Vasko Raičević: Idealni čitalac

Pisalo je:

,,Poštovani gospodine Krusiću,

Nadam se da Vas ne uznemirava način na koji Vam se obraćam. Pisao sam Vam na e-mail koji stoji na sajtu fakulteta, ali izgleda da ta adresa više nije u funkciji. Najgore bi bilo da pomislite da Vas progonim. Vjerujte mi da nijesam od tih ljudi. Slučajno sam Vas vidio u marketu u Ulici Vasa Raičkovića. Vidio sam kad ste izašli sa punim kesama, kad ste ušli u ulaz najbliže zgrade, vidio sam Vaše prezime na interfonu. Drugi čovjek bi pozvonio, predstavio se i pokušao da stupi u razgovor. Ali ne i ja. Bilo mi je mnogo lakše da napišem to što želim. Ta ulica što je uvijek u sjenci platana, činila mi se kao idealna adresa jednog pisca. Nemojte me smatrati čudakom niti dokonim provokatorom zbog ovoga što ću reći – Vi ste moj idealni pisac. Pročitao sam sve vaše priče i drame koje ste objavili i, naravno, Trulo srce, Vaš jedini roman. Nijesam od onih koji u knjigama traže sopstvene misli, uobličene na neki virtuozan način. To je za budale. Za mene je tekst zavodljiva mogućnost susreta sa drugim umom, drugom logikom i, ne manje važno, sa unutrašnjim svijetom nekog drugog bića. Jasno je da me ne zanimaju ambiciozni eksperimentatori koji u djela ne unose ni kap sopstvene krvi. No, isto tako, odbojne su mi i one sirove izdrkotine (izvinite na izrazu) nadobudnih spisatelja koji smatraju da su njihova egoistična trabunjanja jedina istina na ovome svijetu. Sviđa mi se Vaša odmjerenost, mirna rečenica kojom opisujete najpotresnije scene. Ali, iznad svega, način na koji u svojim tekstovima sakrivate sebe. Prateći rijetke tragove koji vode u srce lavirinta, a u tom srcu je vaša lična istina iz koje proizlazi opšta istina djela, otkriti, dakle, srce teksta – to je najveće zadovoljstvo jednog čitaoca. Bar ovakvog kakav sam ja. Razumio sam da ste u onoj drami o fizičarima ljudske odnose postavili na osnovama nekih fizičkih procesa, a pretpostavljam da pojavu jednog mističnog karaktera treba tumačiti u lakanovskom ključu. Kao što u priči o planinskoj zvijeri koja proždire ljude treba razumjeti da pripovjedač nije imao snage da istinu izgovori do kraja, već je najtraumatičnije spoznaje o sopstvenoj prirodi zavio u nekoliko nezgrapnih simbola. Da budem sasvim iskren, ne znam da li Vaš način pripovijedanja predstavlja hrabrost ili kukavičluk, jer Vi saopštavate svoje najintimnije istine istovremeno ih vješto sakrivajući. Možda je način na koji sam pročitao Vaše tekstove sasvim pogrešan, u tom slučaju bacite ovo pismo i zaboravite na još jednog beznadežnog čitaoca. Ukoliko, ipak, smatrate da moj čitalački njuh nije previše skrenuo sa tragova koje ste posijali u svojim tekstovima, onda bih se možda mogao nadati kratkom susretu u nekom kafeu, gdje bismo uz piće porazgovarali o raznim literarnim temama. Ne mogu objasniti koliko bi to za mene bilo zadovljstvo.

Iskreno Vaš,

Vladimir Bek’’

Ispod imena su još stajali e-mail adresa i broj telefona. Svakako mi nije padalo na pamet da pozivam taj broj. Vratih pismo u koverat i spustih ga na sto. Neko vrijeme sam stajao tako i zurio u njega, bez ikakvih misli. Samo nekakav osjećaj, kao titraj slabe svjetlosti što se odbija o vodenu površinu, pojavi se na kratko. Neko vrijeme šetao sam po stanu, zatim sjedio, pa malo leškario na kauču. Razmišljao sam o pismu, ali se sad ne sjećam ni jedne svoje misli. Kao da sam sve to vrijeme bio u predvorju neke važne ideje, a nikako da prođem hodnik koji vodi ka njoj. Ideja o jednom starom obećanju, koje je nekad izazivalo mnogo uzbuđenja, a sad se pojavilo nakon toliko vremena, sasvim zaboravljeno, i kad je naš život već otišao daleko u nekom drugom pravcu, pa više ne znamo ni što bismo sa njim. Uopšte uzev, ne sjećam se kako mi je prošao ostatak tog dana, osim onog  doživljaja praznog prostora kojim odjekuju tupi zvuci. Možda je to bilo samo pulsiranje u mojim sljepoočnicama.

Ujutro sam mu napisao e-mail:

,,Poštovani gospodine Bek,

Kao što sigurno pretpostavljate, Vaše pismo me je prilično iznenadilo. Ne samo zbog sadržaja, već i zbog sad već pomalo staromodnog načina na koji mi je upućeno, a što proizlazi iz činjenice da sam izvjesno vrijeme bio praćen – a to samo po sebi donosi izvjesnu nelagodu. No ja nijesam čovjek koji ima bog zna što da krije, pa toj stvari neću pridavati veliki značaj. S obzirom na to da su moji tekstovi sve rjeđi, a odjek koji izazivaju sve slabiji, Vaša pojava u ovom trenutku djeluje mi pomalo nestvarno. Ali pretvarajmo se za sad da ste zaista pročitali moje priče i da sam ja Vaš, kako ste se izrazili, idealni pisac. Davno sam napustio san o književnoj slavi. Nekoliko blijedih knjižica na početku održavalo je tu vatru, a komad na sceni nacionalnog pozorišta činio mi se već kao čvrsto obećanje uspjeha. Sa realnošću sam se suočio vrlo brzo, već nakon što je predstava skinuta sa repertoara za sljedeću sezonu. Shvatio sam da publika to ne želi da gleda. Vjerovao sam da pišem sve bolje, ali da publiku to sve manje zanima. Postalo mi je jasno da se moj ukus i ukus publike nikada neće usaglasiti. Tako sam se posvetio naučnoj karijeri, ali bez ozbiljnijeg uspjeha. Sebe doživljavam nekako na pola puta između pisca i naučnika, što podrazumijeva ograničene domete u obije oblasti. Sada, u svojoj četrdeset i sedmoj godini, zadovoljan sam kad na fakultetu naiđem na nekog talentovanog studenta sa kojim mogu porazgovarati o književnosti i, u rijetkim trenucima, ako baš ne mogu da se otresem neke ideje, sastavim poneku kratku priču. U svakom slučaju, vrlo rado ću se sresti sa Vama i uz kafu porazgovarati o temama koje Vas zanimaju.

Pozdrav,

B.K.’’

Odgovor, u kome me nastavio ubjeđivati tako što je navodio detalje iz mojih djela, dobio sam istog popodneva. Dobro, vjerujem da je sve to pročitao, ali to ne isključuje mogućnost da je posrijedi zamka. Možda osveta nekog studenta. Pokušao sam da predvidim još nekoliko loših scenarija, ali to nije uspjelo da me protrese. Ja sam, zapravo, odlučio da se sretnem sa njim čim sam pročitao prvo pismo. Sumnjam da bi neko odolio takvom iskušenju. Sigurno ne neko ko toliko vremena provodi u samoći. Tu samoću sam sâm izabrao i srećan sam što mogu da je priuštim, ali ta se ljubavnica ne razlikuje od drugih – i ona zna da dosadi. Možda ne baš da dosadi, prije bih rekao da postane pomalo iritantna usljed pritiska koji stvara sveprisustvom. Čuješ njen nezgrapni bat dok se penješ stepeništem, nemarno se češe o zidove stana i, od svega najgore, besramno zuri u tebe prilikom najbizarnijih svakodnevnih rutina. To se javlja u ciklusima. Ipak, uvijek se vraćam svojoj majci i ljubavnici – samoći (da parafraziram Svinberna). Pojava ovog čovjeka djelovala je kao nalet svježeg vazduha u memljivu kuću. Martovski vjetar sa mirisom mladih trava i nagovještajem ranih vrelina, karakterističnih za ovaj grad. Kad ne bih bio pogrešno shvaćen, najradije bih rekao da je sve to bilo kao neko obećanje lakog proljećnog flerta. Ali povlačim tu riječ zbog moguće banalnosti čitaočevih asocijacija.

Tako smo se, nakon još nekoliko e-mailova, dogovorili da se nađemo u Krugu, u Moskovskoj ulici, oko podna. Dozvolio sam sebi petnaestak minuta zakašnjenja. To mi se činilo normalnim. Pretpostavljao sam da će on biti tačan. Mislio sam da će sjesti tako da licem bude okrenut u pravcu moje ulice, ne bi li me što prije ugledao, budući da ja nijesam znao kako on izgleda. Iz nekog razloga bilo mi je neprijatno da me posmatra dok prilazim, pa sam napravio krug i došao iz suprotnog pravca. Očekivao sam da ću sa leđa ugledati dvadesetpetogodišnjeg mladića, prije nego što se suočim sa njegovim licem. Kao da bi mi tih nekoliko sekundi prednosti malo ublažilo tremu koju sam, treba priznati, osjetio još prije nego što sam izašao iz stana. Uprkos mojim namjerama, crnokosi mršav mladić ustade i mahnu mi dok sam još iz daljine jedva razabirao baštu kafića. Prijatnog, no malo koščatog lica, tanke čiste kože i dubokih crnih očiju, izgledao je još mlađi nego što je bio. Nekako sramežljivo mu zazvuča glas, a oči se vrlo kratko zadržaše na mojima. To povlačenje mi se dopalo, ne znam zašto. Koristio je vrlo precizne rečenice, bez viškova i zastajkivanja, kao neko ko ih dugo niveliše u sebi prije nego što ih izgovori. Pomislih kako je to znak nesigurnosti i još više mi se dopade. Dugim prstima lijepo oblikovane šake zadržao bi šoljicu sa kafom nadomak usana, kao da se premišlja nekoliko trenutaka prije nego što otpije gutljaj. Tokom razgovora njegov glas je postajao sve sigurniji i dublji. Reče da je na pragu odustajanja od studija sociologije, a to je već treći fakultet od koga odustaje, nakon prava i političkih nauka. Književnost nije ni pokušavao, znao je da nikad ne bi položio predmete kao što su Staroslovenski jezik ili Uporedna gramatika slovenskih jezika. Takvu ležernost može zahvaliti ocu koji je vlasnik građevinske firme sa Primorja. Nikakvi tragovi lokalnog akcenta, pa ni primorskog, ne bjehu u njegovom govoru.

– Uticaj literature – objasni.

Na osnovu vlastitog iskustva, rekao bih da je to moguće.

– Jeste li Vi od onih što traže sebi slične čitaoce? – upita.

– Nekad sam žudio za masom čitalaca – rekoh. – Vjerujem da je to ona potreba da vas što više ljudi voli, a koju proizvode neki rani kompleksi. Koliko god zvučalo patetično, mislio sam da je pisanje potraga za ljubavlju. Sad su moji tekstovi okrenuti potrazi za onim rijetkim intimnim čitaocima.

– Onima koji će u Vašim tekstovima pronalaziti sebe?

– Ne, ništa tako naivno. Imao sam u vidu posebnu vrstu intelektualno-emotivne veze koju možete ostvariti sa nekim ko čak i ne živi u vašoj epohi.

– Ali zar takva veza ne podrazumijeva određeni stepen identifikacije?

– To bi značilo da nas privlači samo ono što nam je slično, a ja u to ne vjerujem.

Uprkos svemu što je ranije rekao, sada mi se učini da ovaj mladić u mojim tekstovima ipak traži nešto čime će upotpuniti sopstvenu nedovršenost. Libidozno prodiranje u srce tame u nadi da ćeš dodirnuti srž života – sasvim nemoguć cilj, ali čovjeka uvijek iznova pokreće jedna ista draž. Obojica želimo da vidimo što je sa druge strane. Žudnja za prostorom tuđeg uma. Perverzna intelektualna igra koja služi za prikrivanje najjednostavnije istine – ja tražim njega, kao što i on traži mene.

Počelo je da me zabavlja da u njegovim crtama lica prepoznajem svoje. Kada se, nakon prvog susreta, vratih u stan, nijesam mogao da prestanem da mislim o tome. Stajao sam pred ogledalom i bio sve uvjereniji da je on moja slika od prije dvadeset godina. Kao da je neko moje grube crte ublažio, ali zadržao istu osnovu linije. Mašta mi je omogućavala zabavnu pomisao da sam uparavo sreo samog sebe – onog za kog sam mislio da je odavno mrtav. Sve manje su me zanimala njegova razmišljanja, a sve više njegovo fizičko prisustvo. Prodrijeti u unutrašnjost tog čovjeka, vidjeti ko je on zaista – to nije bilo moguće pomoću njegovih riječi, nego kroz njegovu kožu, dah i mirise. Postao sam opsjednut željom da osjetim miris tog bića. Činilo mi se da ću ga tek tada razumjeti.

Još nekoliko puta sastali smo se u kafiću. Razgovarali bismo o temama iz literature, no ja sam uglavnom posmatrao njegovo lice i pokrete i bio sve uvjereniji u fizičku sličnost među nama. Ovi susreti nijesu mi bili dovoljni. Zagledao bih se u njegove usne dok je govorio. Ako bi svjetlo padalo pod odgovarajućim uglom, mogao sam da vidim kapljice koje lete iz njegovih usta. Rado bih svoje uho uronio u tu kišu, da njegov glas u svoj svojoj punoći obgrli moje opne i da vlaga prođe kroz moju kožu. Utopiti se u njegovu krv, u tečnost njegovog tijela – takvim sam se mislima bavio dok sam slušao njegove riječi. Ne znam u kom trenutku je počela da me omamljuje ljepota govora, a da me njegov sadržaj nije dodirivao. Tu nelagodu nosio bih nazad u svoj stan. Zatvoriti krug, doživjeti punoću – čežnja sasvim prikladna početku proljeća. Taj mladić je izgledao, govorio, mislio, hodao kao ja, kao nekadašnji ja, onaj koji mi nedostaje. Nelogičnost ovih misli nije mi ograničavala imaginaciju, naprotiv – uzbuđivala me je.

A onda me je, jedne večeri, konačno pozvao u svoj stan. Živio je u jednoj od onih novih zgrada na Bulevaru Ivana Crnojevića, dakle u centru grada. Neke od tih neukusnih žutih zgrada još ne bjehu dovršene, a ova njegova izgleda da je bila u fazi primanja prvih stanara. Firma njegovog oca učestvovala je u izgradnji i tome se ima zahvaliti što je on bio njen prvi, a trebalo bi da bude još neko kratko vrijeme i jedini stanovnik. Očekivao bih, ipak, da takav tip živi u nekom malo manje prometnom dijelu grada.

Stan mu je uređen jednostavno i bez suvišnih predmeta, kao i moj. Samo što je to kod mene posljedica svođenja na najnužnije, praktične funkcije, a kod njega očigledno stvar koncepta. Sve je u hladnim crno-bijelim tonovima, sa oštrim ivicama, bez mirisa, bez udobnosti. I večera koju je pripremio bješe bez jakog ukusa, mada fino aranžirana. Lijepo je posmatrati ga dok žvaće komadiće povrća, koji izgledaju kao da su od plastike.

– Vaš zamišljeni čitalac iz druge epohe, – reče dok nam je sipao crno vino – nikad ne može zaista razumjeti vrijeme u kome nije živio. Tu ne pomažu ni knjige ni filmovi. A samim tim ne može zaista razumjeti ni Vas.

– Ako smo upućeni isključivo na svoje savremenike, onda je to vrlo depresivna pomisao – rekoh.

– Narcizam i depresija vladaju našim dobom, tako ste napisali.

Vino ostavlja tragove na njegovim zubima i usnama.

 – Ali ta kosmička samoća čovječanstva ne znači da čovjek ne žudi za kontaktom.

 Zašto želite da budete shvaćeni? Zar Vas to nimalo ne plaši?

– Zašto bi me plašilo? Neki smatraju da je to najerotičnija stvar, biti zaista shvaćen.

– A što ako smo mi, u biti, odvratna bića. I ako bi prodrijeti u naše srce značilo suočiti se sa neizmjernim sramom?

– Zašto onda prodirati u to srce? Privlači nas Meduzin pogled?

Pogleda me ravno u oči i reče:

– Žudnja za Drugim.

Govorio je nešto o Deridi, o Ničeu, o ambisu koji uzvraća pogled… Izgubio sam nit zamišljajući kako zabijam nos u njegovu kosu.

Melanholični ton njegovog glasa, neka melodija prisnosti, učini da se otvore posljednja vrata mog sistema odbrane, i ja stadoh da povraćam svoja najdublja osjećanja, misli, strahove, svoju prošlost, doživljaj sopstvenog bića u vremenu, slutnju velike praznine, svijest o promašenom životu – sve ono što godinama stoji slijepljeno za moju utrobu, netaknuto. Sjedjeli smo na sofi, na TV-u je išla neka emisija o Veneciji, a ja sam govorio o djetinjstvu. Mislim da su mi oči zasuzile nekoliko puta. On je mirno sjedio i pažljivo me slušao, kao kakav milosrdni Porfirije Petrovič koji me oslobađa teškog tereta. Bio je to vrhunac naše bliskosti, bliže mu nijesam mogao prići. Kad je procijenio da sam dovoljno iscrpljen i pijan, predloži mi da prespavam kod njega. Spavaću u njegovom krevetu, a on na sofi u dnevnoj sobi. To mi se učini kao velikodušna zamjena za očekivani zagrljaj. Baš sam se srozao, pomislih, i neko oslobađajuće poniženje preplavi mi kožu.

U kupatilu sam preturao po korpi sa prljavim vešom, ne bih li došao do bilo kakvog traga ljudskog mirisa. U svojoj ošamućenosti tražio sam dokaz da ovo savršeno biće pripada mojoj rasi. Samo miris zemlje, miris otrovnog gradskog vazduha, miris ispljuvanih pločnika, miris starih knjiga. Zagušljivi cvjetni miris omekšivača za rublje na njegovim sniježno bijelim čaršavima. Žuti zidovi njegove sobe, bez ijedne slike. Otežalog tijela i svijesti, san me brzo ugrabi.

Na zidovima sobe treperi odsjaj velike vode. Iz ležećeg položaja ne vidim ni jednu zgradu, ali odnekud znam da sam u Veneciji. Kroz nozdrve mi šišti vreli vinski vazduh. Kao veliki kristalni klikeri, svjetlosne refleksije sudaraju se po zidovima. Skoro da se može čuti njihov zveket. Sve izgleda lako, osim mog potonulog tijela. Ali još jedno tijelo leži pored mene. Ispruženo, blijedo i mrtvo, sa rukama prekrštenim na grudima, tijelo mog domaćina. Nikad to lice nije bilo sličnije mojemu. Uz veliki napor pomjeram ruku, dodirujem njegovu kožu, hladnu i tvrdu kao mermer. Nema mirisa truleži. Neka nelagoda nadire odozdo. Shvatih da je voda prodrla u sobu i da nivo još raste. Uskoro će se izjednačiti sa nivoom kreveta. Stadoh da se tresem u iščekivanju prvog dodira vlažnog čaršava. Koža na leđima ježila se na nagovještaj hladnih prstiju vode.

Probudi me jutarnja svježina. Brže od jutarnjeg vazduha otrijezni me saznanje da ležim sasvim go, bez i jedne krpice na sebi. Moje odjeće nije bilo, a sram je već probio moju kožu kad sam u panici pokušavao da pronađem bilo kakvu tkaninu kojom bih se ogrnuo. Ni prekrivača, ni čaršava, ni peškira – ničega nije bilo. Čak je i jastuk nestao. Još uvijek sa nadom da se radi samo o trenutnoj neprijatnosti čije mi objašnjenje čudno izmiče usljed mamurluka, provirih na vrata od sobe. Hladnoća tog praznog prostora, kao teški zimski vazduh, pritisnu mi grlo. Sasvim polako, stopu po stopu, otkrivao sam razmjere ove zamke. Sve što mi je moglo poslužiti da prekrijem svoje bijedno tijelo uklonjeno je. Ogoljeni prostor sa namještajem koji je sada izgledao naročito nezgrapno. Nije bilo nikakvog telefona. Nije bilo mojih stvari. Nije bilo mog čitaoca. Frižider je bio pun – uglavnom konzervi i povrća. Vrata su bila otključana.

Tokom ovih nekoliko dana, jednom sam zaista bio blizu da izađem. Donio sam odluku, ali nijesam mogao da prebacim noge preko praga. Stajao sam na vratima i osluškivao tišinu hodnika. Zgrada je još uvijek prazna, a izvan nje je svijet čiji pogled ne bih podnio. Bio bih kao morsko čudovište, izvučeno na obalu, čija groteskna pojava izaziva radoznalost. Jednom ću morati da izađem, ali još uvijek ne mogu. Ne mogu.

Vrtim se u praznom stanu, kao u tuđem umu, čije simbole ne razumijem. Znam da se neće pojaviti, ali ne znam hoće li me glad natjerati da izađem kad se zalihe potroše, ili će mi ispred vrata ostavljati hranu, kao pokusnoj životinji. Prestao sam da tražim tragove koji bi me doveli do rješenja ove zagonetke. Teško je pronaći put ka srcu lavirinta, kad ne znaš ni koje su njegove razmjere, ni koji je njegov osnovni oblik.

A on je tamo, negdje u tom bučnom i odjevenom svijetu, spreman da objasni ono što nije moglo biti izgovoreno, prije nego što bude pokazano. Vidio je što se nalazi sa druge strane mojih riječi, ono što se skrivalo i od mog pogleda. Pronašao je riječi koje nikada nijesam ni napisao, a moje su. Vidim ga kako sjedi u nekom kafiću, dugim prstima uzima šoljicu, prinosi je usnama i zastaje na trenutak, kao da se iznenada nečega sjetio. Uživa u mirisu kafe i gleda prema vratima. Čeka da ja uđem.

Podijeli

Komentari su suspendovani.