Izbor i prijevod Refik Ličina
BENGT EMIL JOHNSON
Izvan
(Strofe iz Saksbergeta)
Gusta je magla u dolini. Dalje, ka
sjeveru – horizont od brežja bodljikavog. Jedan vrisak
klizi tiho. Znam ko sam i prebivam
izvan imena.
U tek
palome. Ka
praupamćenom.
Ići ćemo prastarom stazom. Samo
da bi neopaženo bili u pokretu i vidjeli šta će
izbiti po krivini.
Tišina u šumi. Ipak ta mirna
«odaja stubova» ni najmanje
nije napuštena. Vedrina kopni, ali šuma zimi
takođe je boravište.
Ide jesen i po pedeset i sedmi put vidim
kako stari ariš žuti. Koja je
godina – koja?, pitam sjećanje. (Ne očekujući
nikakav odgovor.)
Ovdje je mnogo utihlih revira. Jedan
neopazice utiče u drugi. Iza
jezera vide se sljemeni što cijepaju maglu,
parohija slijedi parohiju.
(Postoje mjesta gdje se uvijek
zastaje bez vidnog
razloga. Ne pitajuć nikad:
zašto?)
Ovdje u predjelu magle sve što je
vidno gubi proporcije koje smo svikli
da držimo kao tačne. Šta znači
ovdje «poodavno»?
Promjena godine
Ovdje, ispod brijega, nema nikakvog ponosa.
Rano smrkava i dockan se vedri.
Ništa se ne trmsi da bude svršeno.
Svjetlost se dana brzo potroši
i dostiže nas kao naglo ugušen šapat.
Oko devet sati skuplja se jato vrabaca
čavrlja na plenumu u niskom šuškoru.
Vidimo ih kako se rasipaju i kako se sakupljaju.
Vidimo i nas same kako koračamo preko
uvehnule trave. Nekoliko zimskih loza
puštaju vrežice.
Ništa se ne ponavlja.
Trenuci padaju.
Pad prigušuju
mutnozeleni jastučići mahovine.
Tlo je skoro golo. Nekoliko sjenica
tek se čuje prije no se otme pseći lavež
i ugasi u sivilu što se diže
iz močvare. Sve je sada blizu – i takođe raspršeno.
U očnome kutu: roj prebrzih zamaha krioca.
Potom više ništa. Ali potok urezuje
žuborenje ispod leda i napalog lišća. Lako
škljocanje crvendaća znak je da još nema
razlaza. (A ako se sada čuje…)
Zemlja sada sijedi. Napušteni alat
leži uz ivicu proplanka. Sa zadatkom
da ostane ondje i polako u travu obraste.
Rđa slabašno svjetluca. Ono prošlo
upravo se prebacilo pro ograde gdje johova
tek srušena stabla stidljivo crvene, a njihove
suhe rese namamljenje daškom vjetra
započinju sa krhkom zvonjavom.
Oni što su prije nas prošli ostavili su tragove
šapa i papaka koje su stvrdle
i zgrižene u tankim pancirima leda.
Ovdje godina leži otvorena.
Jedna svraka prigušeno štrekće u šumarku
i jato lugarki prelijeće oranicu.
Otvorena godina boli, tišti…i mrkne se.
U mrklini odjekuje sovin huk: tolika tišina.
Ništa se ne primiče. Šuma šuti. Svjetlost
koja se nazire međ granjem zaklanja se
istim granjem kada vjetar kolebljivo strekne u snu.
Ovdje nema nikakvog ponosa. Ništa se ne primiče.
Visoko gore na brijegu pada snijeg
i svaka stijena markira mjesto na kojem je
odavna ležala.
Pred veče, vrh briježja, upali se jedna zvijezda.
Iza vršja horizonta zijeva
smrzlozelena cesta daleko prema severozapadu.
Noć pada na nas iz zasjede.
I sve je prisuškivano i nijemo nadzirano
sa distance nemjerljive. Postoji jasnost
koju mrklina još nije zgušila.
Jedan drugi dan – ali isto sivo svjetlo.
Hitri odsjaj sa krioca kreje.
Dva se stabla mirno taru
i od padine par gluhih odjeka sjekire
zanijeme skoro prije udara.
Jedna godina u svjetlu otvorenom. Između mrklina.
Ovdje, ispod brijega…
Jezik koji me posjeduje odlazi užasnut
klepećuć teškim, nesklatnim krilima.
Zaklanja se čak i granjem. Nikakav pravac
u tom bjekstvu i nikakva samotna ljepota.
Obliva me nijemo, pepeljasto olakašanje
dok zastajem i blenem u dolinu.
Novi je snijeg prošaran ptičjim tragovima
koji odlučno traže da ostanu neprotumačeni:
tragovi kakvi jesu. Ostaci ranojutarnjeg
promišljenja, planske potrage za hranom.
– ( jedno sjećanje pipa ukočeno
promrzlim prstima… u jednom trenutku
neprisluškivanja podiže udar sunčeve sparine
prašinu uvis i treperi iznad staze –
dah jednog starog ljeta.)
Otvorena godina. Ivicom kosine
uz granicu šume sa mrtvim stablima.
U mahovini svjetlucaju blijedi plamičci lisičjaka.
Djetlić lupa o slomljeno stablo breze,
ali polučujno, nesigurno, kao u rastrojstvu.
Jedna mustra raspršena vrvi niz padinu:
suho granje i grančice, lupolike fleke
lišća na mjestima gdje snijeg još nije pokrio
mekanu crnicu.
(Preko drugog brijega:
trake smrzlog sunca. Udaljenost.)
Ovdje godina leži otvorena. Ispod poledice
čuje se grgoljenje vode u zatvorenim šupljinama.
Pri vrhu potoka kroz procijep litica
vidik se otvara s naseljem skočenim i jezerom
koje guta svoj vlastiti odraz.
I ono divlje
prolazi bez sjenke u blizini idile.
Ovdje nema nikakvog ponosa. Drveće šuti
i ne podsjeća me na rastanke
što se dešavaju u svakom trenutku.
Na Helkeberget rtu započinje vjetar
i kreće besciljno ka sjeveroistoku.
U rascjepima između brijegova vija vrana
u vrtložnoj sigurnosti oko svoga prostranoga doma.
Zimsko sjećanje
Dan je kratak. Dovoljan
tek da dohvati komadić iza susjednog dvorišta.
Ondje sumaglica podiže proziran zid, curkajuća
i jasna neograničenost, gdje
počinje lebdjenje, gdje postoje
mogućnosti. Unutra, u sivom, rasplinjava
polagano ariš žuti.
Dan je kratak i bezbrižan.
To je dovoljno. Digne se
jato s njive na brezu, sad
opet dole i ode – sjeverne juričice,
njihovi krikovi između suhih čahura bilja.
To počinje ovdje.
Nizovi sjenica, jednako sigurno
i nesigurno, između šume
i močvare.
I ja se propuštam
kroz varljivu zimsku svjetlost
koja se čini potrošenom,
uz vanjske ivice zidova.
Ovdje
postoji uvijek vjetar,
čak i kad nije vjetrovito.
Krstovi kljunova prosijecaju
put kroz sniježnu vijavicu.
Mattebergetov put, ka istoku.
Rano, strane brijega oguljene,
smrzle. I vazduh skamenjen.
Tri gavrana vuku
Prema jugu, ocrtavajući krst
na putu.
Hugin, Munin*
I onaj treći – on,
koji uzima sunce i
drži ga na sigurnom
iza Storstenberga: leži na njemu,
tamneći od moći.
On odbija svake pregovore. Ali
oko devet nacjeđuje
blijedu svjetlost
kroz uske rascjepe horizonta.
* Gavranovi boga Odina, Hugin (Misao), Munin (sjećanje) koje on šalje svakog jutra da oblete svijet i prikupe mu vijesti o tome šta se događa u njemu.
Veliki petak, Bullande
Ovdje miruju brodovi, kolijevka uz kolijevku.
Predeo mrkne u čekanju i vjetar
ništa ne može učiniti – do da naglo jača.
Usamljeno drvo, u njemu jedna zelendura
svoju strofu vrti, tvrdoglavo, kao kružnu pilu.
Stiska između postelja – i ipak:
mir u izrazu lica i gestovi
kod onih koji se miču u mekoj svjetlosti.
Nema naročite žurbe. Vjetar raste
i topi se duša, nagrižena poput leda
koji naliči velikim, sivim plahtama
dok lepeću preko polja, prema vodi,
nespretnim i bespomoćno natopljenim
danonoćnom kišom koja ih mlati i suši,
šupljikave, prazne.
Sva se rastojanja
dûže (ali dolaze bliže i njuše
naše tragove koji će se brzo napuniti
vodom od topljenja).
Zastajem na čas. Opet krećem.
Poda mnom popušta. Kroz sjećanje
vrvi jato mrkog, osušenog lišća.
Koji već put prolazi
jedan drugi krajolik kroza me (i kroz
krajolik koji ja upravo prolazim)?
Na čas zastajem, iščekujući u bljuzgi
koju je led smuljao po putu
i gledam kako drugi idu dalje. Na čistinama
trava je svehla, za tlo mokro prilijepljena.
Kad smo došli ovdje, put je bio suh i prašnjav.
Oko točkova kovitlao se zimski rijetki pijesak.
Vidjeli smo s mosta našu kuću
ali most je brzo prijeđen. Uslijedi šuma
i navali mahovina u zelenim valovima.
Tri srne između sniježnih zakrpa na rubu.
Nisu glave pomicale.
Idem ovuda. Zanijet razgovorom
i zanijet ovdje – u disktrikt
koji još nije rasturen.
24 sata prije nas oluja je
prošla istim putem.
Bacila se preko svega, polomila granje
i lomovi sjaje nijemo prema nama
i govore o volji koja je veća
od naše volje. Putujemo ka ostrvu da bi se iznova
ovamo vratili, prošli isti most
i vidjeli s njega kako vodeni tornjevi dižu
jednu svakdašnju potvrdu.
*
Sjećam se rijetkih detalja, ali ih pak ne
mičem sa uma i nastavlja da puše
kroz život iz svih pravaca
pravo kroz druge pravce
liše onog iz kojeg vjetar upravo udara
i dopušta nam, ograđenim, da vidimo
da ništa nije prekinuto;
da sva užad sama sebe izpružaju.
Idem duž puta u sebe zatvoren
i kroz mene idu drugi stari putevi
u dalj – oni koji nekog vuku nekud –
svi su oni moja kuća i moje progonstvo.
U isto vrijeme dok led se topi
ja sam na putu preko briježja. Praznik Duhova.
Idem niz padinu, niko me ne vidi.
Stazu koju pratim odavno poznajem
ali kad god se sretnemo ona želi negirati
sve vrste poznanstva.
Dvoumim se
na trenutk – to je dio ceremonije –
prije no krenem niz zavijutak između granja,
i napuštam revir pjevača za smolasti šumarak kosova.
(Na tavanu imam gomile nedirnutih
i prašnjavih foliija s početka
stoljeća sa ciframa, posterima… jedan je dio
nesređen, drugi dio plaćen
sa kamatom.)
Ovdje je pjesma prsla,
u kajase poderana. Previše
neplaćenog. Previše plaćenog.
Previše bezobličnih dugova. Veze.
Volio bih da nisu nikad postojale.
Ali ih želim zadržati.
Ponekad se brinem
jer ne znam gdje ih čuvam.
Sablasti.
Prevoji prečica.
Zadnje namjere protivusluga. Bogat materijal!
(Dobio sam jedan raport. Neki su slušali
moj program s druge strane mora.
Jesu li moji podaci autentični?)
Najstarija knjiga o vuni je govorila.
Opet idem.
Ovdje gore nikakve oči ne dopiru i ne mili
očima nadgledana gužva crijeva.
Ja sam dio neobične veze
veze koja je samo svoj specifikum.
I staza kojom idem brzo će stići
do mog posjeda pa se brzo ispraviti
i zaobići ga u luku ka sjeveroistoku.
Previše drveća što više ne raste
i zbunjeno goli niski kameni zid
koji se nije mogao uzdržati u svom padu
tokom decenija.
Ja idem, i nemir se s mene sliva.
Bujica riječi načas prestaje
da zveči u mojoj glavi kao kuglice lotoa
u nekom veselom tombola-lokalu duboko u noći
dok se kotrljaju ka posljednjem plesu.
– « Ne more se činiti na nekakav drugi način…»,
ali ništa nije završeno. Sve se mora
činiti ponovo, to ostaje
nama što idemo bljuzgavicom sa sjećanjem
na siguricu noćnog plova. (Zvijer podiže
glavu iz vodene dubine. Tako drži glavu
duž cijelog puta.)
Pitanje pada.
Pada.
Pada.
—-
Primakni ranac sa hranom, ovog jednog mirnog placa.
—-
Jedan glas koji se izdvaja iz mrmljanja:
– ja padam u govor cijelo vrijeme.
– Ja sam indigo papir, ne čak ni kopija.
I užasno razgovjetno:
– ima jedna rupa u svemu ovome!
—-
Lutanje gradi isti krug
kao mnogi put ranije – dakle mnogo puta?
Godine smutnje pršte pod koracima.
Tako mnogo nesređenih slika.
(Pišem da bih izbjegao podnijeti prijavu.
Čujem glas revizora, on veselo uzvikuje.
– Ti si neko drugi, samo ako želiš!)
*
I još ovo: jedan časak što pripada
koncepciji.
Ovuda idemo zajedno.
Vjetar jača. Sva se rastojanja
duže (ali i primiču).
Zastajem na tren.
I ponovo krećem.
(Tabla)
Jedan što stoji na strnjištu.
Kaže nešto.
Plotovi.
Za druge to je puna čaša
Ona što se za velikih slavlja
Porodičnih drugaru
Odsutnome naliva.
Iza njega jama koju je sam iskopao, ali ona
nije vidna.
Strnjište se završava.
On je nešto kazao.
On upravo nešto kaže.
On će nešto kazivati
sve dok slika bude postojala
sve dok se budemo slike sjećali.
Kazano ne igra nikavu ulogu.
*
Oštri krik zelene žune
iz drugačijeg svijeta, tu
između kućera.
Lutajuće dock između stabala
čitav ovaj dan
i više od toga. Ovdje se
učvršćuje. Zacjeljuje. I učvršćuje. Bez kraja.
LARS GUSTAFSSON
Bajkovita slika
Dan je bio plavet beskrajne jeseni,
zrâka novo more od kristala
na dnu njegovom šume i polja
neticana vjetrom premda prosvijetljena.
Ali kroz hrastovu šumu gdje postoje sjenke
gdje pada list kao novčić koji se ne smije doticati
naziru se tri viteza što jašu u redu.
O njihovom cilju ne smijemo govoriti.
Apolonova slika u Veji
I
Cijeli svijet prožet vremenom
koje jedino je stvarno,
jedino što te može učiniti nestvarnim,
i zlatna riba
koju si uz smijeh izvukao iz zrakovlja sunca,
velika, lijepa sjajna riba,
baca se u šljunku sve dok se oči ne zagase.
Zatim nešto prekuhano, bijelo, i gađenje
koje kamenje uspijeva izbjeći
zato što ne živi, ali jeste nepomično.
Glas naše majke,
Uporne i žilave kao drvo
Iz sibirske tajge,
II
Stotinu sam puta posmatrao jednu sliku,
bezbojnu sliku jednog boga u mojoj sobi,
da bih vidio jesu li mu geste krvometne.
Kako sam bojažljiv, vidjeh tek ljepotu,
njegovu skupocjenu ljepotu u stavu i kretnji,
i premda nisam vidieo njegovu boju
ja znam da je zlatna.
Vrijeme je beznađe
i ti trčiš kao u snu,
bez pokreta i bez da stigneš kud si naumio,
izgubljeni dani tonu u sve dublju vodu
i kasnije: gađenje, preobraženo u stvari.
Cijeli svijet tako polagano predmet je postao,
koji je savim nepomičan i ne može vikati.
Iznova sam posmatrao sliku boga,
i ne shvatam više ništa, ne mogu poreći:
vidio sam njegove oči, one sjaje divljačkim ushitom.
Zima, svijet i čežnja
Zimski dan sa bleđim svjetlom
i oblak visočiji, tiši,
svjetlo se klati izmeđ dobro znanih stvari.
I ti koji ideš ispod neba,
sasvim nepoznat, sve bliži početku,
vidiš dizanje vjetrova, preobražaj svjetla.
Početak: upravo ono što nedostaje,
i što čini svijet potpunim:
iste stvari, ista svjetlost, dani se klate,
nestvarni vjetrovi,
jesam li vas znao od ranije?
Ovo je sasvim obični svijet, i klati se,
sve bliže tajni koju skriva obnoć nahvatani led,
kojega bi igla probila.
Zvecka pod nogama, zvecka:
i osjećanje da smo daleko odavde
možda u Khorazanu ili Persepolisu, isti oblak!
On se širi bezgranično. To je ono najčudnije,
da svijet se širi bezgranično,
i to ovdje, u blizini. To je ono najčudnije.
Išao sam putem, zimi.
Stigao sam do jednoga mjesta
sa vrtložnim nemirom i napjevom.
Prijepodne u Švedskoj
Prijepodne,
puhalo je, lepršalo i trmsilo
među mjesnim zastavama, pod
bijelim brezama hvatao se led.
Tad naiđe neko u crnoj odjeći,
korača tromim koracima
kao da je namjerio podaleko.
Prazna se staza dobrovoljno diže
ka njegovom brijegu.
Znao sam ga, dakle, i mogu pričati.
I o njemu
i svim putevima kojim je prošao.
Sada puha mnogo manje,
bijele breze stoje nepomično
s odbljescima sunca i sjaktavim ledom u korijenju.
Iz horizonta
gdje je svjetlost neba jednako snažna kao ovdje,
dolazi jedan manji šinobus niz svoju tračnicu.
Zastaje ovdje na trenutak i nestaje,
bez da je neko izašao.
Zimska pjesma
(za Magnusa i Dagrun)
Nešto se dešava sa granama
pred prozorom
Nešto što čini led glatkijim
Čitavo se vrijeme čuje kako zvecka
Za skijaše sa svojim crvenim kapama,
za vesele klizače na jezerima
za savijene stare drvosječe na šumskim ivicama
za sve one što postoje samo zimi
javlja se neka čudna muzika:
ona zvecka, kao da se šali.
Na kopnu je zima tiša.
Što dublje unutra, tim više zime.
Vatra u velikim ognjištima! Više vatre,
što bubeta kroz dimnjake, vatra
koja leti kao duh između drveta i drveta,
brižna vatra, koja ne želi zaspati.
Za užareno gvožđe bačeno u snijeg
i pršti čas plavim čas crnim.
Što dublje unutra, tim više zime.
Stubovlje u ledu stoji nepomično.
Za prazničnih, neobično vedrih dana
može se poći gdje god se poželi,
Jeste li shvatili? Gdje god se poželi.
I kad par njih krene u šumu,
sa svojim sjekirama, u potrazi sa suhim drvetom,
i cijepaju ga kratkim suhim udarima,
to govori HOLZ, posve jasno: HOLZ, HOLZ
U dimnjacima vatra bubnji i ne želi zaspati.
Stubovi u ledu stoje nepomično.
Jednog se jutra vidi nekoliko bijelih konja dok nestaju.
Nekoliko divnih životinja.
Diskusije
Stare akustične knjige
upućuju nas na neobičan eksperiment:
Pronađi jedan aposlutno simetričan vrt
sa svih strana zidovljem ograđen
( i pod pravim uglovima)
pronađi najdalji ugao
i ispali jedan revolverski hitac.
U nekoj će tačci zvuk biti nečujan.
Tad si pronašao akustički čvor
koji je očima nevidan.
Rasporedi tri osobe
pod određenim uglovima
oko sasvim ravne površi jezera
i nek jedni drugim viknu «ovdje»
sa posebnim ritmom.
Neće dugo potrajati kad će «ovdje»
odjeknuti iz svih pravaca,
i niko neće svoj glas moći
razlikovati od tuđega.
Koji divni promjenljivi poj!
I jedan mali električni sat
metnut pod hermetičku staklenu kupolu
iz koje se zraka isisava pumpom
na kraju će postati nečujan.
Na taj se način potvrđuju sumnje
o manjkavosti prenosnih medija i njihovom
neobičnom svojstvu da reaguju na svoju ruku.
Na svoju ruku, na svoju ruku.
Vrijeme koje preostaje uvijek je prekratko.
Zvuk se stvara samo od onog što je vrlo usamljeno.
Zima je vrlo hladna. Sve su brodice ledom opkovane.
Na čistome mrazu skije, i crvene sanke,
zvuče poput onog malog sata
ispod «hermetične staklene kupole».
Šuti, neko zbori, jesi li to ti ili ja?
Eho, ljupka nimfa sa sakatim glasom!
Nact za jednu fantastičnu zoologiju
(za Madaleine)
Izvjesne vrste mogu ozlijediti jedna drugu
a druge ne, ma koliko se upinjale;
postoji jedan sistem u tome, jedan red.
Neke pjesme ne žele opstati;
moraju se precrtati riječ po riječ
sve dok se precrtano ne vrati u tamu.
One dolaze i vraćaju se tako brzo.
Šta žele?
Opseravcije. Sondiranja.
Nepomična noć
i nekoliko insekata koji lebde
nevidljivo: tama u tami
i nešto zastrašujuće meko pod krilima.
Šta je to što straši?
Veliki blijedoplavi kitovi plešu u moru:
bradavice na dojkama rade pod pritiskom
od dvije i po atmosfere.
Između običnih insekata pod lampom
ima uvijek nekoliko preterano brzih.
Oni pripremaju zasjedu.
Versuch einer Entwicklung der Fliege.
Posvuda isto, podigneš li kamen
oni ispod preterano žure.
Zašto toliko bolesna savjest?
Možda nešto pripremaju?
Vrste su razumljive
samo sebi samim.
«Najčudnije je da ga shvatam,
znam prilično šta osjeća
– straši me to da shvatam.»
Šta je to što straši?
Ja takođe odnedavno sumnjam
da postoji unutarnja zoologija
i ona je premoćna.
«Vi imate danas tako lutajući pogled.
ARNE JONSON
(Arne Johnsson)
*
Februar. To je mjesec vodonoša. Ja postajem
dijete. Stojim na mostu
preko rijeke, struja drži male brazde
otvorenim, voda sija kao mrki metal
u sivome svjetlu, tanka
vibrirajuća membrana: pokušavam da je slušam.
Ali to je
kao kad mnogo docnije, u bijeloj sobici,
pokušavam uskladiti viku moje drage da bih
išao opijen sa jednim rifom Charlia Parkera. I dijete
viče od močila,
zvuči kao ptica, ja
pljujem u vodu, bijela mrlja nestaje
ispod leda. Nebesa mrknu,
vodonoša
spušta svoje kofe, puni ih
i prazni preko svijeta. Pada snijeg,
to liči na zvijezde.
*
tako
ako me trebaš
ispij me sa vinom
oliži moju so, šuti
pusti da
kao životinja
osjetim tvoj jezik tvoju težinu i sjenku i da se izgrebem
kao najslabiji u krdu otvori me
*
egzil
takođe oblak je različit ne
stran ali kao prva
ptica selica viđena s proljeća dok sve
je u pupoljku da
ovdje si kući
bez osjećanja radio emituje čežnju
raspi me
dok spavam
preko ove zemlje
da sačuvaj me dok sam izgubljen brzo će
ozeleniti svako drvo brzo će
ozeleniti svako drvo
*
Suha hladnoća zasipa dane. Ruke krvare,
koža kao papir,
udaljena muzika. Palim vatru
držim puteve otvorenim.
Djeca
spavaju, odišući. Snovi
rasuti po cesti, prah se kovitla u propuhu
pukotina, zijev.
Podijeljeno. Krhka tijela što prskaju svakog časa
kao staklo pri
dodiru, od vjetra. Ona su posvuda. Tebe čekam
ja, prispjeće s plotunom, još nepoznatim, mračno
u mrklini.
*
Sad je zima. Sve skočeno, sve
minulo, slabavljeno svjetlom, zelenilo. Lindesberg,
led naliježe, skupljaju se divlje patke u olujnim brazdama.
Ne plaši se,
moje je čekanje uskladišteno. Voće,
skupljeno u jedenje bašče, mirisno,
sočno, zrelo,
teško.
*
Decembar. Mlak, vjetrovan.
Znam jednu ženu koja živi bez zavjesa.
Ispred njenih prozora stoji jedna jarebika. Zimovke se
ubijaju hrupajuć o okna. Brzi let.
Unutra:
Trideset metara knjiga, tri metra muzike, jedna plava
i jedna rđavocrvena fotelja, papir sa slikama, sa
tekstom, sukno, drvo, metal. Snovi o životinjama.
*
ali smrt
zaboravi nas takođe
i ovaj put: ljeto blijedi,
dječiji puževi leže
isušeni, jedva čujni
u konzervama i kutijama; spavamo
kao napušteni: jedak ukus
sjemenki, oblaci
od bolova.
*
između nas u sobi kojom ne vladamo gdje
smrt snažno raste držao sam tvoju ruku govorio
sam ti prao sam ti lice da
sve djelove tvoga tijela kako bih te održao
nisam čekao nikakvu nagradu ništa drugo do to
ništa
evo tvoje hrane evo tvoje vode tvojih gaćica sve
to i ti si moj dar ja sam ja
*
Samoća je glas, vrh jazika spram kože; ukus pregršti
novog snijega kako bi se osjetilo da kristali se tope i bivaju perle.
Glasovi svih malih zvijezda spram lica, čini mi se da ih čujem
ali koje stižu iz mene samoga.
Napuni šake snijegom: hladnoća postaje oganj, snijeg postaje voda.
*
tako je tiho ljudi idu bez zvuka govore bez
gestova plaču bez pokreta u prozoru pokazuje
neki čovjek svoje spolovilo čujem zveket bankovnih vrata
i okana novčanice jesu kao izrasline na ljudskim
šakama
u tišini između gdje pokreti tišina tijela golotinja
IZ REIDJZ
Opet sipi snijeg, jutarnje svjetlo je
bijelo kao bijelo i sve što sam imao takođe je izblijeđelo
u svijetle sjenke, sjenke od sjenki. Okrenuo sam
nazad auto i otišao odatle, djetinjstvo postoji u meni i izvan
mene, niko ne bira nešto od toga. Sjećam se toga vrlo, vrlo bijelo,
bijelo kao prašak za rublje, bijelo kao snijeg, kao masna bijela
pomama. Ona pada preko mene. Jednu sam stolicu na verandu
postavio. O stolicu okačio majice da se provetre. Snijeg je prestao
sipiti, sunce pada preko onog što sam i preko moje odjeće.
(dnevnik)
Pospanost stiže, svanu dan i nestaje ono što u meni sjenke
bjehu. Naliježe sunce, konji pasu po snijegu, smrznuta
voda cakli zaslepjujuć snažno slično bajkolikom zlatu.
Prije no sam zadrijemao mislio sam na vjetar što u mom djetinjstvu
hujao je kroz vrhove borja, na to kako čujem istu vrstu zvuka
mnogo godina docnije u jednom drugom dijelu zemlje kako se
to sad kao prisjećanje vraća. Crni drozdovi dolijeću i odlijeću između
zukava i smreka, kjlunovi gore spram svjetlosti. Soba koju
imam u najam se daje, ja sam stranac ovdje. Ovo je ravnica, pustara, močvarje,
dugovrate pitice, ovdje sam u snu i
budnom stanju, niko nije sa mnom
(dnevnik)
iščitao sam knjigu
ali još je jutro.
“Posljednji dan u starom vremenu”, približno tako
u tekstu je, vjerujem, stajalo. Ti si raskošna, tvoja koža
koja je ponekad suha, ponekad mirisna
od ulja. Sjećam se nje. Takođe i sad kad
zajedno smo sjećam se nje.
U mraku sobnome sjećam se. Takođe
i ukusa onog što ti jesi.
(pjesma o tebi)
egzil, tako mnogo godina bez kuće; privremena
konačišta, stvari bez vrijednosti, pozajmice,
zavisnosti. Telefoniram jednom
prijatelju, takođe i on, ona, razoreni
od onoga što se nikad
ne da nazad povratiti.
(pjesma o tebi)
ti na koju uvijek mislim i koja si
uvijek ovdje, ono što je priča. Sanjao sam
da sam te vidio. Ako stojim
ispred tebe, bez mane ti si, ti si voda
pro mojih prstiju. Ti otvaraš moja usta
(pjesma o tebi)
sa donjeg sprata diže se muzika Palestrine,
kašalj, mrmljanje između onih što program gledaju. Veoma je mračno vani,
crni kosovi, zebe, grmuše spavaju, visibabe
pritežu latice na mrazu još čvršće. Bio sam danas na obali,
nisko je puhalo. More je isplakalo labudove, ležali su duž ivice vode
jedan do drugog, neki u pijesku poluzakopani. O tišini:
težina, raskoš, vratovi svijeni ispod krila, blijedo narnadžastožuti kljunovi
naspram braonkastocrnih nogu, san u u snu, jedan korak dolje, pa još jedan. Snivanje;
ništa.
(dnevnik)
Sunce ulazi kroz prozor grije
moju lijevu ruku, kosovi traže insekte, larve, gliste.
Sanjao sam jednog za koga znam da je mrtav, skazaljke na mom satu
vrtjele su se velikom brzinom, bio sam kod kuće, u samštini
i veremu. Sad se okrećem,
zaslijepljen.
(dnevnik)
Išao sam duž obale. Morska trava, ljušture školjki,
krioca u proznim, prljavobijelim sniježnim bobicama
naređanim duž vodene ivice. Sanjao sam
o srcu, o tome da sve obuhvata. To je mjesto
okruženo s jednom većom i sa jednom manjom vodom. Zemlja se
okreće, sunce sija iznad obje. Jutrom
jedna cakli kao silver, s večeri
druga kao zlato sija. Prisjećam se
svog djetinjstva: mislio sam kako će sve biti. Ništa
nisam smeo sa pameti.
(dnevnik)
Vjetar je oštar u svojoj mrzlini, ruke trnu; oruđe,
vozila, građevine, drveće okrenuto ka jezgru
topline koja, pretpostavljam, postoji iznutra. Možda sam
previše vedar u mom viđenju stvari oko mene, ali
znam da sve se preobražava i preostaje. Mislim na kuće
u kojim sam prebivao, kako vrijeme promiče prolazi okolo i kroz nijih,
kako ekseri, hrana, namještaj težaju od ljudskih lučevina, glasova, to
potka je svjetlucava. Sad su zvijezde vidne, i mute se dok se zemlja uokolo
vrti i okreće nas prema mraku, u istom trenu izvan i iznutra
(dnevnik)
MAGNUS VILIAM-ULSON
(Magnus William-Olsson)
(Delfi)
Šta možemo o smrti kazati? Možemo je uporediti
sa mršavim mačkama u Delfiju što neumorno
slaze il izlaze iz svijeta podzemnog. Mudre
poput Egipćana slučajno se pomaljaju
nalik tvome omiljenom liku – što sjenovit
krije se u zidu i javka se tek
kad hitro obrneš u stranu svoj pogled plašljivi.
Čak ni Sokrat, koji na ovom
mjestu među brežjem – koje o tišini
zna više od nas – sakriva lice
pod pazuho jednoga mladića, razmišljajuć o golubovima.
A ni Heraklit… možemo o njoj govoriti
kao što se o svojoj majci govori, tako daleko od doma
da ona napokon biva razgovjetna, zapravo lijepa, slici nalik.
Telemah strancu
Negdje je on zarobljen, ali u životu
Na beskrajnom moru
(Odiseja, Prvo pjevanje)
Stranče, izvjesni snovi su neobjašnjivi.
Ovaj ne mogu protumačiti premda mi se čini
stvarnijim od drugih: usnih jedno ostrvo,
neslično Itaci i svim drugim ostrvima
koje sam susreo. Nikakvih bregova
ni životinja koliko mogah vidjeti, izuzev
ptica koje su pjevale čudesno
lijepim glasovima. Rastinje zeleno
i gusto, skoro neprohodno.
Blizu obale ležala je kuća,
prosta građevina bez prozora. Iz kuće
izađe čovjek do tančina meni nalik.
Lagano krenu k meni na obali
otvorajaći ranac i pružajući mi jednu kopču.
Na kopči se nalazila umjetnički izilivena slika
koja pokazuje kako oluja uništava jednu lađu
na pučini. Zatim se okrenu i ode.
Gledao sam omamljeno u njegovu kopču, kao
da je njena ljepota zavisila od mog pogleda.
Na kraju, kad sam se osvrnuo, more je ležalo
neobično mirno, kao da je bilo
od kamena. Bilo je neshvatljivo veliko
da se činilo kako horizont leži izvan sebe.
Uhvatio me strah i poželjeh odatle pobjeći
ali kad se okrenuh više nije bilo nikakva
ostrva. Stajao sam u moru. Krug čudesan.
U apsolutnom središtu stajao sam ja.
Odisej Telemahu
Sine, sada si odrastao i već me
u borbi nadmašuješ. Tako si ipak
nešto naučio rastući u sjeni čekanja. Dvadeset godina
čekali smo ti i ja. Sad čeka
Itaka. I-ta-ka! Isto kamenito,
sirotinjsko ostrvo. Pogledaj okolo, šta vidiš?
Osrednju, propalu, polupraznu
kuću. Dvorište, žrtvenik, krdo
svinja koje po glibu za hranom riška.
Nekoliko ribara i mornara,
nekoliko robova – ne odveć mršavih –
i padine po kojem bleji stado izdivljalih
brava. Voli to, Telemaše,
jer sve je tvoje. Ali čuvaj se brodovlja
i kraljeva. I pita li neko « Ko vlada
našim životima?» ne nudi
odgovor prebrzo. Razmisli dobro ko pita
i potom odgovori kao vjernik
«Kronion» ili kao ludak «mi
sami», ali ako moraš odgovoriti časno
odgovori « Sjećanje i more» jer
ništa od onoga što odvuče
more ne vraća se kući premda se
čini da ono sve natrag ostavlja.
Ali veće od mora sjećanje je, i , pak, još veće
jest samo ponovno rođenje i smrt.
(Granada)
1.
U pozadini kuća, stepenište
kojim se nevoljno uspinješ – ne misliš valjda na šta drugo?
Sunce je zašlo ali je zapara takva da ti se znoj
sliva sa čela i vrat premda se penješ
polako
Gradsko zvukovlje, skuteri, mopedi, kante koje prazne,
potmulo brujeći, čistačka vozila, djevojčice koje se smiju
počinjenim nezgodama, žene što pseta i djecu
dozivaju, cupkajući
niz kladrmu, da
sve to što sad se čini podaleko na vijugavim
ulicama. Jedna se mačka provlači kroz rupu
na zidu. Iz pationa čuju se spori koraci
na šljunku
U prozoru s druge strane guzi jedan postariji
čovjek svog mladog ljubavnika. Namjesti se i
osmotri na trenutak. Jedan od njih
mogao si biti ti, jedan
nežni anus, vlažan kurac
takve su mogućnosti ovog mjesta, sve što sam možeš zamisliti.
Sad se koraci čuju. Premda ne znaš sa koje od uličica
što ovamo vode. Onaj što korača
u žurbi je. Jesi li ti
što stižeš ovdje bježeći od svađe ili si na putu ka
tajnom sastanku ljubavnom? Dakle, tako.
Prati mačku kroz rupu na zidu, u redu je. Vrućina
koja bješe tako zagušljiva sad se čini ugodnom. Ovdje
postoji jedna fontana i par shrđalih stolica oko
jednog požutjelog mermernog stola. Nedopijene krigle piva.
Miris mimoza. Pikavci. Tu
stiže on, sredovječan čovjek, još zadihan,
pred tobom je. Otire čelo maramicom, ispravlja
bijelu svilenu košulju. Ti misliš na mošnje
njegove, na
prazne testise, dok ti on
pruža ruku. Tako je neočekivano hladna. To te nagoni
da misliš… Ne, nisi ovdje rad snošaja,
već da bi svoj život sredio, ili barem upoznao
svu njegovu zamršenost. Jasno ti je da te moram
ovdje napustiti dok on malo zaštitniči, kako to
viđeniji ljudi već čine u ovom podneblju, spušta
ruku na moja ramena i gurka me prema bijelo okrečenoj kući, uz čije prozore
možda ti još dreždiš, preneražen onim kuda bi te
tvoja mašta mogla zaputiti.
2.
Ova dama i ja izgradili smo vremenom sjajan
i šutljiv dijalog koji se, što se mene tiče, razvio
u ozbiljnu razmjenu mišljenja. « Pričuvajte
vaš novac» kaže ona, dok čeprkam po sitnišu
sada dok ti spuštam šaku na uske kukove kako bih imao dobar
položaj dok ti ostraga ulazim, mislim naravno
na njenu okruglu, malo strogu
pojavu, dok stoji
među hljebovima u dućanu. Smiješ se ponovo i kažeš
kako tvoja majka tvrdi
da sve žene žele biti silovane. Ja sam žena, u svakom
slučaju skoro da sam osvojio žensku ulogu u njenome
društvu. Iza mene stoji jedan snažan čovjek. U istom
trenutku dok u te prodirem, on prodire
u mene. Ovo su
njegovi uzdasi što gluho i životinjski zvuče ispod
tvojih svjetlijih krikova. Ali ko sam ja
u ovoj komplikovanoj fantaziji? Ja sam
jezik naše maštarije, jedan pindarski užitak
Nešto ranije pokazah joj novinsku sliku bika
koji zariva rogove u prsa jednog
neustrašivog mladića. «Qué locura» rekla je veselo
Ponekad osjećam kao da sam tek skladište za tuđa ludila.
Stižem da pomislim da se i ona nalično osjeća i da
u tome sadržan je naš afinitet. Potom
ona se okreće i kao da uranja u tvoj snažni hrbat
dok žmuriš, grize ti ruku i ulazi u
fantastične prostore stižućeg orgazma. Zadnje
što vidim njeno je naglo okrenuto lice,
bora na čelu, moja usta, njena usta koja
govore nešto što ja ne razumijem.
(aletheia)
Mladić – ja? Ne,
hoću li biti mlad, ako toliko žudim da ti usne ljubim,
koje sam nespretno poljubio prvi put prije skoro pedeset
godina?
Maskariš se, zar ne?
Ljubim li ja onda tvoju mladost, koja je prošla prije no
sam rođen kad su svi muški bili šišani na kratko i čeznuli
za bjekstvom u svijet.
Šta su godine? Izgubljena gipkost kože? I velika
blizina sjećanju? Povlačim rukom preko tvojih bijelih
mekanih bedara pod haljinom i tvoj jezik jednako je vreo
i suh poput tvoga spolovila,
– Voljećemo se sporo poput vrlo starih ljudi
– Mi smo već stari ljudi i sporost je mladalački grijeh
– Poljubi me onda, ljubavniče bez godina
Da, ljubim te i potočić sline ostavljam po tvojoj
butini, upravo kako je davno činio onaj čovjek,
pričala si, prije no što je otišao u neki rat
ili ovamo u Pariz, ne sjećam se dobro,
tvoje spolovilo odiše na parfem, ljubičicu
ali kad svršim u tvojoj ruci ja sam drugi
Apolon – divalj, žestok i osvetoljubiv
” Ti zapravo vjeruješ da tucaš sami dvadeseti vijek, mali
prijatelju, kažeš i smiješ se poput djevojčice
jednom bespomoćno starome čovjeku.
ULF KARL OLOV NILSSON
Sigmund Freud, opis slučajeva
Trenutak prevođenja (Dora)
Sačuvala je tajnu od samog početka;
bila je zdrava cura, bila je mlada i lijepa žena
Bio je to očaravajuće bijeli probuđeni jezik
na kojem se naše misli pojavljuju
(ali ne kao želje ispunjene
već namjere ispunjene; taj se zahtjev može postaviti)
San prvi: požar je kući, otac me budi
mama želi spasiti moje dvoje djece, strčavamo prebrzo
i otac veli: probudio sam se tebi za ljubav, poželi jedan poljubac od mame,
postavu, pismo od kapljica, dugačku raku
San drugi, u novom izdanju: u šetnji sam;
on je sad mrtav, ako želiš možeš doći, ovo je moj životni plan,
ovo moja patnja, moje tijelo napaćeno,
negdje se između moram premjestiti
San prvi i drugi: uvijek dobijam odgovor da srce će
prepući od tuge i čežnje za njom; uvijek dobijam odgovor
da ono nevino što se zbiva istovremeno
ostaje da leži nepomično
da pripada ženi, njoj lično
da mucaju, te misli,
taj jedini poljubac; on pripada ljudskoj
srećnijoj bujici
U znaku saobraćaja (Mali Hans)
I
13 aprila smrt je pokopana i krv u crveno ofarbana.
14 aprila on dobija u supi parče džigerice.
17 aprila izjutra gazi na kamen i krvari, vidi
prikolicu, jednu ženu i jednog konja s gvožđem u ustima, vidi pelikana
i jednu vrlo zgodnu curu; kad konj posrne žena rađa dijete.
22 aprila spušta se u travu, ne, spušta se na koljena, ne,
trči za kolima; pita se da li smije dražiti konja
šibati ga i vikati. I odgovara: Da! ( Budući da to
drži zabranjenim.)
1 maja otac se laća sljedećeg diktata:
II
Otac: Kako roda zazvoni na satu?
Sin: Sa kljunom, ona ga pritiska sa kljunom.
Otac: Kad si vidieo da je neko mamu udario?
Sin: Nikad nisam to vidieo, nikad u životu.
Otac: Sjećaš li se kad se krava otelila?
Sin: Da, kad je telence izašlo iz krave. Ti zapisuješ
to što kažem?
Otac: Zbog toga se smiješ, šaljivdžijo?
Sin: Da, želim da vidim sva druga bića, velike
novorođene životinje i malo sestrino bijelo tijelo. I ukrasne konje,
crnu bluzu, policajca, malinov sok, postavu i jedan pištolj za
ubijanje. To važi za sir u sendviču i moje najbliže roditelje.
Otac: Zato plačeš?
Sin: Neću više dolaziti, kad nisam uplašen. Kad nisam kod tebe
ja se plašim; kad nisam kod tebe u krevetu, onda sam uplašen.
Neću više dolaziti jer nisam uplašen. Doći ću ipak,
budem li uplašen. Kad sam spavao vjerovao
sam da si nestao. Ne plašim se kad su kola prazna. Plašim se da ću
konje podjariti. Go sam ( on misli bosonog) i uplašen da
će konji popadati. Zbog mamine ljubavi, držim se
grčevito kuće.
Otac: Jesi li mrtav ili si malo dijete?
Sin: Ne znam, ali imam sudbinsku ulogu i težak položaj. Ja sam
to što djeca zovu svojom djecom. Ko sam ja zavisi od istorije.
Otac: Koje istorije?
Sin: Istorija koja zvuči kao da bih rado bio otac.
Otac: Želio bi dakle da si velik kao ja, da imaš brkove,
sat na ruci i malje na prsima; želio bi da mama dobije
jedno dijete.
Sin: Zašto se smiješ i plačeš istovremeno?
Otac: Zato što sam jednom dobio malo dijete, malo
dijete u svom tijelu.
Promjena ( Čovjek-pacov)
Šta nam govore pjesnici: on se oduzeo, oslabio
i prestao svlađivati preistorijsko;
on je posrnuo i prestao svlađivati jer mu je život počeo rano
u stvarnosti i opsjeni
Šta kažu pjesnici: zaraza mišljenja (nizovi misli) po površi zemlje
prepoznaje puls zemnih lasica iza pripovjedača,
iza vladavine sumnje i prisile:
porijeklo, dugovječnost,
izabranica srca bez jajnika i život poslije smrti
On je posrnuo, on je mirisao i kitio se
sve dok nije i sam postao nakit, misaoni nakit, misao nakita
Zvao se: Prsten
Zvao se: Skladište i Nanos
Zvao se: Sjećanje Sa Kukavičkom Patnjom
Mirisao je na mjesečarsko buncanje;
na zemnoj površi to je zvao: Miris
U trenutku smrti zvao se: Zemno
i zvao se u zemnom: Trenutna Smrt U Velikom Ratu
To je bilo kao par sekundi
držati u šaci jednog miša
ili jedno mišje
sitno i prekrasno
srce
ogoljeno
– gledaj, ono još uvijek kuca.
Jedini predmet (Schreber)
Ovdje se nit tanji
ona gornja, ona srednja, ona donja
ovo tek izrečeno pitanje, ovaj u san potonuli
živi čovjek: nervi u brujanju
Ista čežnja prije zalaska sunca,
ista ljubav; povratak sopstvenoga tijela
koje je voljeno na isti način
Čežnja: bez najfinijih zajmljenih proboja;
Ljubav iznutra mržnja je spolja
Čežnja: Lord Byron, Goethe, Bismarck, Pallas Athena,
Carl Gustav Jung u Zurichu, Sándor Ferenczi u Budapestu,
Čežnja: znatiželja malih cura, veliki Napoleon,
onaj Nesrećni; bio je mrtav i počeo truliti
živio je bez trbuha, bez crijeva, skoro bez pluća
živio je sa prslim jednjakom
bez mjehura, sa slomljenim rebrima;
on je pojeo vlastiti grkljan
i postao jedno s ženom koja je ležala uz njega
To je bilo sunce, okolo njegova koža nježna:
suzdržavanje, askeza, sve životinje, ptice, orao,
ta prepoznatljiva neodlučnost
i smrt u kojoj se budi ljubav.
Found poem
Deset mililitara urina
Iz eventualno gravidne žene
Ubrizgati intravenozno u jednog kunića
Nakon četrdesetosam sati kunića
Usmrtiti i secirati;
Pronađu li se pri tom uvećani ovarijumi
Sa krvarenjem žena je
S devedeset procenata sigurnosti
gravidna
MARIE NORIN
«26 maj – 1 4 juni»
Različiti načini da se iz mjesta otpišeš.
Sumnjati u to.
Napraviti sistem koji isključuje.
I skoro sve isključiti.
Predstaviti nešto.
Pokušati stati iza toga.
Jutra. Različiti načini učenja. Govoriti. Boje.
Navići se takođe da razmišljaš o ostanku.
Navići se da izvjesne stvari bilježiš u mraku.
I svo vrijeme sebi opraštati.
Navići se da izrasteš.
Različiti sistemi za to.
Rana jutra koja ostavljaju tek put tanušan, to zadaje
bol ali se može
istrpjeti, u tome je smisao, koji nije nužno
objasniti, koji
ne mora djelovati.
*
Isključiti skoro sve.
Biti slijep, skoro nijem, i to izmucati.
Vidjeti stvari onakvim kakve su.
Zamisliti da jednom proživiš predugačak vijek.
Svijetla ljetnja jutra, tijelo je iznenađujuće upotrebljivo.
*
Ne lagati o tome.
Ne prevoditi odmah nijemost u zbor.
Sve skupa rasturiti i sve opet prikupiti.
To ponovo učiniti.
*
Pričati s nekim (čovjekom) srditim koji kaže da
ne podnosi pjesmu
sračunatu, pjesmu koja sistematizira osjećanja.
Za par minuta ne čuti ništa od onog šta kaže.
Ipak sjedeti i, par minuta, ničega se ne sjećati.
Ni imena nekih.
Misliti o onom što neko je maločas rekao, kako
nas čitanje
i promišljanje urušavaju do onog što jesmo.
Držati se laži, misliti na jezik i druge privilegije.
Pratiti na tren tek usne u kretu, pokušati
stvarno čuti i vidjeti samo ruke dok ih
pomiče iznad stola.
Nositi se sa dva sasvim suprotna osjećanja.
Oba pobijediti.
*
Neprestano sebe prozirati.
Kroz noći se provlačiti.
Preživjeti sve što prolazi kroz glavu.
Spriječiti zlo.
Preživjeti odluku.
Biti u tijelu, biti u sobama, namještaju, ruhu,
kosi,
udovima.
Dozvoliti drugima da svrše s govorom.
Dopustiti tišinu.
Zapisati stvari i odmah ih zatim precrtati.
Precrtati sve što objašnjava, što vuče k nekoj vrsti objašnjenja.
Previše pri tom propustiti.
Ne iz dosade već iz nužnosti ali ne govoriti o tome.
Prije svega ne pominjati riječi kao nužnost,
neophodnost.
*
Rađati djecu što namah umiru.
Nagrnuti sebi patnju.
Ali ne namjerno.
Pomisliti zlo drugome.
Ne moći ga počiniti.
Djeca sitna poput dlana koja ne mogu disati.
Sanjati o noževima bez drški, kako režu kosti i srž,
sanjati o bojama, različito žutim, sanjati zapravo o bilo
čemu i
misliti na to da promiče što znači zapavo kako će prestati.
Odlaziti i stizati kući i teško se sasvim prepoznati.
Tuga je savladiva.
Sručiti je u se, uvući se u previše sala, u bijes,
tugu iščekati.
Misliti difuzno o tome, biti ono u što si obučen, na kraju
biti
tuga i ništa ne znati.
Sedmero djece poroditi i jedno za drugim ostaviti kao putni znaci
isti
parajući zvuk.
Ne pronaći nikad neko lice koje odgovara slici
lica vlastitog.
*
Smijati se – to je naučen refleks.
Kada zažmurim lice je drukčije.
Svagati mogućnost da se bude drugi.
O autorima:
Bengt Emil Johnson (1936 – 2010), po obrazovanju bio je kompozitor (producent, urednik
i šef na švedskom radiju na kojem je radio sve do penzije), ornitolog, esejist i pesnik. Objavio je preko dvadeset pjesničkih zbirki. Iz Johnsonove konkretističke i natur-lirike izrasta najmlađa generacija švedskih pjesnika. Izbor iz njegove poezije, pod naslovom Prisluškivanja (i u mom prijevodu), objavila je sarajevska izdavačka kuća Zalihica, 2010. godine.
Važnija djela:
– Slavlja (Hyllningarna, 1963)
– Eseji o Broru Barsku i druge pesme (Essäer om Bror Barsk och andra dikter, 1964)
– Senoviti pev (Skuggsång,1973)
– Prisluškivano (Avlyssnat, 1974)
– Govor narodu (Tal till folket, 1975)
– Za običnim: jesenja pesma (Efter vanligheten: höstlig Krugovi erozije: izbor pjesama 1958–1993 (Vittringar: ett urval dikter 1958–1993, 1995)
– Preko Oksbrobekena (Över Oxbrobäcken, 1996)
– O istoku (Om öster, 1999)
– Još jednom (En gång till, 2003)
– Dok, docnije (Medan, sedan, 2005)
– Govor sebi samom (Tal till mig sjalv, 2007)
Lars Gustafsson rođen je 1936. godine u Vesterosu. Studirao istoriju književnosti, estetiku i sociologiju na univerzitetu u Upsali. Prvu knjigu, roman Zadnji dani i smrt pjesnika Brumberga (Poeten Brumbergs sista dagar och död) objavio je 1961, kod Norstedsa. Iste te godine počinje da radi u izdavačkoj kući Bonniers, prvo kao urednik časopisa BML (Boniersov liteararni magazin) a zatim u književnoj produkciji. U tom periodu sklapa mnoge internacionalne kontakte od kojih se najbitnijim čini poznanstvo sa Magnusom Escensbergom. Postaje član Grupe 47, dobija stipendiju DAAD i 1972. godine dolazi u Istočni Berlin gdje će, za dvije godine, napisati nekoliko knjiga. 1974. godine odlazi u USA i počinje predavati germanistiku i filozofiju na univerzitetu u Austinu, Teksas, gdje će ostati do penzije. Njegova spisateljska produkcija je ogromna; objavio je preko osamdeset knjiga, dobitinik je brojnih skandinavskih i svjetskih književnih nagrada i priznanja. Uz Tomasa Transtremera, najveći živi skandinavski i evropski pjesnik.
Arne Johnsson rođen 1950. godine, bibliotekar po zanimanju. Vodedeći pjesnik srednje generacije. Pored poezije, piše eseje i književnu kritiku.
Važnije zbirke:
– Preobražaj (Förvandlingar), 1985)
– Raj, proboj (Ett paradis, trängt, 1988)
– Ognjene glave ptica (Fåglarnas eldhuvuden, 1994)
– Tlo je sijalo i u snovima (Marken lyste även i drömmen,1998)
– Davno smo bili na jednom jezeru (För länge sedan var vi vid en sjö, 2000)
– Tamo sa čežnjom prosutoj u larmi ( Där med längtan spilld ut i larmet, 2004)
– Nošeno bez imena u noć u jutro ( Bäras utan namn till natt till morgon, 2007)
Magnus Viliam Ulson (Magnus William-Olsson) rođen 1960., jedan je od najznačajnijih savremenih švedskih pjesnika. Piše takođe i izvrsnu prozu i esejistiku, prevodi modernu i klasičnu poeziju (Sapfo, K. Kavafi, A. Gamoneda, G. Getviz). Osnivač je i vodja Slobodnog Seminara u književnoj kritici (Fria Seminariet i Litterär Kritik) koji okuplja brojne skandinavske stvaraoce. Urednik je i ugledne edicije Internationell Poesi u i davačkoj kući W&W. KnjigaIngerini soneti (Ingersonneter) (koja je izašla 2010 i odmah proglašena književnim događajem godine). Djela M. V-Ulsona prevedena su na petnaestak jezika.
Važnije zbirke:
– O’, 1987
– I sjenčiti (Och att skugga), 1991
– Da iz tvog ognja ( Att det ur din eld, 1995)
– Biografija (biografi), 2000
– Za Pindarosa je trenutak mala odaja u vremenu (Ögonblicket är för Pindaros ett litet rum i tiden), izbor pjesama, 2006
– Ingerini soneti (Ingersonneter), 2010
Ulf Karl Olov Nilsson, rođen 1965, psiholog po obrazovanju, pjesnik i kritičar. objavio je između ostalog zbirke:
– Kung-kung 1990.
– Nečija podrška (Någons stöd 1999), Symposion.
– Stabla, Stammar 2002, Symposion.
– Porodični oksimoron (Familjeoxymoronen 2003).
– Synopsis 2007.
Marie Norin je rođena 1967, debitovala je kao pjesnik 1996. godine. Objavila je nekoliko zbirki poezije, kao i tri romana koji su, takođe, pisani asocijativnim, pjesničkim jezikom i primljeni vrlo lijepo kod kritike i publike.
