U društvima koja su davno riješila svoje identitetske kontroverze, pitanje izbora ministra kulture teško da može biti predmet prećerane pažnje javnosti. Onđe đe postoji kulturna politika koja se ne oročava mandatom jedne Vlade, jednoga Premijera, Predśednika ili kojega drago pojedinca, nema ni potrebe da se javnost bavi činovničkom kadrovskom politikom.

Crna Gora, nažalost, ne spada u red društava koja su prebrinula svoje identitetske i ine đečije bolesti. U tom svijetlu, prije no se odgovori na pitanje kakav bi trebalo da bude novi ministar kulture treba postaviti pitanje što to danas i ovđe jeste crnogorska kultura. Analiza onoga što nam se od uvođenja višepartizma naovamo, sa svim mogućim identitetskim lutanjima, plasiralo kao kulturna politika, jasno bi pokazala da ova država u potonjih dvadeset i pet godina ne samo da nije imala nikakvu kulturnu politiku već je i sama sintagma crnogorska kultura uglavnom tumačena kao neoprostiva jeres ili asimilacijska strategija. Ako bi od mandata do mandata i bilo nekakvoga kontinuiteta, on bi se mogao svesti na tretman kulture kao pučke zabave, paradne manifestacije i putujućega cirkusa iza kojega, kad se šatre pokupe a plakati požute i izdrljaju, ne ostane ništa.

Nacrtati novoga ministra kulture u osnovi nije teško – razumije se da bi to morala biti kreativno ostvarena ličnost, ali prije svega uspješan organizator. Kad bi se od uvođenja višepartijskoga sistema do danas stali prebrojati ministri kulture koji su odgovarali tome profilu i oni koji nijesu, statistika bi, izvjesno je, pokazala da su partijski interesi neuporedivo češće pretpostavljani stručnima. U statistiku, prije no u promišljenu kulturnu strategiju, bismo se možda ovoga puta mogli pouzdati da poslije nedopustivo mnogo lutanja portfelj ministarstva kulture može dobiti ličnost s jasnom vizijom i neophodnim kompentencijama. No prije no pitanje kakav bi trebalo da bude novi ministar kulture mislim da bi najvažnije adrese ovoga društva valjalo da porazmisle o nekim drugim pitanjima: Dokle će crnogorska kultura biti tretirana kao nuspojava, periodično politički upotrebljiva no češće tek teg o vratu političke elite? Dokle će prestižne crnogorske kulturne i naučne inistitucije biti izvan sistema? Dokle će budžet za kulturu biti budžet za Pozorište, a za ostalo ako što pretekne? Ima li Crna Gora knjižarsku mrežu? Ima li Crna Gora ozbiljne izdavače? Ima li Crna Gora kinematografiju? Ima li u Crnoj Gori književnoga prevodilaštva? Što će Crnoj Gori ovakva CANU? Zna li Crna Gora što će sa svojim kulturnim dobrima? Ima li crnogorske kulture iđe izvan Podgorice i Cetinja (povremeno)? Je li śever dio crnogorskoga kulturnoga prostora ili samo predizborni simulakrum? Dobača li crnogorska kultura dalje Sutormana, njeguškoga Krsca, Budoša i Bioča? Je li Boka još uvijek u Crnoj Gori ili geografija kasni za novoistorijskim tendencijama? I sl.

Novoga ministra kulture ne treba izmišljati, treba samo naći ličnost koja se odgovorno može suočiti s ovim i brojnim drugim pitanjima savremenoga crnogorskog trenutka.

Aleksandar Radoman

(Objavljeno u Pobjedi 19. 12. 2014. )

Podijeli

Komentari su suspendovani.