Milorad Popović: Gorski car
Budući Lenjinov saradnik je u Rusiju doputovao s knjazom Nikolom, kao ložač na prvom crnogorskom parobrodu Jaroslav. U Harkovu je završio Donsku bogosloviju i upisao veterinarski fakultet, gdje je postao član Ruske socijaldemokratske radničke partije. U samo dvanaest godina učestvovao je u tri socijalističke revolucije: u Rusiji 1905. i 1917. godine, i Kineskoj revoluciji 1911. Štedimlija u tom odjeljku opširnije piše i o Jeanne Labourbe, koja je muža sprijateljila s Vladimirom Iljičem.
Poglavlje Orao sa Janika – mala inverzija biografskog romana Jagoša Jovanovića. Orao na Janiku – bavi se Doktorovom četvrtom revolucijom pokušaja stvaranja sovjetske Crne Gore, koja će se udružiti u federaciju slobodnih jugoslovenskih nacija. U fusnoti je jedan autobiografski pasaž, u kojemu napominje da je pisac nacrta za Doktorovu biografiju, S. M. kao petnaestogodišnjak, zajedno sa svojim vršnjakom, rođakom Mirkom, obavljao kurirske poslove i dojavljivao odmetnicima o kretanju srpske vojske i domaćih kontrakomita.
Doktor Vukašin Marković, poslije smrti svoje supruge, 1921. godine, dolazi iz Moskve u Beograd, gdje ga policija po sugestiji Milovana Džakovića, inspektora u Ministarstvu unutrašnjih djela Kraljevine SHS, protjeruje u Crnu Goru. Policija je njegov povratak u zavičaj, poslije trideset godina stranstvovanja, držala u tajnosti, ali čim je prvi čoban saznao ko je omaleni čovjek s kožnom torbicom preko ramena, proširio se glas brdskim plemenima o povratku Doktora Vukašina. Seljaci su mu pristupali bogobojazno, a onda se nijesu mogli načuditi: Doktora, koji je kao četrnaestogodišnjak iz kuće pobjegao kod jednog rođaka u Jagodinu, zamišljali su kao diva.
Među prisutnim seljanima bio je i dječak, kasniji pisac nedovršene monografije, koji je još prije objave rata Austrougarskoj, slušao kako se šapatom prenose priče Miće Noveljića, policijskoga pisara na Cetinju, da je Vukašin u vođstvu ruskih komunista „koji ne vjeruju ni u boga ni u đavola“. Priče o Vukašinu su od jednoga do drugoga plemenika dobijale nove oblike, jer svaki pripovjedač ponešto je dodao ili oduzeo. Jedni su govorili da je ljekar u Harkovu, drugi da je poginuo u revoluciji 1905, treći da se stanio u Pekingu i oženio Kineskinju. Poslije svega ispostavilo se da je ostao u Rusiji i oženio Francuskinju.
Carski armijski general Milovan Džaković, budući veliki župan Zetske oblasti, koji je u Beograd 1920. stigao s belogardejcima, u referatu o Crnogorcima u službi Crvene armije, koji je dostavio Ministarstvu unutrašnjih djela Kraljevine SHS, piše da je Vukašin Marković, osnivač Jugoslovenske komunističke grupe pri Ruskoj komunističkoj partiji, ali ubrzo je došao u sukob s Lavom Trockim, narodnim komesarom vojske i mornarice, koji je Crnogorca zamalo poslao na vojni sud. Jer je komesar divizije Marković, mimo nadležnog komandanta, zapovijedio proboj u bici s ukrajinskim anarhistima i nacionalistima.
Ispred malešnog kočopernog čovjeka s lenjinskom bradom, išlo je mnogo priča o njegovom junaštvu i uticaju na Lenjina, ali i da je špijun i provokator, kojega nije uhapsila beogradska policija. No isti čas kad je na seoskom zboru u Stijeni Piperskoj izgovorio prvu rečenicu, nastalo je jednodušno oduševljenje: „Moja porodica je proleterijat cijeloga svijeta, ja nemam ni ožice ni piruna, ni psa ni mačke.“
Onda se nakašljao, i pogledom prostrijelio okupljene seljake, od kojih se neki nijesu bili rodili kad se on u Baru ukrcao na parobrod i otišao za Rusiju.
„Ja sam imao sreću da se u velikoj Rusiji zadojim jednom velikom idejom koja će pomiriti ljude i narode. Da upoznam vjerovjesnike novoga doba, koji su izveli najveću revoluciju u potonjih dvije hiljade godina. Naša revolucija je kao i Hristova okrenuta siromašnima i obespravljenima. Samo mi nećemo napraviti greške njegovih apostola i kasnijih sljedbenika i dozvoliti da se taj pokret koji je pobijedio u najvećoj zemlji svijeta, raznim lukavstvima i zavjerama rastoči, i da s njim ponovo upravljaju neprijatelji napretka, razne nabiguzice i reakcionari. Komunisti će uzeti od bogatih i dijeliti sirotinji, za svakoga jednako će biti obezbijeđeno liječenje i školovanje. Ali, revolucionar mora na djelu, uvijek, u pô dana u pö noći, biti na usluzi drugima. Zato ću vas ja liječiti bez pare i dinara, ko god mi se požali da mu treba pomoć.“
Vukašin je sjutradan, 21. juna 1921, s dva sinovca izašao u polje. Mladićima je rukom pokazivao koje će trave ubrati, onda ih je razdvajao, umotavao u novinske hartije, i stavljao u vojnički ranac. Kad god bi mu dodali drugačiju travku on im je rekao njen naziv, latinski i narodni. Nekima je i sâm izmišljao imena, po izgledu ili mjestu gdje su je našli: pipao je svaki listić čuvarkuće, i šapatom izgovarao mantru tuvanskog šamana Arapčora, kojega je upoznao u Kizilu, na putu u Kinu.
Vukašin je sve seljake koji su se žalili da pobolijevaju oslovljavao „zlato moje“, kako je njemu tepala majka, a dijagnozu bolesti utvrđivao je odokativno, pipanjem rukama na mjesto gdje se žale na bol. Velike posude tamnosmeđe i modre smjese pelima, koprive, lavande, hajdučke trave, smilja, vrijeska, origana, ruzmarina, čuvarkuće, kuvane drenove kore, držao je u izbi porodične kuće, i onda ih je prelivao u male boce. Kad bi boniku prelio tekućinu iz posude prislonio je usta na njegovo uvo, i iz grla a ne s jezika i nepaca, šaputao mu nešto na tuvanskom jeziku.
Redovi pred Doktorovom kućom bili su sve duži. Piperi i Bjelopavlići dolazili su zbog zdravstvenih tegoba, ali i da čuju priče o Rusiji i komunizmu. Jer, Vukašin je dok bi pregledao bolesnika agitovao o besklasnom društvu i nacionalnom pitanju. „Doći će vrijeme kad će svi ljudi na svijetu biti braća, i crni i žuti i bijeli, i bogati i siromašni, oni iz palata i koliba, ali put do klasne ravnopravnosti nije moguć bez borbe protiv imperija koje tobož u ime svoga pršte druge narode. Lenjin je da bi srušio despotsku carsku vlast dao slobodu svim narodima u velikoj Rusiji, slovenskim i neslovenskim, hrišćanskim, i muslimanskim. Velikosrpska politika Karađorđevića je kopija ruskog despotizma, i da bismo je srušili trebamo se ponovo ujediniti s našom braćom Južnim Slovenima, koji su vjekovima pištali pod čizmom Carigrada, Beča ili Venecije. Ali prije toga moramo stvoriti sovjetsku Crnu Goru. Lenjin je priznao crnogorsku narodnost na osnovu vjekovne borbe Crnogoraca za slobodu protiv najvećih imperija Evrope i Azije, jer sloboda crnogorska, njena borba neprestana, kako je govorio Njegoš, nije prćija nijedne dinastije, pa ni Nikolina zeta i unuka Karađorđevića.“
Policijski agenti izvještavaju komandu Zetske divizijske oblasti da su većini seljaka, koji su u samo devet godina preživjeli dva balkanska i svjetski rat, te epidemiju španjolske groznice, Doktorove riječi bile kao melem na teške rane. Nijesu samo režimski političari, monarhisti, vidjeli u Markoviću opasnog opsjenara nego su ga i lokalni komunisti optuživali za nenacionalnu politiku, i saradnju sa zelenašima, pristalicama nezavisne Crne Gore, koji su na lažiranom referendumu o državnom statusu glasali zelenim listićima. Beogradska Politika u nepotpisanom tekstu „Jedan manijak“, ističe da je riječ o drskom samozvancu koji neuki narod truje travama, poziva na rušenje monarhije i uvođenje sovjetske komunističke vlasti.
General Miloš Mihailović, komandant Zetske divizijske oblasti, poslao je jednu četu žandarma i kontrakomita da uhvati Doktora na spavanju, i likvidira ga ukoliko pruži otpor. Ali Doktor je postavio stražu iznad kuće, pritajio se dok se potjera nije primakla, a onda opalio metak iz puške i alaknuo što mu grlo daje.
„Ooooo, ko je Piper, na noge, vuci napadoše ovce, more, oooo.“
Pucanj iz puške i Doktorov glas odlijegali su u ljetnjoj noći: za nekoliko minuta iz Stijene i zaselaka počeli su pristizati naoružani seljaci. U jednom trenutku, kad su zapucali Stijenjani iz obližnjih skloništa, Doktor je sa sinovcima iskočio iz kuće i probio se prema Janiku, Kopilju i Brdu Stijenskom. Kontrakomiti i žandarmi, iz straha da će upasti u unakrsnu vatru povukli su se prema Podgorici. Do jutra se za Doktorom odmetnulo još trideset seljaka, koje je on rasporedio u grupe, od tri do pet ljudi, kako bi bili pokretljiviji i manje upadljivi doušnicima režima. „Borci slobodnih planina“, u prvoj oružanoj akciji napali su žandarmerijsku stanicu u Spužu, razoružali žandarme, i zaplijenili pisaću mašinu i šapirograf.
Doktor je na zaplijenjenoj pisaćoj mašini diktirao sekretaru Blažu Nenadiću proglase, letke, pisma regrutima da ne prihvate poziv u nenarodnu vojsku. Napisao je i Nikoljdanski proglas Oslobodilačkoj vojsci Crne Gore, kako je nazvao razne komitske grupe, među kojima nije bilo koordinacije otkad je talijanska Vlada obustavila pomoć crnogorskoj emigrantskoj vojsci u Gaeti.
Borci za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru traže pravo da narod sâm odluči kakav oblik vlasti želi da stvori. Nikada nećemo priznati odluke Podgoričke skupštine donesene od jedne šačice ljudi bez korijena u narodu, nego ćemo se uporno boriti da Crnogorci sami odluče pod kojim uslovima hoće da prihvate ujedinjenje s ostalim Južnim Slovenima.
Doktor je održao sastanak s vođama zelenaša na Nenadi planini, o ujedinjenju komunista i rojalista, ali većina komita je zahtijevala da se svi moraju potčiniti kraljevskoj Vladi u Rimu, koja je poslije potpisivanja Rapalskog ugovora sa Državom SHS izgubila podršku i zvanične Italije, svog posljednjeg saveznika. Stari konspirativac je posumnjao da su policijski agenti vrbovali neke komite i komuniste, kad mu je Jovan Tomašević, koji je od Podgoričke skupštine sarađivao s unionističkim prvacima, predložio da ga njegovi ljudi prebace u Albaniju.
Doktoru je postalo tijesno u Piperima: pojačale su se torture nad familijama odmetnika, i učestale su žandarmske patrole i zasjede letećih odreda kontrakomita. Zato je odlučio da se pridruži posljednjim borcima Rovačke republike, koji su do sloma ustanka u novembru 1919. godine, isticali dva crvena barjaka, s dvoglavim orlom i petokrakom. U grupi majora Boža Bulatovića – u kojoj je jedno vrijeme bio i Petko Miletić – najstariji je devedeset sedmogodišnji Špurelja, majorov tast, čijoj su kćeri Ružici usijanim kliještima vukli jezik, i u kotulu stavljali živu mačku, da prizna gdje se kriju njen otac i muž.
Špurelja je ćutao, i posmatrao malešnog kočopernog namjernika ispod oka. I Doktoru se u trenutku učinilo da je stogodnika, koji se uz rovačke lomine kretao korakom upola mlađih seljaka, jednom davno srio negdje u svojim putovanjima kroz Sibir i Mongoliju. Treći dan poslije Doktorova dolaska u Rovca, komandir komita je pošao u izvidnicu s mlađim borcima prema Manastiru Morači, jer je starac bio rekao zetu da ga ostavi nasamo s komunistom.
„I ti si zduhač, ali nećeš to da priznaš: jer vi je to Lenjin zabranio. Po noći ti ne može niko nauditi, i zato tražiš da ideš ispred čete. Tu moć ti je dao jedan čoek u daleku zemlju, kojega ja znam.“
Doktoru se najednom pred očima stvorio lik sibirskog šamana Arapčora, starca s bradom, kosih očiju i nižeg rasta, i sjetio se da mu je sjećanje na Špurelju došlo iz sna u kojemu su bili zajedno sa sibirskim zaštitnikom od zlih duhova.
„Jednom smo nas dvojica nadjačali demonju, divove i psoglave. Sibirski Arap te naveo na mene, ali ti to nijesi znao. Jes, Đođa mi.“ Doktoru je bilo na vrhu jezika da ga priupita što je to: „Đođa mi“, a onda se sjetio da zduhači/šamani uzalud ne pominju ime Svevišnjega.
Oko podne se starac spustio na malu okruglastu livadu koja se od gustih zelenih grana nije mogla vidjeti s uzvišenja od samo nekoliko metara. Vrhom drenovoga štapa nacrtao je krug, i počeo grlenim šapatom ponavljati bajalicu koja mu se učinila istovjetna kao Arapčorova, kad je liječio Tuvance. Onda su iz dubova hlada i suvomeđe kojom je ograđena livada počele izlaziti zmije. Formirale su krug po liniji obilježenoj štapom, i jedina sa bijelom trorogom krunom na glavi dopuzala je ispred Špurelje. On joj je grlenim šapatom nešto kazao a šarena zmija s bijelom krunom počela je palacati rašljastim jezikom zvijučući nalik vjetru koji se zimi s Maganika stušti put Mrtvog Dubokog.
Špurelja i zmijski car su šaputali i zvijukali, sve dok starac nije mahnuo rukom i počeo se pridizati. Iscrpljen i poguren, teško se oslanjajući na štap krenuo je uz ober. Onda je Špurelja sio preko puta Doktora, koji je zaklonjen granama slušao grleni šapat i zvijuk zmijskog jezika. Starac je dugo ćutao, odsutno je šarao vrhom štapa po zemlji, kao da crta neke figure nepravilnih oblika.
„Oćeš li me naučiti zmijski jezik?“, prekinuo je Doktor polusatnu ćutnju.
„Isto me pitao i Božo. Odgovoriću ti što i njemu. Ne treba ti to. To se ispašta.“ Pogledao ga je starac blago i žalostivo, kao da mu saopštava nečiju smrt.
Doktor je ustuknuo, jer se sjetio da mu je Božo rekao kako je starac u balkanskim ratovima izgubio oba sina: jednom od njih se ne zna groba ni mramora. Narednih dana je Špurelja, koji je nadživio vladavine Svetoga Petra, Njegoša, knjaza Danila i kralja Nikole, gostu iz Rusije pričao o važnim ljudima s kojima se srijetao na Dvoru, kad je Gospodara travama liječio od proširenih vena. Onda je komunistu propitivao o Lenjinu i Trockom, putovanjima u Ameriku, Mongoliju, Kinu.
Još je rekao da su Crnogorci, čija je zemlja, gora i voda – osim vrtača i dolova ispod svojih kuća – bila plemenska komunica, živjeli u komunizmu vjekovima prije Rusa. Doktor je starcu čitao svoje letke i proglase, pjesme, u desetercu i na ruskom jeziku, a onda ih razvrstavao i po kuririma slao svojim simpatizerima. Skupljao je i trave, kuvao ih i spremao u male posude. Ali, njima je liječio samo stoku, jer su rovački komiti i seljaci više vjerovali Špureljinim travama i šaputanju: hipnozama poslije kojih su se osjećali poletno, kao da im je neko rukom s pleći maknuo veliko breme.
Na proljeće su vojska, kontrakomiti i žandarmi, krenuli u veliku akciju čišćenja i konačne likvidacije ostataka Rovačke republike. Leteće odrede predvodio je Mato Vujisić, kojemu su komiti iz osvete zbog pogroma u gušenju ustanka 1919. bili sročili deseterački katren:
„Top zapuca s lokve Puletića
pod komandu Mata Vujisića.
Gađa Mato brata Rovčanina
što mu ubi na majku Turčina“
Božo Bulatović je predložio da se komite i Doktorovi saborci podijele u manje grupe dok prođe ofanziva. Komiti su krenuli prema Drobnjaku, Župi Nikšićkoj i Lijevoj Rijeci, a Doktor se zaputio prema Hotima, odakle je bio dobio pismo Nika Ivanaja, piperskog sestrića, koji se u francuskoj trgovačkoj školi u Skadru zadojio socijalističkim idejama. Mladi Ivanaj je, prije nego što je njegov izvanji ujak stigao u Hote, proširio priču o odmetniku Orlu sa Janika, silnome Crnogorcu, koji je novi Ilji Kuč, što ga metak ni sablja ne mogu ubiti.
Malisori su Doktoru poslije nekoliko dana organizovali sastanak s Bajramom Currijem, nekadašnjim turskim oficirom, vođom albanskih odmetnika, kačaka, koji je ratovao s Turcima, Srbima i Austrougarima. Za Curriem, bivšim ministrom odbrane Albanije, i Kraljevina SHS je raspisala potjernicu, jer se ponovo odmetnuo poslije sukoba s kraljem Ahmedom Zoguom, koji je bio pristao da Kosovo ostane pod vlašću Beograda.
U kući Đona Perkaja sreli su se naočiti i snažni Bajram beg, u gumenim opancima, s šarenim getama i bijelim suknenim odijelom. Nemalo se iznenadio kad je naspram sebe ugledao omalenog bradatog čovjeka s crnogorskom kapom, na kojoj je crvena zvijezda petokraka umjesto grba Crnojevića. Cijelu noć i dan su raspravljali o balkanskoj politici na čudnoj mješavini srpsko-kosovskog dijalekta i francuskog jezika, koji je Bajram Curri natucao. Treće čelo su postali soljebnici – pobratimi po albanskom ritualu – nožem su razrezali dlanove, i kanuli po kap krvi na dva komada hljeba, koje su pojeli. Nakon toga odmetnici su krenuli svako na svoju stranu: Curri je otišao u albanski dio Malesije, prema Kosovu, a Doktora su Malisori prebacivali u skloništa, s jedne i druge strane državne granice.
Doktor se krajem zime odlučio vratiti u Pipere, iako je u Malesiji bio sigurniji nego u svom zavičaju. Jer je namjeravao raščistiti nesporazum s rukovodstvom Partije koje ga je optuživalo da propagira separatizam i crnogorski nacionalizam. Stiglo mu je do ušiju i da je Jovan Tomašević, lider crnogorskih komunista, zajedno s velikim županom Milovanom Džakovićem, tražio rješenje na koji način da ga pacifikuje. U kampanju Doktorove kompromitacije ponovo se
uključila i Beogradska Politika, glavni režimski list objavio je da je Vukašin Marković, koji se kao ljekar dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, bio prijavio u srpsku vojsku, drski agitator, prevarant, samozvanac, nesvršeni veterinar.
Treći dan poslije Doktorovog povratka u Pipere veliki župan Džaković je objavio opštu amnestiju za sve odmetnike koji nijesu bili optuženi za teška ubistva motivisana razbojništvom i bezobzirnom osvetom. I Vukašin Marković, poslije dugih rasprava sa svojim borcima – koji su bili posustali, iscrpljeni od trogodišnjih patnji u jamama i pećinama, progonjeni od žandarma i kontrakomita – pristaje da prekine oružanu borbu, uz pismenu garanciju velikog župana Džakovića, da ga neće krivično goniti.
Policijski pisar Noveljić, posljednjeg dana januara 1924. godine, dolazi s usmenom porukom i pozdravom od velikog župana Milovana Džakovića, koji ga je podsjetio na njihovo davno prijateljstvo sa školovanja u Rusiji. Džaković je još poručio da će ga on lično dočekati u Podgorici. Poslije deset dana poslao mu je i pismenu garanciju velikog župana.
Gospodine Markoviću, vaš odmetnički život ne donosi korist ni vama ni narodu koji se zbog vas muči. Dajem vam mogućnost da se predate i mogu vam reći da vas vlasti zbog vašeg rada u odmetništvu neće uzimati na odgovornost. Ovo pismo, molim, uzmite kao garanciju, koja me javno obavezuje.
Veliki župan Zetske oblasti
- Džaković
Doktor je rekao Noveljiću da će proučiti Džakovićevo pismo, i da se mora konsultovati sa svojim plemenicima, koji su trpjeli zulum režima. Ali, čekao je i signale koje će dobiti od komunističkih drugova iz Podgorice i Cetinja. Piperi su poslije višesatnog plemenskog zbora uglavili s predstavnicima Džakovića, da se Doktor u pratnji sto pedeset plemenika prijavi u sresko načelstvo u Podgorici, gdje će ga čekati i veliki župan.
Gorski car je krenuo prema Podgorici: iz okolnih sela veliki broj ljudi je krenuo da vidi starčića u prnjama, s iskrzanom crnogorskom kapom, seljačkim kožuhom od ovčje kože do cjevanica, vunenim čarapama do koljena, u opancima od prijesne kože i neupredene opute. Oko hiljadu duša čekalo ga je na ulazu u varoš, kod Vezirova mosta, i dopratilo do Sreskog načelstva. Ispred načelstva veliki župan je srdačno dočekao odmetnika, i s njim zajedno, između žandarmerije i okupljene mase, krenuo prema hotelu Imperijal. Džaković je za stolom pokušao biti zabavan prisjećajući se zajedničkih doživljaja iz Rusije, ali poslije ručka krenuo je na ozbijnije teme.
„Jedino što tražim od tebe je da prestaneš uzbunjivati narod protiv vlasti. Valjda ti je jasno da se komunistička Rusija raspada poslije Lenjinove smrti. Nadam se da ćeš prihvatit novu stvarnost i ja ću ti uvijek biti na usluzi.“
„Lenjin je mrtav, ali Rusija postoji baš onakva kakvu je on stvorio. Jer milioni ljudi će se uporno boriti da ostane Lenjinovo djelo. Komunizam je blješteća svjetlost koja će razbiti buržoaski mrak, čiji si i ti rob, moj Džakoviću.“
„Ja se dobro osjećam u tom mraku, nadam se barem upola kao ti u tom komunističkom blještavilu.“ Župan se grohotom nasmijao, gledajući s visine bradatog čovječuljka obučenog u sirotinjske prnje.
Veliki župan je poslije sastanka izašao na zadnja vrata hotela, kroz koja se ulazilo u kuhinju, jer je Doktora u Njegoševoj ulici još uvijek čekala velika masa ljudi. Kad se Doktor pojavio na vratima u susret su mu krenuli ljudi s poklonima: nosili su mu novi sako, pantalone,
košulju, kačket, cipele, čarape i donje rublje. On je poklone predao sinovcu Radulu i krenuo šetnjom prema Staroj varoši, ušću Ribnice u Moraču. Masa je ponovo počela rasti, iz kuća su izlazile žene i djeca, ne znajući što se događa, a onda je Vojislav Pekić, sreski načelnik policije, naredio da žandarmi rastjeraju narod prije nego što počnu demonstrirati. Načelnik je sjutradan, po dogovoru s velikim županom, napisao rješenje o hapšenju Vukašina Markovića, i proslijedio ga Džakoviću na potpis.
Policijski pisar Vujisić je dvadeset devetog marta 1924, u pratnji deset žandarma, uhapsio Doktora u kući njegovog rođaka Vuka Pulevića, i svezanoga su ga odveli u Jusovaču. Sedmi dan su ga iz podgoričkog zatvora transportovali u cetinjski Bogdanov kraj. Doktor je na ulazu u cetinjski zatvor nogom udario jedan sić dopola napunjen vodom. Limena kofa je zavardala odliježući dugim hodnikom, u kojemu su sa strana vrata zatvorskih ćelija.
„Što radite to, Markoviću?!“, planuo je narednik Lopičič, koji ga je s dva žandarma sprovodio iz Podgorice.
„Revolucionar nikad ne smije da miruje“, odgovorio je uznik.
Čim su ga uveli u ćeliju pozvali su kovača Muha Arsovića da mu na noge stavi okove. S okovima na nogama odveli su ga kod istražnog sudije Tankosića, koji mu je rukom pokazao stolicu predviđenu za okrivljenoga. Doktor ga je, prije nego što je sio, podsmješljivo pogledao.
„Sudija, ajde da se poskačemo? Pod opklad da ću ti ga ja u okove preskočiti trupačke.“
„Ne ironišite Markoviću. Vi ste osumnjičeni za teške zločine u odmetništvu, i okovani kao opasan zločinac, koji je sklon na svako nedozvoljeno i zločinačko djelo.“
„Jedini moj zločin je što sam povjerovao zločincima.“ Doktor je naglašavao svaku riječ. „Ja sam građanin velike Rusije, koji nikad nije priznao državu i vlast koja ugnjetava civilno stanovništvo. U Crnoj Gori već šest godina bijesni građanski rat, vrši se otvoreni teror nad crnogorskim narodom. Ako sam zločinac zašto mi je Milovan Džaković garantovao da me nećete hapsiti i sudski goniti?“
Sudija Tankosić je ispitivao Markovića o ubistvu trojice Pipera, bjelaša, koji su kontrakomitima odavali kretanje odmetnika, iako su znali da ih je likvidirala komitska grupa Vuka Stojovića. Doktor se nije osvrtao na pitanja isljednika, i tražio je da se u zapisnik unesu njegove primjedbe o zvjerstvima žandarmerije nad Bulatovićima u Rovcima, ubistvo troje maloljetno djece, babe, majke i žene komite Petra Zvicera, svirepu likvidaciju brigadira Šćepana Mijuškovića, kojemu su, prije nego što su ga bacili u jamu, živome vadili bubrege.
Sudija Tankosić je poslije dva sata isljeđivanja, u kojemu se osumnjičenik nije osvrtao na njegova pitanja, pozvao stražara i naredio da Doktoru skinu okove s nogu, ali da mu ostave vezane ruke i da ga posebni stražari ispred ćelije neprestano drže pod nadzorom. Zatvorenik je pisao žalbe Okružnom sudu zbog nečovječnog ponašanja isljednog sudije i upravnika zatvora, i preko zatvorenika, simpatizera komunista, koji mu je donosio hranu u ćeliju, uspio da proturi pismo na engleskom jeziku nobelovcu Rabindranathu Tagoreu. Pjesniku za kojega je Gandhi rekao da je „naveo svoj narod da misli o širim pitanjima koja se tiču čovječanstva“, napisao je da ga beogradski reakcionarni režim u zatvoru drži okovanog, pa je prinuđen da mu svoje obraćanje napiše nogom! U potpisu: Vukašin Marković Svojenogo borac protiv imperijalizma i kolonijalizma. Tagore je Doktorovo pismo, sa svojim apelom, proslijedio sir Jamesu Ericu Drummondu, generalnom sekretaru Društva naroda. Okovani Gorski car, iako je bio i na šetnji izolovan u zatvorskom dvorištu, ohrabrio je ostale političke zatvorenike da upravniku zatvora Đuraškoviću zaprijete štrajkom glađu, ukoliko im ne dozvoli posjete rodbine i kvalitetniju zatvorsku ishranu.
Predsjednik Okružnog suda Božović i veliki župan Džaković su se saglasili da bi Doktor javno suđenje iskoristio za agitaciju protiv vlasti, pa su se dosjetili, da ga uz obrazloženje kako je riječ o „opasnom zločincu koji pokazuje vrlo izrazite crte ludaka“, treba poslati na psihijatrijsko posmatranje u duševnu bolnicu Šibenik.
Posebnog pacijenta, s lisicama na rukama, dva žandarma sa šoferom načelnika policije zetske oblasti doveli su do Kotora, a onda se ukrcali na brod. U Šibeniku su ga dočekali Božo Kurajica, upravnik duševne bolnice, i Vjekoslav Rismondo, učenik Sigmunda Freuda, koji je oca psihoanalize sačekao na jednom njegovom vijađu jahtom za Boku Kotorsku, i priredio mu ručak. Orjunaš Rismondo, od oca milaneza i majke Vlajinje iz Drniša, nonšalantnim ponašanjem koje je na momente prelazilo u srdačnost, pokušao je opustiti ozloglašenog komunističkog zavjerenika, koji je i sâm svoje plemenike travama i hipnozom liječio od bolesti živaca.
Rismondo je u zavičaju svoje majke dobro upoznao dinarski tribalni mentalitet, i izdaleka je počeo ispovijest o svom ocu, čuvenom šibenskom pedijatru, djedu iz Drniša koji je napamet znao „Gorski vijenac“, onda o tome kako je u Beču postao slovenofil i socijaldemokrata. Pohvalio se i još da je, poslije Rapalskog ugovora, odbio ponudu talijanskih vlasti da prijeđe u Zadar, iako su mu nudili mjesto direktora zadarske bolnice.
„Prijeđite na stvar, kolega. Mene su u Šibenik poslali kod vas da me sklone iz Crne Gore, jer nijesu znali što da rade sa mnom. Ja sam proučavao Freuda u Rusiji. Vi ćete, zavisno od toga što budu tražili vaši pretpostavljeni, napisati da sam iracionalan, narcističan i impulsivan, uz to mitoman, što je tipičan sindrom Dinaraca, ali da nijesam duševni bolesnik. Ili ćete mi dijagnosticirati paranoidnu šizofreniju, koja je opasna za mene i za druge, i zato me je nužno doživotno držati pod nadzor i izolovati u ludnici.“
Rismondo je slegnuo ramenima, izvadio zlatnu tabakeru i Markoviću ponudio cigaretu. Rekao mu je da ga njegov stav o nacionalnom pitanju podsjeća na frakciju austrijskih socijaldemokrata Karla Rennera i Otta Bauera, kasnijih austromarksista koji su govorili o mogućem mirnom prijelazu iz kapitalizma u socijalizam, postepenom socijalizacijom, korištenjem institucija građanske demokratije.
„To je utopija. Nijedna vladajuća klasa u istoriji nije se dobrovoljno odrekla svojih privilegija. Da je bio moguć mirni društveni prevrat dogodio bi se u Beču ili Berlinu, gdje postoji brojna radnička klasa i inteligencija, a ne u jednoj seljačkoj zemlji s mnogim elementima feudalizma.“ Zajapureno je Marković demantovao bečkog đaka. „Uostalom, Bauer je bio pangermanista i nacionalista, koji je tražio ujedinjenje Austrije i Njemačke.“
„Što se tiče nacionalnog pitanja čini se da ste umnogome slični s Bauerom. Za Vas tvrde da ste crnogorski nacionalist, da mrzite Srbe.“
„To su ordinarne gluposti. Ja sam kao dijete pobjegao u Jagodinu i tamo završio gimnaziju, a 1914, poslije povratka iz Kine, prijavio sam se u srpsku vojsku. No meni je kao komunisti dužnost da zaštitim progonjene crnogorske seljake od velikosrpskih imperijalista. Crna Gora je vjekovima pružala otpor svim zavojevačima i nije pravedno da prva država Južnih Slovena postane srbijanska pokrajina.“
Specijalnog pacijenta su smjestili u krilu bolnice nadomak kancelarija doktora Kurajice i Rismonda, da bi ga lakše imali na oku. Narednih dana su ga pozivali na čaj, pretresali stanje u Crnoj Gori, odnose između zelenaša i komunista, sukobe unutar komunističke stranke, te o karakteru nove države, budućnosti komunizma u Rusiji, može li se komunizam ostvariti u zemljama bez radničke klase, i kako komunisti pokušavaju iskoristiti nezadovoljstvo nesrpskih naroda u Državi SHS.
Malešni bradati čovjek, čije su ruke i dalje bile svezane lisičinama, pravio se naivnim, odgovarao je i ono što psihijatri nijesu željeli čuti, glumeći pritom rezigniranost ili ljutnju, kako bi saznao kakve su instrukcije dobili iz Cetinja. Kurajica i Rismondo su bili zadovoljni saradnjom Markovića, iako je Rismondo sumnjao da ih folira. U jednom času, kad se psihijatrima učinilo da su previjanoga komunistu i mitomana pripitomili, on se energično uskopištio.
„Gospodo, da li sam ja na policiji ili sudu? Jeste li me ovamo doveli da me isljeđujete ili se bavite mojim duševnim zdravljem?“
„Molim Vas, kolega, želio bih da shvatite naše prisustvo kao pomoć da vrijeme koje ovdje provodite ne bude dosadno. Vaši prijatelji u gradu stalno nas mole da ostanemo s Vama što duže, kako biste provodili vrijeme što lakše.“
Vukašin Marković je poslije tri mjeseca, dvadeset šest razgovora i jedanaest posmatranja, dobio dijanozu koju su potpisali doktor Kurajica i primarijus Rismondo.
U toku dugih posmatranja utvrdili smo da je Vukašin Marković psihički vrlo labilan, ali uračunljiv i sposoban da pred sudom odgovara za djela zbog kojih ga optužuju.
Osamnaestog januara 1925. na šibenskom pristaništu dvjesta komunističkih simpatizera došlo je da isprati Lenjinovog saborca, kojega vraćaju u cetinjski zatvor. Kad su ga radnici opazili svezanih ruku i u pratnji četiri žandarma napravili su špalir i počeli aplaudirati.
„Živjela Komunistička partija! Živjela Lenjinova Rusija, zajednica zbratimljenih radnika i seljaka!“ Vikao je uznik, dok su ga žandarmi nervozno gurali prema brodu.
U vrijeme Doktorova boravka u cetinjskom zatvoru u bolnici je umro „ujedinitelj“ Jovan Tomašević, i amnestirana je komitska grupa Petka Miletića, što je osnažilo manjinsku frakciju u Partiji koja je aneksiju Crne Gore Srbiji smatrala nezakonitom. Povratak Markovića na Cetinje još više je uskomešao komuniste, ali i zatvorene komite u Bogdanovom kraju. Ponovo su postavili stražara u zatvorskom bloku gdje je Doktorova ćelija, ali zatvorenik koji mu je donosio hranu, u jednom hljebu ostavio je malu turpiju. Zatvorenik nije vidio kretanje stražara u dugačkom hodniku, i da bi provjerio gdje se nalazi zatvorski čuvar svakih nekoliko minuta je pitao.
„Koliko je sati?“
Stražar koji je znao da su Markovića nedavno doveli iz čuvene šibenske ludnice svaki put mu je odgovorio kad bi čuo pitanje. Ovo je bilo Doktorovo lukavstvo da procijeni koliko je stražar udaljen od njegove ćelije, i može li pomalo turpijom – koju mu je doturio jedan mladi komunista – tanjiti šarke na vratima. Turpijanje je išlo bekrajno sporo: tek je bio načeo gvozdeni okov, ali poslije petnaest dana isti zatvorenik mu je došapnuo da će sjutra veče, kad mu donese večeru, vrata od ćelije ostati otvorena, i poslije ponoći i u osmatračnici u dvorištu neće biti nikoga. Još mu je rekao da će ga u Škrki, brdu iznad zatvora, čekati jedan drug koji će mu dati dalje instrukcije.
„Poznajemo li se nas dvojica?“, pitao je Doktor, koji se došetao do kreveta Petka Miletića.
„Ja Vas ne poznajem“, odgovorio je Miletić na ruskom jeziku, krajičkom oka motreći čovjeka na trećem krevetu u sobi. Sumnjao je na Finca da je provokator MGB, Ministarstva državne bezbjednosti, i zato se pravio da ne poznaje starog revolucionara. Doktor je okrenut leđima krevetu Finca, namignuo novom sobnom cimeru, i nastavio deklamovati o budućnosti lenjinskog komunizma, koji proživljava dječje bolesti, ali je neminovna svijetla budućnost čovječanstva.
Primarijus Kirsanov, načelnik psihijatrijske bolnice u Omsku, koji je u vizitu dolazio neredovno, na poziv pukovnika Saveljeva, načelnika logora, poslije trosatnog razgovora s Miletićem – mjesec dana nakon dolaska Crnogorca u Kjubišev – napisao je dijagnozu da on još ima znakove tjeskobe s blažim crtama manije proganjanja. To jest, racionalan je u onoj mjeri da razlikuje maštu od stvarnosti. U zaključku je primarijus napisao mišljenje da je Miletić sposoban za kolektivni rad, ali poručuje da u prvo vrijeme bude pod stalnim nadzorom nadležnih službi.
Pukovnik Saveljev je pozvao Miletića i rekao mu da će društveno koristan rad biti blagotvoran za njegovo mentalno zdravlje, i uputiće ga u radionicu za održavanje, gdje će njegov doprinos biti posebno zapažen, jer se u popravno-radnom logoru o brojnim popravkama i izradi jednostavnijeg mobilja brinuo samo jedan kvalifikovani stolar. Petko Miletić Sep je Doktora ponovo zapazio tek naredne godine, osamnaestog decembra, na proslavi Staljinova rođendana. Oprezno mu se približio i stao na nekoliko metara od njega, ali Marković nije dao nijedan znak da ga primjećuje. No, na proslavi sljedećeg Staljinovog rođendana Doktor mu je prišao s leđa, tako da ga je Sep opazio tek kad je usne prinio njegovom uhu, i tiho rekao: „Valter će izdati Kobu. Staljin će tebe rehabilitovati, i postaviti na Titovo mjesto.“
Dvadeset dva dana nakon Staljinova rođendana, sanitet Tarasenko je obavijestio oficira bezbjednosti Androva, da je Vukašin Marković umro, nakon što je prestao uzimati hranu, a zadnja tri dana nije pio ni vodu, osim što mu je bolničar mokrom krpom kvasio usne. U agoniji je govorio bolničaru nerazumljive riječi, na nekom bliskom jeziku – čas naredbodavnim, čas nježnim tonom – ponavljajući dvije riječi: „Zlato moje“.
Petko Miletić je oslobođen iz logora u martu 1954, na intervenciju novog generalnog sekretara KPSS Nikite Hruščova, s kojim ga je upoznao Labud Kusovac Obarov. (Hruščov je Miletiću, u Odesi, 15. septembra 1939. godine, dao pisanu preporuku za svog zemljaka Dimitrija Manuilskog, drugog čovjeka Kominterne.) Zaposlili su ga u građevinskom preduzeću Trud u Omsku, i dodijelili mu jednosoban stan, u Tverskoj ulici, nedaleko od kuće u kojoj je u izgnanstvu boravio Fjodor Mihajlovič Dostojevski. U novembru iste godine oženiće se Ninom Artayevom, nastavnicom muzičkog vaspitanja, rusko-kazaškog porijekla, koja je 26. maja, u vrijeme Hruščovljeve posjete Jugoslaviji, na ginekološkom odjeljenju bolnice u Omsku rodila crnpurastog dječaka. Dječak koji je po liku imao više kazaških nego crnogorskih gena dobio je ime Rade, po svojemu đedu, koji je poslije balkanskih ratova bio kolonista u Kosovskoj Mitrovici.
Nikita Sergejevič Hruščov je 1963. godine, u drugoj posjeti Jugoslaviji, u Titovoj pratnji, posjetio Cetinje. U Narodnom muzeju Crne Gore, pažljivo je slušao kustosa Kapisodu o stoljetnom prijateljstvu Rusa i Crnogoraca, i dugo se zadržao pored Meštrovićeve statue Njegoša, koju će poslije izgradnje mauzoleja odnijeti na Lovćen. Tito je u Lokandi pripremio svečanu večeru za gosta, na kojoj su služeni domaći specijaliteti, i pošto su prikrajčili četvrtu bocu crmničkog vranca domaćin je pripitao pripitog Hruščova.
„Nikita Sergejeviču, dobro je što si pobrinuo za Petka. Ipak je dovoljno platio svoje ludosti.“
Predsjednik Vlade SSSR nije bio toliko pijan da nasjedne na mangupsku provokaciju svog domaćina. Umjesto komentara još jednom je podigao čašu crvenog vina, i nazdravio prijateljstvu sovjetskih i jugoslovenskih naroda.
Tačno mjesec dana poslije povratka druga Hruščova u Moskvu, sovjetski general Pero Popivoda, koji je 1948. godine s aerodroma Batajnica pobjegao u Rumuniju, posjetio je Petka Miletića u Omsku. Donio je bocu dobroske rakije, jednu od dvije flaše koju je ataše za kulturu Azimov, donio s Cetinja. Miletić je srknuo lozu tek kad je Popivoda nazdravio, i popio svoju čašu na eks. No domaćin je i dalje bio suzdržan: interesovao se za generalovu karijeru i familiju, u Crnoj Gori i Rusiji, ali izbjegavao je priče o robiji, sukobima u Kominterni, Informbirou. Jer znao je da sovjetski general bivšeg političkog zatvorenika ne bi došao posjetiti bez blagoslova službi bezbjednosti. Onda je Popivoda, da odobrovolji domaćina, počeo priče iz djetinjstva, legende o čuvenim bjeličkim junacima, Živku Seniću i Vuku Lješevostupcu, kojega je Njegoš opjevao u Gorskom vijencu, o Trinaestojulskom ustanku, i svojemu rođaku Marku, jedinom četniku u Bjelicama, koji je štapom tukao familije komunista. Još je rekao da nije daleko dan kad će njih dvojica zajedno posjetiti Crnu Goru.
„Poslije Titove smrti sve će se to raspasti u tirinte. Jednom će se napisati objektivna istorija jugoslovenskog komunizma, i objelodaniće se sve spletke koje su tebi lomile glavu. Ne samo što su tebe izbrisali iz svih istorija radničkog pokreta, nego ne pominju ni tvog brata Boža, koji je poginuo na Sutjesci, u istom jurišu sa Savom Kovačevićem.Vjerovatno znaš da je bio komesar brigade?“
„Nijesam znao da je poginuo.“ Procijedio je kroz zube.
„Oprosti što sam ti to rekao iznebuha.“
„Neka si mi rekao. Ne bi moj brat dogurao ni do komesara čete, kamoli do komesara brigade, da se nije šlihtao Valteru.“
