Sofija Kalezić: O romanu Zorana Vulevića Karta za sve pravce

 

                                                                        Svi ideali ovoga svijeta –
ne vrijede suze jednoga djeteta.

                                        

M. Dostojevski

Roman Zorana Vulevića Karta za sve pravce (Crnogorski kulturni forum, Cetinje, 2019) predstavlja ostvarenje po mnogo čemu specifično u bogatoj i raznovrsnoj savremenoj književnoj produkciji. Ovaj autor se pridružuje plejadi stvaralaca koji nijesu zaćutali pred slojevitim i kompleksnim društvenopolitičkim relacijama koje je donijela novija istorija.

Zoran Vulević je rođen na Cetinju 1950. godine. Postdiplomske studije iz ekonomije (smjer Preduzetnička ekonomija) je završio u Podgorici. Radio je na rukovodećim mjestima u opštini i privredi rodnog grada, gdje i danas živi s porodicom. Objavljuje priče, stručne radove i publicističke članke. Do sada je objavljivao u Cetinjskom listu, Lučindanu, Vijestima, Danu, Zborniku radova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i ostalim listovima i časopisima.

Vulević je sticao obrazovanje u porodici intelektualaca, uz veliki uticaj svojih ujaka, prosvjetnih radnika iz ugledne porodice Pavišić-Gvozdenović, koji su odigrali važnu ulogu u obrazovanju i formiranju njegove ličnosti. Njegov otac je jedan od najpoznatijih savremenih crnogorskih romansijera – Čedo Vulević, dok mu je đed Šćepan Vulević bio narodni učitelj, vijećnik ZAVNO-a Crne Gore i Boke, čijim je formiranjem novembra 1943. godine u Kolašinu otpočeo proces obnove nezavisnosti Crne Gore. Prije romana Karta za sve pravce objavio je zbirku priča Dioba duše (Obod, Cetinje, 2007).

U uvodu zbirci priča Dioba duše autor je istakao da je posvećuje „uspomeni na brata od ujaka Vladana Pavla Pavišića, studenta prava, koji je stradao u saobraćajnom udesu prije više od  dvije decenije. Bio je, kao i ja, jedinac, pa smo možda zato i bili toliko vezani i upućeni jedan na drugoga. Još tada sam odlučio da svoju prvu knjigu posvetim njegovim sjenima, uvjeren da taj posao neću predugo odlagati. Ali još jednom se pokazalo da život i naši planovi ne odmiču istim drumovima“. 

Idejno i misaono kompatibilan sa citiranim pasusom je i moto ove zbirke koji glasi: „Kaže se da vrijeme liječi sve, ali ljudski vijek je isuviše kratak da bi se oslobodili onoga što nas je duboko potreslo. Divnoj mladosti, bratu Vladanu Pavišiću – posthumno“.

Zbirka Dioba duše se sastoji od sedam priča i pripovjedaka: Žena na stanici, Dioba duše, Novogodišnje saznanje, Strah, Uveli list, Osveta mrtvaca i Crni kofer. „Radi se o knjizi atipičnoj makar na dva načina“, o ovom ostvarenju pisao je Vlatko Simunović. „Prvo, u beletristici se rijetko sretamo sa debitantskim knjigama čiji su autori zašli u drugu polovinu šeste decenije života. Drugo, rijetko se sretamo s debitantskim knjigama pisanim s pripovjedačkim umijećem na granici majstorstva proznog iskaza, naročito ako se u njima tematizuju traumatična egzistencijalna iskustva, kao što su sukob individue koja ima žudnju za slobodom i totalitarizma svih provenijencija“.  Simunović smatra da u podtekstu Vulevićeve proze počiva  poruka da se ne treba predavati i gubiti vjeru u bolje sjutra, što se jednim dijelom može odnositi i na njegov roman koji je nastao nakon više od jedne decenije.

U romanu Karta za sve pravce Vulević spisateljsku pažnju usmjerava na period od dramatičnih godina naše novije istorije početka devedesetih godina prošlog vijeka do inaugurisanja crnogorske nezavisnosti 2006. godine. U posveti ovom ostvarenju autor je istakao: „Mojoj djeci, sa željom da im moralne i duhovne vrijednosti uvijek budu vodilje u životu“.

Predmetni sloj romana predstavljaju ratni sukobi koji su omeđili život protagoniste mladića Nikše, potomka ugledne građanske porodice, njegovog boravka na ratištu Bosne i Hercegovine, na koje je regrutovan kao jedino dijete svojih roditelja. Glavni junak nije predstavljen kao individua koja se nosi sa svojom teškom sudbinom u tragičnim ratnim okolnostima, nego postaje prototip mladića takoreći dječaka koji su poslati, bolje reći gurnuti u rat na dojučerašnju braću kao topovsko meso, iz kojeg će se on na zalaganje porodice vratiti poslije nekoliko mjeseci živ, ali s pogubnim posljedicama ratnih trauma. Gubeći roditelje kao jedini oslonac u tom tragičnom vremenu, on ostaje sam i nezaštićen, prepušten slikama ratne pustoši, razaranja i beznađa.

Jedinu utjehu junak nalazi u instinktivnom putovanju autobusom bez određenog cilja, nadajući se da će u tom apsurdnom putovanju prikupiti rasutu energiju neophodnu za oslobađanje od suicidalnih misli i totalne otuđenosti. Na jednom takvom putovanju on upoznaje djevojku Zejnu koja njegov život uljepšava ljupkošću, veselošću, ljepotom, te pored koje on doživljava duhovni preobražaj. Pisac vodi naraciju u pouzdanom smjeru, otkrivajući postepeno „odleđivanje“ Nikšinog srca i tijela, te blagotvorno dejstvo ljubavi koju uzdiže do ideala. Glavni junak se svojoj djevojci predaje sa probuđenom nadom u mogućnost novog života i njegovog punog smisla kroz vjerovanje u ostvarenje bračne sreće.

Aleksandar Radoman je u recenziji na ovo djelo primijetio da „roman odlikuje svojevrsna žanrovska poliformnost. Kombinujući osobine ljubavnoga, psihološkoga i društvenoga romana autor je sa jedne strane stvorio svoju verziju arhetipske priče o ljubavi kojoj na put staju brojne prepreke, a s druge podario čitatelju hroniku jednoga burnog istorijskog trenutka… Ratne okolnosti donijele su glavnim junacima romana, Nikši i Zejni, trajne traume, pa njihov susret u autobusu na jednom od bezbrojnih Nikšinih putovanja bez voznoga reda, za oboje je onaj ključni trenutak životne transformacije koju donosi otkriće ljubavi“.  Radoman smatra da kruti sociokulturni kodovi, koliko i niz nesrećnih okolnosti, junake sprečavaju da u iskrenoj ljubavi provedu ostatak života, pa se nakon Zejnine smrti Nikšin život pretvara u dugo putovanje na kraj noći i u fantazmagorične kosmičke susrete sa suprugom i nerođenim sinom.

Kao u mnogim ljubavnim romanima jer ovaj roman jednim svojim dijelom to jeste, ljubavno i tragično se prepliću, pa nova okolnost u kojoj se Nikša upoznaje predstavlja kamen spoticanja zato što je Zejna po tradicionalnim običajima obećana drugom mladiću svoje vjere i nacionalnosti. Taj tragični detalj javlja se kao dramski zaplet, a svojevrsnu peripetiju čini Nikšina odluka da proda staru porodičnu kuću kako bi ponudio novac Zejninom vjereniku Remu kao nagodbu za njenu slobodu. Ispostavlja se da Nikšin rival nema mnogo dilema oko novčane transakcije, niti moralnih problema, budući da je prikazan kao propalica i izgubljen slučaj, uništen drogom i raskalašnim životom.

Romansijer nas svojim narativnim umijećem drži u krajnjoj napetosti i zainteresovanosti za dalju sudbinu junaka, prikazujući potom sreću Nikše i Zejne, to jest rasterećenje oko isplate novca i odluke Zejninih roditelja da Nikšu prihvate kao zeta. U vješto isprepletanim lirskim pasažima sa naglašenim deskriptivnim elementima ljepote cetinjskog pejzaža, autor pruža reminiscencije na Nikšino djetinjstvo i njegovo druženje s ocem na livadi u podnožju planine. Na mjestu gdje su se dvije livade nadovezivale jedna na drugu poput osmice, broja koji simboliše beskonačnost, junak pronalazi sakrivene snove i uspomene ponesene iz djetinjstva. Vulević pažljivo slika Nikšin panteistički odnos prema životinjama i biljkama, kao i svemu što ga okružuje.

Literarni prizori blistave prirode u kojoj se ogleda junakovo optimizmom opčinjeno srce dati su sugestivno i snažno, pa putem ovako osmišljenih romanesknih prizora autor stvara pravu apoteozu ljubavi. U ovaj motivski korpus spadaju i scene emotivnog jedinstva i intimnog zbližavanja ljubavnog para, koje se nadograđuju Zejninim majčinstvom na pomolu – krunom njihove ljubavi.

Međutim, tragičan ishod ove veze koji Zejna intuitivno predosjeća prekida njihovu kratkotrajnu harmoniju jer ona strada u saobraćajnoj nesreći, što uslovljava novi potres junaka i njegovo postepeno gubljenje veze s realnošću. Ljubavna priča se završava fantazmagoričnom vizijom njegove buduće sreće na nebu, kada joj već nije bilo suđeno da traje na zemlji, što predstavlja poseban sloj romana kad piščeva naracija ide k metafizičkim uzletima i dobijanju novog onostranog životnog smisla. Na taj način autor sugeriše ljepotu i veličinu svake ljubavi izvan granica bića i razuma, čime se pridružuje piscima sa uzletom mašte i duha, što na suptilan način obogaćuje ovo dramatsko razrješenje.

„Došla je medicinska služba ali pomoći za Nikšu nije bilo“, u epiloškom segmentu romana autor opisuje junakovu smrt, zatvarajući motivski krug dat na njegovoj prološkoj granici, „Otpremili su njegovo tijelo u bolničku kapelu, tiho i bez riječi. Nijesu znali kome da jave… Kažu, a više ljudi je to potvrdilo, da se na njegovom licu neko vrijeme zadržao osmijeh kao posljedica, zaključili su, lijepih snova u kojima je do posljednjeg trenutka uživao. Možda je Nikšina posljednja vožnja autobusom zaista označila njegov konačan odlazak Zejni i njihovom sinu Uranu. Ko to može sa sigurnošću znati?I ko može sa sigurnošću pomisliti da su se Zejna i Nikša ikad rastali?“

Drugi i treći sloj romana su naglašeno realistični, obogaćeni faktografskim detaljima (citati iz novinskih članaka, grafiti, djelovi TV komentara, parola sa političkih skupova) koji podupiru autorovu građu u njegovom naumu da vjerodostojno i bez ostatka na panoramski način pokaže čitaocima sva zbivanja na ratištima Bosne i Hercegovine. On istovremeno prikazuje društvenu panoramu burnih devedesetih – djelovanje stranaka,  duboku političku podjelu na ex-jugoslovenskim prostorima, s posebnim osvrtom na Cetinje kao prijestoni grad i Podgoricu sa njenim društvenim i političkim akterima.

Iznad svega ovoga kao nad-sloj emanira se piščev veliki rodoljubivi zanos i vjera u opstajanje Crnogoraca kroz njihovo, kako autor sugeriše, istinsko i pravdoljubivo hiljadugodišnje trajanje kao svjetlosni i istorijski znamen crnogorske snage i borbenosti.

Pisac takođe iskazuje intimni stav o tragici svih nas koji smo doživjeli bratoubilačke ratove, žrtve nevine djece i egzoduse, pa se kao najdublji sloj djela, pored spomenutih, može istaći snažna antiratna poruka, ljepota multinacionalnog i multietničkog sklada umjetnički realizovane kroz šarolikost i različitost bašte života sa bezbroj cvjetova.

Posebno mjesto koje izaziva pažnju prilikom iščitavanja ovog romana su autorova razmišljanja o smislu života, ljudskoj patnji i tragizmu, čime se Zoran Vulević ovim svojim ostvarenjem pridružuje autorima duboke i iskrene humanosti, te zapitanosti pred tajnama života i smrti.

 

 

 

 

Share.

Comments are closed.