Treći dan otkako nijesmo sreli ni žive duše. Ni seljaka, slučajnog prolaznika, zalutalu kravu. Ništa. Na neprijateljsku vojsku više niko ni ne pomišlja. Putevi postaju sve gori, drveće krupnije i kao razbacano bez reda, sve jači pritisak i gustina rastinja. Tu blizu, sa lijeve strane, trebalo bi da je more, ali ta misao je sada tako daleka. Sa zagušljivim vazduhom kao da nam se nešto gusto i masno gomila u utrobi, nešto što izaziva nervozne pokrete, u stalnoj borbi otpora i pokoravanja. Nemoguće je izbaciti ga, a prepustiti se, udahnuti punim plućima, dozvoliti da silovito prostruji krvotokom, od te pomisli izbija ledeni znoj, a pogled ostaje zalijepljen za zemlju. Odavno nikog nijesam pogledao u oči. Iznenadim se kad čujem nečiji glas. Najčešće je to glas komandanta, kratke i suve riječi, ali ne bez izvjesnog treperenja nesigurnosti. Znam taj osjećaj – ne možeš da postigneš uobičajeni ton, izgubio si boju glasa, pa se spuštaš na neku neutralnu bezvučnu frekvenciju. Zato koračamo u tišini i pokušavamo da pogodimo misli jedni drugima. Svakom od nas čini se da bi mu u tuđoj svijesti bilo ugodnije. Ili samo ja tako mislim? Ili je moja tjeskoba rezultat mog slabog tijela i još slabijeg duha? Zar svaki od nas ne osjeća ovu prazninu kao sramotan poraz i ne žudi za krajem puta, koliko god taj kraj bio ispunjen užasom, samo da bude ispunjen nečim, nečim što se može ispričati, objasniti, opravdati logikom istorije, nečim što nije kontinuum besmislenog kretanja, poput stijene koja jezdi svemirom i žudi za planetom o čije će se tijelo konačno razbiti?
Sve teže uspijevam da se sjetim početka. Nakon što smo sa obližnjeg brda granatirali stari primorski grad, spustili smo se do sela u zaleđu. Usljed konstantne opasnosti da neprijateljske trupe upadnu na našu teritoriju, odlučeno je da se pročisti ta oblast. Niko se nije iznenadio kad u prvim selima ne zatekosmo vojsku. Pred našim granatama i topovima povukli su se u unutrašnjost. Zato će se neke čete vratiti nazad. Naša bješe od onih sa zadatkom da krenu za neprijateljem i potisnu ga što dalje u unutrašnjost. Sa zavišću smo gledali kako oni koji će se uskoro vratiti svojim domovima, pale kuće i odnose televizore, umjetničke slike, satelitske antene i razne skupocjene besmislice. Jedan je za sobom vukao kravu – životinja je mirno išla za njim i tupo gledala u zemlju, kao da je to sasvim uobičajeno. Ne znam zašto, neki su sa kuća skidali prozore i vrata. Stanovništvo je, naravno, otišlo sa vojskom, ali, tu i tamo, moglo se naići na po nekog mještanina. Taj bi mirno posmatrao što se događa, kao da je to tačno ono što je i očekivao. Ljudi se ovdje, pomislih, ne užasavaju rata. Za njih je to samo još jedna od prirodnih nepogoda. Njihove grube fizionomije slične su našima, kao da su i oni sišli sa neke od onih planina. Opstajali su ovdje, izgleda, uprkos ovom tankom primorskom vazduhu, koji ih nije učinio nježnijima. Taj je u stanju da gleda kako mu pališ kuću i da ne kaže ni riječi. Oči mu govore: “Pališ? Pa dobro. Pali. ” Da li je to prkos ili vjera da zlo uvijek pojede samo sebe? Ja ne palim. Ja gledam. I slušam zvuk vatre koja polako žvaće stvari. Često nešto eksplodira. Dobar je to osjećaj – biti u predstavi sa tako raskošnom scenografijom, sa tako moćnim efektima. Sve to uz pravilan tempo, osjećaj za ritam. Reditelj zaslužuje dugotrajan aplauz.
Prošli smo kroz nekoliko napuštenih sela. Nije bilo traga od neprijateljske vojske. Malo smo palili, ne mnogo. Nije imalo smisla. Nijesmo uzimali ništa od stvari, to možemo u povratku. Rijetki stanovnici, uglavnom starci, tvrdili su da tu nikad nije bilo nikakve vojske. Koliko god bile besmislene njihove laži, uporno su ih ponavljali. Ulazili smo u napuštene kuće da se istuširamo – jednom sam malo odrijemao u nečijem bračnom krevetu – a onda bismo išli dalje.
Dalje? Gdje dalje? Išli smo ka zapadu, sve dublje u neprijateljsku teritoriju, a od njihove vojske ni traga. Sve manje kuća, sve manje ljudi. Iza svakog grma mogla je biti zamka. Ali nije se događalo ništa. Čula su nam otupila, a postajali smo sve nervozniji. Zvicer i Radović se umalo pobiše, ali ih komandant brzo razdvoji. Ostali su samo gledali. Nije to mržnja što se uvlači u nas, ta agresija izgleda kao jedina mogućnost kontakta. Žudjeli smo za neprijateljem, ali smo sve manje vjerovali da će do tog susreta doći.
Onda smo stigli do nekog sela na rubu šume. Mislili smo da neće biti nikoga ni u tim starim kamenim kućama. Ta neopreznost Zvicera je koštala života. Dok je prelazio preko praga neko je zapucao iz kuće. Probijene lobanje pao je na leđa. Onog u kuću eliminisali su bombom, ali za Zvicera više nije bilo spasa. Bio je to starac koji je odlučio da sačeka neprijatelja u svojoj kući, u stolici i sa starom M-48 u ruci. Zvicerova smrt trgla nas je iz obamrlosti. Ponovo smo postali vojnici.
Komandant me posla da provjerim jednu od kuća. Bio sam oprezan, ali u kući nije bilo nikoga. Starinski drveni namještaj, jednostavan i strog. Mirisalo je na hrastovinu i na trule jabuke. Sve me to podsjeti na đedovu kuću u Nahiji. Nijesam tamo bio od djetinjstva. Htio sam da izađem, kad mi se učini da odozgo dolazi neki zvuk. Da, bili su to nečiji koraci na tavanu. Meki, oprezni koraci po daščanom podu. Osjetih veliku tremu. Uske drvene stepenice vodile su gore. Izgleda da je to jedna od onih malih soba u potkrovlju, sa kosim stropom. Popeh se gore i stadoh ispred vrata. Tišina. Čuo me je. Čvrsto sam stegao kalašnjikov i nogom razvalio vrata. To biće stajalo je nepomično sa ogromnim očima uperenim u mene. Svo od nekakvih zelenih preliva, stajalo je tako da nijesam mogao odmah da odredim je li skulptura ili živo biće. Nekakva sumanuta figura iz čijeg je gustog zelenog tkanja izviralo hiljadu očiju. Na ivici nerava, držao sam cijev uperenu ka njemu. Oće li da ustukne ili će krenuti ka meni, to pitanje činilo mi se presudnim. Naglo je pomjerio glavu i vrat ka meni, istog trena sasuo sam rafal u njegovo tijelo. To je trajalo dugo, jako dugo, jedva sam zaustavio prste. Kad su dotrčali do mene, još sam stajao na istom mjestu i gledao u tu smjesu krvi i perja. Ubio sam pauna. Prošlo je malo vremena dok sam to shvatio. Otkud prokleta životinja tamo gore, to mi nije jasno ni danas.
Otada nijesmo sreli živu dušu na našem putu ka zapadu. Tri dana se probijamo kroz sve gušće rastinje. Neke čudne biljke kakve još nijesam nigdje vidio, masnih, mesnatih listova. Hodamo u tišini, jer ovdje nema ni ptica. Teške, pastelne boje pritiskaju nam svijest. Zagušljivo je od prašnjavih mirisa koje cvjetovi nemilosrdno sipaju u vazduh. Nekakva punoća i presitost koja hoće da se prelije u naša čula. Oči više ne mogu da podnesu toliku gustinu. Svo to nepodnošljivo obilje pulsira nam u sljepoočnicama. Držimo se podalje jedni od drugih. Neprijatno nam je kad smo blizu. Nekakav stid se uvlači u nas. Kad naiđemo na potok ne peremo se u isto vrijeme. Svako nađe svoj trenutak da se iskrade. Kako vrijeme odmiče sve teže sakrivamo svoje nastranosti. Nekoliko njih vidjelo je Grahovca, rmpaliju koji kao da je ugrubo istesan iz dva-tri poteza, kako se spušta na koljena i, poput četvoronoge životinje, dogega se i sklupčava ispod drveta. Kunem se da sam vidio Radovića kako njuši sopstveni izmet. Sebe sam zatekao kako dugo zurim u komandantova stopala, koji se bješe izuo i opružio na suncu, i divim se savršenom odnosu nježnosti i čvrstine na tim vješto izvajanim oblicima. Nešto se muti u našim dušama. Ne razmišljamo o udaljavanju od domova, nego o približavanju nekoj tamnoj matici. Nije više to što smo ostavili iza sebe ono što nas određuje, već izvjesnost susreta sa onim ispred. Jer svi su sigurni da je ono tu, možda iza ovog brda, ili iza onog tamo drveta. Taj naš Neprijatelj strpljivo čeka i žudi za nama, jednako kao što i mi žudimo za njim. Obrastao u paprat i stopio se sa ovom nepodnošljivom prirodom, on sanja naš dolazak, naš zagrljaj u velikoj krvavoj bici.
Pred veče, ne znam više kog dana, ugledasmo vatru u daljini. Tresući se u groznici krenusmo u tom pravcu. Nijesmo više ličili na vojsku, bili smo lak plijen, ali smo se tješili mislima o odmoru, počinku i, ko zna, možda milosrđu. Niko više nije imao snage za strah. U srcu ove džungle trebalo bi da je toplo, tamno i vlažno. To obećanje zujalo nam je u glavama kao odgovor na tešku tišinu i materijalnost prostora kroz koji smo prolazili. Sada je ta blijeda vatra obilježavala mjesto konačnog susreta.
Dok smo stigli tamo vatra se skoro sasvim ugasila. Nije bilo nikog oko kolibe ispred koje su dogorijevali suvarci. Pretražili smo okolinu, ali nije se radilo o klopci, zaista nije bilo nikoga, za vojskom bi morao ostati neki trag. Očigledno je tu boravio neki usamljenik, ali sad ne bješe ni njega. Vratiće se uskoro, inače ne bi ostavio neugašenu vatru. Ako nije želio da nas namami, a onda ode da obavijesti ostale. Ali gdje su ti drugi, koliko su daleko? Postavili smo straže. U kolibi je bio samo jedan mali drveni sto, jedan tronožac i grubi krevet sa slamom umjesto dušeka. U jednom uglu zarđali šporet na drva i na njemu veliki kotao. Po zidu okačene nekakve sušene biljke. Miris tih biljaka miješao se sa mirisom vlažnog drveta. Iza kolibe je bio bunar, pa se umismo hladnom vodom. Neko reče da je možda otrovana, ali su ipak svi pili. Komandant je noćio u kolibi, mi ostali raštrkani pod vedrim nebom. Uhvatila me neka vrućina, pa sam se dugo rashlađivao bunarskom vodom. Legoh na travu i brzo zaspah, još uvijek prilično mokar.
Sanjao sam pauna. Bili smo u onoj istoj sobi u potkrovlju. Prijeteći se razmahao krilima i kreštao upirući razjapljeni kljun ka meni. Ledena voda kapala je sa tavanice. Prsti su mi bili zgrčeni, nijesam mogao da ih otkočim, da zapucam na tu zvijer. Od njegovog silnog mahanja vazduh se uskovitlao i postalo je hladno, veoma hladno. Tresući se od hladnoće, probudih se u zoru.
Osjećao sam bol u mišićima i tupi nagovještaj glavobolje. Komandant i grupa vojnika ispitivali su nekakvu babu. Pojavila se niotkuda, pokazala na kolibu i rekla da je to njena “kuća”. Bila je u crnim smrdljivim ritama i očigledno poluluda. Pitali su je o neprijateljskoj vojsci, ali ih je ona samo gledala sa čuđenjem. Jedva se dovukoh do njih, uz olovno pulsiranje u glavi i teški vreli vazduh koji mi je šištao kroz nos. Čim me ugleda, starica mi priđe i uze me za ruku. Ruka joj bješe tvrda i suva, kao da se grana nekog drveta obavi oko mog dlana. Ništa materinsko ne bješe u njoj. Bila je kao drvo, samo po sebi ni dobro ni zlo. “Bolestan si” – reče. Jedva sam stajao na nogama. Komandant mi priđe, stavi ruku na moje čelo i reče: “Ti goriš”. Starica pokuša da me odvuče do kolibe, ali je zaustaviše. Ona poče da im objašnjava kako će me izliječiti, ali ja sam je već slabo razumio jer mi je užasno bučalo u glavi. Učini mi se da svo to bučanje, taj teški šum, dolazi iz gustih krošnji koje su pritiskale ovaj prostor. Kao da su sabijale vazduh ka središtu u kom smo bili mi, svakog časa mogli smo se rasprsnuti. Umalo se onesvijestih.
Položiše me na krevet u kolibi i ostaviše sa staricom. Ona je nešto radila izvan mog vidokruga, čuo sam šuškanje i povremeni zveket posuđa. Bio sam na liniji između sna i jave, strahovito umoran i željan sna, ali mi unutrašnja vatra ne dade da zaspim. Kao da tonem u neku vruću vodu i istog časa izranjam. Odjednom se babino lice pojavi nada mnom. Poče da mi skida odjeću. Nijesam mogao da joj pomognem, bio sam kao teška lešina, natopljena vodom. Osjetih neprijatan miris isparavanja sopstvenog tijela koje se kupalo u znoju. Starica me je skidala strpljivo i vješto. Uskoro sam ležao sasvim go, a slama mi je bockala leđa i zadnjicu. Negdje u dubini pojavi se odsjaj nečega što je nalikovalo na osjećaj srama, ali ja sam već bio u dubokoj vodi i ono što se zbivalo sa mnom posmatrao sam sa velike daljine, kroz mutno okno, sa sviješću zatvorenom u tamnu kulu, gdje misao o sopstvenom biću raskida sa čulima koja to biće čine stvarnim. Imao sam samo ideju, ne i doživljaj onoga što se zbiva. Onda žena donese neku gustu ljepljivu mast što je mirisala na zagušljivi ekstrat smrdibube i poče da me maže po grudima, stomaku, nogama. Cijelo mi tijelo bješe prekriveno tom gadošću, uključujući i genitalije. Mast je bila toliko hladna, da uskoro počeh da drhtim. Kao da te koža žari od dodira leda. Ali onda stade da peče, koža mi je gorela kao da je neko vrelim nožem odvaja od mesa. Usred paklenog ognja pomislih: ona je demon, a ja sam joj naivno došao pod ruke i sad plaćam za ono što sam učinio. Nijesam mogao da se sjetim što sam to učinio, ali sam znao da ima nešto, osjećao sam teret svoje grešne podsvijesti kako me vuče dolje, u srce plamena. Prije nego što sasvim potonem, htio sam da vidim te oči zla, sada konačno oslobođene maske tuposti i prostodušja. Uhvatih njen pogled, ali on bješe ravnodušan, kao pogled starog majstora koji po hiljaditi put pravi jedan isti predmet. Ravnodušan kao drvo koje šušti na proplanku, samo po sebi ni dobro ni zlo.
Kad se probudih nije bilo nikoga oko mene. Nemam predstavu o tome koliko sam dugo spavao. Možda danima, možda nekoliko sati. Ne sjećam se da sam nešto sanjao i ništa me ne boli. Tijelo mi je bilo suvo, pomalo mirisalo na travu i na znoj. Obukoh se i izađoh napolje. Bilo je oko podneva. Ostali su sjedjeli u širokom nepravilnom krugu oko vatre. Starice nije bilo. Oblačno, a vazduh topao i vlažan. Čemu je sad služila vatra, nije mi bilo jasno, jer ništa se na njoj nije peklo, a nije ni bilo hladno. Sjedoh i ja u blizini, a niko na mene ne obrati pažnju. Djelovali su nekako odsutno. Jedni su gledali u vatru, drugi u nebo, a treći u svoje čizme. Posmatrao sam njihova lica i primijetio da svi krijući zagledaju jedni druge. Pogledi su nam klizili preko tuđih figura i ukrštali se. Nekakav poziv i strah bjehu u tim očima. Neka potreba za zajedništvom koja nije mogla biti izgovorena, jer bi riječi odvukle na drugu stranu. Bili su lijepi, pomislih, svaki na svoj način. Čovjek je lijepa životinja, spram te misli učini mi se nevjerovatnom sva ona ljudska djelatnost koja tu ljepotu nije uzimala u obzir. Sjetih se kako sam u djetinjstvu volio da gazim po snijegu. Ona savršena bjelina mamila je moje stope, tako je fino prštala pod tabanima. Tamna materija, što se danima prikupljala u mojoj utrobi, naglo se pokrenu. Poče da kopa iznutra, kao neka mala zvijer koja hoće da izađe iz kaveza. Daleki nagovještaj zadovoljstva bio je u tim potmulim udarima. Satima smo sjedjeli u tišini klateći se. Vatra se već davno bila ugasila, kad se nekoliko zraka sunca na zalasku probilo kroz oblake i krošnje i rasulo se po našim glavama. Sjećam se kako Radovićeva kosa, crna kao zift, zasija na suncu, a on, ta prosta pojava, zagledan u horizont, sad je ličio na mudraca. Sa prvim mrakom pade kiša, i mi, jedan po jedan, uđosmo u kolibu
Komandant je ležao na krevetu, onom istom na kom sam se ja borio sa groznicom. Ostali su se namjestili na podu. U tom skučenom prostoru morao si ležati mirno, da ne uznemiravaš svog susjeda, što je bilo nekako iritirajuće. Iz nekog razloga bilo je nemoguće ostati miran. Od tolikih tijela u zatvorenom prostoru brzo je postalo pretoplo. Kiša je jednolično sipila po krovu, izgleda da prokišnjava na nekoliko mjesta, ali niko se nije žalio. Mada je postajalo zagušljivo, bilo je neke omamljujuće esencije u vazduhu. Povremeno bi sijevnulo, ali grmljavina nije stizala. U tom kratkom bljesku vidio bih da se mnogi meškolje, a neki bjehu već sasvim goli. Ključalo je nešto iznutra, ispod nas, u utrobi zemlje. Ona zvijer što je rasla u našim matericana osjetila je taj zov. Znao sam da više neću imati snage da je zadržim. Ramenom sam udario u nečija leđa, drugi mi je uzvratio laktom u rebra. Kao jegulje u mreži, koje klize jedne preko drugih i uzalud se bore za vazduh. Neko je prebacio nogu preko mog bedra, prste sam zabio u nečija usta. To buja kao nadošla rijeka, sa virovima, i tamna od mulja podignutog sa dna. Tijesno je, strašno je usko u tom kovitlacu tjeskobe. Otpor je bio nemoguć, suviše apstraktan, a rijeka moćna u svojoj tjelesnoj punoći. I ja joj se prepustih. Prvo me bacala kao lutku, mislio sam da će da me pokida, a onda me sabi u tjesnac i pritisnu teškim muljem. Dodir jezika i slane kože, opori muški miris, pulsirajuće meso, snaga koja napada i brani se, dlanovi koji klize po glatkim površinama, ugriz konjskih zuba, udar kopita o slabinu, nokti što paraju kožu, oblici koji blješte iza zatvorenih kapaka, utroba se širi i opušta i spremna je za porođaj, ljeskanje na uzburkanom moru, bol i zadovoljstvo, žudnja i strah, moć i pokornost, stapanje u vodenu masu i izdvajanje u posebnu kap, punoća i praznina, udarac, mnogo nježnih udaraca i grubih zagrljaja, hiljadu jezika i prstiju, hladnoća uzavrele krvi, oganj ledenog znoja, tajfun koji komada i ponovo spaja, obećanje, nagovještaj, izmaglica konačnog smirenja, zvijer koja prolazi kroz uske tunele ka izlazu, teško je poroditi toliko biće, veće je od svih nas, ali ono već izlazi, uz pucanje vena i kapilara, oslobađa se polako uz nezamisliv bol, koliko užitka u tom bolu, u potpunom rasprskavanju sopstvenog tijela, iza granice čula, daleko iza misli, samo kap drhtavog života u razjapljenoj i praznoj utrobi, dragocjena kap zaborava. Iscrpljen, imao sam još toliko snage da bacim posljednji pogled na ogromnu zvijer, čiji su crni i zlatni prelivi blještali u noći, a sa razjapljenih čeljusti cijedile se đavolje bale, što mirišu na orahovo ulje.
Ujutro smo krenuli nazad. Gomila polutrulih raga, koja zna put kući, gleda u svoje stope i ćuteći korača. S juga, na mahove, lahor je nanosio miris mora, ali mi smo već bili hodajući duhovi. Mislim da sam čuo i galebove, a možda mi se samo učinilo. Svaki čovjek bješe zapretan u sopstvenu kulu, čuvajući se da ga bilo kakav nagovještaj života izvana ne povrijedi. Kao životinja odrane kože, čovjek se plašio da bi na dodir najmanjeg leptira zavrištalo njegovo krvavo nezaštićeno meso. Bilo koje dijete moglo nas je dotući poput ishlapjelog psa, ne koristeći ni toljagu. Riječ bi nas dotukla, samo jedna riječ, ona koju su svi gutali, a ona se opet vraćala u grlo, stezala dušnik, grizla glasne žice. Kako je nositi, gdje je zakopati, koliko duboko? Gutanje tog otrova bješe nam jedina hrana, jer ne sjećam se da smo išta jeli tokom cijelog puta. Hodali smo kao zombiji, spavali pored puta, pili iz lokava. Kad pređosmo granicu, raziđosmo se bez riječi.
Povremeno, ugledao bih nekog od njih u gradu i prelazio na drugu stranu ulice. Pogledi nam se nijesu smjeli sresti, niko od nas to ne bi podnio. Istina bi nas isjekla na smrt. Ne znam kako se oni bore sa svojim otrovom, ja ga istresam na papir. Hiljadu puta ispisujem iste riječi i hiljadu puta ih uništavam. Što ako jednom ne uspijem? Što ako me nešto spriječi i iza mene ostane ovaj sluzavi trag? Neće li kuga poteći ovom zemljom? Neće li vapaj nadvisiti ova tamna brda? Neće li nas sram nadživjeti? Nije li naš san zauvijek okužen mirisom tropske zvijeri, čija nas rika uporno doziva?
Podijeli.
