Sjećajući se Raymonda Carvera

Prošle su mnoge godine kako te nema.
Prije toga
nekoliko puta smo se rukovali,
isto toliko puta sjedili i pričali,
izmijenjali desetke pisama,
ti si se iznova oženio,
a onda si umro.

Mnogih koje smo zajedno poznavali
i družili se s njima
sada više nema.
Pitam se, mogu li za sebe uopće reći –
poznavao sam ih,
rukovao se s njima
i prijateljski grlio,
noćio u njihovim kućama,
čitao ih, prevodio.

Nadam se da sam već dovoljno sretan,
dovoljno povlašten
što sam te poznavao,
što sam još uvijek živ
i sada o svemu tome
svjedočim ovim riječima.
Jer za onoga koji živi
mora postojati nešto
čemu će se radovati –
unatoč starenja,
gubitka starih prijatelja
i sjetnog sjećanja na tebe.

19. ožujka 2015.

 

Park

dragoj uspomeni na Gregoryja Corsoa
i za Stašu, naravno

Jesu li klupe u parku
metafora mladosti ili starosti?

Dakako, park je to s bujnim rastinjem,
bjelogorično i crnogorično drveće,
u proljeće kesteni i hrastovi listaju,
vrapci, kosovi, svrake
prhćući odlijeću i dolijeću,
u blizini parka je
i srednja škola:
ujutro ili poslijepodne
za školskog odmora
dječaci i djevojčice
ondje trče, čavrljaju i
zadirkuju jedni druge –

u predvečerje kad sve utihne
i više se ne čuje žamor srednjoškolaca
na jednoj od zaklonjenih klupa
nazire se zajednička sjena mladića i djevojke –
oni se još ne grle,
jedino tiho i povjerljivo izgovore pokoju riječ
ili se tek ramenima dodiruju

zadnjih godina
penzioneri radije odlaze na
neka druga, društvenija mjesta

s vremena na vrijeme
i jedino za dnevne svjetlosti
zastavši, dvije stare žene razgovaraju o bolestima

čak i besposleni samotar
u svojim lutanjima zakratko sjedne,
zamišljen, zagledan u tlo

možda se i rijetki putnik
odmori na klupi i pojede sendvič
gledajući u prašinu na svojim cipelama –

još prije mnogo stoljeća
park je zamišljen kao mjesto odmora i spokoja,
zemaljski vrt kontemplacije i promišljanja
ali, vremenom javni su parkovi postali okupljališta otuđenosti

rano izjutra parkovi su pusti poput čekaonica,
u onima pokraj većih željezničkih i autobusnih kolodvora
poneki pijanac ili beskućnik izvaljen na klupi spava

parkovi,
sjetni kao misli u oblačno poslijepodne,
pusti kao groblje u kišnu noć
nikad pretjerano veseli
kao ja u pijano jutro.

Pazin, 30. ožujka 2016.

 

Imena i prezimena i smrt

U sunčanom i toplom lipanjskom danu
koračajući među parcelama
beogradskog Novog groblja
između velikih, mramornih
bogataških grobnica
pri samom ulazu
i onih zemljanih, grobnih mjesta
gdje jedino truli drveni križ
označava mjesto pokopa –
sve prožima miris procvalih lipa
koji se tu i tamo miješa
s vonjem raspadanja

beskrajan niz imena i prezimena
koje u pravdi i nepravdi,
lagodnom ili teškom,
bogataškom ili siromaškom,
ministarskom ili radničkom,
mesarskom ili profesorskom životu
povezuje jedino smrt

jer u smrti svi su jednaki
i prolaznik ne zna
za razliku između teške i lake smrti –

tko je među njima godinama patio
i umirao polaganom smrću,
tko je odlazio na kemoterapiju
ili u ljekovite toplice liječiti išijas,
tko se, vodeći ljubav,
toliko uzbudio da ga je srce izdalo,
tko je poginuo u auto-sudaru
a koga je na pješačkom prijelazu
pregazio pijani vozač,
tko je poginuo na radu
pavši sa skele
a koga je zatrpao odron zemlje u rudniku,
tko se utopio u rijeci
a koga je ubio ljubomorni muž,
komu je usred oluje pala cigla na glavu
i usmrtila ga,
tko je godinama ležao nepokretan u krevetu
a koga su medicinske sestre
prale i presvlačile,
tko je u mahnitosti i strahu od neplaćenih računa
počinio samoubojstvo
bacivši se s jedanaestog kata nebodera,
tko je poginuo u pucnjavi
a tko prelazeći željezničku prugu,
tko je cijeloga života orao njivu
a koga je usmrtio strujni udar,
tko je spokojno zaspao pred televizorom
i više se nikad nije probudio,
koga su u invalidskim kolicima
godinama gurali žena ili kćer,
tko je dočekao mirovinu
i umro u dubokoj starosti
a koga su iz inozemstva dopremili
u mrtvačkom sanduku,
tko je umro od tuberkuloze i gladi
kao podstanar,
tko je za života voli da ga zovu
“drug”, a tko “gospodin”,
tko je bio bjelosvjetski probisvijet
a tko malograđanin,
koja je glumica bila kurva,
koji pjesnik pijanac
a koji slikar luđak,
tko je bio ugledan sveučilišni profesor
a tko nitkov,
tko je poginuo roneći na dah na veliku dubinu
a tko uspinjući se na vrh planine,
tko je bio junak a tko kukavica,
tko je među njima
pobjednik a tko gubitnik?

8. lipnja 2016.

 

Sjedeći ispred Floriana

Sjedeći ispred Floriana
jednog poslijepodneva sivog i mekanog
poput paperja golubice
razmišljam o pjesnicima koji su sjedili ovdje
na ovom istom mjestu
i pisali o tome
puno godina prije mene
i promatram ljude koji
bezbrižno i znatiželjno
prolaze Trgom sv. Marka
i nose zaštitne maske na ustima
i ne nude mlijeko ljudske dobrote
dok odzvanjaju četiri sata
sa zvonika sa satom
a golubi i galebi prelijeću i kruže
nad glavama prosjaka i bogataša,
turista i stanovnika Venecije
i ne uočavaju i ne prave razliku među ljudima –
usred “Bumbarovog leta”
kojeg na podiju kavane Florian
pod Novim Prokurativama
izvodi nekoliko glazbenika
u moju čašu s crvenim vinom upada mušica
i ta sićušna trenutačna smrt
stavlja točku
na jedan posve prosječan dan
u životu siromaha, goluba, galeba, gondolijera,
bogataša i konobara iz Floriana.

Venecija, 21. ožujka 2017.

 

Misli

Neke su misli raščupane i kržljave poput prašnjavog žbunja
uz tračnice
druge su vretenaste i uspravne nalik na čemprese,
neke podrhtavaju poput otvorenog kišobrana na olujnom vjetru,
neke su ravnomjerne i jednolične kao svježe pokošen travnjak,
neke su opasne poput otrovnog bršljana i kukute,
neke misli lete visoko i daleko koliko i divlje guske,
smirene misli podsjećaju me na mačku koja kunja –
dovoljno je da nešto šušne i prene ih iz snatrenja,
neke su divlje i neobuzdane kao žene koje se strasno daju
svojim ljubavnicima,
neke misli godinama vrebaju poput pritajenog karcinoma,
neke misli žubore poput potoka, nikad ne miruju
i smire se jedino kada traju
kao velike rijeke što utječu u oceane,
neke misli, baš kao i neki ljudi, bolje da se nikad nisu rodile
neke su misli tajne poput stisnutog međunožja opatice
a neke otvorene kao pogled zaljubljenih
neke se misli kriju iza čvrsto zatvorenih prozora i vrata
a neke vole svjetlost baš kao i pokazivačice putenosti
na ulicama i plažama ljeta,
neke misli kriju svoje noge poput zmije
neke su misli dosadne i danima, tjednima, mjesecima vrte se
po glavi, i kao da se uopće ne žele ostvariti
jer ni same nisu sigurne što žele,
neke misli tuguju i suše se nalik na bolesnika koji boluje od sušice,
svaka misao jedno je sjeme –
neke misli ugasnu prije no što se rode, to su mrtvorođene misli,
neke su misli neodlučne i spore poput katoličke crkve
kad treba osuditi pedofiliju među svećenicima,
a neke razigrane poput sisa trbušne plesačice,
misli o vjeri uključuju i spaljivanja vještica, heretika, crnih mačaka,
krike i jauke,
misli o slobodi ne vole drugovati s mislima o ropstvu,
misli o cipelama nemaju ništa zajedničko s mislima
o bosim nogama,
neke misli proturječe same sebi,
takve su misli zbunjujuće,
debele misli vole dugo sjediti na svojim guzicama,
muške misli o ženskim mislima i ženske misli o muškim
mislima stvaraju djecu,
“prva misao, najbolja misao” govorio je Allen Ginsberg,
oble misli nemaju ni kraj a ni početak,
misli – to su dasi svijesti.

24. ožujka 2017.
(u vlaku od Venecije do Trsta)

 

Zaborav

Zaborav je osobiti oblik bolesti
nestajanje iz sjećanja
nemoć u dozivanju doživljenog

uglavnom, zaborav je iščezavanje uspomena
gubitak jednog svijeta
iz djetinjstva i mladosti
ali i kasnijeg razdoblja života

to su oni čudesni trenuci
koji nam izmiču
pri pokušaju vraćanja na sam početak
i detalje određenog događaja –

ja u zaboravu
nalazim utjehu i mudrost
za sve ono što mi se
nikad nije dogodilo

ta sugestivna sposobnost zaborava
da riječima dade drugačije značenje
od onoga koje im stvarnost
ne može pružiti

Dubrovnik, 15. travnja 2017.

 

Sjećajući se Josifa Brodskog

Svaka je metafora neuspjela,
govorio mi je Josif Brodski
dok smo sjedili u baru venecijanskog Hotela Londra
i čekali da nam se pridruži Susan Sontag.

Jer, metafora je nešto
ili premalo ili previše,
oblik nedovršenosti
za ono što pjesnik
ne može izraziti
hodajući tragom prenesenog značenja
– svaka je pjesma
počinjanje iznova,
svaka je pjesma
lakša ili teža operacija
u kojoj je ishod zahvata
neizvjestan sve do samog kraja.

Ali, recimo, za mene je kiša
metafora za nešto
vlažno i obećavajuće kao svitanje
neuhvatljivo kao mrak
nedokazivo kao Bog
i posve izvjesno
kao smrt.

24. travnja 2017.

 

Periferija

Na zadnjoj stanici tramvajske ili
autobusne linije koja vozi
sve do ruba predgrađa
otkriva se smisao
čarapa i ručnika što vise na balkonima nebodera,
gaćica i gornjih i donjih dijelova trenirki
što se suše ispred ruševnih kućeraka

periferijski vrapci prašnjavi
poput spisa državnih činovnika,
kržljavo drveće i osakaćeno grmlje
na kojima o globalizaciji
svjedoče plastične vrećice
velikih trgovačkih lanaca,
buka prometa danju
i lavež pasa noću –

kamo god se čovjek okrene
stvarnost je to u koju nitko ne sumnja.

26. travnja 2017.

 

Ovdje i ondje

Sve iz dosadašnjeg života
prepustio sam uspomenama:

ulice staroga grada i davno zaboravljene likove,
ljetno ljeskanje mora pred zidinama i pod Lovrijencom,
mokri pijesak na plažama Lida
u maglovitu jesen,
prodorni pisak truba teglenica što prevoze smeće
pokraj Long Islanda,
zalazak sunca na zadarskim orguljama,
pregažene pse i mačke na prilaznim cestama
koje vode u velike gradove,
gustu kišu što u studenome pada po grobnici
u kojoj leži moja majka na Boninovu,
svečano odjevene obitelji
u nedjeljnim šetnjama Trstom,
plave autobuse Jugoslavenskog aerotransporta
s polascima ispred crkve Sv. Marka
do zračne luke u Surčinu,
čaroliju pogleda s Kalemegdana
na Zemun i Novi Beograd
i Savu što dajući se cijelom svojom širinom
utječe u Dunav,
zimsku izmaglicu nad krovovima Kaptola
viđenu s Gornjega grada,
vidik s trsatske kule na dizalice i kranove
u riječkoj luci
i noćno nebo što se zrcali na površini
Ohridskog jezera,
vijence i pletenice crvenih paprika što se suše
na pročeljima kuća u okolici Vranja
i spomenik Crvenoj armiji u Batini
kao i pogled na drugu stranu ljudske granice
tako nepoznat pticama i ribama,
krošnje procvjetalih bajama u veljači
u Dubrovačkom primorju
i čokote vinove loze u rujnu na Pelješcu,
vrtove lunskih maslenika na Pagu,
medenu suzu duginih boja na
raspukloj smokvi u rujnu,
plamteće rumenilo pohranjene sunčane topline
u zrnima nara,
miris tek iskopane zemlje
i bjeličastu prašinu kamenoloma,
zrake sunca što prodiru kroz
stoljetne krošnje borova u blizini Koloseuma,
hladnu dnevnu svjetlost na platnima Vermeera i
poslijepodnevnu svjetlost dok obasjava
otok i groblje San Michele,
ruševine u Pompeji i nehrđajući sjaj
tek izgrađenih Mall centara
koje su prije puštanja u promet
blagoslovili svećenici materijalističkog monoteizma,
kloparanje vagona drugog razreda na pruzi
Trst – Venecija i radnike koji ujutro
umorni odlaze na posao i kasno poslijepodne
još umorniji se vraćaju svojim domovima,

sva lutanja u mjestu i
izgubljenost u vremenu,
sve razigrano neznanje mladosti
i usporenu mudrost starosti –

tek “jedna sjena slobodna od budućnosti”
jer za ono što slijedi
i ondje gdje odlazim
ne treba mi ništa odavde.

11. veljače 2018.

 

Udvajanje riječi

pjesma za moj 63-i rođendan

Kad mislim na riječi,
kada ih tražim
one se redovito razbježe
poput djece nakon što se završe igrati.

Ponekad te moje riječi jecaju,
neodlučne su,
ne vole se družiti
i ne žele se vratiti u moju glavu,
radije samuju u nekom sjenovitom zakutku
i pjevaju vlastite pjesme.
To čekanje na povratak riječi
ta neoprezna želja
za povezivanjem
svega i svačega,
vidljivog i nevidljivog,
proživljenog i nedoživljenog
dalekog i bliskog
materijalnog i duhovnog
veselog i pogibeljnog
tužnog i beznadnog
tamnog i svijetlog

ta moja želja
za povezivanjem riječi
najsličnija je
nesretnom slučaju.

14. rujna 2018.

 


O pjesniku

Vojo Šindolić rođen je 14. rujna 1955. u Dubrovniku. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Dubrovniku, a Filološki fakultet (grupa za komparativnu književnost) u Beogradu i Naropa University u Boulderu, Colorado. U razdoblju od 1976. do 1979. urednik je tada jedinog jugoslavenskog časopisa za rock glazbu Džuboks. Bio je gostujući predavač suvremene američke književnosti na University of California u San Franciscu i Berkeleyju. Počasni je član Američke akademije umjetnosti i književnosti. Također je počasni član američkog PEN centra, ogranak West Coast. Član je hrvatskog PEN centra i H.D.P. -a.
Od 1982. stalni je suradnik Trećeg programa Hrvatskog radija za koji je priredio preko petsto polusatnih emisija s prijevodima najznačajnijih američkih i svjetskih pjesnika i književnika.
Od 1979. bavi se likovnom umjetnošću kao drugim oblikom svog umjetničkog izražavanja. (Slike i crteži nalaze se u muzejima i privatnim zbirkama u San Franciscu, Los Angelesu, New Yorku, Leedsu, Amsterdamu, Veneciji, Trstu, itd.)
Od 1975. naizmjenično je živio u Beogradu, San Franciscu, Veneciji, Trstu, Kopru, a od 2008. godine vratio se u rodni Dubrovnik gdje živi kao slobodni umjetnik.
Prvu knjigu pjesama pod naslovom Prelazni prizor objavio je u Dubrovniku 1979. Za knjigu Svakodnevica, objavljenu na Cetinju 1985. dobio je Nagradu Aleksdandar Leso Ivanović. Sredozemna medvjedica objavljena je u Dubrovniku 1987. kao bibliofilsko izdanje. Pjesme nastale od 1980. do 1984. tiskane su 1988. u zbirci Dekompresija. Biblioteka Feral Tribune objavila je 2002. Šindolićeve opsežne izabrane pjesme pod naslovom Poziv na crninu, a drugi dio izabranih pjesma objavila je izdavačka kuća Vuković & Runjić 2010. pod nazivom Povijest bolesti: rane, neobjavljene i nove pjesme, 1973-2008. Izdavačka kuća Vuković & Runjić objavila je potkraj 2013. opsežnu knjigu Šindolićevih izabranih pjesama pod nazivom Smrt i druge ljubavi, Izabrane pjesme 1973-2013.
Prevođen je na engleski, talijanski, njemački, finski, japanski, ruski, slovenski, makedonski i druge jezike. Izdavačka kuća Butcher Shop Press iz New Yorka objavila je 2005. Šindolićeve izabrane pjesme na engleskom pod naslovom Behind the Darkness. Godine 2008. u izdanju Blue Jacket Press iz Niigate, Japan, objavljeno je i japansko izdanje izabranih pjesama pod naslovom Yami no Haigade.
Objavio je prijevode pedesetak knjiga iz suvremene američke književnosti (Lawrence Ferlinghetti, Jack Kerouac, Allen Ginsberg, Gary Snyder, Charles Bukowski, Ezra Pound, Sam Shepard, John Fante, Thomas Merton, Patti Smith, Jim Morrison itd.), a s japanskog jezika preveo je djela pisaca kao što su Yukio Mishima, Haruki Murakami, Ryunosuke Akutagawa, Junichiro Tanizaki, Yoko Ogawa, Mori Ogai, Natsume Soseki, itd.

Podijeli

Komentari su suspendovani.