Prozori

„Ne zamjerate prozorima jer znate što od njih možete očekivati. “
– Josif Brodski

„Bog je prozor, lijepo opće mjesto, zatvarano i otvarano. “
– Danijel Dragojević

Otvoren prozor krilati je beskraj.

Prozor je zrcalo
vanjskog i unutarnjeg svijeta:

večer u provinciji,
jutro na obali mora,
podne u gradu.

30. rujna 2016.

Sjedeći ispred Floriana

Sjedeći ispred Floriana
jednog poslijepodneva sivog i mekanog
poput paperja golubice
razmišljam o pjesnicima koji su sjedili
na istom ovom mjestu
i pisali o tome
puno godina prije mene
i promatram ljude raznih boja kože
koji bezbrižno i znatiželjno
prolaze Trgom Sv. Marka
i nose zaštitne maske na ustima
i ne nude „mlijeko ljudske dobrote“
dok odzvanjaju četiri sata
sa zvonika sa satom
a golubi i galebi prelijeću i kruže
nad glavama prosjaka i bogataša,
turista i stanovnika Venecije
i ne uočavaju i ne prave razliku među ljudima –
usred „Bumbarovog leta“
kojeg na podiju kavane Florian
pod Novim Prokurativama
izvodi manji orkestar
u moju čašu s crvenim vinom upada mušica
i ta sićušna trenutačna smrt
stavlja točku
na jedan posve prosječan dan
u životu siromaha, goluba, galeba, gondolijera,
bogataša i konobara iz Floriana.

Venecija, 21. ožujka 2017.

Misli

Neke su misli raščupane i kržljave poput prašnjavog žbunja
uz tračnice
druge su vretenaste i uspravne nalik na čemprese,
neke podrhtavaju poput otvorenog kišobrana na olujnom vjetru,
neke su ravnomjerne i jednolične kao svježe pokošen travnjak,
neke su opasne poput otrovnog bršljana i kukute,
neke misli lete visoko i daleko koliko i divlje guske,
smirene misli podsjećaju me na mačku koja kunja –
dovoljno je da nešto šušne i prene ih iz snatrenja,
neke su divlje i neobuzdane kao žene koje se strasno daju
svojim ljubavnicima,
neke misli godinama vrebaju poput pritajenog karcinoma,
neke misli žubore poput potoka, nikad ne miruju
i smire se jedino kada traju
kao velike rijeke što utječu u oceane,
neke misli, baš kao i neki ljudi, bolje da se nikad nisu rodile
neke su misli tajne poput stisnutog međunožja opatice
a neke otvorene kao pogled zaljubljenih
neke se misli kriju iza čvrsto zatvorenih prozora i vrata
a neke vole svjetlost baš kao i pokazivačice putenosti
na ulicama i plažama ljeta,
neke misli kriju svoje noge poput zmije
neke su misli dosadne i danima, tjednima, mjesecima vrte se
po glavi, i kao da se uopće ne žele ostvariti
jer ni same nisu sigurne što žele,
neke misli tuguju i suše se nalik na bolesnika koji boluje od sušice,
svaka misao jedno je sjeme –
neke misli ugasnu prije no što se rode, to su mrtvorođene misli,
neke su misli neodlučne i spore poput katoličke crkve
kad treba osuditi pedofiliju među svećenicima,
a neke razigrane poput sisa trbušne plesačice,
misli o vjeri uključuju i spaljivanja vještica, heretika, crnih mačaka,
krike i jauke,
misli o slobodi ne vole drugovati s mislima o ropstvu,
misli o cipelama nemaju ništa zajedničko s mislima
o bosim nogama,
neke misli proturječe same sebi,
takve su misli zbunjujuće,
debele misli vole dugo sjediti na svojim guzicama,
muške misli o ženskim mislima i ženske misli o muškim
mislima stvaraju djecu,
„prva misao, najbolja misao“, govorio je Allen Ginsberg,
oble misli nemaju ni kraj a ni početak,
misli – to su dasi svijesti.

24. ožujka 2017.
(u vlaku od Venecije do Trsta)

Proljetna kiša

Sa svog visokog prozora
kiša promatra vlastito padanje

dok rasprostire svoju ljubav
u milijunima kapi

i nikad se
ničemu ne nada

niti uopće želi
promijeniti svijet

kad željezo boji hrđom
a suhu smeđu zemlju
pretvara u nijanse zelene.

31. ožujka 2017.

Zaborav

Zaborav je osobiti oblik bolesti
nestajanje iz sjećanja
nemoć u dozivanju doživljenog

uglavnom, zaborav je iščezavanje uspomena
gubitak jednog svijeta
iz djetinjstva i mladosti
ali i kasnijeg razdoblja života

to su oni čudesni trenuci
koji nam izmiču
pri pokušaju vraćanja na sam početak
i detalje određenog događaja –

ja u zaboravu
nalazim utjehu i mudrost
za sve ono što mi se
nikad nije dogodilo

ta sugestivna sposobnost zaborava
da riječima dade drugačije značenje
od onoga koje im stvarnost
ne može pružiti

Dubrovnik, 15. travnja 2017.

Sjećajući se Josifa Brodskog

Svaka je metafora neuspjela,
govorio mi je Josif Brodski
dok smo sjedili u baru venecijanskog Hotela Londra
i čekali da nam se pridruži Susan Sontag.

Jer, metafora je nešto
ili premalo ili previše,
oblik nedovršenosti
za ono što pjesnik
ne može izraziti
hodajući tragom prenesenog značenja
– svaka je pjesma
počinjanje iznova,
svaka je pjesma
lakša ili teža operacija
u kojoj je ishod zahvata
neizvjestan sve do samog kraja.

Ali, recimo, za mene je kiša
metafora za nešto
vlažno i obećavajuće kao svitanje
neuhvatljivo kao mrak
nedokazivo kao Bog
i posve izvjesno
kao smrt.

24. travnja 2017.

Periferija

Na zadnjoj stanici tramvajske ili
autobusne linije koja vozi
sve do ruba predgrađa
otkriva se smisao
čarapa i ručnika što vise na balkonima nebodera,
gaćica i gornjih i donjih dijelova trenirki
što se suše ispred ruševnih kućeraka

periferijski vrapci prašnjavi
poput spisa državnih činovnika,
kržljavo drveće i osakaćeno grmlje
na kojima o globalizaciji
svjedoče plastične vrećice
velikih trgovačkih lanaca,
buka prometa danju
i lavež pasa noću –

kamo god se čovjek okrene
stvarnost je to u koju nitko ne sumnja.

Beograd, 26. travnja 2017.

Jutro, dan, mrak. . .

Za oblačnog dana
oprano rublje, majice, košulje,
čarape, ručnici
još više otežali
od nagle i jake kiše
povijaju konopce
i još tužnije podsjećaju
na neuredno poredane samoubojice –

prizor je to koji bi se mogao događati
bilo gdje
u bilo kojem dijelu svijeta,
sive nijanse oblaka i neba –
to je neka stara zapuštena kuća
između gradske periferije i sela
na blagoj uzbrdici
pijesak i vlažna zemlja,
u blatu tragovi automobilskih guma
zelene i smeđe krhotine, tko zna kada i kako,
razbijenih boca
svjetlucaju među vlatima zgažene trave,
iz dimnjaka se diže bjeličasti dim
vlažnog drva za ogrjev,
jedna stolica kisne pred ulaznim vratima,
iz stropova vise ogoljene žice
i žarulje su upaljene
ali ni na jednoj nema sjenila
pločice u kupaonici otpale,
četkice za zube nalikuju na strašila u polju. . .

je li to uspomena
ili obećanje novoga života?

San, Zadar, 22. rujna 2017.

Alter ego (pjesnik)

Starac, taj stari znanac još od mladosti
sve subjektivnije piše i svjedoči
o vlastitim radostima i tugama

o zanosima i prepoznavanjima
o snovima i maštanjima
o mijenama
i varijacijama na vječne teme o nemoći koja stvara zablude
o zaboravu
koji poništava prošlost
ili je pretvara u zrcalo
na kojem je srebrna pozadina otpala
i u koje nitko ne može gledati bez straha
o sudbini koja se razlikuje
od čovjeka do čovjeka. . .

o snovima onoga koji više ne mašta
nego zapisuje. . .

30. rujna 2017.

Ovdje i ondje

Sve iz dosadašnjeg života
prepustio sam uspomenama:

ulice staroga grada i davno zaboravljene likove,
ljetno ljeskanje mora pred zidinama i pod Lovrijencom,
mokri pijesak na plažama Lida
u maglovitu jesen,
prodorni pisak truba teglenica što prevoze smeće
pokraj Long Islanda,
zalazak sunca na zadarskim orguljama,
pregažene pse i mačke na prilaznim cestama
koje vode u velike gradove,
gustu kišu što u studenome pada po grobnici
u kojoj leži moja majka na Boninovu,
svečano odjevene obitelji
u nedjeljnim šetnjama Trstom,
plave autobuse Jugoslavenskog aerotransporta
s polascima ispred Crkve Sv. Marka
do zračne luke u Surčinu,
čaroliju pogleda s Kalemegdana
na Zemun i Novi Beograd
i Savu što dajući se cijelom svojom širinom
utječe u Dunav,
zimsku izmaglicu nad krovovima Kaptola
viđenu s Gornjega grada,
vidik s trsatske kule na dizalice i kranove
u riječkoj luci
i noćno nebo što se zrcali na površini
Ohridskog jezera,
vijence i pletenice crvenih paprika što se suše
na pročeljima kuća u okolici Vranja
i spomenik Crvenoj armiji u Batini
kao i pogled na drugu stranu ljudske granice
tako nepoznat pticama i ribama,
krošnje procvjetalih bajama u veljači
u Dubrovačkom primorju
i čokote vinove loze krajem ljeta na Pelješcu,
vrtove lunskih maslenika na Pagu,
medenu suzu duginih boja na
raspukloj smokvi u rujnu,
plamteće rumenilo pohranjene sunčane topline
u zrnima nara,
miris tek iskopane zemlje
i bjeličastu prašinu kamenoloma,
zrake sunca što prodiru kroz
stoljetne krošnje borova u blizini Koloseuma,
hladnu dnevnu svjetlost na platnima Vermeera i
poslijepodnevnu svjetlost dok obasjava
otok i groblje San Michele,
ruševine u Pompeji i nehrđajući sjaj
tek izgrađenih Mall centara
koje su prije otvaranja i puštanja u promet
blagoslovili svećenici materijalističkog monoteizma,
kloparanje vagona drugog razreda na pruzi
Trst – Venecija i radnike koji ujutro
umorni odlaze na posao i kasno poslijepodne
još umorniji se vraćaju svojim domovima,

sva lutanja u mjestu i
izgubljenost u vremenu,
sve razigrano neznanje mladosti
i usporenu mudrost starosti –

tek „jedna sjena slobodna od budućnosti“
jer za ono što slijedi
i ondje gdje odlazim
ne treba mi ništa odavde.

Zadar, 11. veljače 2018.

Dubrovački Orlando

Već stoljećima
stojiš tako nepomičan,
a s vremenom, tvoja je otupjelost
prerasla u apatičnost,
možda čak i senilnost,
čak je i Ivo Labaš
plesao nad tvojom glavom!
Gledajući te u djetinjstvu,
prolazeći svakog dana pokraj tebe
i tvoga mača
sve više mi se čini da ti nikada
nisi saznao za izreku Simone Weil:
„Tko se mača laća od mača i pogiba,
ali tko ne prihvati mač
(ili ga pusti da padne)
poginut će na križu“,
jer ti nisi učinio ni jedno ni drugo,
jedino neumorno i ustrajno držiš taj zahrđali
i često iskrivljeni mač,
za mene ti nikada nisi bio bijesni Orlando
i daleko si od srednjovjekovnog junaka Rolanda,
ti si tek običan kip
koji je svoju okamenjenu prisutnost
započeo početkom 15. stoljeća
i već stotinama godina
svojim kamenim očima
posve mirno živiš dubrovačku povijest
i gledaš kako prohodu:
mletački poklisari i turski namjesnici,
i vojnici francuskog maršala Marmonta,
i srednjoeuropski obožavatelji carice Sissi,
i oficiri Kraljevine SHS,
i talijanski i njemački fašisti,
i domobrani i ustaše,
i pobjedonosno ulaze partizani
i poslije više od pedeset godina
još pobjedonosnije hrvatski branitelji. . .
a za njima, trijumfalno i neobranjivo,
poput nezaustavljivog proljeva
nadiru globalizacijski turisti. . .
Nijemi si svjedok otvaranja i zatvaranja
baš svih Ljetnih igara. . .
Još se pitam što li je bilo s tobom
u vrijeme Velike trešnje?
I jesi li ikad išta učinio
za brodove pod bandierom Dubrovačke republike?
I sjećaš li se baš svake feste Sv. Vlaha?
i kad su skinuli
željeznu ogradu što te je okruživala?

Tako ostario,
pamtiš li dugokose hipije iz moga djetinjstva
i kako sjede na skalinima
u podnožju tvoga kipa?
I možeš li po svojim starim pukotinama
predvidjeti kad će se vrijeme promijeniti?
Je li i tvoja izreka
„sa svakim lijepo ni sa kim iskreno“?
I što ti uopće misliš?
I imaš li išta pametno reći?
Šutiš vjekovima i ništa ne govoriš,
da si se barem jednom pobunio
i uzviknuo:
„Pakao, to su oni drugi. . . “

23. srpnja 2018.

Udvajanje riječi

pjesma za moj 63. rođendan

Kad mislim na riječi
kada ih tražim
one se redovito razbježe
poput djece kad završe s igrom.

Ponekad te moje riječi jecaju,
neodlučne su,
ne vole se družiti
i ne žele se vratiti u moju glavu,
radije samuju u nekom sjenovitom zakutku
i pjevaju vlastite pjesme.
To čekanje na povratak riječi
ta neoprezna želja
za povezivanjem
svega i svačega,
vidljivog i nevidljivog,
proživljenog i nedoživljenog
dalekog i bliskog
materijalnog i duhovnog
veselog i pogibeljnog
tužnog i beznadnog
tamnog i svijetlog

ta moja želja
za povezivanjem riječi
najsličnija je
nesretnom slučaju.

14. rujna 2018.

Podijeli

Komentari su suspendovani.