Stihovi od pijeska


Dragana Tripković

NEBO

Došli smo sa druge strane mora,
tamo gdje je svijet onakav,
kakvim ga je Polok mislio.

Ni po zemlji ni po vodi nema puta,
koji pokazuje
smisao (to izmišljeno opravdanje),
Samo mrlje i krivulje,
sivi konci svijesti,
do zemlje bez odraza,
putnici smo, ljudi bez obraza.

A drugačije su učili nas. Ništa unaprijed,
samo trenutno. Nadahnuti idejom
o imaginarnim bićima
ili o samo Jednom.

Nama su glave prskali vodom,
u kojoj su oprane četkice
sujetnih vladara,
idiosinkratičnih guzonja.

Sliku su ukrali
ili je uokvirili u zlatni okvir, skuplji
od kafane u kojoj visi.
Svejedno… Ukrali, preplatili.

***

Kuda sad da te pošaljem? Kad si obišao sve, i
nisi stigao nikud.

Za nas postoji uglavnom predaja
pred
onim što je nepoznato. Slijepo prihvatanje
svemirskih otpadaka,
kao da su relikvije spasenja.

I Jedan i Drugi su isti,
i nijesu Tamo,
već tako jednostavno,
tu među nama.

***

Sad si već zaražen optikom
vode i boje,
Ne smiješ da gledaš ni u šta drugo,
a kamo li gore.

Rivijera, kabriolet,
mislim da ti se ipak sviđa nešto takvo,
mekano i vruće,
jer ličiš na obojicu sa platna,
sa svoda.

Piješ kafu čitav sat, između stubova
lažnog kamenja, zatečen ranim mirisom
Mediterana,
izdišeš dim od šipkovog pruća.
Lijen,
kao što knjiga zapovijeda.

Ogledalom preko ramena,
snašla te je žena.
Ciganka što gata, ali i
druga,
ona,
što se dobro osjeća gola.

Pravilan posao je samo
sloboda.

VJETAR

Da li je samo nostalgija
ili to osjećanje što dođe poslije duge i teške smrti
znači ponovno rađanje?
Preobražaj. Papisa.
U kartama stoji prazan prostor,
namijenjen spavaču koji sanja Mjesec.
Takvima što vjeruju u predskazanja i vještice
ne bi valjalo da budućnost dolazi prije nego je potrebno,
jer bi uvijek bili nespremni za nju.

Budala je eto, ponovo krenula na put,
probuđena kao manifest uspavane materije,
ove, koju smatraju praznim prostorom,
Kao vladarka podzemnog svijeta,
Persefona, Neizbježna.
Bez tijela, krvi i kostiju, kao misao bijesna
kreće,
preko beskrajne samoće, bez druga i prijatelja.
Vode je koroz dvije trećine vječnosti
Geometrija i Logika,
Lúda je vidim, opet krenula na put…

***

Krunisana tijarom od žada, izabrala je tebe,
otpuhnula te lako kao vjetar sjeme
sa čempresa,
U slavu ljepote i taštine,
U ime živog mesa,
krvavog i jedrog, na početku,
a na kraju…
Ovog puta neka bitka bude za Svijest
čije pomarčenje dolazi najavljeno.

Pravo u novo ime!

Sa mirisom lavande, u svaki tuđinski grad,
neka ti njihove betonske mape budu dovoljne
za sad, za odgonetanje onoga što si izgubio
u mokrim četvrtima ženskih dobrih namjera.

Uz muziku koja je prah na notama
Romeovog Posvećenja proljeću,
(drugog) Romea, gospodara izbezumljenog gledaoca,
Ti budi ples novog vijeka,
budi promaja starog pozorišta.

***

Svi putevi po moru nude izobilje –
bisere u slanim kapljama sa jedara,
sa krila morskih ptica,
blago sarkofaga starih kraljeva,
ali se nećeš obogatiti,
kad si odmalena slab na sirotinju.

Putuj bez prtljaga na ovo ludo hodočašće.
Nije li svaka ideja o spasenju luda?

Rasipaš se kao tovari začina iz Indija, Južnih
i Sjevernih polova, otkud sve ne,
u sudarima duvanskog dima i grkljana,
u zagrljajima tuđih nafaka.

Volio bi nekad da je i tvoja borba izmišljena
kao zabrinutost bogataša za sitnice poput bôja,
Ljeta su kod nas divljačka i bijesna,
pod kosim nebom,
samo te maestral i neka
misao nesvjesna podsjeti da si čovjek.
I da pogledom u nebo
možeš biti sa bilo kim na svijetu.

***

S godinama gledaš mnoga umiranja.
Smrt je uzbudljiva priča,
pa je se ne bojiš,
već osjećaš radost što si živ.
Nadmoć nad mrtvima!
U tome i jeste ljepota opstanka,
ta dva čudovišna ljubavnika.

U strasti su svi ljubavnici kao čudovišta,
marionete Tanatosa…

Samo se ti drži vjetra,
on se jedini iznova rađa.

UMBERTO D.

Čak i na petom spratu
katkad se čuju zvona
što vise o vratu
neke proljećne životinje.
Nedaleko od novih zgrada,
sagrađenih zbog popunjavanja prostora,
zbog sjevernih ljudi,
koji dolaze u grad kao poslije dugih i teških ratova,
nalaze se ciganske čerge.
To je novi polis.
To je grad sa bojama Amarkorda
i tugom Vitorija De Sike.
A niti je bilo ratova,
niti je bilo istorije,
samo dosta tuge.
Beskorisne tuge.

I jedan pas.

NOVE ZGRADE

Ovi, iz novih radničkih zgrada
djecu hrane ispred ulaza,
na pločnicima, pored automobila,
psećih govana, opušaka sa visokih spratova.

Krug se zatvara u neoliberalizmu,
u nelagodi zbog śutrašnjice.

PROVIDNA PORODICA

Poročan sin Faeton ostavio je svoje bitno
ubjeđenje da se nalazi na čudesnom mjestu,
Mračnom kockaru, kao ulog za izgubljenu
partiju u igri dopadanja samom sebi.

Na uhu drži sat kojim vozi
svoje sivo umrtvljeno vrijeme
od sedam hiljada kubika
Bulevarom Tužnih Svjetiljki,
na putu ka svom neonskom domu.

Odsustvo majke koja je rodila djecu
vječito je polje iznenađenja,
nepoznat teren kojim klizi ego
zarobljen u zlatnoj smoli,
da bi moglo lako bratski da se ubija.

Oplemenjene fasadom građanskog morala,
Sve su porodice providno žute,
U njima živi tuga svijeta,
Koju osjeća onaj koji plače suze od pčela,
Koji plače suze od kamenja.

Kada se otac vrati iz emigracije sa Sunca,
Djevice će opet plesti jantare u kose.

OSTRVO

Važno je zvati se tako
kao ti.

Onda možeš ukrstiti
pogled sa putnicima na brodu,
dok promiču
pored tvog ostrva.
Taj pogled je sličan samo
po tuposti.

Ostrva su pitanje izbora.

Jutro je izmiješano pravilima
nestajanja. Sva ta jutra i pravila
služe da samo ubiješ
dosadu…

Ništa ne donosi tako ozbiljne
zaključke,
kao kad se nađeš ispred kapije straha.

Važno je biti
na ostrvu.

Otud’ se bolje vidi,
kaže Prospero.
Melanholija te svakako sačeka,
pa makar pala sa palminog drveta.
Pravo u tvoj strah,
pravo u tvoj zaključak.

Važno je pristati sada
na sebe.

Ne pristati na ono Prije,
niti ono Unaprijed.
Sve ostalo su imena,
ostrva, imena,
ostrva,
ostrva.

PAUKOVE ZASTAVE

Josip Broz – Tito je bio naš najbolji
reditelj.
U paradama rada, i paradama nada,
izmješteni iz svog bića,
glumci su igrali uloge na ulicama,
našim ulicama,
čekali isplate kolektivne sreće,
nedostajućeg obilja.

Sad uzimam za ruku, za ručicu,
crveng pauka,
iz ćoška Lolitine sobe,
i idemo da vežemo zastave, za tebe,
on može da ih sveže tri odjednom,
da ih bolje vidiš.
Jer nema drugih zastava, i nema drugih
načina za slavlje, koje ja,
današnji Brozov artista,
(A čiji drugo mogu biti?)
tebi mogu pokloniti.

Ne volim stvari koje imaju konačnost,
ja znam da sve traje vječno,
kao fotografija iz 68-me,
kao lična ludila, obnavlja se načinom
zmijskog presvlačenja,

U ruksaku od čoje
su perperi za ljubav,
jer se i to plaća.
Umjetnost je politika, inače bi bila
samo splet vena, mreža od živaca,
krš.

Ne možeš voljeti noć ako je ne vidiš,
i ova ljubavna pjesma ti staromodno,
govori o dijeljenju na pola,
i sastavljanju sopstva,
u Centru Svijeta,
arhitektonici samoće,
moja su leđa naviknuta na tvoj torzo.

Ustani,
ko danas još može da spava do kasno?
Sijaju ti oči kad me pitaš,
šta da obučeš.
Moral je vaginalni osjećaj,
pa zato – plavi džemeper.
Protiv je erektivno, sivo odijelo.

Ustani makar oko 9,
čekamo se na Brozovom sletu,
Na mom mjestu,
po tvom scenariju našeg spajanja.
Dignuću visoko paukove zastave,
da me nađeš lakše.

1.maj 2012.


Nova knjiga poezije “Stihovi od pijeska” Dragane Tripković objavljena je nedavno u izdanju naše kuće, Otvoreni kulturni forum sa Cetinja. Knjiga se sastoji od dvije cjeline Mediteranski ciklus i Ostale pjesme. Urednik izdanja je Pavle Goranović, crteži su djelo Ratka Odalovića, grafičko oblikovanje Suzana Pajović, a za izdavača potpisan je Milorad Popović.

IZ RECENZIJA

“Ova knjiga Dragane Tripković, nosi gorčinu čijom odlukom živi i stvara. Pravilan posao je samo/ sloboda, kaže. I gleda sopstveni trijumf bez borbe, da ne bi ušla u potirući proces oprosta. I tolerancije, koja stoji u svjetlosti homoidnog života i njegovog očaja… Vodi pjesmu do sažetosti u efektnom završetku, koji otkriva sve veličanstvene tragove trajanja. Nema pjesme koja ostavlja dilemu; svaka se ostrvi, kao potonji ubod toreadora u tijelo izmrcvarene životinje. Kad se završe stihovi, kao da se čeka njihov nastavak, kad je sve kazano ili viđeno jasno kao na bljesku munje, a ima još nešto što će novi bljesak otkriti u svom božanskom milosrđu.
3.
Svaki je pustolovni duh nemilosrdan i ciničan, uvijek sumnjičav i podrugljiv, veli Sioran u Brevijaru poraženih. Ovđe se stihovi sklapaju u svijet Pollockovske deliričnosti, u simbiozu haosa i dopadljivosti. Stihovi od pijeska su monolitna stvarnost odvojena od vremena”.
Cetinje, 27. maj 2014.
Mladen Lompar

“Konačno je pred nama jedna knjiga sastavljena uglavnom od nekad obaveznih sastojaka istinske poezije. To što Dragana Tripković na jednom mjestu naziva »beskorisnom tugom« zapravo jeste ona odveć zaboravljena la tristezza u osjećanju života mediteranskih pjesnika. Tuga je to koja ne obavezuje, nego se podrazumijeva. Tuga koja opravdava. Posebno stoga što je Dragani Tripković Mediteran i nasljeđe i izbor. Naravno, uz već dobro iskušano tretiranje raznovrsnih urbanih situacija, po kome je ova pjesnikinja i prepoznatljiva.
No, bilo da smo u nekom mračnom baru, na jednom od proputovanja, u nekom krajnje nepredvidljivom događaju ili u sopstvenom snu, ne možemo se oteti utisku da obitavamo između osjećaja koji čine samu poeziju. Nekad nas taj osjećaj potpuno obuzima, nekad tek okrzne, a ima i trenutaka kada mislimo da smo na stihove i otporni. Ali ono što možemo sa sigurnošću reći: »Mi se nikada nećemo umoriti od putovanja«. Da, kada smo unutar poetskog svijeta, na putovanju smo, zapravo na jednom od onih putovanja koje nas dovodi do nas samih. Znaju to stihovi Dragane Tripković, koji su istovremeno naspram stvarnosti, ali i duboko u toj istoj stvarnosti. Samo s poezijom sustižemo te daljine, daljine u nama. (…)
To je putovanje »Stihovima od pijeska« – ili kako doći do vještine suočavanja sa svijetom. To je i poezija s pogledom u nebo, u ritam koji će nas tek izgovoriti… Dakle, znakove po vodi traži ova poezija, kažem, ali i po nebu, samo ako noć je zvjezdana, pa još i mediteranska. Jer »pogledom u nebo / možeš biti sa bilo kim na svijetu.« Tako je još jedino s poezijom.
I u vjetar se zarivaju ovi stihovi, jer »on se jedini iznova rađa«. Tako se osvajaju predjeli slobode, koji se samo pjesmom obuhvataju, a (treba li reći ?) graniče se sa raznim opasnostima. Pravo u »polje iznenađenja« idu Draganini stihovi.
Postoji jedan sjajan stih u ovoj knjizi, koji ima više značenja: »Baš je dobro što stvari nestaju, jer mogu ponovo biti otkrivene.« I opet, tako je još jedino s poezijom. Ona uvijek otkriva stvari kakve smo mislili da zaista nijesu. Nas, kakve nas vidi ta nepostojeća poezija. Vidi stvari kakve bi mogle biti, kakve će biti, jednom.
»Za nas postoji uglavnom predaja / pred / onim što je nepoznato…«, izgovara Dragana Tripković uz neočekivan sklad nekad oštrih misli i najčešće ranjivih osjećanja. Pa kad smo već na putu prema tom nepoznatom, neka to bude trajanje u pjesništvu, čija je uzaludnost beskonačna, kao što je moguće da je »broj zrnaca pijeska beskonačan«.
Vrijedi biti na ovom putovanju. Jeste da je horizont koji nam se ukazuje najčešće Mediteran, ali kroz ove stihove susrijećemo i likove »sa tugom poljskih pjesnika«. Pa se sjetimo i pjesme »Domaći zadatak« velikog Tadeuša Ruževiča «… ne opisuj Pariz / Lavov i Krakov / opiši svoje lice / po sjećanju / ne iz ogledala / u ogledalu možeš zamijeniti / istinu s njenim odrazom / ne opisuj anđela / opiši čovjeka / kojeg si sreo juče / opiši svoje lice / i podijeli sa mnom / njegov promjenljivi izraz…« Upravo to radi Dragana Tripković.
I zato možemo gledati kako pijesak lagano nestaje između korica knjige i počinje da se rasprostire po našem pamćenju.
Pavle Goranović


dragana-tripkovic
DRAGANA TRIPKOVIĆ, je rođena 26. aprila 1984. godine na Cetnju. Završila je studij dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Jedna je od osnivača Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK). Objavila je do sada tri zbirke poezije “Prevarena duša” 2000. (izdanje: KZP – Podgorica), “Ljubav je kad odeš” 2005. godine (izdanje: Plima – Ulcinj), drugo izdanje 2006, “Pjesme” u izdanju “Antibarbarusa”, Zagreb 2008. godine. Pjesme su joj prevođene na engleski, ruski, poljski, italijanski, njemački, letonski i albanski jezik. Saradnica je brojnih časopisa za književnost u zemlji i inostranstvu. Objavljene su joj drame “Biljke za kraj” i “Smjena”. Drama “Smjena” izvedena je u okviru projekta “19. decembar – dan poslije” u Fabrici raketa u Podgorici, u produkciji ATAK-a. Koautorka je dramskog komada “Poglavlja 23 i 24” izvedenog 2013. Godine. Dobitnica je međunarodne nagrade fondacije “Anna Lindh” za kratku priču 2012. i 2013. godine i drugih nagrada.

Podijeli

Komentari su suspendovani.