Lars Gustafsson: Vedrina dubine
(fragmenti)
Prijevod Refik Ličina
*
Ova se nagrada iščekivala, ova za Tomasa Tranströmera. Nagrada za Södermalm, životni kvart mnogih pjesnika. Nagrada za postmodernu jednostavnost. Nagrada švedskom jeziku, onda kad je najbolje upotrijebljen.
Jasnost i pokretiljivost što se pretvaraju u magiju. Pjesme koje pratkično svi ljudi razumiju a koje ipak imaju filozofsku dubinu.
I, to treba dodati – nagrada za jednu neobično simpatičnu osobu, mog starog druga iz 50-tih, pouzdanog pratioca kroz Bahove teške flauta-sonate, neumornog prijatelja i kritičara u mnogim šetnjama preko močvarnih livada u Roxtuni i saputnika (nagrada Petrarka) preko mnogih italijanskih krajolika. Jednog skromnog čovjeka, zapravo jednako zarobljenog u svojoj muzikalnosti kao i u svom poetskom talentu. O njegovoj poeziji i načinu na koji funkcioniše napisao sam već četiri eseja u različitim kontekstima tako da će ovaj biti malo više ličan.
Najveći pjesnici 40-tih – jedan Ekelöf, jedan Lindegren – često su navlačili gospodske manire, nešto između prinčeva i šamana. Pretpostavljam da im je to trebalo. Iza lavljih maski krile su se bojažljive osobe.
Tomas nije takav. On nikad nije izlazio iz svoje stvarne ličnosti; pristojni momak iz Södera koji zna slušati druge više no samoga sebe. Nesebičan pomagač – sve dok ima snage visi nad rukopisom kakvog amatera a i onih drugih, i dijeli im pametne savjete. Često sam se pribojavao da ova samaritska djelatnost ne uzme previše vremena njegovom vlastitom stvaranju.
Tomasovo djelo, koje je značajnije i koje će vjerovatno biti čitano i kad jezik na kojem je napisano bude ubrojan u mrtve, nastalo je u pauzama između njegovog dugogodišnjeg rada (profesija: psiholog). U Västeråsu, u uskoj obiteljskoj kući u Infanterigatanu 11, imao je jednu sobicu u potkrovlju gdje se zavlačio kad bi želio pisati. Jedan čudnovati klavir zaizimao je veći dio dnevnog boravka.
Veoma je rječita i spoljna ograničenost ovog stvaralaštva. Ono može stati u jednu svesku.
Debitanska knjiga Sedamnaest pjesama oduševljavala me u našoj mladosti na isti način kao matematički doktorati, dostojni svakoga divljenja, koji su se mogli sastojati od četiri stranice i popisa upotrijebljene literature na deset stranica. I prenijeti rezultat od neprocjenjive vrijednosti.
Najzad imamo dobitnika Nobelove nagrade koji podsjeća na nekog staroga jarana. Ne samo za nas koji ga odavna poznajemo – već takođe i za brojne čitaoce na dvadesetak jezika na koje je preveden.
Kombinacija slika, često rafinirano preobraženih, čista sintaksa i ekonomičan izbor riječi učinili su ga nekom vrstom prevodilačkog ljubimca. I doista je prevođen. Ne znam koliko već engleskih verzija postoji, od Roberta Blya do Joanne Bankier. Tranströmerova lirika odavno je postala vlastiti kontinent u švedskoj poeziji.
Moglo bi se možda kazati da njegova snaga leži u njegovom nedostatku eksluziviteta. Ovdje nema nikakvih halucinacija, na vrhuncu svojih móra, nikakvih posebnih šumova.
Bitan je svijet snova. U čudesnoj pjesmi “Seminar sna” začuđen je time da svi mi, starci i djeca, žene i ljudi, svake noći produciramo taj ogromni talas priča i slika koje se brišu pri buđenju. Sve vrijeme je taj podzemni tok prisutan u njegovoj poeziji i čini ga prijateljem, putokazom – bratom.
*
Zatvor za maloljetnike u Roxtuni, ili kako se to tad zvalo – na početku šezdesetih – omladinski popravni dom, nije bio posebno strog za mlade kradljivce automobila i narkomane. Jedan je štićenik pobjegao i ukrao auto u Linköpingu. Duboko u noć, kad je ušao u neki mirni hotel blizu Vänesborga, upisao se u knjigu gostiju kao psiholog Tomas Tranströmer i smjesta bio otrkiven od noćnog portira, jednog budnog i u literaturu upućenog mladog čovjeka. Već tada, 1962. godine, bila je objavljena zbrika “Poludovršeno nebo” i bilo je čitalaca koji su znali ko je Tomas Trantrömer i kako izgleda.
Niski paviljoni rasuti preko močvarnih ledina, dolje prema Roxenu, jednom bajkovitom ptičijem jezeru oko kojeg je bilo puno gljiva gnojštarki. Ali sa ovom gljivom je tako da ona jest delikates, ali se ne smije uzimati zajedno sa alkoholom, tada može biti opasna po život. Tako je s obiljem prirode. Tad, na početku šesdesetih, Madalein i ja išli smo svakog drugog vikenda u posjetu Tomasu, koji je tamo bio zatvorski psiholog, i njegovoj prelijepoj supruzi Moniki.
Tranströmerova kuća i zatvorski paviljoni tijesnili su jedni druge malo previše. Kad smo išli prema ptičijim staništima sa našim korpama za gljive Tomas bi obično zastajkivao i svaki čas razmjenjivao prijateljske refleksije o vremenu i vjetru sa mladim ljudima iz paviljona.
Inače, obično smo razgovarali o dvije stvari: muzici i poeziji. Upoređivali smo naše pjesničke rukopise i upozoravali jedan drugog da ne budemo previše slični velikima – Ekelöfu i Lindegrenu. Apsolutno ne stoga što smo ih potcjenjivali. Nasuprot: njihove sjenke su bile toliko duge da smo se plašili da nas ne prekriju i učine nevidljvim.
Težili smo, skoro instinktivno, jednom drugačijem pravcu. Ne baš prema velikoj jednostavnosti. Ali možda prema jednostavnijoj dikciji, prema antičkim uzorima uronjenim u nordijsku šumu, elegijskom distikonu i prema zadnjim velikim pjesnicima rimske republike.
Za vrijeme nedjeljnih ručkova uvijek je postojao jedan izbor: šnaps ili jela od gljiva gnojštarki? Nikad nisu bile gljive. I Tomas:
Na putu ka kući vidio sam crne gljive kako niču kroz travne ćilime,
ili to bjehu bespomoćni prsti jednog od onih što cvili nad sobom
prepušten na milost tmini i samštini.
Pripadamo zemlji.
*
I zatim muzika:
Crni klavir, blistavi pauk stajao je drhteći u svojoj mreži od muzike.
U koncertnoj Sali dočaravali su zvuci zemlju gdje kamenje nije teže
od kapljica rose.
Ove scene upućuju na Västerås. Jedna mala grupa koju su su činili Tomas, Ola Björlin, japanski sopran Kayo Kosomi-Hultgren i pisac ovih redova, sreli bi se za zimskih večeri na Blåsbogatanu 8 i svirali kamernu muziku. Vani, u visokom, golom i teškom drveću na Walinskom groblju bjesnila je oluja. To su butelji koje će s vremenom početi prskati zelenilom preko grobova pjesnika, ali to se sada još ne može vidjeti.
Sviramo Bacha, između ostalog Trio-sonatu u G-duru, i imamo samo jedan notni primjerak. Tomas uvijek kuka da mu puham preko prstiju dok se saginjem sa flautom da bih vidio šta zapravo stoji tamo. Ako se izgubi jedan takt kod Bacha, veoma je teško, opet se na pravo mjesto povratiti.
Muzika je kod Tranströmera utopijska faza poezije, stanje prema kojem svaka poezija teži. I nikad se ne uspijeva ostvariti. (Kao u nekoj konvergentnoj funkciji.) I sam u mladosti kompozitor, on će se razviti ne samo u jednog skoro profesionalno spretnog pijanistu. Njegova sposobnost da razumije, da karakterizira muziku i širina u njegovom repertoaru samo rastu s godinama. Ponekad, pri posjeti na Infanterigatanu mogao se čuti kompozitor za kojeg do tad nismo znali. U Cambridgeu, pobjegao bi meni i Gunnaru Hardingu da bi u univerzitetskom antikvarijumu prekopavao po notnim papirima.
Šta traži od muzike. Znanje o nekoj drugoj zemlji? Sumnja da muzika možda zna više o nama nego što mi znamo o muzici. Prekrasna stonoga notne sveske započinje kretnju. ( Ovdje on o Schubertu govori).
Pet gudača veli da možemo vjerovati u nešto drugo.
U šta? U nešto drugo, i oni nas prate jedan dio puta k tome. Kao kad se ugasi svjetlo
na stepeništu i ruka prati – s povjerenjem – slijepi gelender koji je pronašla u mraku.
*
Avignon. Mislim da je godina 1981. Tomas je dobio Petrarca nagradu. Imao sam privilegiju da nazovem sa susreta komiteta u luksuznom stanu u Münchenu gdje smo imali odlučujuću sjednicu. Dr. Burda, Peter Handke, Zbignev Herbert, Michael Krüger i ja. I čuo sam, ipak, kako Tomas viče iz kuhinje na Infanterigstanu 144, da se čulo do Schachstraße 1 u Münchenu:
– Monkan! Dobio sam Petrarcu!
Tomas nije bio dobro situiran u to vrijeme. Jedna reparacija auta prijetila je da prevrne kućnu ekonomiju. Sjećam se kako sam se – neku godinu ranije – stvarno namučio da ubijedim upravu Kulture u gradu Västeråsu da mu dodijeli poprilično skromnu nagradu za kulturu. Oni nisu vjerovali da se radi o jednoj internacionalnoj veličini. Nekoliko dana kasnije nazvao me jedan od članova komiteta da pita da li Tomas može čitati pjesme na vernisažu. Naime, supruga mu slika.
*
(…)
Imamo pred sobom jednog duboko političkog pjesnika, ali ne od one vrste koja zvekeće, pridikuje, viče u megafon ili zlostavlja marskističke katedre. Tomas pokazuje. On ne agituje.
Tomas je mnogo putovao, vjerovatno i najviše od pjesnika u mojoj generaciji, osim, možda Hansa Magnusa Enzensbergera. U ranim zbirkama srećemo Lissabon, turski Izmir, sela koja odišu na štale sa mršavim psima na Balkanu, egipatski zastrašujuću mješavinu mizerije i bogatstva.
Selo što vonja na štalu s mršavim psetima.
Partijski funkcioner na pijaci u selu što vonja na štalu s bijelim kućama.
Njegovo ga nebo prati: usko i visoko kao minare iznutra.
Selo opuštenih krila na kosini brijega.
I onda je to bila Afrika, prava Afrika. Istina je da je Tomas obišao krajem pedesetih jedan dio tih zemalja Sierra Leone i Centralnoafričku republiku, u kojima, danas, u naše vrijeme, treba imati naoružanu pratnju, ako i to može pomoći. Mnoge razglednice svjedoče o jednom skoro sretnom putniku koji svakog dana otkriva nešto novo.
*
O čemu govori poezija Tomasa Tranströmera, mogao bi se upitati neki hipotetički magistar. Odgovorio bih mu: o trenutku kad se magla rijedi. Kada zbilja na čas prsne i prestane biti zbiljom. Ono čudesno postoji savim blizu. Svjetluca. Ono veliko koje nas dotiče. I koje ne smijemo pogledati. Ljudi žele spavati. Možda i sanjati. Oni se ne žele ničega osloboditi, premda im je san pretežak. Oni počivaju kao svehlo cvijeće kada misterija prođe.
To je jedan mistik, jedan pjesnik koji je vidio ništavilo, taj prazni punkt u cenru kojeg niko nije lišen. Hrišćanski mistik – ako pratimo jedno pismo koje mi je jednom napisao – ali jedan od onih koji ne diže buku o samom priznanju – te jednako tako može biti zenbudist ili možda sufi. Ta crta je vidljivija u ranim zbirkama, ali nikad ne nestaje.
Tu perspektivu – možda više dostupnu američkom čitalačkom krugu pripremljenom kroz Wallace Stevensa – pojačava suverena upotreba metafora; “buđenje je iskakanje padobranom iz sna”. Ali ovdje postoji takođe nešto drugo, jedna tradicija u duhu Linnea, ako tako želite. Ako smo bili, shodno nastavnim planovima iz 50-tih, ičemu naučeni u biološkim salama i hemijskim laboratorijima, onda je to bio značaj preciznog posmatranja prirode. Učinili su nas mladim linnéaricima (sljedbenicima Carl von Linnéa) sa uveličavajućim staklima i dvogledima. I to je bilo dobro.
*
Postoje izvjesne stvari koje me čine sretnim. Jedna je da moja generacija, koja nije uspjela u većini stvari – na primjer da stvori jedan pristojan školski sistem, funkcionalnu željezničku mrežu i pristupačnu cijenu električne energije za običan narod – uspjela je faktički u jednoj stvari, i to poprilično. Stvorili smo poeziju koja je dostigla onu iz generacije Ekelöfa, Lindegrena, Martinsona i Aspenströma. Lista ozbiljnih, velikih lirika u našoj generaciji može biti veoma duga, od Paula Anderssona pa do Bruna K Öeijera.
Ali kao prvog na tu listu stavljam Tomasa Tranströmera, koji upravo puni osamdeset godina.
