Preneseno iz književnog časopisa Život, Sarajevo; Razgovarao: Mirza Skenderagić

Jedne bokserske rukavice i jedan ring za odbranu od nasilnika. Jedan papir i
jedna olovka za razjareni pjesnički dar. Sva književnost za dublje i
kompleksnije razumijevanje svijeta. Jedna ljubav prema Crnoj Gori i dvije
izubijane šake bez rukavica za njenu odbranu. Jedna borba i jedan
mladalački inat za crnogorsko i regionalno izdavaštvo. Jedno lice za časopis
Život. Milorad Popović.

Na 58. Sarajevskim danima poezije biće (intervju je rađen prije zvaničnog uručenja nagrade 12. oktobra – prim Antena M)Vam urućeno priznanje “Bosanski stećak”. Što u Vašoj bogatoj karijeri može prestavljati ova nagrada, s jedne strane jer dolazi iz tuđe zemlje, čiji simbol nosi u svome nazivu, a s druge jer je dobivate za Vaše primarno zanimanje, ono pjesnika?

Nagrada Bosanski stećak ima za mene posebno značenje, barem iz tri razloga. Jer se dodjeljuje za poeziju – istina u potonje vrijeme na književnoj sceni više figuriram kao romansijer –  a ja sam, po svom temeperamentu, unutrašnjem dahu, pogledu na svijet, prevashodno pjesnik.

Drugo, njeni dosadašnji dobitnici su savremeni bardovi svjetskog pjesništva, Tadeuš Ruževič, Lars Gustafson, Mahmud Derviš, Čarls Simić, Kristofer Merit, kao i velika imena eks jugoslovenske scene, Oto Tolnai, Bogomil Đuzel, Abdulah Sidran, Boris A. Novak, Petar Gudelj…

Za mene je jednako  važno i to što Nagrada simboliše vertikalu vjekovnog trajanja i neuništivosti bosanskog duha, te što ću ovo priznanje dobiti  od čelnika Društva bosanskohercegovačkih pisaca, s kojima me vežu mnoge uspomene, i mnoge borbe, koje smo, nažalost, uglavnom gubili.

Poznati ste po tome da ne priznajete granice među zemljama bivše Jugoslavije, niti u ličnom, niti u književničkom ili izdavačkom smislu. Kakav je Vaš odnos sa Sarajevom i BiH? Da li u sebi čuvate neku uspomenu na Sarajevo, po kojem ćete ga uvijek pamtiti?

Moj odnos sa Sarajevom prilično je dug, najmanje trideset i pet godina, od zimskih Olimpijskih igara 1984. Moj tadašnji poslodavac, Šveđanin, zakupac kazina u Miločeru, htio je zakupiti kazino u “Holidej inu”. Predratno Sarajevo, kao što se to često događa pred veliko zlo, prosto je vrvjelo od mladosti, poleta, nevjerovatne kreativne snage.

Sjetimo se sarajevskog filma, muzičke scene, mladih pisaca koji će u postratnim vremenima steći svjetsku pozornost, košarkaša Bosne, braće Sušić… Dakle, često sam ovdje bio, raznim povodima i u raznim vremenima, pa sam se pod Trebevićem trefio i nekoliko dana prije početka rata.

Bio sam odsjeo u “Holidej inu”, dok su po kvartovima jedni  već bili formirali grupe za odbranu grada a drugi ubjeđivali, sebe i druge, da u Sarajevu, olimpijskom gradu, u kojemu žive susjedi svih vjera i nacija, ne može biti rata.

Pred odjavu boravka u hotelu, na samom ulazu u lift tučio sam se s Radovanom Karadžićem, kojemu je bio štab u hotelu. Ponovo sam došao u jesen  1994., velikim vojnim transportnim avionom, s Dragom Kastratovićem, piscem i novinarem, koji je u to vrijeme bio predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj, u posjetu crnogorskim piscima Marku Vešoviću i Stevu Bulajiću.

Opet smo odsjeli u Holidej inu, na  čijim prozorima je umjesto stakala bio navučen nailon. Jedini gosti hotela bili su strani novinari i strani špijuni. Navirio sam i do kazina: žetoni za igru na stolovima za rulet bili su poslagani kao da se upravo krupije sprema da zavrti slonovu kuglicu.

U tom apokaliptičnom, nadrealnom ozračju najviše me se dojmio jedan lijepi kafić blizu Baš čaršije, obnovljen uoči samog rata, u kojemu smo, zajedno s vlasnikom i njegovim prijateljem, pili predratne zalihe hercegovačke žilavke i  slušali mangupske pjesme Đorđa Balaševića.

U toku rata, koji sam dobrim dijelom proveo u Zagrebu, srijetao sam se sa izbjeglim sarajevskim piscima, Stojićem, Lovrenovićem, Jergovićem, Mehmedinovićem,… pili smo kafe kod “Čarlija”, raspravljali o ličnim i nacionalnim jadima, ne videći kraj tom suicidnom krugu “bratske krvomutnje”, kako je to kazao Vito Nikolić, u svojoj divnoj pjesmi o bombardovanju Dubrovnika.

Bilo je, dakle, tužnih, ali i smiješnih momenata. U ljeto 1992. sretnem Muhameda Filipovića, ispred hotela Dubrovnik, i pitam ga kakvo je stanje u Sarajevu, kako je izašao iz obruča, itd. Žovijalni profesor Tunjo opisujući tešku situaciju u Sarajevu, između ostaloga mi veli:

“Ovi ćetnici kažu za nas Bošnjake da smo Turci: boga mi da smo to što oni vele drugačije bi se ponašali sa nama”.

Rekao mi je još da je avionom Unprofora izašao s jednom grupom novinara, privrednika i političara, i  pozvao me je da im se pridružim za večeru, čini mi se, u restoranu “Okrugljak”. Otišao sam s velikom tremom, najviše zbog toga što je moj sunarodnik, pjesnik, neuropsihijatar, bio glavni ideolog  uništavanja Sarajeva.

Bio sam se pripremio slušati priče o velikim stradanjima i patnji, ali, Sarajlije su, kakve ih je bog dao, cijelo vrijeme pričali smiješne priče o tome kako se ko ponaša u ratu, smišljali su viceve, govorili bez mržnje o svojim dojučerašnjim komšijama koji su razarali grad, svoj grad, grad svoje djece.

Poslije rata  češće sam dolazio u Sarajevo, jer su se za to umnožavali privatni i poslovni razlozi. Publikovao sam knjige, Lovrenovića, Stojića, Hajdarevića, Vešovića, Burića, ali sam jednako vezan i za  vanknjiževni milje Sarajeva, za taj jedinstveni  mangupsko-melanholični štih jalijaša i laufera, samoironičnih boema, štosera, ali i hrabrih i ozbiljnih novinara, režisera, muzičara.

Ipak, čini mi se da se ratni postraumatski stres kasnije pojavio, i to se može suditi i po tome što su mnoga dugogodišnja prijateljstva, reklo bi se iz čista mira, pukla: mnogi sapatnici iz devedesetih  su u nezboru, a ni sami ne znaju objasniti što je uzrok njihovih svađa.

Rat je, ovako ili onako, trajno obilježio našu generaciju, samo što toga nijesmo u dovoljnoj mjeri svjesni. Ili to ne želimo priznati.

Kako bi izgledala jedna Vaša pjesma posvećena Sarajevu?

Napisao sam nekoliko pjesama koje su na različite načine vezane sa Sarajevo. Jedna duga pjesma posvećena je Marku Vešovića, jednu sam napisao na Baš-čaršiji, na trgu čaršijske džamije, poslije jednog neobičnog susreta.

Obije pjesme sam napisao nakon rata, ali su refleksije na vrijeme užasnog razaranja i patnje koje  su preživjeli ljudi grada na Miljacki.

Također, ovaj put naslovna strana časopisa Život je posvećena Vama. To je jedna zanimljiva forma kreiranja naslovne strane, s kojom Život nudi čitateljima da se povežu s pogledom čovjeka, prije svega, pa tek onda da se upuste u svijet njegovog stvaralaštva. Šta  Vi danas prepoznajete u svojim očima kada slučajno uhvatite vlastiti pogled na fotografiji ili ogledalu?

Josip Sever, jedinstveni Josip Sever, kaže, “a kada tamo/ pronađeš svoje lice/ daj mu šamar/da šuti”. Ono što vidim u ogledalu malo je saglasno sa mojim unutrašnjim svijetom. Još se ne osvrćem za sobom – a trebao bih – i pravim planove koji možda ne priliče mojim godinama.

Kada sam čitao o Vama, jako mi je zaniljiv bio podatak da ste, zapravo, bokser koji je slučajno postao pjesnik, i smatram da ne postoji intrigantniji filmski junak od boksera poete. Mnogi bokseri su pisali poeziju. Marijan Beneš je pisao poeziju za djecu, ne zaboravimo “razjarenog bika” Jake LaMotu, Muhameda Alija, također. “Dajte mi pozornicu, gdje će se ovaj bik razbjesniti i iako bih se mogao boriti, radije bih recitovao”. Ove dvije scene djeluju kao dva dijametralno suprotna ili suprostavljena svijeta, ali nisu, zar ne? Koja je to tajna veza između poezijei boksa?

Hahaha. Reklo bi se da ste i Vi zavedeni crnom propagandom, koju godinama protiv mene vodi jedan uticajni podgorički kružok. Ipak sam slučajno postao bokser. Naime, počeo sam trenirati boks iz nužde, da bih se odbranio od gradskih mangupa.

Jer, sva seljačka djeca, a ja sam rođen na selu, bili su meta malih uličnih desperadosa. Kao mali dječak na selu susrijetao sam se s raznim opasnostima, ali prvi put strah sam osjetio u gradu, najviše zbog toga da ću ispasti smiješan. Jer, seoska djeca drugačije hodaju, drugačije govore, drugačije ih šišaju, oblače im odjeću veću za dva broja… U moje vrijeme, cetinjski mangupčići,  “tice rugalice”, bili su veoma surovi prema mlađima i slabijima, posebno prema “seljacima”.

Naročito su bili bijesni i nemilosrdni ukoliko im se suprostaviš, a ja se nijesam uklanjao, i zato  sam često dobijao batine.

Od većine ispisnika fizički sam bio snažniji, ali nijesam znao udariti “na kvarno”, na primjer, čelom u nos, nogom u mošnje, itd.

Onda sam se prijavio na bokserski trening i ubrzo sam zavolio boks i taj svijet koji je dolazio na treninge ili se muvao oko bokserske sale. Jer, pripadali smo istom, seljačko-radničkom staležu, koji je više od svega respektovao fizička svojstva i odvažnost.

Moja sportska karijera kratko je trajala, ali nikad nijesam izgubio vezu s tim svijetom, koji je nestajao zajedno s vremenom radničkog kolektivizma, u kojemu su bokseri poslije fudbalera bili najpopularini sportisti, i najveće face u svojim sredinama.

U “Karneri” sam opisao nekoliko sudbina ovih snažnih i hrabrih momaka koji su svijet gledali dječjim očima: njihova slava je došla nenadno, trajala kratko, i nakon što su ostarjeli, izgubili zdravlje, bili manipulisani od lukavijih i pokvarenih menadžera, vlasnika noćnih klubova, kockarnica,  onda su odbačeni  i prezreni.

Bokseri, oni najveći, najsličniji su ukletim pjesnicima. Pomenuću Mata Parlova, koji je znao naizust cijeli pjesnički opus Tina Ujevića ili nesrećnog Marjana Beneša, neustrašivog toreadora koji je pisao liriku, ili Podgoričanina Usa “Krivog” Mahmutovića, prvaka Balkana, koji bi pripit, iza ponoći, recitovao pjesmu “Ljudi sjenke”, cetinjskog lirika Lesa Ivanovića.

I  drugi bokseri, sa dugim i uspješnim karijerama, koji su bili manje pismeni i nijesu čitali poeziju, imali su  istinsko viteško i romantičarsko poimanje časti i prijateljstva. Hiljadu devetsto devedeset druge ili devedeset treće, sreo sam Aziza Salihua, najboljeg teškaša Jugoslavije svih vremena, ispred kazina hotela “Grand” u Skoplju.

Gazda kazina mu je bio zabranio ulaz u kazino zbog  kockarskog duga. Rekao mi je da je pobjegao s Kosova, jer ga je policija maltretirala, na pravdi boga, optužujući ga da je iredentista. “Ja sam stajao mirno i pjevao jugoslovensku himnu na velikim evropskim i svjetskim takmičenjima”, kroz suze se jadao plavokosi ljepoliki džin, možda potonji Albanac-Jugosloven. Fatalna je, dakle, veza između književnosti i boksa, poglavito poezije i boksera.

Bokseri i pjesnici – mislim na velike šampione i velike pjesnike –neuklopljivi su u zbiljski svijet, i zbog toga su njihove sudbine tako tragične i znakovite.

Iako ste, dakle, uspjeli pobjeći iz svijeta podzemlja i promijeniti tok svoga života, u vašoj poeziji je najprisutnije osjećanje melanholije, da ne kažem žaljenja za nečim nepovratno izgubljenim. Za čim žalite?

Riječju, boks me je spašavao od nasilnika, a književnost mi pomogla da dublje i kompleksnije razumijem svijet, da stišavam svoje bjesove i frustracije. U vrijeme moje rane mladosti aktivni su bili talijanski anarhistički teroristi, Crvene brigade, i ja sam tražio način da se povežem s njima.

Da ne zaglavim u tom ili u još gorem društvu presudila je jedna bizarnost. Poslije  duge noći provedene s kockarima došao sam u malu sirotinjsku kuću mog druga, boema i pokeraša, Palca Sinanovića, u Ivanbegovoj ulici. Spavaća soba mu je bila puna knjiga, i on je iz jedne velike gomile razbacanih knjiga izvukao roman “Zločin i kazna”.

Čitanje tog genijalnog djela Dostojevskog, za mene je bilo katarzično:  počeo sam gutati literaturu, neselektivno, po intuiciji: antičku književnost, klasike, egzistencijaliste, pisce apsurda, modernu poeziju, Kjerkegora, Ničea, Hajdegera… Dakle, filozofija i književnost su me spasili od nihilizma, osjećanja besmisla i uvjerenja da je nasilje jedini način da se suprostaviš ljudskoj gluposti, pohlepi, bezobzirnosti.

Pisanje poezije je počelo spontano, kao fizička, fiziološka potreba, paralelno s čitanjem velikih pjesnika. Dakako, većinu tih prvih pjesama sam pocijepao i bacio.

Trebalo je izvjesno vrijeme da naučim zanat, da se opismenim. Prednost autodidakta je u tome što je u prilici ignorisati cijele korpuse istorije književnosti koja nijesu bliska njegovom senzibilitetu – “bez poretka najdublja nauka” –  i koja su obično stavljena u školsku lektiru iz neknjiževnih razloga, ali s druge strane, samouci su prinuđeni da mukotrpno savladavaju zanatske osnove, ovladaju poetskim i žanrovskim varijetetima,  lingvističkim strukturama i gramatičkim oblicima.

Stoga, moji kritičari iz Podgorice – oni  imaju školske diplome i umišljenost o svojoj veličini, ali tanušan dar – koji  koji me smatraju uljezom u svijet književnosti, elementarnom nepogodom, posebno nakon  dobijenih  nagrada, pa zbog lijenosti ili neumješnosti da me na ozbiljniji  način ospore, neprestano ponavljaju: da sam “bokser”, to jest, mentalno tup i ograničen, te bez formalnog obrazovanja, dakle, polupismen.

Dostojevski je, ako se dobro sjećam, u “Zapisima iz podzemlja”, koje je napisao nakon petogodišnjeg robijanja, kazao da najbolje snage ruskog društva trunu u sibirskim kazamatima.

Da li će neko postati pjesnik, razbojnik – podsjetimo se Fransoa Vijon je bio vođa razbojničke bande – ljekar, kosmonaut, mesar, šef katastra, trgovac na zelenoj pijaci ili političar, češće odluči sticaj okolnosti, takozvana sudbina, socijalni milje u kojem se formira, nego sȃm karakter.

Ja sam upoznao svirepe kriminalce, ubice, makroe, narkodilere, koji se  drže izvjesnih kodeksa, kako ih oni shvaćaju, s druge strane, znam i  mnoge odlikovane uglednike, duhovnike, javne filantrope, koji su svoje karijere gradili tako što su varali, pljačkali, denuncirali, namještali, hapsili svoje rođake, prijatelje, ideološke istomišljenike.

Sa mnom je u istoj klupi, u prvim razredima osnovne škole, sjedio dječak koji je bio mirniji i nježniji od svih nas, čak su ga i djevojčice iz odjeljenja tukle, da bi  kasnije postao opasan kriminalac, nemilosrdni ubica, a drugi, moj komšija, takođe ispisnik, kao dvanaestogodišnjak je sȃm obijao dubrovačke i miločerske hotele, i umjesto da postane lopov svjetskog ranga upisao je likovnu akademiju.

U svakom od nas postoji, u različlitim omjerima, ambivalencija božanskog i animalnog. Josif Brodski u jednom  eseju kaže da je “ambivalencija najznačajnija karakteristika ruske duše”: da  najsvirepi ubica može postati ponizni pokajnik i da se u najprostodušnijem božjaku krije nemilosrdni zločinac.

U svom debitantskom romanu naslova “Karnera” objavljenom 2012. godine, Vi se vraćate svom prošlom životu, podzemlju, kriminalu I bokseru kao glavnom protagonist, sa dijelovima iz stvarnih života. U kojoj mjeri je taj roman autorefleksija kroz čiju prizmu propitujete vlastitu ličnost? Da li je taj lik stvoren da bi se Vi suočili ili sukobili s krvavom historijom Vaše zemlje?

Roman je, u klasičnom smislu, za razliku od poezije (de)konstrukcija, hibrid znanja i poluznanja, fikcije i fakcije, narativnih tehnika, kompozicijskih varijeteta. “Karnera” je klasičan roman sa mnogo likova i geografskih toposa, u tematskom i kompoziciskom planu fragmentiran i višeslojan.

Pomenuću tri njegova najvažnija nivoa: to je saga o nekolike crnogorske porodice kroz čije sudbine se oslikavaju  prijelomni događaji dvadesetog stoljeća; priča o propalim bokserima, koji su postali čuvari reda, krupijei, i okončavaju u umobolnicama; treći nivo je autobiografski, utoliko što se bavi  balkanskim prostorom u doba pada komunizma i ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Ja sam u tom pogledu imao  privilegiju da upoznam gotovo sve balkanske zemlje u doba pada komunizma, jer sam sticajem okolnosti –  nakon jednog neuspjelog atentata i dojave o pripremanju drugog – morao pobjeći iz Crne Gore, pa sam u prvoj polovini devedesetih godina  boravio u Hrvatskoj, Albaniji i Makedoniji.

To je bilo neponovljivo vrijeme, u kojemu sam sreo mnoge ljude koje u normalnijim okolnostima ne bih upoznao. Posebno su mi drage stranice o Albaniji poslije Envera Hodže, koja je bila terra incognita: o njenoj neviđenoj transformaciji,  pretvorbi  zemlje proletkulta, u kojoj je bilo zabranjeno držati i kokoške u privatnom vlasništvu,  u vašarište najbizarnije prvobitne akumulacije kapitala. Kao i slike Zagreba, u jesen 1991., Kluba kulturnih radnika, “Kavkaza”, bifea “Gavela”, legendarnog džez kluba “BP”, “Vinodola”, “Talije”, “Interkontija”, mladih ratnih reporterki, pisaca i glumica, starih emigranata i novih nacionalista, bivših gorljivih titoista…

Jedina dosljedna poveznica između brojnih likova je to što su svi gubitnici, na neki način marginalci. Uostalom cijela je svjetska književnost prosto prenapućena marginalcima, apatridima, diletanatima, umišljenim veličinama, raznim neostvarenim ekscentricima.

Ne znam ni jedno veliko istorijsko ime, nijednog nacionalnog heroja koji je postao uspjeli književni lik. Da je to bilo moguće sigurno bi Gabo Markes napisao roman o svom velikom prijatelju Fidelu Kastru, zavjereniku, hedonsti, lukavom demagogu, neustrašivom revolucionaru.

Poslije svega, taj svijet palih anđela, marginalaca i apatrida, iako me je život natjerao, iz tzv. viših razloga,  da očijukam i s raznim ministrima i velikodostojnicima, i danas mi je najbliži srcu. I danas, kad god    sretnem svoje drugove iz mladosti koji su prerano ostarili, rano se predali u borbi koju ionako nijesu mogli dobiti, oko mi zaigra.

Da zaključim, kad su u pitanju književne teme Crna Gora je bogomdana, jer  nigdje drugdje sudbina jedne zemlje nije toliko isprepletena sa osobnim sudbinama takozvanih malih ljudi.

Nigdje  srazmjerno toliko tzv. običnih ljudi ne pretenduje na neku istorisku ulogu, makar u okviru svoga bratstva ili plemena. Inteligentno je primijetio jedan strani diplomata koji je poslije referenduma službovao u Podgorici: da je, po kvadratnom metru, jedino Vatikan uspio proizvesti više istorije od Crne Gore.

Ova crnogorska umišljenost, mitomanija, sama po sebi je  majdan za prozne pisce, ali mi smo nacija usmene tradicije, to jest nacija pjesnika, i još čekamo svoga Valtera Skota, Gogolja, Markesa…

U romanu “Čovjek bez lica” iz 2016. godine također ste odabrali historijsko-politički okvir za Vaše likove. Kada balkanskom ili preciznije crnogorskom čovjeku oduzmete lice, šta ostane? Kome to lice na koncu ostane, ideologiji, sistemu, historiji?

Naslov romana je metaforičan, i odnosi se na kafkijanski lik glavnog junaka Tripka Dragišića, Italo-Crnogorca, neuglednog, neprozirnog, bizarnog ilegalca, potom agenta komunističke tajne službe, koji je u stvari idealista-fanatik.

Radio je najprljavije stvari s uvjerenjem da je to jedini način da se iskorijene recidivi pohlepnog buržoaskog i zaostalog klerikalnog svijeta. Drugi glavni lik, Borko Daković, takođe udbaš, njegova je sušta suprotnost: kockar, sladostrasnik, ubica, koji uprkos svemu nije lišen izvjesne idejne čistote i ideološke dosljednosti.

Kroz njihove sudbine – u tome je ključna, ako ne i jedina, sličnost “Čovjeka bez lica” s “Karnerom” – ispričao sam sudbinu tri generacije njihovih familija, od sloma Crne Gore 1918. do našeg vremena. Riječju, to je roman o jednoj velikoj ideji – i maloj zemlji –  koja je klicu propasti nosila u svojoj osnovnoj mantri.

Tačnije, to je priča o propasti jedne velike utopije, koja je, prema rasprostranjenosti, uticaju i posljedicama, pandan  velikoj hrišćanskoj revoluciji. Ključna razlika između komunizma i hrišćanstva je to što su prvi propovijedali eudemonističko carstvo na zemlji, a drugi na nebu.

Čovjek bez lica je, dakle, roman i o vjernicima  svjetske revolucije koja je bila izvanredno prijemčiva za taj megalomanski agonalni karakter ondašnjih Crnogoraca.

Upravo sam kroz svijet tajne policije, koja je u komunizmu imala sličnu ulogu koju su u predmodernim društvima imali monasi, htio ocrtati taj naizgled moćni, strahovidni partijsko-policijski  svijet iznutra, bez  predrasuda, i želje da ih pokažem boljim ili lošijim nego što vjerujem da su bili u stvarnosti.

No, tematski okvir romana mnogo je širi od Crne Gore, jer glavni junak se kreće od Italije, zemlje svog rođenja, Istre, odakle je njegov očuh, do Zagreba, Beograda, Kosovske Mitrovice…

Svoj cjelokupni esejistički opus ste posvetili historiji Crne Gore ili preciznije “crnogorskom pitanju”. Koji je danas, u 21. stoljeću odgovor na “crnogorsko pitanje”, 13 godina otkad je Crna Gora vratila svoju državnost?

Ja sam postao “nacionalno osviješteni” Crnogorac tek onda kad mi je sredinom osamdesetih godina jedan stariji kolega, Srbin s adresom u Parizu, kazao da su Crnogorci “izmišljena nacija”. Dotad svoje “crnogorstvo” nijesam smatrao  posebnom i važnom činjenicom.

Čak sam imao odbojnost prema uskogrudosti naših balkanskih nacionalista, jer sam te njihove tlapnje o izuzetnosti svog naciona smatrao naivnim, neinspirativnim, patetičnim, pretencioznim, priprostim brbljarijama. No, kad je grunuo velikosrpski nacionalizam, uoči Antibirokratske revolucije, nije bilo više od dvadesetak ljudi koji su se tom silnom masovnom pokretu –  koji kao da je izbijao iz same zemljine utrobe –  javno suprostavili i branili prava Crnogoraca na sopstvenu tradiciju, kulturu, politički izbor.

Zato sam smatrao  pitanjem časti, i da nekim slučajem nijesam rođeni Crnogorac, da stanem u odbranu jedne malobrojne ljudske skupine kojoj prijeti asimilacija i nestanak.

Onda sam ozbiljno počeo  iščitivati istorijska štiva i teorijske knjige o naciji, jer ono što sam već bio pročitao u odbranu crnogorskih prava nije me zadovoljavalo, najviše zbog toga što je tim tekstovima i studijama nedostajao kritičko-dijalektički pristup i sposobnost sagledavanja cjelokupnog problema u širem regionalnom i međunarodnom kontekstu.

1997. desio se veliki strateški preokret koji niko nije predviđao, pa ni politički lideri u Podgorci i Beogradu, kad se vladajući DPS, glavni Miloševićev saveznik, raspao  i njegov većinski dio, na čelu s Milom Đukanovićem, priklonio  indipendistima. Nezavisnost je obnovljena 2006., ali nijesu riješeni ključni identitetski problemi koji su uzrokovani stogodišnjom velikosrpskom asimilacijom i malobrojnošću nacionalnih Crnogoraca.

Podsjetimo se da je na posljednjem popisu bilo samo 278.000 državljana Crne Gore koji su se nacionalno izjasnili kao Crnogorci, kao i to da su glasovi nacionalnih manjina presudili da na referendumu pobijedi opcija nezavisnosti.

Pravoslavni Crnogorci su, po definiciji, podijeljena nacija, kojoj se iz Beograda još osporava originalnost i pravo na postojanje, bez obzira na to što je Crna Gora u međuvremenu obnovila državnost. (Naizgled je paradoksalno, da velikosrbi samo još Crnogorcima ne priznaju nacionalnost: Bošnjacima i Makedoncima više  ne osporavaju pravo na posebnu naciju, bez obzira na to što pretenduju na djelove BiH i što ne priznaju autokefalnost makedonske crkve).

Crna Gora je nakon referenduma imala određenu stabilnost, ekonomski napredak i uspjehe u evroatlanskim integracijama, ali, sve je to krhko i privremeno, u velikoj mjeri vezano za ličnu i političku sudbinu jednog čovjeka, i ukoliko se ne dovrši proces konstituisanja crnogorske nacije, koja neće biti moguća bez suzbijanja nezakonitog, uzurpatorskog djelovanja Srpske pravoslavne crkve, koja je posljednji bastion velikosrpskog nacionalizma, država u državi, svojevrsna paravojna, paraobavještajna, parapolitička tvorevina.

Za kraj, nešto o izdavaštvu. Godinama unazad izdavaštvu nagovještavaju konačnu smrt, međutim, knjiege se, češće i brže štampaju nego ikada prije. Da li je u toj regionalnoj povezanosti izdavaštva koji Vi njegujete, upravo nada za opstanak ili čak razvoj književnosti u svim njenim oblicima?

Saglasio bih se da se publikuje  možda više knjiga nego ikad prije, ali je i mnogo više nereda, diletantizma, nedostatka profesionalnih kriterijuma i uređivačke politike.

Za to postoji više sociopolitičkih i ekonomskih razloga, ali ključni su nestanak  velikih državnih izdavača, poput Prosvete, BIGZ-a, Svjetlosti, Mladosti, Otokara Keršovanija…, raspad nekadašnjeg cjelovitog kulturnog prostora, i osiromašenje, takoreći nestanak, srednje klase u neoliberalnom kapitalizmu.

Danas dominantno imamo dvije vrste izdavača: malih nakladnika, entuzijasta koji, poput misionara, objavljuju nekomercijalne knjige iz lijepe književnosti, i izdavače koji  zapravo žive od prodaje rječnika, udžbenika, popularnih biografija i publikacija o kuvanju, astrologiji, zdravom životu, nacionalnoj mitologiji, a knjige proze i poezije domaćih autora štampaju sporadično, u malim tiražima, tek toliko da bi figurirali u javnom mnjenju i kod raznih komisija za potporu knjizi da im je u agendi i domaća književnost.

Tek nekoliko privatnih izdavača na cijelom prostoru štokavskih jezika koncepcijski se profilisalo, i u kontinuitetu  publikuju recentna djela naših ozbiljnih pisaca.

Komunizam je imao sto mana: izvršne sekretare kao  cenzore, forsiranje ideloškog šunda, pjesmica o Titu i NOB-u, cijele biblioteke o samoupravljanju i marksizmu koje niko nije čitao, ali u kulturno-ideološkom sistemu knjiga je bila od posebnog javnog značenja, pa gotovo nije bilo radničke porodice, kamoli činovničke, koja nije na kredit bez žiranata uzela djela Tolstoja, Balzaka, Remarka, Stendala, Andrića, Krleže, Njegoša…

Sadašnja politička elita potpuno je ravnodušna u odnosu na književnost, jer ona tržišno veoma malo vrijedi, promocije knjiga su scenski neatraktivne, i na zidovima svojih ureda i dnevnih soba umjesto polica za knjige vješaju umjetničke slike koje imaju neku literarnu potku, na primjer, djela Mersada Berbera ili Dimitrija Popovića.

Posebno se delikatno baviti izdavaštvom u Crnoj Gori koja ima samo  600.000 žitelja, malo više od Sarajevskog  kantona. Ja se nekako održavam, jer dugo trajem, imam saradničku mrežu pisaca, prevodilaca, izdavača, časopisa, još iz vremena SFRJ, i odavno bih odustao, da se u međuvremenu nije se pojavila jedna izuzetno darovita generacija mlađih autora. Meni je  bio veliki motiv da pomognem da ti rukopisi i knjige što prije dođu do većih centara, većih izdavača, književnih festivala, prevodilaca, jer Crna Gora je u vrijeme Jugoslavije  važila kao  književna provincija, iz koje su bježali daroviti pisci: sjetimo se Borislava Pekića, Danila Kiša, Mirka Kovača, Miodraga Bulatovića, Brana Šćepanovića, Novice Tadića, Marka Vešovića…  koji su se afirmisali izvan svog zavičaja.

Još ima u meni nekog mladalačkog inata, ali  sam već u godinama kad bih trebalo da podvlačim crtu, i da ostatak života, dok me pamet služi, posvetim dovršavanju nekih započetih ili planiranih rukopisa.

Čekam da se pojavi neki mlađi čovjek koji je dovoljno pametan i spretan da preuzme to što sam radio u izdavaštvu. Bilo bi šteta da se neke stvari, prije svega časopis “Ars”,  ugase – kod nas ništa dugo ne traje – nakon što odustanem ili više ne budem mogao raditi.

“Opet su pobijedili oni”, kažete u pjesmi “22 maj 2006.” Ako su oni pobijedili, ko je izgubio, pojedinac, narod, zemlja? Da li čovjek danas u Crnoj Gori živi zaista slobodno, da li je ona nezavisnost koja se toliko čekala? Da li ijedan narod bivše Jugoslavije živi slobodno, neovisno?

To je pjesma o noći nakon refendumske pobjede. Ona  ima nostalgični prizvuk, iako sam je zabilježio samo par sati nakon objavljivanja rezultata referenduma.

Već onda  sam slutio da će takozvana normalizacija, prividno stavljanje ad acta pretpolitičkih pitanja, promijeniti prioritete, dakako, i jedne aktere zamijeniti drugima.

Dakle, priroda stvari, našeg mentaliteta, i političke tradicije, sugerisala je da će u toj tranziciji biti marginalizovani oni koji su počeli tu bitku za samostalnost, bez lukrativnih, karijerističkih motiva.

Je li Crna Gora mogla bolje napredovati u ovih trinaest godina? Ovo pitanje traži kompleksne odgovore, i reći ću lapidarno: Jeste. Ali, moglo je biti i mnogo gore. Na primjer, da je u oktobru 2016. uspio plan ruskog puča danas bismo ličili na Siriju ili Libiju, i taj sukob ne bi mogao ostati samo unutar crnogorskih granica.

Inače, sve postjugoslovenske zemlje, izuzev Slovenije, i donekle Hrvatske, liče na latinoameričke banana republike. Ova društva su kontaminirana korupcijom, kleronacionalizmom, nepotizmom, užasnim socijalnim razlikama.

Naivno bi bilo vjerovati u radikalne promjene nabolje u kratkom roku u postjugosloveskim zemljama – velike promjene ovdje su moguće samo nagore – jer ionako neveliki modernizacijski potencijal društva, u ekonomiji, nauci, kulturi, obrazovanju, razoren je, i  samo se uz vanjsku pomoć može postepeno obnavljati.

No, oni koji bi trebalo da nam pomognu u velikom su previranju:  globalna psihologija grabeži  inaugurisala je neoliberalizam, novi fundamentalizam, čije je poimanje svijeta i čovjeka krajnje stupidno i opskurno: svijet doživljava kao globalni market u kojem svi nešto prodaju i kupuju, a čovjeka isključivo kao konzumenta, lišenog duhovnih i kulturnih potreba.

Urušavanje   zasada starog liberalizma i socijaldemokratije, marginalizacija intelektualnih autoriteta, inaugurisali su  ekscentrike i populiste – populizam je fašizam 21. vijeka –  poput Trampa, Putina, Džonsona, Salvinija, raznih azijskih i latinoameričkih kriminalaca i despota.

Lakomislenost i pohlepa neoliberalnih protagonista je zastrašujuća, ugrožava opstanak civilizacije,  jer velike  države  raspolažu takvim razornim oružjem koji mogu uništiti dvadeset planeta veličine Zemlje.

Slušajući ove današnje, bizarne i opasne političke lidere, nameće nam  se zloguko proročanstvo Stivena Hokinga, koji kaže da civilizacije na određenom stepenu razvitka imaju nagon za samouništenjem.

Preneseno iz književnog časopisa Život, Sarajevo

Podijeli

Komentari su suspendovani.