Mladen Lompar: „Mit o izgubljenim dodirima“,

Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2010.

 

 

Akademik Mladen Lompar objavio je knjigu poezije „Mit o izgubljenim dodirima“. Na više načina i na više mjesta, u tom djelu čitaocu sugeriše da je riječ o melanholičnomeditativnoj hronici eksplozivnog i enigmatičnog pjesnikovog života. „Mit o izgubljenim dodirima“ otvara proza kojom se određuje osnovni ton i nagovještava unutarnja priroda tokova djela /života. Svaki novi naslov unutar tog segmenta (a ima ih sedam) sažima po sedam godina pjesnikovog života i sedam mentalnih ciklusa. Čitalac ne mora imati naglašenu intuiciju da bi, čitajući prozu koja je uvod u svetu poeziju Mladena Lompara uočio razmjere pjesnikove usamljenosti i moć njegove kreativne energije. Prozne stranice imaju funkciju ekspozicije i kazuju kako, slijedeći sopstvene preokupacije, stvarajući na širokim prostorima svijeta svojih snova, vidoviti i duboko osjećajni pjesnik istražuje svijet oko sebe koristeći energiju intelekta. Očito je da se za poeziju kao metod istraživanja istine o značenju egzistencije opredijelio jer su tradicionalni pogledi i objašnjenja za njega davno izgubili na značaju.

Granice mogućeg

Teško je ne zapitati se zašto je Mladen Lompar, pasionirani ljubitelj obesvećenja i intelektualac koji dobro poznaje granice mogućeg, u naslov svog krunskog djela inkorporirao riječ mit, koja, između ostalog ima i značenje svete priče? Da li ta riječ određuje sadržaj djela? Ukazuje li na predanje u koje se vjeruje? Ko vjeruje u ono što je u djelu zapisano – pjesnik ili čitalac?

Najbliži apstraktnom razmišljanju Mladena Lompara čini se odgovor da pojam mit u naslovu njegovog djela upućuje na psihološku osnovu mitotvorstva – a to je strah od smrti. Sahranjujući svoje velike teme, a sahranjuje ih da među ljudima ne pronađe naivno povjerenje u mit – tvorevinu fantazije, životu težinu oduzima „udarajući“ na njega serioznom ironijom.

Spoznaje tišine

Grijeh je ne misliti da je grijeh božansko djelo – riječi su koje mogu biti ključne za korektno razmijevanje Lomparovog djela/života. Ukazujući na činjenici da, ako sve ima božanski predznak, nastojao je napisati knjigu u koju bi stali prostori u grijehu dodira izgubljene svjetlosti. Zato je „Mit o izgubljenim dodirima“ golo stablo pjesnikovih vena. Ljepota te knjige opsjednute vremenom odslikava dubinu jedne duše koja intuitivno zna da negdje postoji više i bolje, ljepše i trajnije. Zato Lompar pogađa ono što je daleko u dubinama nas samih. Vrhunce čežnje dotiče majstorski instrumenatalizujući sazvučja tišine i riječi. Poezija kao instrument spoznaje tišine. I to je moguće. Tišina je korijen riječi. Riječ je potpuno precizna i odana službi koju vrši a kao i sam život ima više značenja nego funkcija. Riječ uspostavlja analogiju među idejama. Ona je tu da bi ponovo oblikovala i fiksirala bića, događaje, osjećanja i geste. Tu je da bi nas, naposljetku, suočila sa objektivnim posljedicama života. Vrjednija je od života jer je, za razliku od života, savršenstvo govornog niza koji život iz tjelesnosti iznosi u fluid, moguće.

Tajanstvena veza brojeva i stvarnosti

Definitivno, sedam je omiljeni Lomparov broj. Vjerovanje u tajanstvenu vezu brojeva i stvarnosti datira od vremena Pitagore i njegovih sljedbenika. Sve i da smo lišeni formalističke ambicije da suštinu „Mita o izgubljenim dodirima“ odgonetamo tragajući za značenjem broja sedam, ne smijemo ignorisati fakat da je mistika brojeva igrala određenu ulogu, dominantno u muzici, ali i u likovnim umjetnostima i pjesništvu. Mudraci vjeruju da je sedam broj Tajne i „apsolutni broj koji združuje jedinstvo broja jedan i savršenstvo broja šest u cjelini koja predstavlja Um“. Sedam je dana u sedmici, sedam je svetih sakramenata, sedam je pečata u „Knjizi Proroka“. Sedam je vrlina a to su: pokornost, milosrđe, nevinost, čovjekoljublje, umjerenost, blagost i marljivost. Sedam je muzičkih nota. Sedam je duginih boja. Sedam je bregova Rima. Sedam krugova djela/života Mladena Lompara upućuju na tom pjesniku imanentna svojstva: kontemplaciju, čistu osjećajnost, otmenost i plemenitost.

Marko Vešović: „Knjiga žalbi“,

Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2011.

 

 

Ako sumiramo ono što su na temu aktuelnog trenutka poezije na ex-jugoslovenskom prostoru posljednjih nekoliko godina kazali relevantni akteri univerzitetske i građanske književne kritike, prva decenija 21. stoljeća, južnoslovenska poezija sva je u znaku statike, mira i izgubljenosti. U stanju je, dakle, koje Peter Sloterdajk, ilustrujući u kultnoj „Kritici ciničnoga uma“ poziciju filozofije, definiše rečenicom:  „Mrtva a mrijet joj se neće, jer nije ispunila svoju zadaću“. U takvim okolnostima, najvažnija obaveza pjesnika je da od kardinalnog cinizma u kojem se recentna umjetnost nerazmrsivo zaplela sačuvaju moralnu supstanciju poezije. A tu je doprinos Marka Vešovića neprocjenjiv.

Besmrtan trenutak

Zato će budući istraživači, kada pažljivo budu rezimirali učinke vremena kojeg upravo trošimo, kao besmrtan trenutak označiti kada je Otvoreni kulturni forum sa Cetinja objavio „Knjigu žalbi“ Marka Vešovića, djelo koje dokazuje da je pjesnik, ako shvati da su navika i izvjesnost pogubni za poeziju, sposoban da ne mijenjajući bitno svoju stvaralačku prirodu – promijeni sve. Knjigu, koja je izraz za Vešovića karakterističnih estetskih, etičkih, poetoloških i kreativnih opredjeljenja, ključnom i vitalnom učinili su pjesnikovi odlučujući zahvati u mišljenju i graciozne rime. U ravni mišljenja, Vešović je superioran nad svojim savremenicima zato što ne stvarajući zabune i pometnje pjesnik svjedoči šta smo sve prebrodili u životu u literaturi. On zna šta čini. Njegova je riječ razgovjetna. Hiljadu dveri svoje duše otvara dokazujući postojanost nečije i svečije patnje. U ravni forme, uspio je revitalizovati rimu. U trenutku kada smo potpuno ili približno glasovno podudaranje na kraju dva ili više stihova, rjeđe polustihova, posmatrali kao pjesničku muzealiju, Marko Vešović dokazuje da melodijsko-zvučna isticanja mogu biti funkcionalna i kada nijesu uslovljena zahtjevima normativne metrike. Pluralnost rima u njegovom stihu je fascinantna. Zvuk i smisao u njegovoj „Knjizi žalbi“ egzistiraju u dubokim uzajamnim prožimanjima. Ritam i sintaksa su u tijesnoj, često sistematskoj vezi a rima „stilizuje“ emociju.

Pjesnikova ekstaza

Po, definiciji, poenta je mjesto u kojemu se kristališe i zaokružava smisao jednog književnog teksta u cjelini. Mada je svaka knjiga poezije, kao složena fragmentarna struktura čiji sastavni djelovi ne moraju nužno imati uzročnoposljedične ili stilske podudarnosti, nenadmašna „Knjiga žalbi“ Marka Vešovića takav rezime ima u pitanju: „Svijete gdje ti je duša?“ U tom iskazu duhovna emocija stovrsnih patnji dostiže maksimum. Zato se, osim kao ključnu u njegovom opisu, „Knjiga žalbi“ treba čitati i kao pjesnikov pokušaj da tragajući za odgovorima na suštinsko pitanje, budućim pokoljenjima, brutalno jasno približi utvarni smisao sudara ljubavi prema životu sa tamnim žarom jezne i željezne povijesti koja je tuđa ljubavi i životu. U njenoj raspjevanoj pustoši sreli su se čovjek i vrijeme. U njoj smo sve ono što jesmo. Tu su sva naša postanja i nestanci. Zato „Knjiga žalbi“ nije važna samo kao tekst neophodan za tumačenje i razumijevanje južnoslovenske poezije na kraju prve 21. stoljeća. Sa njom se lakše razumije duh vremena, kauzalni odnos povijesti i mišljenja. Ona je metafora za život i žestinu pjesnikove ekstaze. Nema u njoj nema ni jedne suvišne riječi. Ukratko, veličanstvena knjiga pjesnika koji je, da parafraziram jedan njegov stih: nekada pisao da kaže ko je – danas, da bi kazao šta će prestati da bude. Poslije nje, među Crnogorcima, Marko Vešović, koliko god to priželjkivao, više neće moći da iskusi zaborav.

Vinstan Hju Odn „Nek mi povijest sudi“,

Otvoreni kulturni forum, Cetinje

 

 

Jedan od vodećih pjesnika engleskog jezika, Vinstan Hju Odn, dobio je nedavno, na crnogorskom jeziku, knjigu izabranih pjesama sa naslovom „Nek mi povijest sudi“. Prevod je djelo Marka Udovičića i Omera Hadžiselimovića. Crnogorsko izdanje izabranih pjesama Vinstana Hju Odna na impresivan način svjedoči o rasponu i dubini njegovih književnih i intelektualnih sfera. Kao uvod, štampan je prevod predgovora Edvarda Mendelsona koji je objavljen uz izdanje „Odabranih pjesama“ V. H. Odna (Selected Poems, vintage, New York, 2007).

Od erosa do prašine

U zbirku izabranih pjesama „Nek mi povijest sudi“ ušle su pjesme koje je Odn pisao u periodu od 1926. do 1973. godine. Prevodioci i priređivači svoj su posao odradili na neponovljiv način. Čak i čitaocu koji nije do sada njegovao sklonost ka strofama Vinstana Hju Odna brzo postaje jasno kako je funkcionisao um pjesnika koji se od većine savremenika razlikovao po inteligenciji, tehničkoj virtuoznosti, sklonosti ka složenim filozofskim i moralnim vizijama. Inače, Josif Brodski smatrao je Vinstana Hju Odna najvećim umom dvadesetog stoljeća, ali, kod kuće u Engleskoj, nikada nije imao tretman adekvatan značaju njegovog djela. Tako je povodom stogodišnjice njegovog rođenja Kraljevska pošta odbila da štampa prigodnu markicu sa pjesnikovim likom. Britanske instiutucije ne pridaju naročit značaj djelu Vinstana Hju Odna iz najmanje dva razloga. Prije početka Drugog svjetskog rata simpatisao je ljevicu (mada nikada nije bio transparentni komunist, čak se i strasno sukobljavao sa komunistima izjednačavajući po značaju djelo Karla Marksa i Sigmunda Frojda). U potrazi za seksualnim slobodama čak je neko vrijeme živio u Berlinu. Neposredno pred izbijanje rata preselio se u SAD. To ga je učinilo jako nepopularnim. Prije Drugog svjetskog rata desničare je iritirala njegova podrška marksizmu. Odlaskom u SAD, razočarao je lijevo orjentisane intelektualce koji nijesu mogli shvatiti kako pjesnik-marksist može otputovati u inostranstvo i odbiti da se tuče sa nacistima. I jedni i drugi ignorisali su činjenicu da je Vinstan Hju Odn odlazeći u Ameriku oženio kćerku Tomasa Mana, Eriku, kojoj je to bio jedini način da napusti nacističku Njemačku. I jedni i drugi ignorišu veličanstvenu pjesmu „1. septembar 1939.“ gdje se jasno iščitavaju razlozi njegova odlaska. Gnušao se zadaha krvi koji se širio na razvalinama nečasne epohe. Pisao je za ljude koji shvataju da su sazdani od erosa i prašine. U veličanstvenom prevodu Marka Udovičića i Omera Hadžiselimovića možete je čitati na 111 strani knjige „Nek mi povijest sudi“.

Mogućnosti jezika

Vinstan Hju Odn živio je opčinjem mogućnostima jezika i teksta. Proslavio se priznanjem da pornografska književnost budi u njemu daleko veći seksualni interes od bilo kojeg živog bića. Kao deklarisni homoseksualac živio je od studentskih dana. Na Oksford je stigao sa stipendijom studija biologije. Poslije dva semestra prešao je na studij književnosti i psihologije. Ni tamo se nije „proslavio“. Očekivano. Bio je deklarisani homoseksualac u konzervativnoj univerzitetskoj sredini, pa je mogućnost da u takvom ambijentu ima trijumfalan akademski put bila obrnuto proporcionalna trijumfima koje doživljava na erotskom planu. Možda su baš oksfordska iskustva učinila da neke od njegovih najznačajnijih pjesama budu refleksije o ljudima koje ne dotiče patnja njihovih bližnjih. Neke kazuju da živimo u vrijeme „zauzetih“ ljudi među koje bi Ikar mogao da pada s neba a da to, zaokupljeni „svojim poslom“ oni ne registruju. Izbor koju su napravili Marko Udovičić i Omer Hadžiselimović, uz neponovljiv prijevod, potvrđuje na koje je (sve) načine Vinstan Hju Odn, uspijevao pomiriti tradicionalne pjesničke forme i modernistički senzibilitet. Izbor je uređen po hronološkom principu i eto dobre prilike da provjerite griješe li kritičari koji vjeruju da je poezija V. H. Odna izgubila na vitalnosti poslije njegove emigracije u Sjedinjene Američke Države. Istovremeno, možete provjeriti i tvrdnje da kontemplativno hrišćanstvo i intelektualizam (karakteristični za njegov američki period) doprinose, na evropskoj etapi njegovog puta nedostignutu disciplinu njegovog stila i senzibiliteta.

Pogrebni bluz

Poslije filma „Četiri vjenčanja i sprovod“, pjesma koju je Odn 1936. godine objavio bez naslova (nama poznatija kao „Pogrebni bluz“) postala je apsolutni hit i danas prosječnog Engleza sahranjuju uz stihove Vinstana Hju Odna: „Zaustavite sve ure, telefon iskopčajte; Spriječite psa da laje, sočnu kosku mu dajte..“ Dostojna satisfakcija za čovjeka koji je jednako vješto stvarao briljantne stihove i strasne osporavatelje svog djela.

Podijeli

Komentari su suspendovani.