Sabirci nijesu kompletni i još uvijek ne možemo znati na čemu smo. Svoju stazu ne bih mijenjao. Možda bih napravio neke sitne korekcije, uputio se nekom drugom ulicom, skrenuo prije za uglom da izbjegnem neki susret, izgovorio na vrijeme neke riječi koje i danas naviru i guše me, neke druge prećutao…
Pjesništvo Mladena Lompara verifikovano je kao prestižni simbol crnogorske književnosti, onog njenog segmenta koji perfekcionistički slijedi recentne evropske strategije. Živi na Cetinju. Nagrada „Risto Ratković” dodijeljena mu je za knjigu „Sjena na sceni”. Jednoglasno.
POBJEDA: Gospodine Lompar, kao akademik, pjesnik, istoričar umjetnosti i intelektualac čiji je doprinos obnovi crnogorske duhovnosti nedvosmislen, kako sagledavate stvaralaštvo i današnju poziciju pjesnika u čast čije poezije se dodjeljuje nagrada koja vam je pripala?
LOMPAR: Za Rista Ratkovića sam prvi put čuo po završenoj gimnaziji. I to od jednog boema, koji ga nije mnogo volio. Citirao je kritičara koji je za Ratkovića pisao da je jedan od onih što „… idu nožem po svijetu. I pandze imaju. Deru sve do čega stignu”. Međutim, meni se to dopalo. Taj prevratnički duh i otpor konvencijama zbog kojih se nijesmo u školi zaljubljivali u domaću književnost. Došao sam do jedne njegove zbirke, a poslije i do svega što je objavio. Proučavajući jedno vrijeme nadrealizam u crnogorskoj likovnoj umjetnosti i književnosti, posebno sam se bavio njegovom predratnom poetikom. Danas je njegov opus, pjesnički naročito, književno-istorijski i teorijski sasvim jasno određen. Pored niza studija, eseja i novinskih tekstova koji ga definišu, ističem studiju Tatjane Bečanović „Zaspati ili umreti”, objavljenu prošle godine. Ove godine navršilo se pedeset godina od Ratkovićeve smrti. Ali, još će se čitati i izučavati njegovo kompleksno djelo. Ratkovićeve riječi poezije u Bijelom Polju su, besumnje, nemjerljiv doprinos trajnoj aktuelizaciji njegovog stvaralaštva.
POBJEDA: Ukoliko je makar djelimično moguće u opsegu odgovora na jedno novinarsko pitanje sumirati Vaše literarno iskustvo, Vaše pismo dominantno je u znaku…
LOMPAR: Moguće je da na ovo pitanje sasvim dobro, zapravo, bolje od mene, odgovori neki od kritičara koji su do sada pisali o mojoj poeziji. Dominantno je, do skoro (da ih parafraziram) u znaku postmoderne, koju, a to se, nadam se, može vidjeti i u ovoj knjizi (Sjena na sceni), pokušavam prilagoditi i za sebe preimenovati u nešto drugo.
POBJEDA: Može li se Vaše pisanje i mišljenje posmatrati i kao otklanjanje lične sumnje u mogućnosti „dovršavanja sopstvenih snova i davno prekinutih putovanja”.
LOMPAR: Svoja putovanja nikad neću dovršiti. Ni snove. Rijetki su pjesnici koji ne završe kao pogođeni glasnici.
POBJEDA: Davno je rečeno da u istinskom ljudskom stvaralaštvu vrijedne trgovine ostavljaju ljudi i gradovi. Koji čovjek i koji grad iskušavaju postojanost Vaše memorije?
LOMPAR: U knjizi „Prostor izgubljene svjetlosti” pokušao sam, na neki način, da pokažem otiske civilizacijskih ostataka na svoju ličnost. Tamo sam govorio o Turbo Majusu (arheološkom lokalitetu u Tunisu), Aleksandriji, Kairu, kiparskim nalazištima, o hetitskim ostacima u Turskoj, o snijegu i kišama na Cetinju, a često se vratim i Duklji… Sve je to jedan grad. A na tim putovanjima uz mene su Tomas Man, Jorgos Seferis, Odisej Elitis, Montale, Ungareti, Borhes, Danilo Kiš… ili samo poneki od njih. Svi su oni jedna ličnost.
POBJEDA: Potonju deceniju dvadesetog vijeka, njen početak, nazivali su Vrijeme stida, vođeni signalima vaše knjige „Kraljica Jakvinta, opet Dolči i vrijeme stida”. Kako imenujete vrijeme koje živimo. Koji su signali današnje Crne Gore i današnjih Crnogoraca.
LOMPAR: Vrijeme stida još nije prošlo. Sabirci nijesu kompletni i još uvijek ne možemo znati na čemu smo.
POBJEDA: Ljudima čije iskustvo je fermentovalo brojna iskušenja pred koja ih je postavljala njihova odlučnost da slijede svoja čuvstva i pozvanje postavlja se neizbježno pitanje: Da ste u prilici da ponovo birate Vaš put, poznajući stazu kjom imate proći, što bi na njoj mimoišli?
LOMPAR: Teško da bih nešto drugo odabrao. Možda bih napravio neke sitne korekcije, uputio se nekom drugom ulicom, skrenuo prije za uglom da izbjegnem neki susret, izgovio na vrijeme neke riječi koje i danas naviru i guše me, neke druge prećutao… Ali, ko zna kako bi onda sve izgledalo. Ipak, najbolje je ovako kako je bilo… Raskid sa tradicionalizmom
POBJEDA: Znatan dio Vašeg opusa iniciran je crnogorskim vjekovnim udesom. Istovremeno, Vaše pismo lišeno je kobnog istoricizma i apologetike u čijoj je sjeni znatan dio crnogorske poezije. Na toj strategijskoj tački Vaš put poklopio se s intencijama cijele jedne generacije vrsnih mladih pjesnika. Mladena Lompara ti ljudi vide kao simbol i znak patricijske otmjenosti crnogorske riječi i lirizma. Imponuje li Vam ta pozicija?
LOMPAR: Sasvim lijepo ste definisali veliki dio onoga što me zanima u literaturi. Pa i taj pokušaj da se „izmaknem” sjenci istoricizma i kojekakve guslarske psihoze, u koju često zapada poezija koja se bavi „crnogorskim vjekovnim udesom”. Devedesete su, zahvaljujući generaciji mladih, škololvanih pisaca, donijele odlučan raskid sa tradicionalizmom i uvele crnogorsko pjesništvo u tokove savremene evropske poezije. čitaju se i prevode aktuelni stvaraoci i pravi se distanca od anahronog pjevanja, koje je bilo potpuno petricifiralo crnogorsku književnost. Sam sam, od početka, više osluškivao aktuelne tokove pjesništva van Crne Gore. Zato mi je sada ugodno među tim mladim piscima.
Vlatko Simunović, Pobjeda 2. IX 2004.
