Lars Gustafsson – PUT U SREDIŠTE ZEMLJE I DRUGE PJESME

(IZABRANE PJESME)

Knjiga “Put u središte zemlje”, švedskog pjesnika Larsa Gustafssona, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Radi se o izabranim djelima ovog važnog nordijskog pjesnika, koje je za OKF preveo i priredio Refik Ličina. Izdavač knjige je Milorad Popović, urednica izdanja Dragana Tripković, a likovni urednik izdanja Suzana Pajović.

PRIJEPODNE U ŠVEDSKOJ
EN FÖRMIDDAG I SVERIGE
(1963)

Prijepodne u Švedskoj

Prijepodne,
puhalo je, lepršalo i trmsilo
među mjesnim zastavama, pod
bijelim brezama hvatao se led.

Tad naiđe neko u crnoj odjeći,
korača tromim koracima
kao da se nadaleko namjerio.
Prazna se staza dobrovoljno diže
ka njegovom brijegu.
Znao sam ga, dakle, i mogu pričati.

I o njemu
i svim putevima kojim je prošao.
Sada puha mnogo manje,
bijele breze stoje nepomično
s odbljescima sunca i sjaktavim ledom u korijenju.

Iz horizonta
gdje je svjetlost neba jednako snažna kao ovdje,
dolazi jedan manji šinobus niz svoju tračnicu.
Zastaje ovdje na trenutak i nestaje,
bez da je neko izašao.

PUTOVANJE U SREDIŠTE ZEMLJE
I DRUGE PJESME
EN RESA TILL JORDENS MEDELPUNKT
OCH ANDRA DIKTER
(1966)

Zimska pjesma
(za Magnusa i Dagrun)

Nešto se dešava sa granama
pred prozorom.

Nešto što čini led glatkijim.
Čitavo se vrijeme čuje kako zvecka.

Za skijače sa svojim crvenim kapama,
za vesele klizače na jezerima,

za savijene stare drvosječe na šumskim ivicama
za sve one što postoje samo zimi

javlja se neka čudna muzika:
ona zvecka, kao da se šali.

Na kopnu je zima tiša.
Što dublje unutra, tim više zime.

Vatra u velikim ognjištima! Više vatre,
što bubeta kroz dimnjake, vatra

koja leti kao duh između drveta i drveta,
brižna vatra, koja ne želi zaspati.

Za užareno gvožđe bačeno u snijeg
i pršti čas plavim čas crnim.

Što dublje unutra, tim više zime.
Stubovlje u ledu stoji nepočino.

Za prazničnih, neobično vedrih dana
može se poći gdje god se poželi,

jeste li shvatili? Gdje god se poželi.

I kad par njih krene u šumu,
sa svojim sjekirama, u potrazi sa suhim drvetom,

i cijepaju ga kratkim suhim udarima,
to govori HOLZ, posve jasno: HOLZ, HOLZ.

U dimnjacima vatra bubnji i ne želi zaspati.
Stubovi u ledu stoje nepomično.

Jednog se jutra vidi nekoliko bijelih konja dok nestaju.

Nekoliko divnih životinja.

Putovanje u središte zemlje

Jedno svjetlo, neobično svjetlo
„prvo ironijsko svjetlo“
da, ovdje svijetli kao u pustinji.

U predstavu spada to da ljubavnici
napuštaju bolno jedni druge,
ali ne jednom već neprekidno kao u snu.

Bespomoćno sva se opraštaju čula
i nešto bez imena uzima riječ:
Ovo je predstava koju vlast izvodi.

I dijete, na me uši naslonivši,
začudi se, ponovo oslušnu i razgovetno reče „sat“.
O kakvim zidovima govorite? Jezik ili ništa.

I upravo ovdje počinjemo s pričom
koja već leprša (kao bajračić), leprša…
*
U svjetlom i mlakom nedjeljnome jutru
u još nesmirenoj godini,
neodlučni oktobar pod difuznim suncem.

Još živucka u drveću i nekakav leptir
nervozan je i leprša među grmljem,
i neka nepoznata osoba koja kreše

s druge strane živicu visoku.
Izvjesna mjesta imaju visok pritisak i vrtložne oblake,
ali ova strana svijeta ostaje ista pri svakoj promjeni.

Novine pročitane, zabrinuta pratnja koju vjetar
zloćudno slaže duž ulaza,
i na zelenoj klupi A., koji procjenjuje

predstavu koju vlast izvodi.

Neko ko je bio ovdje, u drugoj godini, izvješao je
duge trake staniola po drveću, što sad se vrte zveckajući:
sve što se kreće hvata oko na poseban način!

I A. priziva u sjećanje izvjesno kamenje
koje je vidjeo u nekom od brojnih muzeja,
neko kamenje izgleda više mrtvo od drugog,

s nekoliko slabih tragova inskripcija.
Ništa kao ovaj kamen nije usamljeno.
To se dešava neprestano, to zovemo „historija“.

Pyramus i Thisbe, razdvojeni
„historijom“, nijedan ih šapat ne dostiže!

Ispod svjetla pozornice, A. govori slabim glasom:
„Sve što se događa želi skriti isti užas
i lagano plete povrh mrežu od znakovlja

koja ne uspijeva zadržati veliku životinju
što se otima i muči u centru!
Sve što se dešava hvata oko na poseban način.

Sa tim instrumentom može zaborav pristići:
Miris jorgovana i proljetno lako zelenilo,
cvijet šipurkov i trnjine kao oblak u lokvici

bijeli i svijetli kolčevi pašnjaka proljećnih
i Franz Berwald u svome svijetloplavome mantilu

ide preko siromašnih trava nježnoga pogleda,
nestajući u sjenkama pod drvećem.

Takvu vrstu ljeta, i godinu, s malo svjetla u pokretu,
nismo vidjeli još od 1860: ali malo zbrčkanog sjećanja

preteklo je, jedna mrva, i nešto što fali:
„platan koji lista u tvojim očima“.
I mahnitost koja meko ogrće putnike
u 1860-tim svjetlim, veremnim ljetima, i razvoj čovječanstva ka blaženstvu
lagano se prometnuo u tržišno ruglo

u starinskom zelenilu, zelenilu šipuraka

sve dok divni cvijet poput snijega ne pane po lišću.

Ali Delphiska Sibylla proriče, u ovom proljeću,
dva stepeništa iznad na Östermalmu s duplom ključaonicom,

tri lanca na vratima, tabla sa imenom, radno vrijeme,
skromni „Institut za masažu“ gdje caruju

četvorica bezimenih koji šute. Ona lično priča,
u salonu sa par čudnih motiva na zidu:

jedan pehar sa prozirnom vodom
kroz koju se nazire uvijek ista pozadina

jedan udaljeni četvorni toranj
izgleda posve okrugao, kao jaje.

Jedna palica u vodi, i prava i kriva,
i novčić: ovalan i kružan u istom trenutku

zveči na mramoru, isti hladni mramor
ondje gdje oblak mirno dreždi iznad brijega,
i drvo je i životinja i zaprega prevrnuta u istom trenutku.

Ona iznenađuje kultivisanim, opuštenim glasom:
jedan od glasova koje čujete u „Dagens eko“*,

prem malo udaljen, kao da je prijenos pod smetnjama
i bori se s nekom atmosferskom nepogodom.

„Istinske novosti stižu neredovno,
više kao čudo jezika
tek u jednom lednom danu, dok brod klizi preko horizonta,
i vrijeme vedri iznenadno
može li se svijet obuhvatiti…“
I sa jednim pogled razumijevanja
sa onim što u sobi šuti:

„Niste rekli šta želite znati?“
(I koje krugove želite vidjeti)
„Jedan oblak od strijela. Azija: plameni benzina
i dželatov pribor,
jedna lukava životinja što proždire samu sebe.
Ili Glad koja pokušava rađati djecu sa Istinom?

– Uznemirava me svo vrijeme osjećanje
da postoji nešto mnogo važnije
od toga čim se političari bave
i da to drugo, nepoznato,
mora se prvo riješiti, a zatim…

„i da ti skriveni preduslovi
više elementarni no okrutni
(na proplanku džungle gdje vrh noža…)

– Znam da se pitanje moglo bolje postaviti
i da jedan trag romantične upornosti
neprecizan, može izgledati cinično,
iako samo pitanje leži izvan tih termina.

… probušiti ovaj semantički zid

– Govorim kao privatna osoba, ne kao moralist…

… jedan zid što ovdje je trbušina,
koža trbuha na nečem posebnom

„Jedan jezik ili ništa…“
i pozivam se na poznate riječi biskupa Butlera
o moralnim svojstvima
što ne mogu biti svojstva kod posebnog…

„Sve što se miče hvata oko na poseban način!“
ali, jašta, kod čovječanstva u njegovoj cjelini.
„Po kojoj se cijeni morski putevi drže
otvorenim?“

Od početka renesanse neprekidno tražimo
središte.
„Po kojoj se cijeni sirovi bakar
na svjetskim berzama kupuje?“
jedan centar, i u sjaju toga centra
sve će se docnije objasniti.

„Po kojoj se cijeni morski putevi drže
otvorenim?“

Nakon proboja heliocentričke hipoteze
različite su mogućnosti probane i odbačene,

„Ili zimi, kad svi stubovi
i molovi stoje čvrsto?“

i sad, na kraju, uviđamo
(instikt koji je stigao presporo)

da ne postoji nikakav centar
i izvan toga ne može se ništa tumačiti.

Moral sada iskrsava, da tako kažemo, na pravome mjestu.

„Kad uhvati led izlišan je provodnik brodova“

Delphiska Sibylla upravlja u ovom proljeću.
Ona predviđa.
Ona predlaže.

*
Ka središtu zemlje.
Ulazi se premještaju s godišnjim dobima,
ponekad i brže,
mokre oranice, ugašeni vulkani, isključeni liftovi

moglo bi se kazati: svako ima svoje silazište.
Moje leži u jednoj katedrali „ispod svoda od livenog gvožđa“.
Tamo dalje, u istoj velikoj jeseni, pod crnim dimovima,
u nakiselom mirisu krompirova lišća i ugara
dižu se iz večernje magle istočnoevropske katedrale.

Bukarest, Warszawa, Budapest i Prag,
svi imaju katedrale – šta ste mislili –
zaboravljene tornjeve, prkosno kamenje, gargolije,

podlizane godinama, boja oljuštena, cigla shlabavljena,
ali još držeća, s nekim čovjekom na vratima,

koji uvis pokazuje: ka rupama u zidu
gdje debeli golubovi ulijeću i izlijeću, oblaci čavki,

visoki svodovi kojima se, prema priručniku, trebamo diviti.

Ispod podova postoji nešto mnogo interesantnije.
Naziva se nepravilno „katakomba“, donja crkva,

ulaz koji vodi dolje beskrajnim stepeništem
sve dok ne utihne žamor golubova i ulice.

Labirinti, niski svodovi s nečim crvenim na zidovima,
neodređena supstanca koja za prste prijanja

i daje neopisivi biološki dojam
fosfora sa kostiju mrtvih ondje poslaganih.

Jesmo li išli danima ili nedeljama kroz prolaze?
Je li zrak bivao sve gušći? Koji pritisak

imajuć u vidu visoke tornjeve iznad nas!

I dublje u mraku postoje još
složene brižljivo i gusto sve do tavanice

prvo bedrenjače pod jedan svod, sve od srednjeg vijeka,
(kad je stupovlje izgrađeno, one silne kuge i opsade)
sve glave u jednom, i ta ista strašna tama

sakriva i miješa bezimeno te susjede.

Baklje su vonjale i kapale po podu.
I ja shvatih da smo doprli do kraja
I da stojimo u središtu.

*
Nikakva zvona nisu tukla, nikakvi se nisu dimovi dizali,
al kamenje, u grad uzidano

u izmaglicu je potanjalo, milje razdvajale
spoljašnje djelove jedne od drugih

koje je sunce osijavalo i pažljivo pretraživalo
i to bješe praznik, jedan od najvećih koje sam vidjeo:
Istočna Evropa, sama ispod dimova nebeskih.

I ja se popeh uza zadnju stepenicu
i izbih na svjetlost i opazih bespomoćno dobro

u tim građevinama, parkovima za igru i kućama:
volio sam sve vas što nosite imena
nemojte ih nikad smrti prepustiti!

„Jedan jezik ili ništa.“

*
Predstava je opera buffa: „Don Pedro i Massina“.

Bespomoćno razdvojen od Massine u prvome činu
junak, što će se docnije, u zadnjeme činu, pojaviti preobučen.

Ali to ipak ne pomaže, neko oštrook može vidjeti
da Pedro je neko drugi a ne onaj kojeg je voljela Massina.

Onaj što odlazi, ostavlja uvijek jednu polovinu
tako mnogo napuštenih polovina. Tako teško spasiti?

Zašto se sve lomi i dijeli na pola?

U prvom se činu bespomoćno razdvajaju Pedro i Massina
kao što naša sjećanja dan za danom napuštaju,

ostavivši uvijek nešto drugo, bespomoćno
sva se čula razdvajaju

i nešto bezimeno uvijek dobija zadnju riječ:
„predstava koju vlast izvodi“.

Dijete je naslonilo glavu na moje grudi
i slušalo, gledalo u čudu i opet slušalo,

dijete, koje ništa ne zna o životnom kontekstu
sasvim sugurno jest homunculus i kaže
(vrlo jasno)

„sat“


 

O AUTORU

LARS GUSTAFSSON rođen je 1936. godine, Västerösu (Ve¬steros, Švedska). Studirao je estetiku, sociologiju i filosofiju na uni¬verzitetu u Upsali. Bio je jedan od osnivača studentskog književnog kluba Siesta, pri kojem mu i izlazi prva knjiga, kratki poetski ro¬man Vägvila (Putni odmor). Dvije godine docnije objavljuje roman Poeten Brombergs sista dagar och död (Zadnji dani i smrt pjesnika Bromberga) koji se smatra njegovim istinskim debitantskim djelom. Godine 1961. postaje urednik značajnog i uticajnog časopisa BLM – otvara ga prema savremenim evropskim tokovima i okuplja oko sebe nova, „drukčija“ književna imena.
Prvu zbirku poezije Ballongfarara objavljuje 1962. godine. U isto to vrijeme postaje urednik u Bonniersu, najvećoj nordijskoj iz¬davačkoj kući i ovo mu radno mjesto pruža izvrsne komunikativne mogućnosti. Odlučujući događaj za njegovu buduću književnu (pa i profesorsku) karijeru biće nastup sa Grupom 47 u Sigtuni 1964. Tom prilikom upoznaje Hansa Magnusa Encensbergera koji mu prevodi pjesme na njemački i otvara vrata uticajnih časopisa i knji¬ževnih krugova. Kao stipendist DAAD odlazi 1972. u Berlin, gdje ostaje dvije godine. Tu piše dva prva romana Vuna (Yllet) i Sigismu¬nd (Sigismund) iz petotomnog ciklusa Naprsline u zidu (Sprickor¬na i muren, 1978–1978). Godine 1978. doktorira na univerzitetu u Upsali, doktorska disertacija Jezik i laž (Språk och lögn); 1981. kon¬vertira u jevrejstvo; 1983. godine postaje profesor germanskih studi¬ja i filosofije na University of Texas, Austin, gdje će raditi do penzije; 2006. godine, vraća se u Švedsku. Iste te godine objavljuje zbirku (roman u stihovima) Nedjelje američke djevojčice (Den amerikan¬ska flickans sondagar). Književna produkcija Larsa Gustafssona je fascinantna: broji oko 90 knjiga. Lars Gustafsson je dobitnik brojnih skandinavskih i svjet¬skih književnih nagrada i priznanja (jedna od poslednjih: Thomas Mann-priset av Bayerischen Akademie der Schönen Künste, 2014. Gustafsson je prvi strani pisac koji je odbio ovu nagradu). Djela mu se prevode na sve veće jezike u svijetu.

Podijeli

Komentari su suspendovani.