Dragana Tripković
ČUDESNI MEHANIZMI
Snijeg je počeo da pada predveče
u krupnim sazvježđima pahulja,
Zemlja se brzo natapa i postaje očigledno
da će dugo padati kao tama što pada u srca
onih kojima je ovo posljednja zima.
U gustom, hladnom mraku tražeći po sjećanju
stare ljubavi i besmrtnost nakon čaše vina,
tvoje lice nađe se lako preko puta ceste,
iza stanice, pred Onim koji će od sad da te vodi.
Vidiš čudesnu mašinu bez otiska štampe,
logoa i boje,
njene strašne propelere sa otkinutih motora,
obrise krila što nose u horizonte praznine.
Ovo što sad čuješ, to niko ne doziva
dragu osobu u stranom gradu,
za koju misli da je vidi na ulici.
Ovo što čuješ,
To tebe doziva očaj iz životnih priča,
pisanih na plećima džinovskih stražara.
I kao da neka dupla duša upravo prolazi kroz tvoj
mini dah.
Znaš oduvijek da su znaci starenja putokaz
za uvrjedljivu prošlost,
za planove bjegova iz Zemlje.
I možeš da se ljutiš kolko hoćeš,
da režiš kao pas,
da proklinješ zimu i ružne misli,
Ali kad dođeš do kraja,
Moraćeš da pustiš.
Mi nijesmo vlasnici vremena.
IMITIRAJUĆI BOGA KOJI PRIJEKORNO GLEDA
U sumrak ljetnje popodnevi,
iz domova u kojima uvijek nešto boli,
izlaze beskućnici sa svojim psima,
u ritualne šetnje lažnim gradskim šumama.
Čvrsto se drže za ruke, ti prosti životi.
Muž i žena,
dva iskrivljena moždana udara,
Podupiru kupljene krvne sudove,
dubokim uzdasima u nostalgiji
za izgubljenom ljudskošću.
Vjeruju u promjenu i redefinisanje ličnosti.
Kad dođu na vrh vještačkog brda,
Odahnuće nad podnožjem
propadajuće cjeline,
imitirajući boga koji prijekorno gleda.
To vrijeme spašava sebe očiglednosti.
ISTOVJETNE SUDBINE
Poeziju uskoro niko neće čitati.
Pisaće je dosadni internet entuzijasti.
Tako će opravdati svoje kišne dane u dokolici.
Tako će opravdati svoje istovjetne sudbine.
Tako će opravdati svoje besciljne misli,
nakupljene informacije o svijetu koji ne traži ni od koga
definicije svoga kraja.
