Saznanja koja nauka u književnosti ima o crnogorskom pjesništvu nastalom u toku 20. vijeka nijesu sistematizovana. Validnih tretmana jeste bilo /edicija “Luča”/ , ali oni su u biti parcijalni i po dometu teško se mogu odrediti drugačije osim kao kvalitetno odrađene pripremne radnje, informativnog karaktera, za buduće istraživače koji će tom korpusu crnogorske knjževnosti prići sa ambicijom da ga sagledaju u totalitetu.Jedinstvena ocjena crnogorske nauke o književnosti jeste da je naše pjesništvo dvadestog vijeka izraz ideoloških i kulturnih uslova, te da je pretrpjelo brojne mijene od kojih je svaka u tijesnoj vezi sa mijenama koje je podnosilo biće crnogorskog kolektiviteta.

Nakon epohe romantizma i Petra II Petrovića Njegoša, koji je, neporjecivo, uz Mickijeviča i Puškina, najimpesivniji izdanak te stilske formacije kod Slovena, uslijedio je u crnogorskoj književnosti niz njegovih epigona čije pjevanije, uključujući i kralja Nikole I Petrovića, jedva da su vrijedne pomena.

U 20. vijek Crna Gora je ušla kao knjaževina/kraljevina, agrarna zemlja, sa tek nekoliko industrijskih pogona i panslavizmom opijenim suverenom. Potom se nesretno i nespretno suprostavila Habsburškoj monarhiji. U konflikt sa svojim zapadnim susjedom ušla je podržavajući, ispostaviće se, vjerolomnu, Srbiju. Cijena koju će zbog toga plaćati tokom cijelog 20. stoljeća bila je strašna. Crna Gora, zemlja saveznica pobjedničke alijanse, nakon Prvog svjetskog rata, izbrisana je sa političke mape svijeta. Dinastija Petrović Njegoš je detronizovana. Crnogorska pravoslavna crkva ukinuta je dekretom srpskog kralja Aleksandra i stavljena pod ingerenciju Beogradske patrijaršije. Zemlja je sistematski duhovno i materijalno pustošena. Kutura i prosvjeta stagniraju. Sve institucije koje bi mogle dati emancipacijski impuls u tuđinskim su rukama.

Do predvorja tridesetih godina dvadesetoga stoljeća Crna Gora je, izuzimajući nakazne rimovane deseterce i lascivne osmerce, pjesnički nijema.

Pjesnički Crna Gora progovara u času kada je, u zoni kontakta umjetnosti i stvarnosti, akumilirana energija eruptirala u iskazu egzistencije inicirane stvaralačkim individulizmom. Progovara u muci u inat ispjevanim strofama Mirka Banjevića, Rista Ratkovića, Janka Đonovića, Radovana Zogovića… Borbeni individualizam tog ešalona crnogorskih pjesnika postulira sprega etičko-humanističke tradicije Crnogoraca i revolucionarnog duha epohe. U djelu Rista Ratkovića, crnogorsko pjesništvo ranog bilježi /okašnjeli/ refleks klasičnog modernizma. Djelo Radovana Zogovića, u ravni odbrane pjesničke i ljudske slobode, reprezentuje borbeni tip međuratnog pjesništva. Pjevanje Mirka Banjevića optimalni je sklad dvije tendencije koje obilježavaju međuratno pjesništvo, težnji ka političkom i umjetničkom oslobođenju.

Modernu crnogorsku književnost iz sjene Njegoševe prvi je izveo Mirko Banjević prevratničkom knjigom “Pobuna uma”. Njegov obimni opus i znaku je polifonog bogatstva. Po duhu i jeziku pjesništvo Mirka Banjevića, kada je crnogorska književnost u pitanju, decenijama je bilo bez premca. Na žalost, izostao je adekvatan književno istorijski monitoring, pa se ovaj pjesnik danas posmatra kroz prizmu reminiscencija na ideologizirane udžbenike čiji su supstrati decenijama bile njegove poeme “Sutjeska” i lirske strukture “Razgovor kostiju”, tvorevina cjelovitih, no estetski inferiornih u poređenju sa poemama “Gosti” ili “Zloslut”. Nepravda učinjena ostavšini kakvu je crnogorskom jeziku zavještao Mirko Banjević, moguće da je najbolnija u nizu previda koju naše pokoljenje čini u odnosu na klasike crnogorske nacionalne biblioteke.

Svoj pjesnički /i egzistencijalni/ credo Risto Ratković skicirao je iskazom: “Ne sumnjati u umetnost, njezine vode sve teku u spasonosno more lepote”. On je pjesnik duboke tragičnosti, pomaka ka subjektivno unutarnjem koji rezultira refleksima dubokih nemira iskustvima prolaznosti. Cjelokupan njegov opus stvaralački je realizovan u duhu modernističkog ekspresionizma. Ratkovićeve poetske slike iskazuju suštinu stvari. Kada razmatramo aktuelnu poziciju predstavnika crnogorske moderne i međuratne književnosti, najcjelovitije je očuvano sjećanje na njegovo djelo.

Radovan Zogović najizrazitiji je predstavnik socijalno – desktriptivnog poetskog iskaza u crnogorskoj lietaraturi. No, za razliku od svojih saputnika na pravcu realističke dosljednosti, Zogović je nesklon misaonim šablonima. Marksistička teorija i sociologija umjetnosti jesu njen magistralni pravac, ali njegova poezija nije klasno determinisana do nivoa kada estetsko svojstvo poetske tvorevine biva podređeno elementu socijalne propagande. Njegovo remek djelo “Pjesme Ali Binaka” unikatno je svjedočanstvo albanske drame koje će svoj rasplet imati u naše vrijeme. Na književnoj sceni Zogović je djelovao više od pet decenija. Dugo vremena, zbog elementarne ljudske dosljednosti svojim idejama, bio je stigmatiziran od nekadašnjih saboraca.

U drugom svjetskom ratu crnogorski narod svrstao se na stanu antifašističke koalicije. Vodeći pjesnici, mahom, angažovani su pripadnici komunističkog pokreta čije oružane formacije protjeruju fašistističkog okupatora sa tla Crne Gore. Komunistički pokret nakon II svjetskog rata kapitalizuje svoju ulogu u oslobođenju zemlje i emacipaciji širokih slojeva stanovništa. Crna Gora kao jedna od šest jugoslovenskih republika, pod upravom Komunističke partije, djelimično će obnoviti svoju državnost i ući u finalni proces konstituisanja crnogorske nacije. Pisci decenijama djeluju u maniru socijalističkog realizma, što će reći, idejno-tematske inertnosti. Od ovog pravila, dijelom, izuzeci su majstori “starinskog kova” koje sustiže rezignacija i pod uticajem tog sentimenta daju svoje najbolje plodove: M. Banjević, R. Zogović, R. Ratković, J. Đonović, Stefan Mitrović…

U negativan /soc-realistički/ kontekst ne može se dovesti ni sentimentalist Aleksandar Leso Ivanović, Ovaj pjesnik ima se smatrati začetnikom specifičnog manira “lake note” koji širok krug sljedbenika vrhuni u djelima dvojice nikšićkih pjesnika, Vitomira Vita Nikolića i Milana Duga Krivokapića.

Kvalitativni otklon od soc-realističkog manira dijelom, početkom šezdesetih uspijeva učiniti generacija koja počinje djelovati po obrascu drugačijeg vrijednosnog sistema. Intencije tog pokoljenja, koje je i danas aktivno, reprezentuje Jevrem Brković, pjesnik koji, od sviju njih, najpotpunije uspijeva od tradicije napraviti novost. Idejni stožer njegovog pjevanja je estetski aktivizam. Tradicionalni /tematski/ elementi u njegovom opusu dovedeni su u poziciji sadejstva sa savremenošću. Brkovićevo pjevanje je živa kulturna istorija crnogorskog etniciteta stavljena u funkciju umjetničke prakse. Kontinuirano stavljajući tradicionalne elemente u sasvim neuobičajene situacije, polihistor i antibarbarus Jevrem Brković jedini je crnogorski pjesnik kome uspijeva da decenijama u kontinuitetu svoje djelo i društveni angažman kontinuirano drži u žiži javnosti.

Početkom sedamdesetih, prvu knjigu je objavio Mladen Lompar, jedan je od amblema crnogorske nacionalne biblioteke i stožer cijele jedne estetske formacije unutar novijeg crnogorskog pjesništva. Njegovi sljedbenici /većina autora koji pripadaju pokretu nove crnogorske književnosti ne spore da to jesu/ crnogorsku su književnost izmjestili van dometa lokalnih osporavanja. Pismo Mladena Lompara u znaku je recentnih evropskih pjesničkih paradigmi. Aktivni je promoter brojnih plodonosnih tendencija ovdašnje poetske prakse. Jedini je crnogorski modernist koji decenijama na različita “pitanja” ne daje istovjetne pjesničke odgovore. Nepodvlađujući tipiziranim formama malodušnosti, svojom poezijom haotičnost realnog svijeta i crnogorske istorije uspio je učiniti smislenijim.

Krajem sedamdesetih, atipičnom pjesničkom knjigom “Crtač stripova” oglasio se Miodrag Vuković. Knjiga je u cjelosti nadživjela atmosferu vremena u kom je nastajala i ove godine je autor priredio obnovljeno izdanje.

Osamdesete, konkretnije drugu polovinu te decenije, obilježila je pjesnička aktivacija Milorada Popovića, pjesnika rezignirane i žestinom bremenite hereze. Bilježeći i jezički petrificirajući /ne/istorijske sekvence ovaj pjesnik poetizuje sumnju u logiku Duha mnoštva i revitalizuje konkretna iskustva. Prestrojavajući postojeće elemente crnogorskog pjeva i proširenjem zone poetskog prodorima u oblast nepoetskih sekvenci Popović uspijeva biti inovativan u kontinuitetu i senzibilno bogati svoje pismo. Tvorac je monumentalnog poetizovanog ljetopisa istorijske prijestonice, Cetinja. O fenomenu deklarativne santifikacije kultnog grada Popović “suhim i gorkim jezikom” progovara iz vizure /ne/pristrastnog subjekta i saopštava autentičnu poruku tradicije, djelujući edukativno na sredinu, favorizujući urbanitet kao model odgovornog ponašanja. Njegovo nedoktrinarno pjesništvo spotvrda je doktrine da “pjesma ne kazuje nešto – ona jeste nešto”. Respektabilan je njegov učinak na planu internacionalne promocije recentne crnogorske književnosti literature i kreiranju spona regionalne literarne saradnje.

Početkom posljednje decenije dvadesetoga vijeka Crna Gora se našla na povijesnoj prekretnici. Drugi put u toku jednoga vijeka /kao politički subjektivitet/ ona je pred nestankom. Sistem vrijednosti koje su vjekovima postulirale njenu vitalnost posunovraćen je. Zajednica je oštro bipolarizovana. Aktuelizuje se pitanje crnogorske državne samostalnosti, prava na imenovanje jezika crnogorskim nacionalnim imenom…

Tokom društvene debate o tim pitanjima pisci se integrišu oko dvije oštro suprostavljene ideološke koncepcije.

Pisci koji uporište za svoja poetološka načela nalaze u pseudomitološkim obrascima negiraju etničku samobitnost Crnogoraca. Karakteriše ih unisonost pisma, sklonost ka romantičarskim narativima, temeljni nesporazumi sa duhom epohe… Tokom društvene debate koja se tokom devedesetih u Crnoj Gori vodila na temu objektivizacije crnogorskog nacionalnog individualiteta, oni su se odredili kao djelatnici srpske nacionalne kulture. Stvaraju u okvirima standarda srpskog književnog jezika.

Pisce koji svojim angažmanom nastoje afirmisati crnogorski individualitet odlikuje heterogenost stvaralačkih strategija i odanost vrijednostima otvorenog društva Njihova djela određena su specifičnostima standardizovanog crnogorskog književnog jezika.

U povijesnom “civilizacijskom sukobu” koji je započeo u drugoj polovini osme decenije 20. vijeka poetike grupacije pisaca koji stvaralački afirmišu crnogorski subjektivitet pokazale se društveno prihvatljivijim.

Država Crna Gora obnovljena je 2006. godine. Crnogorska književnost danas je njen zaštitni znak i nesumnjivo najkvalitetniji “kulturni” proizvod kojeg ona ima.

Crna Gora je multietnička i multikulturalna država. Njena recentna književna scena segmentirana je s pravom danas možemo govoriti o crnogorskoj, srpskoj, bošnjačkoj, hrvatskoj, albanskoj književnosti u Crnoj Gori. Priređivač terminom “crnogorsko pjesništvo” označava totalitet pjesničke egzistencije koja se ispoljava na tlu Crne Gore, a ne etničku pripadnost autora niti pripadnost njihovog djela kulturološkom obrascu određenom crnogorskim nacionalnim imenom. U ovom izboru su se uz autore koji pripadaju crnogorskoj književnosti i autori koji reprezentuju srpski /Miodrag Vuković/ i hrvatski /Viktor Vida/ kulturni entitet na državnom prostoru Crne Gore, autori rođeni na tlu Crne Gore čije su poetske prakse afirmisane u njenom susjedstvu /Marko Vešović, Novica Tadić/…

Poseban status u ovom izboru crnogorskog pjesništva ima Marko Vešović. Formalno on se realuzuje u okvirima bosansko-hercegovačke literature. Idejno tematski on je pjesnik sarajevskog pakla, simbol grada kojega su ubijale srpske haubice i otpora fašizmima sviju provinijencija. Duhom i senzibilitetom on pripada epicentru svijetle strane crnogorskog bića. U jednakoj mjeri koliko je to bio svojevremeno Radovan Zogović, Marko Vešović je principijelno distanciran od svih pokušaja revizije bilo čije prošlosti.

Ljubo Đurković, impozantna je intelektualna figura čije poetske i teatarske angažmane respektuje, neistomišljenicima inače tradicionalno nesklona, po nacionalnom crnogorsko/srpskom ključu bipolarizovna intelektualna scena u Crnoj Gori. Đurković je tvorac pjesničkog djela čije je značenjsko bogatstvo obrnuto proporcionalno njegovom obimu.

Ljubeta Labović u svoje pjevanje inkorporira cjelokupnu evropsku tradiciju. Majstor je citatnosti.

Autentični poeta ludens Vaso Milunović kratko je djelovao na crnogorskoj književnoj sceni. Revolt i demonstracija neslaganja sa opšteprihvaćenim egzistencijalnim obrascima u svom okruženju načelni su cilj nejgovog pjesničkog angažovanja. Trajno odan melanhonijskom osjećaju svijeta, gorko je ismijavao realnost svjedočeći, što je za crnogorske uslove rijetkost, čak i o najdubljim porodičnim i mjesnim sociopatijama. U izražajnom i formalnom smislu ispoljio je rijetku hrabrost promjene, rizikujući da postane nerazumljiv.

Lider pokreta nove crnogorske književnosti Balša Brković pjesnik je intelekta i elitističke osjećajnosti čije eruditivne poetske bravure bitno proširuju registar crnogorskog pjevanja. Referencijalne su sa poetskim iskustvom širokoga opsega, od antike do engzistencijalističke filozofije i bitnika. Njegovu, na mahove narativnu poeziju, karakteriše savršena ritmička organizacija. Brković pjesništvo u potonje vrijeme tretira kao “rubnu djelatnost” svog intelekta i dominantno je fokusiran na pripovijednu prozu i angažovani žurnalizam.

Bogić Rakočević u funkciji virtuozne igre s izuzetnim intezitetom tematizuje želje, tjeskobe,osjećaje krivice, suštinske prelome crnogorskog urbaniteta. Njegov lirizam ima elemente neprestanog preispitivanju granica položaja lirskog subjeka. Nerijetko sadrži i veoma konkretne crte ličnog iskustva

Pjesništvo Nebojše Nikčevića u znaku je samstva lirskog subjekata, konstantnog odsustva motivacije, deficita perfekta, bizarnih i nepredvidljivih formi iskustva.

Aleksandar Bečanović je najprincipijelniji akter crnogorske postmoderne književnosti. Nomenklatura te estetske formacije u njegovim tekstovima neponovljivo je funkcionalna.

Esencija poetske prakse Pavla Goranovića je saznanje da je svijet jedinstveno čudo jezika. Prvi je u nas poetski operacionalizovao ideju o spekulativnoj nesvodivosti svijeta. Ovog pjesnika dubokih predskazanja nazivaju crnogorskim Borhesom. Obojica jesu nepatvoreni pjesnici Biblioteke, živote ljudi imaju sklonost ravnati sa odjecima određenih patnji, insistiraju na besmrtnosti jezika i harmoničnoj mjeri neizmjernog znanja. Najviši dometi crnogorskog pjesništva 20. vijeka u poetskoj praksi Pavla Goranovića su standard. Ovaj autor sublimira sva pozitivna iskustva poetske prakse svojih prethodnika, kako ma domicilnoj sceni jednako i u tradiciji španjolskog i njemačkog govornog područja.

Najmarkantije nove figure crnogorskog lirizma potonjih godina su žene. Pjesništvo Jovanke Uljarević iSanje Martinović moguće je markirati kao nultu tačka novih tendencija crnogorskog pjesništva čiji su centralni eksponenti, vrijedili li podsjećati, od njegova utemeljenja do kraja 20. vijeka, bili muškarci. Pojava pjesnikinja njihovog ranga može se posmatrati kao finale opšteg antroploškog preokreta, koji se u Crnog Gori desio tokom 20. vijeka.

Naravno, ovo je samo jedan od mogućih izbora. Radeći na njemu priređivač je svo vrijeme morao imati na umu zakonitosti/nužnosti procesa transliteracije. Mnoga ostvarenja čije visoke estetske domete postuliraju crnogorska leksika, prozodija i kulturni kontekst nijesu se našla u ovom izboru. Konkretno, poezija Mirka Banjevića, bliska opštecrnogorskoj lingvističkoj normi, u jezičkom originalu superiorna je nad poezijom njegovih savremenika i većinskim dijelom crnogorskog pjesništva druge polovine 20. vijeka, ali i teško prevodiva kada su u pitanju njegova najkompletnija ostvarenja /poema “Gosti”/. Zbog toga, u nekim slučajevima, moguće je uvažiti primjedbu da priređivač u ovaj panoramski prikaz crnogorskog pjesništva nije unio najefektnije lirske lirske strukture Mirka Banjevića, Radovana Zogovića, Jevrema Brkovića, Mladena Lompara… Na žalost, njihovim transponovanjem na drugu jezičku obalu i drugačiji kulturološki ambijent nepovratno bi bili izgubljeni njihovi primordijalni kvaliteti, pa je priređivač, sa najboljom namjerom, bio prinuđen činiti kompromise, tako da se, djelimično, ovaj panoramski pregled može smatrati nekompletnim.

No, kada je osnovni cilj u pitanju, a cilj je bio predstaviti magistralne tendencije tog korpusa naše nacionalne literature, ne vjerujemo da je moguće artikulisati principijelne i logički održive prigovore, makar kada je u pitanju izbor reprezenata akcentovanih poetskih praksi.

Autor: Vlatko Simunović

 

Iz knjige U materiji prozor: panorama crnogorske poezije 20. vijeka,
Blesok, Skoplje, 2009.

 

Podijeli.

Postavi odgovor