Vasko Raičević: Raskidi
Konačno su ga ostavili samog, pa može na miru da sluša otkucaje sata. To je jeftini stoni sat, kupljen u kineskoj radnji. Iako mu je van vidnog polja, tačno zna njegov dizajn, one crne georgia cifre na žutoj podlozi. Ne želi patetične pomisli o posljednjim otkucajima i slične gluposti, ali počinje da ga nervira što ne može da vidi predmet iz koga izlazi taj zvuk. Uz veliki napor okreće se prema jednoj pa drugoj nahtkasni, ali tamo ga nema. Pada mu na pamet suluda pomisao da ga je neko ostavio u ormaru ili nekoj fioci. Ali taj zvuk je čist, ne nailazi ni na kakvu prepreku, tako jasan i star. Nekako nepristojno glasan. Sat ne bi trebalo da nameće svoje prisustvo. To je stvar finog vaspitanja. Naročito sad, nad ovim nemoćnim smrdljivim tijelom. Smrdljivi ostaci neke kuće bili su tamo iza onog mjesta gdje smo išli da se kupamo. Hučanje rijeke i glasovi dječaka doparali su odozdo, a njega je privlačila tama iz onih zidnih razvalina koje je biljni svijet strpljivo gutao. Nije mogao da misli o tome, ali blizu svjesti moralo mu je biti ono osjećanje, koje mu se tu prvi put, kao dvanaestogodišnjaku, počelo formirati, osjećanje kako jedan život, čak i njegovo posljednje utočište, ono što bi moralo biti nedodirljivo, pod svetom zaštitom tzv. višeg poretka, kako i to može postati ruina, kostur bez krvi i mesa, bez sjećanja. To osjećanje će se kasnije, kao pijavica na ovim zidovima, zalijepiti za njegove tekstove, to su oni likovi u njegovim djelima što odlaze i vraćaju se, pa opet odlaze. Morao je ući, da pronađe bilo kakav predmet, dokaz nekadašnjeg života, parazan ram za sliku, dječiju cipelu, olovkom na dovratku označenu visinu, zarđalu kazaljku sata. Memljivi vazduh štipao mu je nozdrve, kad iza sebe začu Petrovo kikotanje. Kao da ga je uhvatio na djelu, a kakvo je to djelo pokazivala je Petrova ruka kod međunožja, pokretima kao da će baciti kocke za jamb. Sigurno mu je nešto odgovorio, ali se ne može sjetiti šta. Ono čega se jasno sjeća je odbljesak sunca na Petrovim mokrim ramenima. Kako je tanka koža na njenim ramenima, i uvijek blagi miris čistoće (oni parfemi sa bijelim i svijetlo plavim bočicama). Kako stoji ispred ogledala i namješta kosu preko ušiju, jer misli da su klempave. Pročitala je Prusta, kako da se ne zaljubiš u nju? Propast je za njega uvijek bila očekivana stvar, zbog krivice koju je vukao od svih onih veza uništenih egoizmom. Ali propast nije dolazila na onim poljima na kojima ju je očekivao. Neće se nikada osloboditi pitanja o sopstvenoj sebičnosti, a ova žena nije se mogla osloboditi svoje izgubljene ljubavi i on je osjećao kako se krug zatvara. Eto, sad kad ju je konačno našao, na trenutak spustio gard (koji drži još od djetinjstva, uvijek spreman da primi udarac i ostane na nogama nakon svih zamki emotivnosti, taj gard zbog koga je odavao utisak hladne, rezervisane osobe), odjednom se našao u haosu jer ona reče kako to ipak nema smisla, kako nije pošteno prema njemu i ostale uobičajene stvari tog tipa. Nakon toga navukao je još deblji pancir oko srca i, zahvaljujući onoj sili koja težeći komediji stvara tragediju, postao još privlačniji drugim ženama, na njihovu nesreću. La commedia è finita, dolazilo mu je da kaže, ali nije mogao preko grla da prevali te riječi. Nadao se da će, kad dođe taj trenutak, kad mu saopšte tu smrtnu presudu, zadržati pod kontrolom svaki mišić na licu i možda čak naći prostora za blagu ironiju. Nema osjećanja koje zaslužuje dublji prezir od samosažaljenja. Znao je da će taj dan doći, a u posljednje vrijeme predosjećao je da je to uskoro i žurio je da završi nekoliko tekstova koji upozoravaju na prirodu bolesti jednog pretpolitičkog društva. Doktor je to rekao drugim riječima, ali moglo bi se objasniti da je ispod tog gvozdenog oklopa koji mu pritiska ramena postalo tijesno nekim tamnim strujama i da one, budući da nijesu pronašle izlaza iz tog stegnutog tijela, kao bijesni psi grizu okolo i ostavljaju otiske na njegovim organima. Jedva je doktora pogledao u oči, a kamoli da se uspio osmjehnuti. Pih, kako je to teško progutati, kako je nemoguće biti spreman za smrt.
Zamišlja nekakvu crnu masu, nešto kao žabokrečina, koja se zalijepila za njegove kosti. Nevidljivi sat podstiče bolno pulsiranje u tim kostima. Možda je neko htio da se poigra, da mu se osveti za nešto, pa je sakrio to mehaničko čudovište. Ko je taj veliki osvetnik koji ga prati cijelog života? Nema Boga, pa ne može biti ni đavola. To je neki zupčanik u njegovoj prirodi koji je nekad negdje napravio neki prestup, neki pogrešan okret, i sad treba pronaći tu grešku preko koje je nemarno prešao u trenutku kad je nastala. Tražiti tu tačku, to je kao da lutaš močvarnim predjelima, kroz mutnu, neprozirnu vodu. Prošlost smrdi na ustajalu baruštinu. U svoj toj pasivnosti poče da ga potresa pomisao da je možda sve bilo pogrešno, da je protraćio život igrajući pogrešne uloge. Jer što ako naša priroda ne određuje naše izbore, nego izbori (kao slučajnosti i trenutna stanja) definišu ulogu iz koje je kasnije nemoguće izaći? Onda je sve što je napisao pogrešno. I Petar mu je rekao da je ovo sad demokratija i da svako može da piše što oće, i da pisanje zato i nema više nekog posebnog značaja, jer je demokratija, i da ljudi više ionako ne čitaju ništa što je duže od statusa na fejsbuku, i da samo patetični blogovi i pisci koji smišljaju raskošne bizarnosti mogu da zadrže nešto malo publike, i da je sve to sad tako nebitno, druže moj, i da je biti pisac prije svega nemoguće, jer se od toga ne može živjeti, a za onoga koji piše samo u slobodno vrijeme može se reći da mu je pisanje hobi, u svakom slučaju stvar rekreacije, i da reći za sebe da si pisac isto je kao da kažeš da si skupljač sličica ili starih stripova, pomalo hipsterska stvar, to jest sasvim sporedna, i da nakon svega jedino što je važno, ono što ostaje, to je da li je čovjek ,,za“ ili ,,protiv“. Svi znaju da između ,,za“ i ,,protiv“ ima suviše mnogo toga, da ni jedno ni drugo ne postoje u sasvim čistim oblicima, uprkos svim našim moralnim i nemoralnim iluzijama, i da ako čovjek od milion ,,za“ i milion ,,protiv“ mora izabrati jedno ,,za“ ili jedno ,,protiv“, onda to nije demokratija, i da je pisanje potraga za jedva vidljivim nijansama između te dvije krajnosti, jer u tim nijansama, prijatelju moj, toliko je ljepote, i da ako ovaj život vrijedi živjeti, to je zbog bogatstva svih onih međuoblika koji se opiru krutoj dvopolnoj prirodi ljudskoga uma, i da ako išta vrijedi pisati, to je zato što se napisano ne može izbrisati, i da ono što je važno, ono što ostaje, to su naše neizbrisive misli, i da je to možda naša jedina utjeha. Sjedjeli su u Džadi u Bloku 5 i mutilo mu se u glavi od srčanika. Slučajno ga je dotakao nogom ispod stola i to mu je izazvalo neprijatnost, odjednom se zbunio, kao da se radi o ko zna kakvoj nepristojnosti. Petar je uvijek bio tako siguran u sve što govori, a njemu je bilo teško da ga pogleda u oči, i sve ono što je htio da kaže ostalo je neizgovoreno. Ali njegovu nesigurnost u ponašanju nikad nije pratila nesigurnost u mišljenju. Znao je da će od tog dana njihovi susreti biti samo slučajnost. Bježao je od nepodnošljivih susreta i gadosti ceremonije. Na sahrani nije osjećao ništa, ali kad je ušao u majčinu sobu nekakav gust topli vazduh stegnu ga za grlo. Dugo je tu sjedio u tišini, sve dok se nije smračilo, prazne glave, sa tugom koja je padala sporo kao noć. Teško je odrediti je li to bila tuga za majkom ili za životom kao takvim. Zar sva tzv. egzistencija nije samo kontinuirano raskidanje? Stara priča koja se uvijek iznova pripovijeda. Od Čehova je naučio da postoje ljudi koji vole da pate i učinilo mu se da tek sada počinje da razumije što to stvarno znači. To je ono slatkasto osjećanje življenja, bez radosti, ali sa dozom zadovoljstva. U mraku bi bilo sasvim prijatno, samo da nema tog prokletog pulsiranja. Majka je imala maniju kupovanja jeftinih besmislenih predmeta i taj glupi kineski sat sa crnim georgia ciframa na žutoj podlozi remetio mu je tok misli. Njegov um žudio je da se stopi s atmosferom koju su te misli proizvodile, ali sat kraj uzglavlja bezočno je vukao pažnju na sebe. Što je drugo mogao da uradi, nego da ga uzme, izvadi baterije, nekako se promuva dolje među one zaludne ljude i neopaženo ga baci u kantu za smeće. Tada mu se učini da je upravo učinio nešto izuzetno neprikladno. Neki od ovih ljudi bi možda rekli i – sramno.
Mora da je spavao neko vrijeme, jer odjednom više ne čuje nikakve otkucaje. Od temperature mu šišti u ušima. Da li je umiranje staraca drugačije? Mitska slika starca na samrti, okruženog potomcima. Herojska smrt na bojnom polju. Časna smrt u dvoboju. Pravednička svetost osvete. Toliko klišeja je iznevjerio, a opet ništa drugo nije ni živio do jedan obični predvidljivi kliše. Možda iz ove pozicije sve izgleda kao davno utvrđena forma. A ovo tijelo kao otpadak na prelazu između formi, u toj staroj igri pretakanja materije, razlaganja na elementarne čestice i ponovnog kombinovanja, već se odvojilo od uticaja njegove svijesti. Zagledao se u svoja stopala i pokušao da zamisli kako ponovo korača. Odnekud mu iskrsavaju slike kako se pridržava za zidove učeći da hoda. Onda upade u gluvu tamu u kojoj počeše da bljeskaju slike nekih nasmijanih ljudi. Lijevak sjećanja poče bolno da prodire ka jezgru. Gušio se jer je uskim prolazom klizio ka drugoj strani. Velika buka i krvnička svjetlost navališe na njega.
Onaj glas koji je bio dio njega sad je dopirao iz daljine i on prepozna to podvajanje kao prvi nagovještaj samoće. A u tom haosu pastelnih boja, kao fluidna maglina počelo se zgušnjavati osjećanje zvjezdanog, svjetlonosnog, velelepnog u svoj njegovoj tragičnosti, uzvišenog nosioca propasti, maničnog oca svih zadovoljstava, rušioca i kreatora, mističnog izvora ideja, heliocentričnog, relativizujućeg, samo-određujućeg, nezaustavljivog i neuništivog, sudbonosnog, sveprožimajućeg i sveo-buhvatnog ,,Ja“.
