Guattari kad nastoje pokazati u spisu Što je filozofija? kako svaka utopija u doba geofilozofije završava kao distopija.27

Posrijedi je nomadologija ratnoga stroja. Iz tog procesa nastaje ono što politički određuje naše posttotalitarno doba u kojem više ništa nema postojanu bit, ukorijenjenost u prostoru i izvjesnost u vemenu. No, osim distopije koja u 21. stoljeću ulazi u misaone strukture življe- nja i rasprostire se unedogled, postoji još nešto čudovišnije. Teror nu- klearnih država koji se očituje u sve većoj razornosti uporabe neljudske tehnosfere u ratnome stroju prijeti da čitavu zemlju pretvori u ZONU distopije, u opustošeni svijet bez nade, čisto stalkerovsko bespuće u kojem više nema ni natrag ni naprijed, samo beskrajno protjecanje prljavih voda i onaj crni pas uz uzglavlje posljednjeg čovjeka što leži pored kanala. Geopolitika novoga Levijatana pretvara se sve više u entropiju, taj kibernetički pojam s kojim ukazujemo na rasap ili nered u sustavu, ali tako da ne možemo više očekivati ništa drugo negoli svi- jet po mjeri upravo te i takve entropije kao biti suvremene politike u informacijskome, biološkome i psiho-društvenome smislu. Biti protiv ove čudovišne entropije znači biti protiv razaranja slobode i njezinih prvih i posljednjih zona otpora svemu neljudskome. Putinov ratni stroj s njegovom logikom moći, mase i brutalnosti jest totalna ZONA ne- ljudskoga u težnji da svijet pretvori u logor za kolonizirane stalkere.

27 Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est–que la Philosophie?, Les Éditions du Minuit, Pariz, 1991./2005., str. 82-111.

 

Filozof[ija] obnove civilizacije i kulture

ruskog svijeta

Osvrt na život i djelo Ivana A. Iljina

 

JAROSLAV PECNIK*

Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin potpisao je 30. rujna 2022. godine u Georgijevskoj sali moskovskog Kremlja sporazum o prijemu samoproglašenih separatističkih republika (Donjecka i Lugan- ska, te Zaporoške i Hersonske oblasti) u sastav ruske države. Pored Putina, svečanom činu demokratskom svijetu neprihvatljive secesije odmetnutih ukrajinskih pokrajina, nazočili su i »predsjednici« novo- stvorenih tvorevina, a tom je prigodom Putin pred deputatima i senato- rima oba doma parlamenta Ruske Federacije i članovima vlade održao govor koji je završio riječima filozofa Ivana Aleksandroviča Iljina o ljubavi prema Rusiji. Bilo je to šesti put da Putin u kratko vrijeme, u javnim nastupima citira ovog značajnog filozofa religije i svojevrsnog ideologa tzv. bijele emigracije i time samo potvrdio kako su točne pretpostavke da se u svojim političkim aktivnostima, a još i više pro- mišljanjima uvelike inspirira njegovim djelom, posebice knjigom »Što svijetu donosi razbijanje Rusije« u kojoj Iljin raspravlja o tragediji, ali i veličini i značaju ruske kulture i civilizacije, duha i duše, uopće ideje ruskoga svijeta koja po njemu ima posebno, svojevrsno mesijansko poslanje spasiti svijet od propasti i pošasti sve snažnije sekularizaci-  je i dekristijanizacije, a koje mogu obuzdati i spriječiti samo (rusko) pravoslavlje i jaka država na čelu s prosvijećenim vladarom. A, Putin se upravo takvim i vidi; doživljava se kao državnik koji spaja te dvije

• Rođen 1950. godine u Osijeku, diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Za- grebu na odsjeku filozofije i bohemistike. Završio specijalistički studij na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu iz područja Povijest Srednje Europe i iz područja Kritike totalitarnih sustava. Autor stručnih i znanstvenih radova koji su objavljeni       u domaćoj i inozemnoj literaturi, objavio veliki broj priloga i kolumni u domaćem       i inozemnom dnevnom i tjednom tisku kao i veći broj članaka i eseja u knjigama i zbornicima.
  

(religijske i državotvorne) ideološke komponente. Putinovi apologeti oduševljeno su pozdravili ovaj »povijesni« govor koji je njihov vođa završio riječima Ivana Aleksandroviča Iljina: »Ako ja svojom Rodi- nom smatram Rusiju, onda znači da ja po ruski volim, sagledavam i mislim, na ruskom pjevam i govorim; da ja vjerujem u duhovne snage ruskog naroda. Njegov duh, to je moj duh; njegova sudbina, moja je sudbina; njegove patnje, moj su jad, a njegov procvat, moja je radost«.

Naravno, nije Iljin jedini duhovni »guru« na kojeg se Putin oslanja u svom političkom djelovanju, u značajnoj je mjeri utjecaj na njega imao i kontroverzni, suvremeni ruski filozof Aleksandar Dugin čija   je kći Daria Dugin nedavno ubijena u atentatu za koji još uvijek nije jasno je li bio uperen protiv njenog oca ili nje osobno budući da je i ona (bila)  aktivno  uključena  u  promicanje  velikoruskih nacionalističko-

-ekstremističkih ideja koje zagovara i njezin otac. Oboje su djelovali kao lideri Međunarodnog euroazijskog pokreta koji za cilj zapravo ima obnovu ruske imperije i afirmiranje ruske kulture i civilizacije  kao zasebnog duhovnog i teritorijalnog kontinenta. Daria Dugin je na očevom tragu u svojim člancima i knjigama zagovarala i podržavala agresiju na Ukrajinu napominjući da se radi o ratu uvjerenja i svjeto- nazora, o sukobu civilizacija u kojem se Rusija bori za svoj opstanak. Isticala je da bi pobjedom zapadnog liberalizma došlo do »kraja po- vijesti«, a sama ruska nacija bi nestala. Stoga, Rusija je morala vojno intervenirati u Ukrajini (ranije u Pridnjestrovlju, u Moldaviji, a potom i u Abhaziji i Južnoj Osetiji, u Gruziji), jer samo je Rusija duhovnoreligijska snaga i vrijednost koja može spasiti svijet i izvesti ga iz kri- ze u koju su ga sekularni i konzumeristički Zapad doveli.

Dugin je još od 80-ih godina minulog stoljeća djelovao unutar na- cionalističkog bloka i antisovjetskog disidentskog pokreta, ali bez ve- ćeg ugleda i utjecaja na ruskoj političkoj alternativnoj sceni. Međutim, raspadom Sovjetskog Saveza i velikom političkom i ekonomskom, uopće društvenom krizom i duhovnom erozijom koja je zahvatila rus- ko društvo u Jeljcinovoj eri, Duginove knjige (primjerice »Temelji geopolitike«) postale su tražena roba prvenstveno među desnim radi- kalima i velikoruskim šovinistima ne samo u redovima politike, već i u sferi kulture i umjetnosti, privrede, vojsci, Crkvi itd. Za Dugina, Rusija je zasebni kontinent kojeg naziva »Euroazija«; ona je samosvojna, sa- mostalna civilizacija koja se duhom i kulturom razlikuje i od Zapada i od Istoka, ne pripada nikome već sama sebi. Prostori Euroazije prostori su ruskog svijeta i poklapaju se sa nekadašnjim granicama i prostorima ruskog carskog, ali i sovjetskog, komunističkog imperija. Po Duginu, da bi opstala, Rusija mora biti velika, a to može samo pod snažnim vodstvom i stoga smatra da je upravo Putin garant ruske državnosti i spremnosti da se konačno obračuna sa svim brojnim neprijateljima koji joj rade o glavi i nastoje je porobiti i

razbiti. Rusiji ne treba demo- kracija niti parlamentarni sustav klasičnog tipa, dovoljni su Država, Crkva, Narod i Vođa. Kao žestoki kritičar demokracije, [neo]liberaliz- ma i kozmopolitizma, Dugin tvrdi kako prije svih treba uništiti SAD koje su izvor svekolikog zla, odnosno vidi ga kao »kapitalistički impe- rij zla«. A, rat u Ukrajini samo je početak tog obračuna u kojem su, ako to zatreba, sva sredstva dozvoljena pa čak i uporaba nuklearnog oružja. I prije Putinove aneksije Krima, Dugin se zalagao za nasilno pripajanje cijele Ukrajine »majčici Rusiji«, jer on ne priznaje Ukrajince kao na- rod već ih drži prisilno odrođenim Rusima koje treba vratiti pod okrilje njihove izvorne nacionalne, religijske i kulturološke duhovnosti. Putin je u »Financial Timesu« (2019.) dao veliki intervju u kojem je (na tragu Dugina) naglasio kako su ideje koje su stoljećima održavale zapadne demokracije »nadživjele svoju svrhu«, te kako ideje multikulturaliz- ma više nisu održive, jer uvelike negiraju naciju, nacionalnu kulturu i tradiciju, kao i obiteljske vrijednosti milijuna ruskih ljudi. Na koncu je dodao: »U Rusiji svatko, pa i LGBT populacija može u svoja četiri zida raditi što želi, ali u javnosti je to u Rusiji zakonom zabranjeno. Ono što je dozvoljeno na Zapadu, mi smatramo grijehom«. Dugin koji je već dugo blizak europskim desničarskim krugovima i nacifašističkim po- kretima (usprkos tomu svojedobno je bio savjetnik predsjednika ruske Dume) godinama Putinu i njegovoj sviti predlaže kako je potrebno na svaki način i svim sredstvima osnažiti i revitalizirati rusku naciju jer tvrdi: »Ako izgubimo identitet onda nam političke slobode ništa ne znače. Ako izgubimo identitet, onda sloboda i samostalnost neće ima- ti svog subjekta. Tu se radi o dubinskom identitetu naroda koji seže mnogo dalje od jednog pokoljenja; radi se o identitetu koji ima svijest o sadašnjem, prošlom i budućem vremenu«.

U svojoj knjizi »Četvrta politička teorija« Aleksandar Dugin tvrdi kako su u novodobnoj historiji (bile) dominantne tri glavne ideolo- gije: liberalna demokracija (kapitalizam), fašizam i marksizam (ko- munizam) koje su pale na povijesnom ispitu. Četvrtom političkom teorijom, odnosno silom nazvao je sve ono što je proizašlo iz ruskog jezika, ruske kulture i to je upravo »ono što čini suštinu Rusije«. Ako se osvrnemo unazad nekoliko stoljeća moderne povijesti shvatit ćemo, piše Dugin, tko smo, odakle dolazimo, ali ne i kamo idemo, a upravo danas smo svjedoci da nas liberalizam vodi u katastrofu čovjeka kao pojedinca i kataklizmu naroda kao kolektiviteta. Čak ni država nema nikakvu svrhu izuzev očuvanja ideje nacije, a tu ideju može osigurati samo onaj društveni sustav koji naciju shvaća kao jedan, jedinstveni organizam podložan autoritetu Vođe koji kao glava upravlja ostalim udovima, tj. dijelovima države i društva i koji isključuje bilo kakav oblik realnog političkog pluralizma koji dominira u liberalnim demo- kracijama na Zapadu. Ove Duginove stavove Putin je dobro proučio i njima se danas služi u svojoj političkoj praksi. Na početku agresije na Ukrajinu, Putin je u svom govoru u prvi plan istakao upravo ruski jezik kao osnovu identiteta ruskog naroda zahtijevajući da se u nezavisnoj   i suverenoj Ukrajini (koja istina, ima zajedničke kulturne korijene s Rusijom) taj jezik prihvati kao ravnopravan s ukrajinskim (Vrhovna rada je 2012. ishitreno i nepromišljeni »zabranila« uporabu ruskog u službenoj komunikaciji; kasnije je obećala da će revidirati ovaj stav, ali je očevidno izbjegavala pokrenuti te procese), pri tomu istodobno negi- rajući ukrajinsku narodnu posebnost. Za ruskog diktatora, ukrajinski je jezik svojevrsni konstrukt ruskog, s različitim regionalnim narječjima; dakle, ne postoji kao zasebni jezik. Poput Dugina i Putin smatra kako je narod vječni princip koji traje kroz vrijeme i stoljeća, ne podliježe povijesnom fragmentiranju, to je monolit koji se ne da razbiti makar koliko to liberalizam svojim univerzalizmom i kozmopolitizmom traži i želi.

Zapravo, o čemu se tu radi; da se posluži slavnom sintagmom Niko- laja Černiševskog? Dugin je samo aktualizirao i radikalizirao temeljne ideje i postavke filozofije Ivana Iljina, preoblikovane ih približio Puti- nu, a koji je nesposoban i nespreman za dubinski, teorijski, intelektual- ni napor zalutao u tom labirintu ruske političke misli, kao i kulturalne  i religijske duhovnosti. Putinova je aneksija dijelova Ukrajine, a to je samo početak osujećenog velikog plana ponovnog pripajanja cijele Ukrajine matici Rusiji; duhovni, kulturološki i civilizacijski imperija- lizam i ekspanzionizam, sve su to sastavni dijelovi Putinove ideologije tzv. Ruskog svijeta koju je kako tvrdi, posredovanjem Dugina [pro]na- šao u djelu Ivana Iljina, stavljajući ga time na optuženičku klupu, a bez da je ovaj istaknuti ruski znanstvenik snosi ikakvu (posebnu) krivnju za zlouporabu ideja o kojima je pisao i koje je promovirao u javnom prostoru. Ispada da je Iljin na neki način posijao sjeme razdora i da    je u vrijeme tragičnog sloma ruske/sovjetske države i društva u izo- pačenom obliku to sjeme proklijalo u Putinovu političkom laboratoriju iz kojeg su, poput novodobne Pandorine kutije, pobjegla sva zla koja upravo danas u Ukrajini doživljavaju svoj krvavi i zločinački klimaks.

Ivan Aleksandrovič Iljin rođen je u Moskvi 28. ožujka (10. travnja po novom kalendaru) 1883. godine u mnogočlanoj aristokratskoj obi- telji; njegovom pradjedu Ivanu Iljiču Iljinu ruski car Pavle I dodijelio je plemićko dostojanstvo (1796.) za požrtvovnu službu domovini, a budući »čuvar ruske kulturne tradicije«, kako su kasnije brojni poklo- nici djela nazivali Ivana Aleksandroviča, imao je još dva starija i dva mlađa brata s kojima je djetinjstvo proveo na obiteljskom imanju u Ja- senki (Rjazanska gubernija) koje je kasnije često spominjao u svojim autobiografskim zapisima. Tijekom 1893. Ivan je upisao gimnaziju, a upravo kada je završavao svoje srednjoškolsko obrazovanje, nesret- nim slučajem preminuo je njegov brat Julije, uz kojeg je posebno bio vezan Kao najbolji učenik generacije u gimnaziji Ivan je dobio zlatnu medalju, a budući je imao široke i različite interese i bio dobro upu- ćen u gotovo sve društvene i humanističke znanosti, tek nakon dužeg premišljanja, upisao je Pravni fakultet sveučilišta u Moskvi i odmah »zaronio« u svijet knjiga. Podjednako su ga privlačili pravo, filozofija, religija, književnost, slikarstvo, a nadasve glazba; za razliku od kolega sa studija nije sudjelovao u veselom boemskom životu studenata, a nije se ni zanosio revolucionarnim idejama tada izrazito snažno prisutnim u redovima mlade ruske inteligencije, već se ozbiljno bavio studijem Platona, a poslije Hegela, filozofima koji su ga privlačili i inspirirali (za) cijeli život. Na predavanjima i seminarima Ivana je zapazio njegov profesor, svjetski ugledan filozof prava Pavel Novgorodcev, tako da  se vremenom, posebice po svršetku studija Ivan s njim jako zbližio, a stari ga je profesor s ponosom predstavljao kao svog učenika i nasljed- nika na katedri enciklopedije prava, odnosno povijesti filozofije prava. Burna [pred]revolucionarna zbivanja 1904., a potom i samo izbijanje revolucije 1905., prošla su nekako mimo Iljina; istina, on se strasno ba- vio socijalnim pitanjima, pratio je gotovo svakodnevne demonstracije  i analizirao zahtjeve prosvjednika, ali budući se nalazio pred diplom- skim ispitima, preko dana je marljivo učio, a tek uvečer se povremeno uključivao u rad i rasprave uzavrelih studentski kružoka ili pak sudje- lovao na mitinzima gdje se raspravljalo o budućnosti carske Rusije. Tada se šire i bolje upoznao i sa idejama ruske ljevice, raznim anar- hističkim grupama, komunističkim, socijalističkim i socijaldemokrat- skim pokretima i frakcijama, ali ga stranačka pripadnost nikada nije privlačila, želio je biti objektivan promatrač i kritičar zbivanja i svoju slobodu nije želio ograničiti aktivnim sudjelovanjem u stranačkom radu. Njegov najstariji brat Aleksej bio je socijaldemokratski aktivist tijekom revolucije 1905. u Moskvi; rukovodio je jednom oružanom grupom, da bi nakon sloma revolucije bio uhićen i osuđen na robiju i deportiran u progonstvo u Sibir (Jakutiju), gdje je izdržao četiri godine, a potom se bolestan i iscrpljen vratio u Moskvu 1909. Aleksej i Ivan su bili bliski, a kada mu je brat četiri godine nakon povratka u Moskvu preminuo od tifusa, Ivan Aleksandrovič se zakleo kako će sve svoje intelektualne i radne sposobnosti iskoristiti za poboljšanje političkih i društvenih odnosa u domovini.

Ivan Iljin diplomirao je 1906. sa radom »Kantovo učenje o stvari po sebi u teoriji spoznaje«, naravno kod profesora Novgorodceva koji je  u zaključku ocjene njegova rada istaknuo da je »kandidat maestralno ovladao njemačkom klasičnom filozofijom«, te će ga preporučiti za nastavak poslijediplomskih studija i uputiti na studijski boravak u ino- zemstvo, u Njemačku kako bi se pripremao za buduću akademsku ka- rijeru znanstvenika i sveučilišnog nastavnika. Tijekom studija Iljin je upoznao Nataliju Nikolajevnu Vokač (1882. – 1962.), s njom se 1908. oženio i ona mu je bila ne samo odana supruga, već i suradnik, a nakon muževljeve smrti obavila je značajan posao sređivanja njegove obimne znanstvene i publicističke ostavštine; dokumentirala je i arhivirala korespondenciju i građu kojom se služio tijekom svojih istraživanja i

pisanja knjiga. Autori koji su ga privlačili i bili mu inspiracija u njegovu radu bili su prije svih Sofoklo, Fjodor Dostojevski, William Shakespeare, ali jednako tako i Michelangelo, Ludwig van Beethoven i Frederic Chopin. Za razliku od kolega s kojima se družio nikako se nije mogao sroditi s modernističkim idejama i apstraktnim strujama u slikarstvu; tu je vrstu umjetnosti smatrao nedovršenom, nedorađenom, a u nekim segmentima čak izopačenom. To je i bio razlog njegovih nesporazuma i žestokih polemika koje je vodio s tada vodećim ruskim intelektualcima kao što su Vjačeslav Ivanov, Maksimilijan Vološin, Andrej Beli, Nikolaj Berđajev i drugi. Kao veliki ljubitelj kazališta družio se s Konstantinom Stanislavskim i sa suprugom redovito po- sjećivao glasoviti moskovski MHAT; začudo, iako konzervativnih pogleda na umjetnost, u teatru su ga eksperimenti velikog ruskog re- datelja oduševljavali.

Razdoblje između 1906. i 1909. za Iljina je bilo iznimno napor-  no, ali i plodno; intenzivno je čitao (sv. Augustina, Tomu Akvinskog, Thomasa  Moorea, Williama  Occama,  Friedricha  Schellinga, Johana

1. Fichtea i naravno Hegela), napisao je i šest radova o Aristotelu, Jeanu J. Rousseau, a u isto vrijeme je pisao zapažene i čitane kritike i prikaze (u časopisu »Kritička gledišta«) knjiga, uglavnom iz njemačke i ruske filozofske produkcija. A, kada je magistrirao, širom su mu se
   

otvorila sveučilišna vrata i od jeseni 1909. počeo je predavati na Višem ženskom pravnom odsjeku, da bi već iduće godine objavio svoj prvi veliki znanstveni rad »Pojam prava i sile« (kojeg je i Putin u svojim javnim nastupima apostrofirao). U Njemačkoj se specijalizirao za prav- ne i filozofske studije na raznim sveučilištima: Berlinu, Heidelbergu, Freiburgu, Göttingenu, Marburgu gdje je slušao tadašnju elitu europ- ske filozofske misli kao što su: Wilhelm Windelband, Georg Simmel, Emil Lask, Hermann Cohen i Paul Natorpa, a kraće je vrijeme je pro- veo i u Parizu na Sorbonnei. Naravno, boravak u Europi iskoristio je za obilazak galerija i biblioteka u Dresdenu, Münchenu, Nürnbergu, Beču, ali ga je fascinirala Italija i temeljito je obišao Rim, Firencu, Napulj, Bolonju i Veneciju. Posebno ga je dojmio susret s osnivačem psihoanalize Sigmundom Freudom (čijim se idejama i sam koristio), ali presudan je bio susret (u duhovno-formativnom smislu) s utemelji- teljem fenomenologije Edmundom Husserlom čije je metodu istraživa- nja smatrao »zadivljujućom i nezamislivo svrhovitom«. Istodobno, uz pisanje vlastitih radova, Iljin se bavio i prevođenjem s njemačkog na francuski, tako da je svoj tekst »Pojam prava i sile« (1912.) sam preveo s ruskog na njemački i tiskao ga u Berlinu. Ali, sve su to zapravo bili samo pripremni radovi za cjeloživotno, intenzivno bavljenje Hegelom. Prvi je svjetski rat Iljina zatekao u Beču gdje je radio na monogra-   fiji o Hegelu, a samo zahvaljujući svojim akademskim vezama uspio se preko Bugarske vratiti u domovinu; iako je na rat gledao kao na općeljudsku tragediju, naglašavao je kako nitko ne smije zatvoriti oči pred ovom prirodom rata i u ogledu »Duhovni smisao rata« pokušao  je obrazložiti njegov utjecaj na duhovno i moralno stanje društva, ali svakog pojedinca. Ustvrdio je: svaki rat nema duhovno opravdanje, ali narodni rat je »duhovni napon čitave nacije usmjeren ka pobjedi nad onom silom koja je stala na put duhovnog rasta naroda i zato on posta- je uistinu duhovni, stvaralački proces u životu naroda… Rat nas uči da živimo i volimo nešto više, nešto takvo za što bi vrijedilo i umrijeti«.  I evo rečenice na koje se nakon više od sto godina poziva novi ruski imperator Vladimir Putin, koji se u svojoj agresivnoj politici napaja i inspirira mislima Ivana Iljina vješto ih konfabulirajući izvan kontek- sta autorovih teorijskih promišljanja služeći se njima kako bi pravdao upad u Ukrajinu, ali i šire, kako bi ojačao svoje teze o nužnosti obno- ve civilizacije tzv. ruskog svijeta u formi koja je bliska i carskom i komunističkom imperijalizmu. U svemu tomu Putina podržava i patri- jarh Ruske pravoslavne crkve Kiril sramotno manipulira evanđeoskim [o]porukama, tvrdeći kako će svi oni koji u ratu u Ukrajini polože svoj život na »oltar domovine«, za »pravednu borbu« protiv svih onih koji Rusiji ne žele dobro, biti nagrađeni i »zaslužiti raj«.

Nakon što je ruska vojska tijekom Prvog svjetskog rata na istočnom frontu počela doživljavati teške poraze i kako se širilo rasulo i neza- dovoljstvo u redovima vojske, toliko je kod Iljina jačao domoljubni naboj, ne toliko u smislu opravdanja rata, već očuvanja carevine kojoj je bio odan. Abdikaciju cara, odnosno Februarsku revoluciju 1917. Iljin je smatrao nacionalnom katastrofom i stoga si je za cilj postavio teorijski sustavno i politički jasno razobličiti pogubnost ideja libe- ralno-građanskih, anticarističkih krugova, kao i predvodnike same Februarske revolucije stavljajući ih u isti rang sa boljševičkim liderima i uopće lijevim revolucionarnim idejama. Ironijsko-kritički je ismija- vao »revolucionarnu demokraciju« i odbacivao je stavove Privremene vlade Aleksandra Kerenskog, tako da su za njega i on i Lenjin bili no- sitelji iste pogubne stihije koja Rusiju gura u ponor. U tim prijelomnim vremenima spasitelja je ruskog naroda od sveopćeg kaosa i tragedije vidio u liku generala Lava Kornilova, ali njegove su se nade izjalovile, jer 25. listopada 1917. boljševici su oružanom akcijom (Oktobarska revolucija), silom preuzeli vlast u svoje ruke što je Iljin okarakterizi- rao riječima: »Na vlast su došli mračni prolaznici, vođe sablažnjive rulje…« Tijekom 1918. u vrijeme tzv. crvenog terora nove su vlasti tri puta uhitile Iljina, a potom još tri puta (1919., 1920., i 1922.) gdje su ga u podrumima ČEKE mrcvarili agresivnim saslušavanjima optužujući ga za veze s »bijelim« generalom Mihailom Aleksejevim, s kojim je, istina, pokušavao uspostaviti vezu, ali bez uspjeha. Na koncu, kada je već postajalo izvjesno da će boljševici nadvladati bjelogardejce, sve   je nade polagao u generala Pjotra Vrangela vjerujući kako on može preokrenuti tijek rata; u svojim je bilješkama slavio kozački pokret kao zaštitnika pravoslavlja i ruske državnosti, ali kada su pristaše cara ubrzo izgubile i zadnju bitku na Krimu, počela je masovna emigracija (preko dva milijuna ljudi) ruske inteligencije, aristokracije i carskih službenika i časnika u zapadne zemlje. Iljin nije razmišljao o emigraci- ji; smatrao je da kao domoljub mora ostati u svojoj zemlji, pa i u krajnje nepovoljnim uvjetima raditi da se njegova domovina duhovno obnovi i vrati »na staze stare slave«. Ali, boljševicima građanski intelektualci poput Iljina nisu bili potrebni, tretirali su ga kao antisovjetskog provo- katora, optuživali za kontrarevolucionarnu djelatnost, tako da se i on sa suprugom našao na listi onih koje treba likvidirati; samo je igrom slučaja, srećom izbjegao sigurnu smrt. Naime, kako je 1922. godina bi- la godina velike gladi, neimaštine i uopće društvenog rasula nakon tek svršenog dugog i krvavog građanskog rata koji je odnio milijune žrta- va, a k tomu još i nezapamćenih hladnih, cičih zima, građani, posebice velikih gradova u kojima je nedostajalo ogrijeva su se masovno smrza- vali. Uz to boljševici su provodili žestoki, brutalni teror nad svima za koje su sumnjali da ih ne podržavaju, ali su na koncu shvatili da moraju trgovati sa kapitalističkim Zapadom, jer će u protivnom, zarad posve- mašnjih neimaština hrane i ostalih životnih potrepština i sami ubrzo izgubiti vlast. Ali, iz Londona i Pariza su im poručili kako prije toga moraju ispuniti i neke uvjete; primjerice prestati sa masovnim, »čistka- ma« i likvidacijama »nepoćudnih« intelektualaca, odnosno omogućiti im da slobodno napuste Rusiju. I tako su boljševici u rujnu 1922. pri- silno ukrcali nekoliko stotina najviđenijih predstavnika ruske znanosti, filozofije i umjetnosti na njemački brod (Oberburgermeister Hacken) koji je iz Petrograda otplovio za (tada njemački) Stettin (Szezecin) i deportirali ih bez prava da se ikada više vrate u zemlju. Tako su Iljini zauvijek napustili domovinu, ali ne i u duhovnom smislu; sve što je Ivan Aleksandrovič radio i pisao bilo je vezano uz Rusiju, njenu kul- turu i duhovnost u cjelini. U listopadu 1922. smjestili su se u Berlinu   i tu su živjeli narednih šesnaest godina; sve do 1936. Iljin je predavao na Pravnom fakultetu Ruskog zagraničnog znanstvenog instituta, od- nosno sve do bijega pred nacistima, u Švicarsku (Zürich), gdje je živio sve do svoje smrti 1954. godine. U tom je razdoblju objavio na ruskom jeziku veliki broj knjiga i članaka u ruskim, zagraničnim izdavačkim kućama u Francuskoj i Njemačkoj, kasnije djelimice i u SAD. Sam    je prevodio svoje tekstove na francuski i njemački, a među svim tim silnim knjigama svakako bi trebalo izdvojiti one vezane uz pravne zna- nosti i filozofiju kao i one posvećene ruskoj kulturi i civilizaciji. Iljin je bio i ostao najpoznatiji ruski hegelijanac i 1946. objavio je u Švicarskoj svoje kapitalno djelo (na njemačkom jeziku) u dva toma »Hegelova fi- lozofija kao učenje o konkretnosti Boga i čovjeka«. Među ono najbolje što je Iljin napisao kritika izdvaja: »O protivljenju zlu silom« (Berlin, 1925.), »Temelji kršćanske kulture« (Ženeva, 1937.), a nakon njegove smrti Iljinova je supruga sredila njegovu ostavštinu i objavila u Parizu 1956. knjigu »Naši zadaci« koja je postala njegovo najčitanije djelo. Nakon njezine smrti arhivu je preuzela Jelena Fjodorovna Baumgarten (koja je skrbila o njima dok su bili bolesni) da bi na koncu, uz pomoć Iljinova učenika Nikolaja Poltrackog čitava ostavština bila prebačena u SAD na sveučilište Michigan koje je dalje vodilo brigu o tiskanju njegovih djela. S pojavom Gorbačova, perestrojke i glasnosti konačno su se Iljinova djela počela objavljivati i u njegovoj domovini, a nakon kraha sovjetskog režima počele su pripreme za objavljivanje njegovih sabranih djela. Uz pomoć bračnog para Jurija i Olge Lisice (oboje su filozofi), kod izdavača Ruska knjiga do sada je tiskano trideset tomova, a rad se i dalje nastavlja; počeli su se tiskati i nikada ranije objavljeni radovi, tako da se predviđa još dodatnih desetak tomova.

Kada govori o smislu i biti kulture Iljin upozorava (posebice u djelu

»Suština i posebnost ruske kulture«) da je nužno razgraničiti pojmove i razlikovati kulturu od civilizacije; kultura je duhovna, stvaralačka, kako on kaže »organska«, a civilizaciju svodi na tehničko-mehani- cističku, instrumentalnu tvorevinu. Dok kultura živi okrenuta duhu i traženju duhovnih vrijednosti, oblikuje se tako što stremi čovjekovom usavršavanju, civilizacija je [pre]okupirana [ovo]zemaljskim i suštin- ska razlika između ove dvije kategorije svodi se na ishodišta njihove ukorijenjenosti. Kultura je duhovno, a civilizacija materijalno ukori- jenjena; a uz ta pitanja Iljin je usko vezao i pitanja nacije koja uvijek lako zabludi okrene li se lažnim vrijednostima i krene stazama »boles- ne civilizacije«. A, to je ona koja forsira i formira »kulturu bez srca«. Stoga je zadaća kulture uskladiti taj izvanjski, kaotični odnos i tek je potom moguće jasnije definirati i sam smisao ljudskog postojanja koje se istinski i autentično potvrđuje i dokazuje posredovanjem »duhov- nog iskustva«. Samo je takav život vrijedan i dostojan življenja, to je   i zadaća zajednice, ali i svakog pojedinca ponaosob.

Od ovog kolopleta [s]veza idejno-teorijskih programa, kao i silnih programatskih, publicističkih i novinskih tekstova neodvojiva su i pi- tanja vjere i religioznosti koje Iljin smatra »pravoslavnom istinskom kulturom« i u svom djelu »Temelji kršćanske kulture« tvrdi kako sve nacionalne kulture u svom temelju imaju religijsko ishodište koje se tek kulturalnim preoblikovanjem »razlijeva« u različite forme. U tom pogledu povijest kršćanstva, u kojem po Iljinu, rusko pravoslavlje ima posebno (ali ne i izdvojeno) mjesto, nije ništa drugo do velika potraga za vlastitim kulturnim uobličavanjem koje se, na žalost često svodi[lo]na doktrinarne razlike i [o]kretalo se ekstremima. Jedni su u ime Krista odbacivali sve ovozemaljsko, dok su se drugi radikalno držali mate- rijalnog, zemaljskog, sve do granice kada su »zaboravili na Krista«. Kršćanska kultura mjeri svoje dosege i snage u onoj mjeri u kojoj je sposobna usvojiti autentični duh Isusa Krista, ali do njega je uvijek dug i mukotrpan put; to je nikad dovršen proces koji se rješava od epohe do epohe, različito kod različitih naroda. Naravno, intencija je to pitanje riješiti zauvijek, ali to je ipak samo ideal u kojem se iscrpljuje smisao naše povijesti: stvarati i ne prestati stvarati [u]savršenu kulturu. Veliku opasnost Iljin prepoznaje u sekularizaciji društva koja nije toliko opasna svojim »bezbožništvom«, već ide korak dalje prema »bezdu- hovnosti« i to je taj opasan put rastakanja i raspadanja kulture kao i same autentične religioznosti. Jedino snažna duhovnost tomu može strati na kraj.

Kada piše o temeljima kršćanske kulture, Iljin se fokusira na religij- ske postavke ruske nacionalne kulture i civilizacije nastojeći razotkriti duhovne sadržaje pravoslavlja kao takvog. Pod utjecajem pravoslav- nog kršćanstva formirala se i »posebnost ruskog nacionalno-duhov- nog čina«; raspravljajući o religioznim temeljima ruske kulture, on je neminovno morao učiniti i obračun sa umjetnošću u najširem smislu  te riječi, ali se ipak u fokusu njegovih promišljanja prije svih našla »velika« ruska književnost. Iljina je više interesiralo kako je došlo    do takve moćne stvaralačke eksplozije ruskog spisateljskog genija, a ishodišta i uzroke je pronašao u fascinantnom djelovanju pravoslavnih manastira u vrijeme Kijevske i Moskovske Rusije koji su u ta »olovna vremena« bili ognjišta obrazovanosti, a tu su položeni i temelji ruske literature, historiografije (ljetopisi), ali iznad svega »ruske duhovnosti« koja se potom manifestirala na glazbu, slikarstvo, pokret i ostale oblike izražajnosti. To su ujedno bili i prvi, pravi procesi kristijanizacije »rus- kog čovjeka i svijeta« koji su bili odlučujući u forsiranju ruske kulture, ali i formiranju ruskog duha i duše.

Ruski povijesno-religijski i nacionalni razvoj Iljin je nazvao »hodom po mukama« budući je Rusija, iako teritorijalno ogromna, stoljećima bila sjecište, pa i mjesto sukobljavanja Istoka i Zapada, odnosno njiho- vih civilizacija. U tom smislu Iljin je taj ogromni međuprostor nazvao zasebnim kontinentom da bi ga kasnije Aleksandar Dugin okarakterizi- rao Euroazijom koji se u svojim bitnim elementima razlikuje od »vanj- skog svijeta« i u Europi i Aziji. Na tom se prostoru formirala zasebna civilizacija, u njoj egzistiraju drukčiji sustavi i pravila vrijednosti, a te razlike nisu uvjetovane samo specifičnostima ruske, pravoslavne duše, već i drugim elementima, prije svega »beskonačnošću ruskog prosto- ra«, kao i njegovom raznorodnošću, kako u klimatskom, tako i u »ljud- skom« smislu. To se dominantno odražava i na sadržaje kojima su se oblikovale forme i način života ruskih ljudi. U već spomenutoj knjizi »Suština i posebnosti ruske kulture« Iljin je konstatirao: »Ruskom je narodu sudbinom i »voljom Božjom« predodređen da živi u surovoj sredini koja od njega nemilosrdno zahtijeva čvrstinu, izdržavanje bes- krajnih muka i tjera ga da svakodnevni korak plati teškim naporima i lišavanjima«.  A, u knjizi »Stvaralačka ideja naše budućnosti« dodaje:

»Niti jedan narod na svijetu nije imao i nema ni takav teritorij ni takav nacionalni sastav niti takvu povijest kao Rusija. Mi imamo svoju, po- sebnu vjeru, svoj karakter i svoj sastav duše«. Stoga je glavna zadaća ruske inteligencije »prepoznati tu duboku posebnost Rusije, ona bi konačno morala pojmiti da se Rusija može [iz]graditi »isključivo sa- mobitnim stvaralaštvom«, odnosno da je ruska nacionalna i duhovna »proizvodnja« drukčija od one u zapadnoj Europi ili u Aziji. I upravo stoga Rusija i Rusi imaju drukčiju vjeru, znanost, umjetnost, drukčiju državu i način života. Tek kada i ako shvati ove činjenice Rusija će moći, piše Iljiin, u sebi pronaći religijsko-duhovnu osnovu da se ukori- jeni i ujedini; pojmi vlastiti usud, zadaću, ambicije, ali i opasnosti koje joj prijete. Ruska se država i društvo moraju domoljubno izgrađivati,  a to znači: voditi računa o organskom jedinstvu naroda do kojeg se može doći samo odgojem i obrazovanjem u duhu onih vrijednosti bez kojih Rusija neće, niti može postojati; nacionalno i pravoslavno jedina je osnova na kojoj može dugoročno opstojati. A, »nehumani i neljud- ski komunistički eksperiment« najbolja je potvrda tomu, zaključio je Iljin. Dakle, ako se Rusija »duhom« vrati sebi, »bit će obnovljena kao velika i moćna zajednica na slavu sebi, ali i na prijateljstvo i sigurnost susjednim narodima«, zaključio je Iljin. Ove dobronamjerne riječi doživjele su u Duginovoj i Putinovoj interpretaciji mučnu transforma- ciju i ruskim nacionalistima otvorile prostore stranputica, a o čemu se radi danas se najbolje vidi u ratu u Ukrajini, koji nije ništa drugo do suštinsko »odstupanje od onih duhovnih i moralnih imperativa« koje je pokušao katalogizirati Iljin. Iz naše perspektive Iljin možda prena- glašeno inzistira na ruskom nacionalnom i pravoslavnom religijskom resentimentu, pa i »unutarnjoj« duhovnoj kolonizaciji »ruskog svije- ta«, kojem, po Iljinu nedvojbeno pripada i Ukrajina i koju Putin beskru- pulozno preokreće u teritorijalnu ekspanziju i aneksiju tuđeg prostora, međutim, moramo shvatiti iz koje pozicije (emigranta) i povijesnog usuda (pada starog ruskog, carističkog poretka kojem je podrijetlom, ali i »idejno« bio odan) piše svoje tekstove. Ali, zaključak koji izvodi jasno pokazuje da on Rusiju ne vidi kao imperijalnog kolonizatora već dobronamjernog partnera, nikako ne patrona, svojim susjedima. Iljin također naglašava da »ruski put« nije put ni lijevog niti desnog totali- tarizma, ali ni demokracije zapadnoeuropskog tipa, već predlaže »treći put«, a to je izgradnja moderne, prosvijećene diktature koja u sebi sa- drži elemente nacionalnog, domoljubnog, ali i (ograničeno) liberalnog i jedino ona može spasiti rusko društvo od anarhije. Ta vrsta diktature mora sadržavati i određene demokratske sadržaje i vrijednosti, ali ne u formalnom smislu; sama, puka nadmoć većine ruku jedne stranke u parlamentu nije demokracija i Rusi moraju otkriti nove političke for- me povezivanja unutar svoje državne samouprave i to po mjeri i snazi pravdoljubivosti i istinoljubivosti kao suštinskih elemenata nacionalne kulture. U monografiji »Ruski mislilac« (Moskva, 2008.) Aleksandar Šaripov je detaljno obradio filozofiju ruske kulture i civilizacije Ivana Iljina i u zaključku je napisao: »Polazeći od toga da su zakoni harmo- ničnog razvoja ličnosti zajednički za sve ljude po suštini (duhu), ali     i različiti po putovima kulture, on je kao znanstvenik stvarao djela o duhovnoj obnovi Rusije na temelju tisućljetnog duhovnog iskustva, ali i na temelju socio-kulturnog i državno-političkog graditeljstva drugih nacija-civilizacija. Definirajući u svojim djelima principe svladavanja duhovne krize civilizacije radi obnove harmoničnog života nacije, Iljin je te principe primjenjivao i na čitav svijet; međutim, kao duhovnog lidera vidio je upravo vaseljensko pravoslavno kršćanstvo«.

I upravo je na toj točki vrijeme da se vratimo u vrijeme u kojem živimo, koje se, bez imalo pretjerivanja nalazi na pragu novog Tre- ćeg svjetskog rata, prije svega uvjetovanog Putinovom agresijom na Ukrajinu u kojoj ruska vojska čini strašne ratne zločine. Ali zahvalju- jući Iljinu i njegovom djelu, a na koje se Putin poziva, lako možemo prepoznati u čemu i gdje griješi, a gdje falsificira i manipulira Iljinove ideje. U ovom se osvrtu ne bavim masovnim, brutalnim zločinima koje ruska vojska čini u Ukrajini i za koje će ovako ili onako, prije ili kasnije morati odgovarati, već Putinovim namjernim »lošim« čitanjem Iljina; zlouporabom i opasnom politikantskom instrumentalizacijom njegovih ideja unio se u ulogu prosvijećenog vladara, ali se u stvarnosti ponaša kao običan diktator i koji je počinvši zločine, precijenio svoje snage i time se isključio iz zajednice civiliziranog svijeta. Zanemario je koliko je ukrajinski nacionalni identitet ojačao u 30 godina ukrajin- ske samostalnosti i suverenosti i nije pretpostavio koliko će se žestoko Ukrajinci suprotstaviti novoj ruskoj okupaciji. Umislio si je zajedničku budućnost Rusije i Ukrajine forsirajući ideju kako se radi o istom na- rodu, (samo stoga što dijele zajedničku prošlost), ali je odbio suočiti  se s realnošću kako su Ukrajinci, nakon 30. godina samostalnosti, konzumiranja manjkavih, ali ipak demokratskih sloboda i neovisnosti u najvećoj mjeri konačno željeli pobjeći od nesporno za njih tegobne   i opterečujuće ruske imperijalne prošlosti. A upravo je Iljin pisao o potrebi da se Rusija svojim ponašanjem, svojom kulturom i civiliza- cijom prispodobi i priključi uljuđenom svijetu i to tako da zadrži svoje posebnosti i vrijednosti, a ne da ih silom drugima nameće.

 

Za Ukrajinu. O slobodi i o nasilju

DAVID HAZIZA*

Naše društvo nasilje u pravilu odbacuje. To ga odbacivanje čini sla- bim pred barbarstvom, pred integralnim nasiljem. »Nećete dobiti moju mržnju«, kaže ono nakon masakra u Bataclanu. Naša preneraženost pred invazijom na Ukrajinu i, šire, pred brutalnošću Putinova – ili Xi Jinpingova – režima ima korijene u istoj normativnoj udobnosti. Volio bih ovdje reći da se rat može dobiti ako, kao naš neprijatelj, priznamo da je nasilje neminovan dio života. Jednom kad tu istinu priznamo i proglasimo, bit ćemo zapravo jači od njega, jači od bilo kojeg od tih ljubitelja smrti, jer ono što mi, mi, imamo za obraniti nije drugo do život – u potpunosti ljudski život koji, premda se voli kao život, zna da ga opsjeda smrt.

Nema tome dugo, borbu za istrijebljenje jedne bolesti predstavljali su nam kao »rat«. Mjere poduzete protiv koronavirusa nisu više bile zdravstvene, nego strateške i vojne. Kao što dobro kaže Romain Gary u Korijenima neba, »priroda je nešto što traži usavršavanje«, a jedno  je od lica tog usavršavanja medicina. Smrt, međutim, kao ishod infek- cije, pripada toj nesavršenoj prirodi. Sablažnjiva je, ali ta je sablazan upućena samome svijetu i nitko – osim, možda, Boga – za nju ne mora položiti račune. Smrt koju čovjek doživi od ruke svog bližnjeg izaziva jednu drugu vrstu sablazni, zato što ponajprije nosi drugu vrstu odgo vornosti – zato što, u tom slučaju, odgovornost postoji. A upravo kad postoji odgovornost, kad postoji volja s jedne i s druge strane, može  se dogoditi rat.

Zaboravili smo što znači oštroumnost neprijateljske inteligencije. Pobrkali smo neminovnost snage virusa s izopačenošću ljudske slo- bodne volje, ljudske volje. Rat se, ponavljam, vodi samo s onim tko

 

* Francuski filozof (1988.), diplomirao je na uglednom pariškom fakultetu École nor male supérieure i doktorirao francusku i komparativnu književnost na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Posljednja objavljena djela: Talisman sur ton coeur (Talisman na tvom srcu, Cerf, 2017.); Le Procès de la chair. Essai contre les nouveaux puritains (Osuda puti. Esej o novim puritancima, Grasset, 2022.).

 

misli i želi. Bismo li ratom nazvali hajku kojom se želi istrijebiti čopor pobješnjelih divljih svinja? A i zvijer želi, i zvijer misli. Virus pak ne misli, i volja mu je nedvojbeno mnogo manja nego u životinje. Antro- pomorfizam koji je taj »rat« krio prešutno je ukazivao na naš strah od jedinog doista neumitnog zla, jedinog koje zaslužuje da kažemo da smo s njim u ratu: ljudskog zla.

Ta retorička pogreška, u vrijeme dok pišem ove retke, ne priječi našeg predsjednika i njegove ministre da njezin žalosni učinak kom- penziraju jasnim i odlučnim stavom prema ruskom despotu. No jesmo li doista tako spremni suočiti se s tim zlom? Nismo li već previše »ra- tovali« – ili vjerovali da to činimo – sa silama koje to nisu zahtijevale? Nisu li se drugi prije nas iscrpili u farsama od rata vođenim u ime ideološke, progresističke ili čak patriotske besprijekornosti?

Riječju, jesmo li spremni vratiti smrt na teren našeg načina raz- mišljanja? Život nije vrijedan življenja pod svaku cijenu. Vrijedan je toga kad je slobodan, kad volimo i kad smo voljeni, kad imamo što naučiti i prenijeti, i nekoga kome ćemo to prenijeti, kad ona »margina« o kojoj govori Gary još uvijek pali iskru, kad »ljudi uspijevaju sačuvati i nešto drugo osim onog što im služi za izradu potplata, ili šivaćih stro- jeva«. I kad se pred užasom srca koje tuče kroz raskomadane grudi ne odvraća pogled, kao što ga ne odvraća Isak Babelj na putu za Brody1.

Liječenje zla zlom

Putinovi krugovi skloni nuklearnom ratu nasljednici su zadojenih kršćana koji su, kažu, pljeskali velikom rimskom požaru. Oni su, na- ime, bliski onom »akozmizmu« što ga je Hans Jonas nazreo u sekta- štvu kasne antike, kod gnostika: to odbacivanje, to nijekanje svijeta (cosmos), njegovih zakona, njegova morala, čak i njegove ljepote. Tu ideju da je naš svijet ionako toliko iskvaren, toliko nagrižen zlom da ga jedino zlo može izliječiti, nalazimo i bliže našem dobu, kod pjesnika krvi i ispaštanja, Josepha de Maistrea, koji je o svojoj kontrarevolu- cionranoj apokalipsi pisao na obalama Neve. »Morala se dogoditi veli- ka čistka…« 2 Pretpostavljam da za moskovskog patrijarha Kirila svijet

1 »Sjedio je, naslonjen na stablo. Čizme su mu se izvalile svaka na svoju stranu. Očiju netremice uprtih u mene, oprezno je zadignuo košulju. Utroba mu je bila istrgnuta, crijeva razvaljana na koljenima, i jasno sam vidio otkucaje njegova srca.« (Isaac Babel,

»La mort de Dolgouchov«, u Cavalerie rouge (Crvena konjica).

2 Joseph de Maistre, Considérations sur la France, u: Oeuvres (Djela), Pariz, Robert Lafont, 2007., str. 206. (Razmatranja o Francuskoj i drugi spisi, preveo Živan Filippi, Zagreb, Politička kultura, 2005.).

može izgorjeti, kao Francuska u doba De Maistrea, ionako se iz pepela može roditi samo bolji. Drugi Kremlju bliski fanatici predstavljaju jedan sekularizirani, strangeloveovski lik istog sustava. A od takvog akozmizma do tiranije samo je jedan korak: to je onaj dostojevskijan- ski mit o Velikom Inkvizitoru, čije je Kiril jedno od lica.

Nihilizam posve prirodno vodi kanibalskoj tiraniji, i Putinova Rusija tako nije drugo do policijska apoteoza kršćanskog nihilizma sadržanog u starom orijentalnom despotizmu. To je jedinstveni jezik rublja, informatičke znanosti, vojne i nuklearne sile – nasilja koje je tim nemilosrdnije što je više mehanizirano, i koje rado samo sebe sla-

1. Putin nikad nije objavio rat, suprotno onom što sugeriraju naivne predodžbe koje je sebi stvorila naša identitarna desnica. Svoje je oruž- je stvorio u okrilju tajne policije, one »Opće sigurnosti« koja još od doba Ohrane ne prestaje širiti svoju moć nad Rusijom i nad svijetom. Oslobođena ideoloških okova sovjetske ere, ta je policija danas, kako priznaje i sam Putin, vraćena svojoj primarnoj funkciji: služiti državnoj moći i stapati se s njom3.

Kad je Putin ušao u KGB, u Sovjetskom savezu vladalo je jedno  od rijetkih razdoblja mira: bilo je to nakon rata u Vijetnamu, a prije invazije na Afganistan. Obavještajne službe u kojima se obrazovao u cijelosti su se posvećivale progonu disidenata i, da bi servisirale taj progon ili sebe same, sveopćem nadzoru. Tu ideologiju totalne i, ako tako mogu reći, zrcalne ili solipsističke špijunaže zadržao je i FSB4.

S obzirom da se mogla pozivati na Tocqevilleovu ili Bernano- sovu kritiku demokratske uniformnosti i nadzora, zaslijepljenost te konzervativne ili suverenističke desnice na koju aludiram gotovo je nedostojnija od kompromitiranja, u konačnici očekivanih, jednog Jean-Luca Mélenchona. Nadzor se napadao samo kod nas, kad je zadirao  u institucije koje su, uostalom, bile demokratske, kad je podrivao naše slobode – dok se o neometanu nadzoru koji je provodila bivša KGB-ova špija šutjelo.

Neki će reći da smo bili u ratu s Islamskom državom, i da je Putin bio neprijatelj našeg neprijatelja. Pitanje je namjerava li on svoj despo- tizam zaustaviti unutar granica svoje zemlje ili mu je krajnji cilj margi- nalizirati i podčiniti druge zemlje – među kojima, u dogledno vrijeme, i našu. Povrh toga, islamističko je zlo polimorfno, a Kadyrovljeve horde ili iranska vojna teokracija nisu manje opasne od odreda Islamske države. Putinova je desnica izabrala prve, za borbu protiv Islamske države i možda ponajviše protiv svog omiljenog neprijatelja (kao što je centru i ljevici omiljen koronavirus): impersonalne »velike zamjene«. Neke je konzervativce mogla šarmirati Putinova kritika tehnološke invazije. Putin se 2007. žalio na probleme koje donose digitalne tehno- logije i svjetska umreženost, ističući pritom urušavanje opće kulture5. Neobično, njegove se kritike – dijelom opravdane – ne odnose na televiziju! A još se manje odnose na trolove koje plaćaju i serijski »proizvode« ruske tajne službe, koje već godinama rade na podrivanju socijalnog mira u Americi i Europi6. U pogledu algoritama umjetne inteligencije, Putinova vlast od 2017. ponosno tvrdi da je na tom polju najmoćnija na svijetu. U Rusiji taj sektor razvijaju tvrtke u vlasništvu države, slijedeći vladine direktive, posebice Sberbank. Umjetna inte- ligencija tako je ondje u potpunosti stavljena u službu državne vlasti – perspektiva u najmanju ruku zastrašujuća7.

Neka vrsta primitivizma koji njeguju Aleksandar Dugin ili njegovi francuski posrednici prilagođava se bez problema tehnofiliji režima, njegovoj nuklearnoj nadmoći kao i njegovu izvrsnu vladanju algori- tmima – i drugim, skrivenijim snovima: prema Michelu Eltchaninofu, stari ruski kozmizam još uvijek nadahnjuje Putina i njegovo okruženje. German Gref, direktor Sberbanka i ministar trgovine i gospodarskog razvoja od 2000. do 2007., nedavno je otvoreno priznao svoje zanima- nje za transhumanizam. Tema je osjetljiva jer Putin se kani oslanjati  na službenu crkvu, čiju nelagodu pred nekim idejama te struje mišlje- nja nije teško zamisliti, ali kozmistička ideologija koju je utemeljio Nikolaj Fjodorov – moguća matrica transhumanzima – u početku je imala jasno vjerski karakter, a suvremena tehnofilija ne suprotstavlja se nužno naučavanju moskovskog patrijarha – niti bilo koje druge vjerske institucije – sve dok ona u praksi služi vrijednostima poretka   i podčinjenosti8.

 

5 Michel Eltchaninof, Dans la tête de Vladimir Poutine, op. cit., str. 66.

6 Vidi, na primjer, Cécile Vaissié, Les Réseaux du Kremlin en France (Veze Kremlja u Francuskoj), Les Petits Matins, 2016., str. 144-147.

7 Vidi Stephanie Petrella, Chris Miller i Benjamin Cooper, »Russia’s Artificial Intelli- gence Strategy: The Role of State-Owned Firms«, Orbis, Foreign Policy Research Institute, zima 2021.

8 Michel Eltchaninof, Lénine a marché sur la Lune. La folle histoire des cosmistes et transhumanistes russes (Lenjin je hodao po Mjesecu. Luda priča o ruskim kozmistima i transhumanistima), Actes Sud, 2022., str. 178-182.

 

Usklađenost nasilja

Utjecaj eurazijanskih ideologa – među kojima je i Dugin – na Kremlj već desetak godina neprestano raste. Ta struja propovijeda savez pravoslavlja i islama, čak i šamanizma i budizma – poput Ungern-Sternberga, »ludog« baruna Bijele garde – protiv Zapada i Židova. Proturječje koje mi je odmah upalo u oči, između tog diskursa i reak- cionarnog modernizma kremaljskih inženjera, možda to i nije. Postoji zapravo neko nejasno podudaranje između surovog nasilja atoma, odnosno algoritma, i matičnog stepskog nasilja o kojem pjevaju ti neprijatelji odveć »feminiziranog« Zapada. Od primordijalne svirepo- sti Kadyrovljevih Čečena do umjetne inteligencije stavljene u službu institucija koje, kako piše Camus u Pobunjenom čovjeku, proračunato traže »slabe točke i podatnost duša«, a onda i do totalnog nuklearnog rata – slijed zapravo uopće nije nelogičan. Algoritmi nas poznaju i na- ma manipuliraju na paradoksalno najsofisticiraniji mogući način: pot- pirujući upravo naše plemenske porive. Robot i bestijalnost kao dvije krajnosti idu rukom pod ruku u istom kobnom negiranju naše slobode. Nisu li na kraju Procesa K.-a ubili »kao psa«, zabivši mu nož  u trbuh? Nisu li sva administrativna i birokratska otezanja na koja naila- zi imala samo taj cilj, nije li sav monstruozni racionalizam »Zakona« imao kao jedini cilj to divlje žrtvovanje – njegov početak i njegov kraj? Nama je pak potrebno jedno drukčije nasilje. Nasilje koje će se jednako nadahnjivati ženstvenošću Zapada – njegovom gipkošću, nje- govom sposobnošću da se otvori vanjskom svijetu i da njegov utjecaj oplodi – kao i njegovom muževnošću, slikom same Ukrajine čiji su korijeni – koliko u slavenskoj prošlosti Rus’a – i u Mitteleuropi, u Europi i na Zapadu. Svijet čije je obećanje tako lijepo da se za njega vrijedi boriti.

S francuskog prevela Ita Kovač

Bilješke o međuvremenu

 

ALLA TATARENKO*

 

24. veljače 2022. vrijeme je počelo teći drugačije. Postalo je neka- ko neuhvatljivo. Ponekad je znalo biti strahovito sporo, a istovremeno prebrzo. Teško bih mogla objasniti taj fenomen, ali ovaj dojam ima više ljudi u Ukrajini. To je, možda, slično osjećaju vremena čovjeka koji trpi bol i svaki mu je sat dug kao vječnost, a svjestan je da život prolazi jako brzo…

Jutro 24. veljače podijelilo je živote Ukrajinaca na prije i poslije. Prije i poslije napada Rusije na našu zemlju. Prije i poslije rata. Nisam znala da se ljudi tako naglo mijenjaju fizički, do neprepoznavanja. I ne zna se da li će bar dio njih ikad sličiti na sebe prijeratne. Nekadašnja unutrašnja slika svijeta sigurno se neće vratiti. Jedan veoma lucidan hrvatski književnik napisao mi je: »mislim o tome kako živimo (zasad) u različitim svjetovima«. Možda stvar zbilja nije samo u prostoru, već i u vremenu koje ovdje teče drugačije? U sjećanju na vrijeme prije i očeki- vanju vremena poslije, u tom međuvremenu koje jeste život? Rat oduzi- ma iluziju da čovjek nešto odlučuje. Nakon pola godine rata Ukrajinci sve više cijene ono što imaju, ono sad, pa nek je to i [među]vrijeme.

Kako je meni počeo rat

Nikad nisam ni pokušavala zamisliti kako bi mogao izgledati u mojoj zemlji prvi dan rata punih razmjera. Mada je 2014. bio anekti- ran Krim, a u Donbasu bila podmetnuta ratna vatra, mada su novine u cijelom svijetu pisale o mogućnosti ruske invazije…

* Ukrajinska slavistica (1962.), predstojnica Katedre za slavistiku na Filološkom fakultetu Sveučilišta Ivana Franka u Lavovu. Predaje hrvatsku i srpsku književnost i postmodernizam u slovenskim književnostima. Prevoditeljica i književna kritičarka, prevela je na ukrajinski i mnoge hrvatske autore i promovirala ih u svojoj zemlji. Autorica je više od 130 radova o hrvatskoj i srpskoj književnosti. (U začaranom trouglu: Crnjanski, Kiš, Pekić – eseji i studije, 2008.; Poetika forme u prozi srpskog postmodernizma, 2010.)

Tog sivog jutra ljudi su stajali u redovima pred bankomatima, ulazi- ma u trgovine i ljekarne. Kad sam izašla navečer, redova više nije bilo. Mislila sam da ću zateći prazne police, ali nije bilo tako. Ponestalo je samo kruha. U dućanu je bilo još dvoje-troje kupaca koji su djelovali pomalo izgubljeno. Jedna žena je kupila kutijicu sardina, uzela sam kutijicu sardina i ja. Kao da smo ispunjavale neki zadatak, kao da je trebalo obavezno nešto kupiti… Otprilike za tjedan dana ponestajalo je u trgovinama čas ulja, čas brašna, čas šećera, ali sutradan bi se sve to ponovo pojavilo. Jedno vrijeme nisam mogla naći omiljene zobene pa- huljice – proizvodi ih tvornica u gradu koji se našao pod intenzivnom vatrom ruske vojske. Razveselila sam se kad sam ih ponovo vidjela, ali rastužila kad sam vidjela datum – bile su iz zaliha, proizvedene početkom veljače. I eto, jednog dana naišla sam na pahuljice travanj- skog datuma! Nikad se nisam toliko veselila datumu na pakovanju. Svaki put kad gledamo datume proizvodnje ukrajinske robe kao da osluškujemo disanje svoje zemlje. Bez obzira na rakete, mine, grana- te ukrajinska poduzeća rade, a ono što proizvode nosi znak hrabrosti, otpora, znak života.

Prvih dana ljudi su se bacili na kupovinu analgetika, a iz ljekarna su nestali i najpopularniji lijekovi za štitnjaču. Suočeni s tim problemom, ljudi su počeli tražiti te njemačke tablete preko Facebooka. Oni koji su imali još koju kutiju u zalihama, javljali su se nepoznatim ljudima koji pate od iste bolesti, slali su im taj neophodni lijek. Nakon desetak dana vidjela sam na ljekarni oglas koji je obznanjivao: Imamo L–Thyroxin! Osjetila sam radost farmaceuta koji ga je ispisao rukom na komadiću papira. I razveselila se zajedno s njim.

Kad tvoj grad postane meta raketa, postaješ bolno svjestan njegove ljepote i krhkosti. Odjednom postaju bliski i najudaljeniji ukrajinski gradovi. Strasno zaželiš umjesto putovanja stranim zemljama obi-   ći svoju zemlju, jer je najdragocjenija. A i prelijepa, zaista. Teško je gledati kako agresor ruši gradove i sela, spaljuje zlatna polja pšenice, uništava unikatnu prirodu i sve što živi u njoj.

Imena ukrajinskih gradova zazvučala su sad kao imena najbližih rođaka. Strašnih hladnih jutara gledala sam prvo vijesti iz Kijeva – bilo je jasno da se tamo rješava pitanje opstanka naše države. Ruski tenkovi su već bili prodrli tada u Obolonj – dio glavnog grada gdje sam nekad boravila u gostima kao dijete. S užasom sam gledala snimak ruskog tenka kako iz obijesti gazi automobil Kijevljanina koji se sklonio s ce- ste i parkirao. Laknulo mi je kad sam saznala da je vozač auta čudom preživio. Sjetila sam se crvenog fiće koje je postao simbol hrvatskog otpora. Dva mjeseca nakon toga, spremajući se za virtualno sudjelo- vanje u predstavljanju ukrajinskog broja časopisa Alternator, upravo u Osijeku, potražila sam na netu informaciju o kijevskom vozaču. Osje- tila sam istinsku radost, pročitavši da je čovjek na putu k ozdravljenju. Ukrajinski pisac Ljubko Dereš potražio ga je u bolnici i objavio na internetu sliku rekonvalescenta. Novinari su objavili dramatičnu vijest, ali je književnik bio taj koji se brinuo za ono »poslije« i objavio vijest koja daje nadu. Književnost je tu, i daje nadu.

Prvih dana agresije književnici nisu mislili na svoju misiju, oni su jednostavno proživljavali svoju sudbinu, kao i svi Ukrajinci. Ne mogu zaboraviti svojevrstan spisateljski chat: tu se nudila pomoć, tražila in- formacija o kolegicama i kolegama koji su se našli pod okupacijom… Kad su ruske trupe bile na ulicama kijevskih predgrađa, baš tu su se pojavile poruke-oporuke, strašne u svojoj jednostavnosti i smirenosti:

»ako mi se nešto dogodi, u stanu je ostao pas, adresa je ta i ta, ključ   je tamo i tamo«… Zvučale su strašno, kao oproštaj, a i bile su oproštaj od mirnog života… Kad je pokušaj osvajanja propao Rusi su gađali Kijev raketama. Pogodili su lijepu novogradnju u prospektu koji nosi ime poznatog ukrajinskog nogometnog trenera Lobanovskog. Možda fašisti nisu oprostili pobjede kijevskog Dinama? Ciljajući TV toranj, pogodili su Babin jar, mjesto stradanja desetina tisuća Jevreja u Dru- gom svjetskom ratu. Novi fašisti kao da su željeli ponovo ubiti žrtve onih prethodnih.

Nova lica grada

Od prvih dana ruske agresije Lavov je postao veliki azil za izbjeg- lice, za bjegunce od rata. U kvartovima blizu kolodvora koncentracija ljudi s koferima i putnim torbama bila je posebno velika, toliko velika da je tuga naprosto visjela u zraku. Ta  je tuga ušutkavala djecu koja  su čvrsto stiskala majčinu ruku; pritiskala odrasle čiji se strašni umor osjećao na daljinu. Jedni su ovdje kupovali hranu za nastavak puta u nepoznato, drugi pak, prije nego što će krenuti u centar pomoći iz- bjeglicama, pili svoju prvu kavu s Lavovom. Doduše, na kolodvoru su volonteri nudili izbjeglice hranom i toplim napicima, ali su se mnogi snebivali, kao da se nisu usuđivali uzeli besplatnu ponudu. Tko zna, možda je ta situacija podsjećala ljude na činjenicu da nisu turisti… Mnogi od njih postali su ovih mjeseci Lavovljani. Svakog dana kroz lavovski kolodvor prolazilo je oko 50 000 ljudi, a broj stanovnika u gradu je rapidno porastao. Na početku agresije, kad su dolazile pretrpane kompozicije iz Kijeva i Harkova, ljude su smještali po školama, sjedištima firmi, u kazalištima. Voljela bih vjerovati da su djeca koju je primilo kazalište lutaka, sanjala bajke kojima je natopljena atmo- sfera te zgrade. Znam samo da su male izbjeglice, kao i njihovi kućni ljubimci koje su poveli sa sobom, bili toliko tihi da je to bilo strašno. Tišina je ponekad jako glasna.

U prodavaonicama odjednom su se pojavile obitelji prepoznatljive po tome što su roditelji čvrsto držali djecu za ruku, bez obzira na godi- ne djeteta. Izbjeglice su se prepoznavale i po mirisu dima koji je ušao u njihovu zimsku odjeću. Na ulicama su se pojavili kućni ljubimci s krznom načetim vatrom i bolnim ljudskim pogledom. Kad je došlo proljeće, mnogi od tih ljudi ostali su u zimskim jaknama i kaputima u kojima su napustili svoj dom. Mogli ste sresti žene u skupim bunda- ma koje su nekako izgubile svoj sjaj – možda su te krznene stvari bile najskuplje što su ponijele sa sobom u izbjeglištvo. To što je veselilo i ulijevalo ponos, postalo je uspomena na prošli život.

Izbjeglice su pronašle s vremenom mjesto za sebe u novom gradu, stekle prijatelje. Mnogi su se nakon nekoliko mjeseci vratili u svoja mjesta. Nažalost, nisu svi imali sreću vratiti se u svoje domove. Proda- vačica iz mog kvarta kaže da joj je sad nekako prazno bez tih novih Lavovljana koji su dolazili u njezin mali dućan popiti kavu, kupiti neku sitnicu i ispričati o svom nekadašnjem životu. Kako je bio lijep Irpinj, sav u zelenilu, kako je blistao novogodišnji Mariupolj, ne sluteći što ga čeka… Vlakovi iz Mariupolja počeli su stizati u proljeće, a osim volontera dočekivala su ih na peronima ambulantna kola da bi odmah prebacila ranjenike u bolnice. Cijela Ukrajina se molila tada za grad Marije – prije rata prekrasan, bogat, veseo grad na obali mora. Marik – kako su ga zvali od milja. Zadesila sam se na kolodvoru jednog od tih dana. Ustvari, bila sam na trgu gdje se zaustavljaju autobusi međugradskih i međunarodnih linija, pratila rođake iz Kijeva koji su se vraćali doma. A onda sam zapazila mladu ženu s dječakom od 5-6 godina. Ona je vukla veliki kofer, a mališan je čvrsto grlio veliku plišanu igračku. Sjetila sam se da imam u torbici čokoladu i pružila je dječaku s riječima: Vidi, čoko ladica je u bojama tvoga mede! Plišani je bio žućkast i imao samo jedno oko: okruglo, plavo-žuto. Nije medo već je pas! Uzviknuo je nasmijani klinac. Zove se Gusar, jer je jednoook! Ali je veseo! On je moj prijatelj! Mali Vadik je doputovao tog dana iz Mariupolja. Žena je rekla da ga vodi u Poljsku gdje radi već nekoliko godina. Nisam se usudila pitati da li mu je majka. Nadam se da jest. I nadam se da su Vadik i njegov Gusar sada dobro i veselo. Jer djeca i njegovi prijatelji trebaju biti tako.

Slike za sjećanje

Prije nekoliko godina zapazila sam da umjesto uživanja u lijepom prizoru vadim telefon i fotografiram: oblake, cvijeće, maglovite pejza- že kroz prozor vagona… Umjesto upijanja ljepote u sjećanje, ulogu pamćenja prepuštam memoriji kartice. Jednom mi se telefon pokva- rio i shvatila sam da sam zapravo ostala bez svojevrsnog dnevnika. Kamera je bilježila mjesta gdje sam bila, draga lica ljudi, atmosferu običnih i posebnih dana. Nestanak tih fotografija stvorio je prazninu, kao da su odjednom nestale moje uspomene. Kad je počeo rat, ulogu takvog dnevnika poprimila je zbirka slika telefonskog zaslona. Umje- sto privatnog dnevnika doživljaja pravila sam dnevnik događaja i nekih posve novih saznanja koje je donio rat. Plašila sam se da neću upamtiti nešto važno, nešto što mi je mnogo značilo ovih teških mjeseci. Tisu- će slika ljudi i životinja, tekstova koji su izazivali ponos ili gnušanje, pjesama koje sam htjela sačuvati i čitati ponovo. Uglavnom sve slike potječu sa Facebooka koji je izvor najnovijih vijesti, mjesto okuplja- nja istomišljenika, ali i oglasna ploča gluposti, deponija mržnje koja ovih teških dana posebno boli. Za mene je Facebook postao također knjižnica najnovijeg ukrajinskog pjesništva, još neobjavljenih, tek napisanih, potresnih lirskih svjedočanstava. U najteže dane početkom proljeća nalazila sam na njemu »ključne riječi« za predstojeći dan, a bile su to riječi poezije. Pjesnička riječ podupirala je nesigurnu sliku stvarnosti unoseći u nju harmoniju, darujući nadu. Ponekad bi ljepota pjesme znala zadati bol: kad su ruske rakete uništile zgradu gradske uprave u Mikolajevu, poginula je pjesnikinja Nadija Agafonova. Tog dana objavili su njezinu pjesmu posvećenu gradu koji je voljela:

Kad bi ovaj grad znao pisati

Kad bi ovaj grad znao  pisati, Imao bi mačke umjesto razgodaka Riđe kao uskličnike

Šarene kao dvotočke

Sive s dugim repovima kao upitnike

Kad bih znala čitati ovaj grad Naučila bih ga napamet

Sa svim  ulicama-strofama I mačkama na tim ulicama.

Pjesma je nastala prije rata, ali mačke su prvih ratnih mjeseci zauze- le posebno mjesto u umjetnosti Ukrajinaca. Na crtežima, na slikama, na muralima pojavile su se u različitim ljudskim ulogama: mačke-vojnici, mačke-majke sa djecom… U kratkom crtiću koji prikazuje obaranje ruskog bombardera u blizini Kijevu važnu ulogu imaju  mace – umiljati, pufnasti simboli mirnog života. One su pored ukrajinskih vojnika, jer su tu na sigurnom. Da je to zbilja tako dokazano je više puta: branitelji Ukrajine spasili su mnoge mačke i pse koji su ostali bez gazda, postali za njih vjerni prijatelji. A i same ukrajinske vojnike počeli su kod nas odmila zvati »naši macani« i »naša sunašca«. Kad je riječ o psima, najpoznatiji je Jack Russel terijer Patron, dobitnik odli- kovanja za razminiranje, omiljeni junak djece i odraslih. A najpoznatija mačka je svakako Šafka (Ormarić). Svoj nadimak je stekla zahvalju- jući riješenosti da preživi. U barbarski porušenoj Borodjanki na jedi- nom preostalom zidu višekatnice nekim čudom se zadržao kuhinjski ormarić sa tanjurima i glinenim pijetlom – kao oličenje konstatacije Držim se. Mačka je skoro dva mjeseca provela na sedmom katu zgra- de razorene bombama. Šafka je njezin počasni nadimak, a pravo ime mačke je Viktorija. I jeste pobjednica. Izdržati znači pobjediti.

Čitanje odjeće

Prije nekoliko mjeseci zapazila sam u našem kraju nepoznatog, starijeg čovjeka. Bio je obučen u jeans – jaknu sašivenu za nekog krupnijeg muškarca. Ne znam zašto, probala sam odgonetnuti da li je to vremešni roker koji ostaje vjeran svojoj mladosti, ili možda otac koji nosi jaknu svoga sina. Uostalom, mogao ju je kupiti u second handu za sitne novce kao što to često rade umirovljenici (i ne samo oni). A onda sam postala svjesna da je rat donio još jednu varijantu – jakna može biti dio humanitarne pomoći za izbjeglice. Možda je otud dojam da se čovjek našao u njoj kao u tuđem životu koji nije po njegovoj mjeri.

Nedavno sam prolazila pored komisione trgovine u kojoj jeftino pro- daju polovnu odjeću. Na ulici, pored ulaza stajala je krojačka lutka obu- čena u cicanu haljinu, bijelu, na sitne cvjetiće. Ta haljinica je izgledala nestvarno nježno, nekako nezaštićeno, kao haljina djevojačkih snova. Kao da je bila stvorena za putovanje na more i susret s princem koji  će prepoznati usplahirenu čežnju mlade ljepotice. Sašivena po modi iz 70-ih, izgledala je kao nova. Tko zna, možda je princ krenuo te večeri pogrešnom stazom i do susreta nije došlo. Da jest, haljina ne bi ostala visjeti u ormaru kao uspomena na neostvareni san. Sretne haljine rado nose. Nakon nekoliko dana lutka je »obukla« džemper i suknju. Možda je haljinu kupila neka romantična cura, koja će ostvariti haljinin san? U Sovjetskom Savezu komisione trgovine bile su mjesta gdje  se mogla naći neobična roba. Kao i većina mladih ljudi tada se nisam ba- vila rekonstrukcijom mogućih avantura odjevnih predmeta i rado sam ondje kupovala polovne stvari – u dobrom stanju i po povoljnoj cijeni. Postajale su dio moje priče i nije bilo važno koga su grlile prije mene. Najpoželjnija je bila roba iz uvoza – mada su nas mediji uvjeravali da je sve sovjetsko najbolje na svijetu, nije bilo tajna da vrijedi uglavnom samo ono što se proizvodi za izvoz. Još uvijek se sjećam cipela domaće proizvodnje koje sam nosila u djetinjstvu, njihove tvrdoće i krivih ša- vova, kao što sjećam i drugačijih, čeških, poljskih – veselijih i mnogo ljepših. I jednih francuskih koje mi je majka donijela iz Pariza – bile su kao stvorene za ples! Kad su sovjetske žene pričale o odjeći i obući, često nisu ni spominjale zemlju podrijetla – bitno je bilo da su iz uvoza, uvozne. Da nisu sovjetske.

U garderobi su najčešće dominirale tamne boje. U stvari, dominira- lo je sivilo. Kad sam se prvi put našla u društvu studenata iz Jugosla- vije, bila sam očarana praznikom boja njihove odjeće, koji je nekako prirodno išao uz vedrinu i spontanost mojih novih prijatelja. Tako su se u mojoj garderobi našle ružičaste, plave, sunčane boje. U Jugoslaviji sam kupila i jednu finu majicu, plavo-žutu, sa par crnih kvadratića. Kad sam je obukla u Lavovu, prišao mi je nepoznati muškarac i pitao što tom majicom želim reći? Slava Ukrajini, ha? U Sovjetskom Savezu optužba za nacionalizam bila je jedna od najopasnijih. A najgori je bio, ako je vjerovati sovjetskoj propagandi, »ukrajinski buržujski naciona- lizam«: ljubav prema Ukrajini uvijek je bila sumnjiva za KGB-ovce. Sjetila sam se te lijepe majice prije nekoliko mjeseci, kad su u Moskvi priveli muškarca, jer je imao plavo-žute tenisice. Putinova Rusija na- slijedila je politiku čitanja simbola od KGBovskog SSSR-a. I sada Rusi ratuju sa simbolima ništa manje žestoko nego što su to radili u sovjetska vremena, čak ako su to boje sunca i mora, neba i pšenice.

Vidjeti, čuti, slutiti

»Bit će rata, vidi koliko ima dječaka, djevojčica skoro nema« – za- brinuto je rekla moja mama jednog ljetnog dana prije petnaestak go- dina dok smo šetale parkom. Tada sam prvi put čula za taj tajni znak, najavu ratne nesreće i, naravno, odbijala vjerovati u takvu mogućnost. Sjetila sam se toga razgovora 2014., kad je počeo rat na istoku Ukraji-

2020. 2020., nakon nekoliko godina primirja, koje doduše nikad nije bilo potpuno, ponovo sam zapazila kako se u parku igraju uglavnom dječa- ci. Sakrila sam od sebe onespokojavajuću pomisao, sve do 24. veljače. U sovjetskoj školi proučavali smo čimbenike nuklearne eksplozije,

a tijekom odmora učenici su pričali jedni drugima viceve o nuklearnom ratu i pjevušili šaljive pjesmice o nadmoćnom uništavanju Pentago- na, Londona, Kine. A u Rusiji je sličnu pjesmicu pjevao, na primjer, 2019. Sankt-Peterburški zbor, i to u Isakijevskoj sabornoj crkvi. Ono što je nekad bilo pokušaj dječjeg, pučkog suprotstavljanja vladajućoj ideologiji, koja je veličala SSSR kao najvećeg miroljubca i zaobilazila šutnjom njegove nimalo mirotvoračke akcije u Mađarskoj, Češkoj (o Afganistanu da se i ne priča), sada postaje cinično slavljenje prijetnji nuklearnim napadom: Na podmornici, s nuklearnim motorčićem, pje- vaju obučeni u frakove umjetnici, tepajući bombama i svemu što je vezano za njih. Nišani, Petrov, grad Vašington! A kad čujete kako sad iste teze ponavljaju najviši ruski politički dužnosnici… Pjesma uopće ne zvuči smiješno, mada su, možda, namjere autora teksta bile šaljive, poput namjera mojih školskih drugova. Možda…

Uvijek sam se plašila sirena za zračnu opasnost koje su se oglaša- vale, sve do ove godine, u sklopu vježbi civilne zaštite, ili provjere nji- hovog stanja. Bio je to više strah, rođen signalom posebne vibracije: za vrijeme svog života u SSSR-u ne mogu se sjetiti nikoga tko bi se ozbilj- no plašio napada »kapitalističkog Zapada«. Realnost ratnih zvukova osjetila sam prvi put ljeti 2014. u Mikolajevu, mirnom, tihom gradu  na jugu Ukrajine. Sada više ne moram objašnjavati gdje je Mikolajiv. Ruska vojska, koja mjesecima zasipa ovaj grad raketama, granatama, bombama učinila ga je vidljivim i poznatim širom svijeta. Prije osam godina rat je bjesnio u Donbasu, ne tako daleko od toga grada, a sada, kad su se začuli zvuci zrakoplova, svi su ljudi na peronu kolodvora po- gledali u nebo, sa zebnjom i nadom da su to ipak naši. Srećom, bili su. Početak rata 24. veljače obznanilo mi je nježno zvonce poruke.

Javila se prijateljica iz inozemstva. Kad sam pročitala Molim se za vas shvatila sam što se dogodilo. Tog jutra sirene su se oglasile i u Lavo- vu, ali u našem kvartu nisu se čule. Kasnije su postale glasnije. Kažu da su u nekim selima umjesto sirena zvonila crkvena zvona. Bilo je dana i noći kad su se sirene oglašavale po nekoliko puta, a kad bi na- redna zračna opasnost prošla, nisam mogla zaspati, jer mi se činilo da čujem negdje u daljini zloslutno zavijanje. Mnogi su čuli te fantomske sirene. Odiseja i njegove saputnike sirene su mamile u morske dubine. Sirene zračne opasnosti pozivaju u skloništa i podrume, a njihov bi se glas teško mogao nazvati čarobnim… Ustvari, ariju zračne opasnosti izvode nekoliko sirenskih glasova – oni se prepliću, nadovezuju, a na kraju utihnu uz duboki uzdah. Kao da su se umorile, ili prepustile sud- bini. Nedavno sam pročitala na FB da su u modi oči sirene. Čitateljice u drugim zemljama vjerojatno su pomislile na sirene-vodene vile, a možda na one žene-ptice slatkog glasa, a ja sam pomislila na sirene za uzbunu, koje kod nas zovu gradskim. Zapitala sam se kakve su im oči i shvatila da ne bih voljela zaviriti u njih.

Dolce vita

Nikad ranije nisam se zapitala zašto je pojam lijepog života zapra- vo dolce vita, sladak život. Ovih mjeseci saznala sam ponešto o tome. Čim su se otvorile slastičarne, zapazila sam u njima neobično mnogo starijih ljudi. Nekako sam se naviknula da tamo sjede roditelji s dje- com, smije se omladina, ćaskaju prijateljice. Na proljeće ove godine   u baštama tih lokala bilo je više starijih parova koji su jeli sladoled ili torte, uživajući u suncu. U prodavaonicama slatkiša također sam sreta- la većinom umirovljenike. Kolegica koja je volontirala na kolodvoru, ispričala je da su izbjeglice kojima su nudili tople napitke i sendviče, stavljali u njih neobično mnogo šećera. Rado su pili kakao i veselili   se bombonima. Kažu da je to posljedica straha. Eh, što sve nisam jela ovog proljeća! Baklave, alvu, najslađe deserte koje sam mogla naći. Sada znam i zašto.

Pred Uskrs vidjela sam pred prodavaonicom ženu s tortom i velikim pakiranjem kolača koja je pričala prijateljici o nekom svom putovanju: Bili smo na balu krizantema! Ne, to nije bila priča o slatkom, boga- tom životu, zvanom dolce vita. U te riječi stala je sva ženina čežnja za nekadašnjom radošću, za nekadašnjim životom. Bal krizantema… Zar se ne može bez njega? Zar se ne može bez praznične kremaste torte, koju je kupila ta žena, sudeći po izgovoru, izbjeglica s juga Ukrajine? U njezinoj nesreći, nesreći nekoga tko je izgubio dom, ljepota je bila lijek. Tko vam je dozvolio živjeti lijepo? – nažvrljao je na zidu sobe privatne kuće u Kijevskoj oblasti nepoznati ruski vojnik. Ljepota je oružje u borbi za život i dostojanstvo. Ljepota je znak otpora. Crveni ruž na usnama djevojke, koja je izbjegla u Lavov s malim koferom i velikim starim psom. Prkosna odluka mlade žene da neće dati ruskim agresorima da joj pokvare bar jedan dan života: u ratu je poginula sko- ro cijela njezina obitelj, ostao je samo mali sin. Radost mora pobijediti. Mora pobijediti ljepota. Mora pobijediti život.

 

Ukrajinski rondo

 

BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ*

I.

Debora Vogel

Ona je u Lavovskom getu okrenuta tužnoj čežnji elipse koja još nešto želi, mnogo ljudi, mnogo dana i mnogo nepoznatih stvari. I na- kon pravokutnika, pralika naših kuća, sivih vagona, zidova i stolova.   I nakon kvadrata u kojem je smješten sav naš život – olovna masa svakog dana. I nakon grada, kruga u kojem se započinje i vraća u istu ulicu. Jer elipsa je jedini lik koji razumije rasute planete i usamljene ljude koji nisu odustali od čekanja. Netko je pročitao njezine stihove na spomeniku u Lavovskom getu Ulice su kao more, odsjaji su boje daljina i težine čekanja.

Adam Zagajewski

U malom stanu u Gliwicama, u nevelikom bloku izgrađenom po sovjetskom modelu živi prognana obitelj iz Lavova. U otkucajima oče- va pisaćeg stroja zvuk njegove poezije zveči fijucima bombi i težinom teretnih vagona. Svjetlucaju zeleni klenovi i jasenovi u Jezuitskom vrtu u Lavovu. I epizode za koje nikada nećemo saznati kao ni za poljubac žene koja nije postala pjesnikova majka.

Olga Bozanska

Njezine slike izložene su u starom Muzeju moderne umjetnosti u Lvivu u koji ne dolaze turisti i pocrnjeli parketi ne škripe. Ali ih – i ne

• Hrvatska spisateljica (1958.), piše pjesme, priče, književnu i likovnu kritiku, eseje, putopise te stručne članke. Objavila je četiri zbirke pjesama: Priĕtelnice moe (2000.), Sasvim blizu (2004.), Može i bez naslova (2008.) i Tihe koja se ne dvoumi (2016.), slikovnicu Ružna Toja (2009.) te knjigu putopisa Pun ruksak oblutaka (2015). Živi i radi u Zagrebu.
  

tražeći – mogu pronaći projektili. Djevojčicu s krizantemama, njezine ruke, male gradske vrtove u kojima ne zriju plodovi za objede, već rastu cvjetovi za poginule.

II.

Edward

Elegantno vozi taksi razrovanim lvivskim ulicama i cestama – osta- cima sretne prošlosti. Ne govori o ratu, ali ga sluti. Suncokreti su su- novratili svoje vratove. Ukrali su nam ime – i boršč, kaže. A u boršču je Zemlja: krumpir, kupus, mrkva i luk. I cikla crvene boje, dostojan- stveno gospodske i krvave – kao domovina.

Orest

Stanuje u malom stanu u Lvivu. Trideset godina istražuje veliku puževu kućicu u Stiljskom. Slimakovi tragovi, kako on naziva puževe, davno su nestali obrasli šumom i skriveni u zemlji, ali on otkopane bedeme i kule – i kosture umrlih i žrtvovanih – drži u ruci.

Sofija Pšenička

Stigla je iz Kijeva. Sjedila je u prvoj klupi s Lucijom. Dočekana s radošću. Nekad je nebo u njezinu gradu bilo tako jednostavno plavo,   a beskrajna polja žita njezine domovine tako jednostavno žuta da su odbjegle sve moguće usporedbe i metafore. Bilo je tako stvarno, i tako tiho, i tako mirno. Harno! Sofija je izgledom posve hrvatska ili posve europska djevojčica. U lijepoj odjeći s okruglim naočalama koje se smiju. Tuga se odbija od njezinih stakalaca i vraća u maleno krvavo sunce. Otac je ostao na ratištu. Ona je rođena s metaforom − Sofija Pšenička. Krhka vlat pšenice. I mudrost − koju traže tisuće ukrajinskih Sofija. Solomonsko rješenje: neka se zemlja ne raspolovi − neka ostane onima koje su na njoj rađale svoje kćeri i sinove.

III.

Izidin grad

Izida tumara ulicama Marijupolja. Ne zna sastaviti rasute dijelove. Skriva se u mraku podzemnih hodnika srušene čeličane. Plače nad svijetom. S preživjelim ratnicima podiže, umjesto bijele, crnu zastavu. Odgađa uskrsnuće – s nadom da će znati pregovarati sa Smrću.

Ukrajinski rondo 437

Marijin grad

Sinovi i kćeri razapeti tisućama godina ne silaze s križa. Marija tumara ulicama Marijupolja. Plače nad svijetom. Kosa joj je spaljena. Na rubovima praznih očnih duplji rastu zjenice. Zvijezde se skupljaju oko crne rupe. Nastat će nova galaksija pravednika i barbara. I Barabu će ponovno razapeti – ali on neće tražiti oprost.

Sotona ex machina

Teatar u Marijupolju. Publika je ranjena ili mrtva. Pokopana u parkove i dječja igrališta. Na pozornici Sotona i njegovi generali na- kićeni ordenjem glume osloboditelje. Sotona ex machina. Ispod nabo- toksirane maske i zjenica što nepovratno tonu u mrak − ispijeno je lice Zla. Ispod izglačanog odijela, zategnute kravate i uštirkane košulje sve krhkije je demonsko tijelo. Smrtno! I kad Bog ne dolazi, Sotona propa- da kroz kazališne daske duboko, duboko u naftno podzemlje − gušeći se u istini pocrnjeloj od laži.

IV.

Andromaha

Prastara Andromaha danas je možda zvijezda. Možda zrnce pšeni- ce. S usudom ispod srušenog neba i odbjeglih polja žita. Na ulici raz- rušenog grada ponovno se oprašta od dragog. Neće nas napustiti, kuda god krenuli. Širokom i dubokom zemljom. U toliko ponavljanja rastaju se tkalja i konjokrot. Bez zlatnih riječi, lijepe odjeće i sjajne uniforme. Dječak u očevu naručju plače i udara ga o prsa. Razboji ostaju u čežnji različaka i makova. Napete ostruge u čekanju lakonogih jahača. Majka i sin odlaze, a otac će mrtav zagrliti domovinu kroteći željezne konje iz kojih će ispadati mladići na trgove poplavljene krvlju.

Saksafonist u bolnici u Lvivu

Prognani saksofonist iz Marijupolja i njegov sin sviraju u bolnici   u Lvivu. I na dragocjenu knjigu-grad obrušile su se granate. Na stra- nicama njezine bogate i različite povijesti, duha poljske renesanse, austrougarske uređenosti, ukrajinske prostodušnosti i sovjetske tuž-  ne prašnjavosti  tumaraju  prognanici  iz  Harkiva, Kijeva, Černjihiva  i Hersona. Marijupoljac i njegov sin sviraju bolesnima i ranjenima. Ljudima, gradovima, životinjama i stablima. S nadom da će preživjeti glazba − i proljeće.

Ruska balerina

Tako je laka da pleše po oblacima. Tako je savršenih pokreta da ne može pasti na Zemlju. Beskrilna se spušta na amsterdamske kanale. Dok pleše na vodi, brodice bježe u pristaništa. Glas je darovala Šutnji. A Šutnja se skrila − u krilu krilate Istine.

Otvoreno pismo Noamu Chomskom

(i drugim njemu bliskim intelektualcima)

o ratu između Rusije i Ukrajine

 

Dragi profesore Chomsky,

mi smo skupina ukrajinskih sveučilišnih ekonomista ožalošćenih serijom vaših nedavnih intervjua i komentara o napadu Rusije na Ukra- jinu. Vjerujemo da je vaše u javnosti izneseno mišljenje o ovoj stvari kontraproduktivno u vezi s okončanjem neopravdane invazije Rusije na Ukrajinu kao i brojnih žrtava i patnje nanijete našoj domovini.

Upoznavši se sa sadržajem vaših intervjua povodom ove teme, za- mijetili smo nekoliko grešaka u vašoj argumentaciji koje se uvijek po- navljaju. U ovom tekstu htjeli bismo vam skrenuti pažnju na te obrasce i ukratko vam odgovoriti.

1.   obrazac: poricanje suverenog integriteta ukrajine

U intervjuu sa Jeremyjem Scahillom objavljenom u The Interceptu

14. travnja 2022., rekli ste: »Činjenica je da se o Krimu ne raspravlja. To se nama ne mora svidjeti. Očito je da se Krimljanima sviđa.«

Htjeli bismo vam ukazati na nekoliko povijesnih činjenica. Prvo, pripajanjem Krima 2014., Rusija je prekršila Budimpeštanski memo- randum (u kojem se obavezala da će poštivati i štititi granice Ukrajine, uključivši Krim), Sporazum o prijateljstvu, partnerstvu i suradnji (su- potpisan s Ukrajinom 1997. koji sadržava ista obećanja) te je, u okviru Povelje Međunarodnog suda UN-a, prekršila međunarodno pravo.

Drugo, »Krimljani« nisu etnicitet ni neka kohezivna skupina ljudi, ali Krimski Tatari jesu. Oni su domaće stanovništvo Krima, njih je Staljin deportirao 1944. (u svoje su se domove mogli vratiti tek kad se SSSR-a počeo raspadati), a zatim su 2014. opet nasilno protjerani kad je Rusija okupirala Krim. Od onih koji su ostali, na desetke ih je sudski proganja- no, zatvoreni su pod lažnim optužbama, nestali i vjerojatno su ubijeni. Treće, ako za vas »sviđanje« označava »referendum« koji je na Kri- mu održan 16. ožujka 2014., molimo vas da imate na umu kako je taj

»referendum« bio nelegalan i proglašen je nevažećim od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda. S tim u vezi, većina glasača na Krimu podržala je 1991. neovisnost Ukrajine.

• obrazac: shvaćanje ukrajine kao američkog pijuna na geopolitičkoj šahovskoj ploči

Htjeli ne htjeli, u svojim intervjuima insinuirate da se Ukrajinci bore protiv Rusa zbog toga što ih je SAD nahuškao, da se Euromajdan dogodio jer je SAD htio izdvojiti Ukrajinu iz sfere utjecaja Rusije, itd. Takvim se stajalištem poriče autonomnost djelovanja Ukrajine i ono predstavlja šamar milijunima Ukrajinaca koji riskiraju svoje živote jer žele živjeti u slobodnoj zemlji. Pojednostavljeno rečeno, jeste li uzeli u obzir mogućnost da se Ukrajinci žele izdvojiti iz sfere utjecaja Ru- sije zbog povijesti u kojoj je nad njima počinjen genocid, njihova je kultura potiskivana i sustavno im je poricano pravo na samoodređenje?

• obrazac: sugeriranje da nato ugrožava rusiju

U svojim intervjuima, vrlo rado spominjete navodno obećanje Ja- mesa Bakera [državnog tajnika SAD-a] i predsjednika Georgea W. Busha Gorbačovu da ako pristane na priključenje ujedinjene Njemačke NATO-u, SAD će jamčiti da se NATO  neće »ni za centimetar proširi- ti na istok«. Prvo, molimo vas da imate na umu kako znanstvenici osporavaju vjerodostojnost tog obećanja, premda ga je Rusija žustro promicala. Radi se o tome bi Putin nakon proširenja NATO-a prema istoku bio prisiljen da krene u napad. Međutim, stvarnost je drugačija. Istočnoeuropske države priključile su se NATO-u, a Ukrajina i Gruzija to žele, kako bi se obranile od ruskog imperijalizma. Njihove su aspi- racije bile opravdane, jer je Rusija zaista 2008. napala Gruziju i zatim 2014. Ukrajinu. Nadalje, nedavni zahtjevi Finske i Švedske za učla- njenje u NATO izravna su posljedica invazije Rusije na Ukrajinu, kao što je širenje NATO-a posljedica ruskog imperijalizma, a ne obrnuto. Nadalje, odbijamo stajalište da suverene nacije ne bi trebale skla-   pati saveze temeljene na volji svog stanovništva zbog spornih usmenih obećanja koja su James Baker i George W. Bush dali Gorbačovu.

• obrazac: izjava da sad nije ništa bolji od rusije

Premda ste rekli da je invazija Rusije na Ukrajinu »ratni zločin«, imamo dojam da odmah morate spomenuti masovne zločine koje je SAD ranije počinio u inozemstvu (npr. u Iraku ili Afganistanu), pa na- posljetku najviše raspravljate o ovom drugom. Kao ekonomistima, nije

Otvoreno pismo Noamu Chomskom … 461

na nama da ispravljamo vaše povijesne metafore, a podrazumijeva se da osuđujemo neopravdano ubijanje civilnog stanovništva u prošlosti od strane bilo koje sile. Međutim, pogrešno je na temelju bilo koje po- vijesne analogije zaključiti da se Putinu ne može suditi za ratne zločine na Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu samo zato jer u prošlosti nije suđeno nekim drugim liderima. S druge strane, smatramo da bi   se suđenjem Putinu za namjerno počinjene ratne zločine u Ukrajini uspostavio međunarodni presedan za svjetske lidere koji bi to htjeli počiniti u budućnosti.

• obrazac: opravdavanje putinovih ciljeva za invaziju na Ukrajinu

U vašim intervjuima, opširno pojašnjavate Putinove ciljeve za »de- militarizaciju« i »neutralizaciju« Ukrajine. Molimo vas da imate na umu da je Putin u televizijskom obraćanju 24. veljače 2022., kad je započeo ovaj rat, otvoreno rekao kako je cilj ove »vojne operacije«

»denacifikacija« Ukrajine. Ta je koncepcija zasnovana na njegovom duljem, kvazi povjesničarskom tekstu iz srpnja 2021., u kojem je osporio postojanje Ukrajine i rekao da Ukrajinci nisu nacija. Kao što je elaborirano u »priručniku za denacifikaciju«, koji je objavila ruska novinska agencija RIA, »nacist« je naprosto ljudsko biće koje sebe smatra Ukrajincem, uspostavljanje ukrajinske države prije trideset godina je »nacifikacija Ukrajine«, a svi pokušaji izgradnje te države moraju biti »nacistički«. U tom priručniku za genocid kaže se da dena- cifikacija znači vojni poraz, čišćenje i »preodgoj« čitavoj stanovništva.

»Demilitarizacija« i »neutralizacija« impliciraju isti cilj – bez oružja Ukrajina se ne može obraniti, a Rusija će ostvariti svoj dugoročni cilj, uništenje Ukrajine.

• obrazac: pretpostavka da putina zanima diplomatsko rješenje

Svi mi iskreno priželjkujemo prekid vatre i početak pregovora, koji bi spasili nebrojene živote. A ipak, zgražavamo se kad krivnju za ne- ostvarivanje tog dogovora uzastopce pripisujete Ukrajini (jer se Putinu ne nudi neki »nužni izlaz«) ili SAD-u (jer navodno inzistira na vojnom, a ne diplomatskom rješenju), a ne konkretnom agresoru, koji nepresta- no i ciljano bombardira civile, porodiljske odjele, bolnice i humani- tarne koridore upravo dok traju »pregovori«. S obzirom na zaoštrenu retoriku (ranije spomenutu) ruskih državnih medija, cilj Rusije je da zbriše i pokori Ukrajinu, a ne neko »diplomatsko rješenje«.

• Obrazac: zagovaranje da se prihvaćanjem ruskih zahtjeva izbjegava nuklearni rat

Nakon ruske invazije, nad Ukrajinu se nadvila nuklearna prijetnja, ne samo zbog toga što je prva na meti ruskih nuklearnih projektila,  već i zbog toga što je Rusija okupirala nuklearne elektrane u Ukrajini. A koja je alternativa borbi za slobodu? Bezuvjetna predaja i zatim brisanje Ukrajinaca s lica Zemlje (vidi gore)? Jeste li se ikad upitali zbog čega predsjednik Zelenski, koji ima golemu podršku ukrajin- skog naroda, preklinje zapadnjačke lidere da pošalju teško naoružanje usprkos potencijalnoj prijetnji od nuklearne eskalacije? Odgovor na ovo pitanje nije »zbog Ujaka Sama«, već zbog činjenice da su ruski ratni zločini počinjeni u Buči i mnogim drugim ukrajinskim gradovima i selima pokazali da je život pod ruskom okupacijom pravi »pakao na zemlji« koji se događa upravo sada i zahtijeva neodložno djelovanje. Možda bilo kakvi ustupci Rusiji neće umanjiti mogućnost nuklearnog rata nego će dovesti do njegove eskalacije. Ako padne Ukrajina, Rusija bi mogla napasti druge zemlje (Moldaviju, Gruziju, Kazahstan, Finsku ili Švedsku), a ucjenjivanje nuklearnim oružjem mogla bi iskoristiti  za pokoravanje ostatka Europe. A Rusija nije jedina nuklearna sila na svijetu. Druge zemlje, kao što su Kina, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja, prate što se događa. Zamislite što bi se dogodilo ako shvate da nuklearna sila može dobiti sve što poželi ako ucjenjuje nuklearnim oružjem.

Profesore Chomsky, nadamo se da ćete razmotriti ove činjenice i promijeniti svoje zaključke. Ako vam je zaista stalo do života Ukraji- naca kao što izjavljujete, onda bismo vas ljubazno zamolili da se suz- držite od podupiranja ruske ratne mašinerije širenjem shvaćanja koja se praktički poklapaju s ruskom propagandom.

Ako želite raspravljati o bilo kojoj od gore navedenih stavki, uvijek smo otvoreni za diskusiju.

Pozdravljaju vas,

Bohdan Kuharskij, City University of New York Anastasija Fedjuk, University of California, Berkeley Jurij Gorodničenko, University of California, Berkeley Ilona Sologoub, VoxUkraine NVO

20. svibnja 2022.

 

S engleskog preveo Miloš Đurđević