Sofija Kalezić: O prozama Zorana Vulevića
Nova zbirka priča Zorana Vulevića Sanjarenje o karmi (Crnogorski kulturni forum, Cetinje, 2020) svjedoči da nije samo važno pronaći svoje mjesto u svijetu umjetnosti, već je mnogo značajnije pronaći svjetove umjetnosti lijepe riječi u sebi i svojim duhovnim i duševnim preokupacijama. Ova knjiga predstavlja ostvarenje po mnogo čemu specifično u savremenoj bogatoj i raznovrsnoj književnoj produkciji. Vulević je objavio zbirku priča Dioba duše (Obod, Cetinje, 2007) i roman Karta za sve pravce (Crnogorski kulturni forum, Cetinje, 2019).
Vulević je rođen na Cetinju 1950. godine. Postdiplomske studije iz ekonomije (smjer Preduzetnička ekonomija) završio je u Podgorici. Radio je na rukovodećim mjestima u opštini i privredi rodnog grada, gdje i danas živi s porodicom. Objavljuje priče, stručne radove i publicističke članke. Do sada je publikovao u Cetinjskom listu, Lučindanu, Vijestima, Danu, Zborniku radova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, te ostalim listovima i časopisima.
Obrazovao se u porodici intelektualaca, uz veliki uticaj svojih ujaka, prosvjetnih radnika iz ugledne porodice Pavišić-Gvozdenović, koji su odigrali važnu ulogu u formiranju njegove ličnosti. Njegov otac je jedan od najpoznatijih savremenih crnogorskih romansijera – Čedo Vulević, dok mu je đed Šćepan Vulević bio narodni učitelj, vijećnik ZAVNO-a Crne Gore i Boke, čijim je formiranjem novembra 1943. godine u Kolašinu otpočeo proces obnove nezavisnosti Crne Gore.
U uvodu zbirke priča Dioba duše autor je istakao da je posvećuje „uspomeni na brata od ujaka Vladana Pavla Pavišića, studenta prava, koji je stradao u saobraćajnom udesu prije više od dvije decenije. Bio je, kao i ja, jedinac, pa smo možda zato i bili toliko vezani i upućeni jedan na drugoga. Još tada sam odlučio da svoju prvu knjigu posvetim njegovim sjenima, uvjeren da taj posao neću predugo odlagati. Ali još jednom se pokazalo da život i naši planovi ne odmiču istim drumovima“. Idejno i misaono kompatibilan s citiranim pasusom je i moto ove zbirke koji glasi: „Kaže se da vrijeme liječi sve, ali ljudski vijek je isuviše kratak da bi se oslobodili onoga što nas je duboko potreslo. Divnoj mladosti, bratu Vladanu Pavišiću – posthumno“. Zbirka Dioba duše se sastoji od sedam priča i pripovjedaka: Žena na stanici, Dioba duše, Novogodišnje saznanje, Strah, Uveli list, Osveta mrtvaca i Crni kofer.
U romanu Karta za sve pravce, koji je nastao nakon više od decenije, Vulević spisateljsku pažnju usmjerava na period od dramatičnih godina naše novije istorije početka devedesetih godina prošlog vijeka do inaugurisanja crnogorske nezavisnosti 2006. godine. U posveti ovom ostvarenju autor je istakao: „Mojoj djeci, sa željom da im moralne i duhovne vrijednosti uvijek budu vodilje u životu“. Predmetni sloj romana predstavljaju ratni sukobi koji su omeđili život protagoniste mladića Nikše, potomka ugledne građanske porodice, njegovog boravka na ratištu Bosne i Hercegovine, na koje je regrutovan kao jedino dijete svojih roditelja. Po povratku iz rata junak nalazi utjehu u putovanju autobusom bez određenog cilja, nadajući se da će tako prikupiti rasutu energiju neophodnu za oslobađanje od suicidnih misli i potpune otuđenosti. Na takvom putovanju on upoznaje djevojku Zejnu koja njegov život uljepšava ljupkošću, veselošću, ljepotom, te pored koje on doživljava duhovni preobražaj. Pisac vodi naraciju u pouzdanom smjeru, otkrivajući postepeno „odleđivanje“ Nikšinog srca i tijela, te blagotvorno dejstvo ljubavi koju uzdiže do ideala.
Roman odlikuje žanrovsko kombinovanje, budući da posjeduje osobine ljubavnog, psihološkog i društvenog romana, a u segmentima inkorporiranim iz dnevnih novina i naglašene žurnalističke elemente. Autor je, s jedne strane stvorio svoju verziju arhetipske priče o ljubavi kojoj na put staju brojne prepreke, a, s druge čitateljima je podario hroniku istorijskog perioda turbulentnih i teških devedesetih. Kao u mnogim ljubavnim romanima jer ovaj roman jednim svojim dijelom to jeste, ljubavno i tragično se prepliću, pa nova okolnost u kojoj se Nikša upoznaje sa Zejnom predstavlja prepreku budući da je, po tradicionalnim običajima, ona obećana drugom mladiću svoje vjere i nacionalnosti.
U vješto isprepletanim lirskim pasažima prožetim naglašenim deskriptivnim elementima ljepote cetinjskog pejzaža, autor pruža reminiscencije na Nikšino djetinjstvo i njegovo druženje s ocem na livadi u podnožju planine. Na mjestu gdje su se dvije livade nadovezivale jedna na drugu poput osmice, broja koji simboliše beskonačnost, junak pronalazi sakrivene snove i uspomene ponešene iz djetinjstva. Vulević pažljivo slika Nikšin panteistički odnos prema biljkama, kao i svemu što ga okružuje. Literarni prizori blistave prirode u kojoj se ogleda junakovo optimizmom opčinjeno srce dati su sugestivno, pa putem ovako osmišljenih romanesknih prizora autor stvara pravu apoteozu ljubavi. U ovaj motivski korpus spadaju i scene emotivnog jedinstva i intimnog zbližavanja ljubavnog para, koje se nadograđuju Zejninim majčinstvom na pomolu – krunom njihove ljubavi.
Međutim, tragičan ishod ove veze koji Zejna intuitivno predosjeća, prekida njihovu kratkotrajnu harmoniju jer ona strada u saobraćajnoj nesreći, što uslovljava novi potres junaka i njegovo postepeno gubljenje veze s realnošću. Ljubavna priča se završava fantazmagoričnom vizijom njegove buduće sreće na nebu, kada joj već nije bilo suđeno da traje na zemlji, što predstavlja poseban sloj romana u kojem piščeva naracija ide ka metafizičkim uzletima i dobijanju novog – onostranog životnog smisla. Na taj način autor sugeriše ljepotu i veličinu svake ljubavi izvan granica bića i razuma, čime se pridružuje piscima s uzletom mašte i duha, što na suptilan način obogaćuje ovo dramatsko razrješenje.
Iznad svega ovoga kao nadsloj emanira se piščev veliki rodoljubivi zanos i vjera u opstajanje Crnogoraca kroz njihovo, kako autor sugeriše, istinsko i pravdoljubivo hiljadugodišnje trajanje kao svjetlosni i istorijski znamen crnogorske snage i borbenosti. Pisac takođe iskazuje intimni stav o tragici svih nas koji smo doživjeli bratoubilačke ratove, žrtve nevine djece i egzoduse, pa se kao najdublji sloj djela, pored spomenutih, može istaći snažna antiratna poruka, ljepota multinacionalnog i multietničkog sklada koje su umjetnički realizovane kroz međusobnu šarolikost i različitost.
U novoj Vulevićevoj zbirci priča Sanjarenje o karmi, koju je posvetio svojim sestričnama Aleksandri i Katarini, posebno mjesto imaju njegova razmišljanja o smislu života, ljudskoj patnji i tragizmu, čime se pridružuje autorima duboke i iskrene humanosti, te zapitanosti pred tajnama života i smrti. Ovu zbirku donekle autobiografskog karaktera otvara priča Majka, u kojoj pisac na intimistički način oživljava sjećanje na drage likove iz porodičnog života, u prvom redu lik majke, njene požrtvovanosti i posvećenosti porodici. U priči su dati obrisi udesa kroz njihova zajednička iskušenja, u koja u prvom redu spada očev odlazak u zloglasni logor Goli otok.
Godišnja doba je priča posvećena smjenama u prirodi koje simbolišu promjene unutar samog čovjekovog bića. Esejističkog karaktera, kontemplativna i opuštajuća, ovo je priča o egzistenciji čovjeka, ali i smislu njegovog postojanja data kroz njegovu životnu borbu i iskušenja s kojima se sreće na njegovim često trnovitim i istovremeno lijepim putevima.
U priči Stisak ujakove ruke autor oživljava lik najdraže osobe iz šire porodice, njegovog ujaka koji doživljava tragični udes. On gubi sina jedinca u saobraćajnoj nesreći, ali na dostojanstven način podnosi vlastitu tragediju, uvijek spreman da uputi toplu ljudsku riječ. Kroz fabulu priče Pogrešan izbor tretirano je vrijeme uoči „događaja naroda“ i raspada bivše Jugoslavije. Odnos između privatne i društvene imovine plasiran je kroz umjetničku sliku dječaka koji kamenčićima koje je sakupio u parku gađa statuu od bronze i oca koji se ponosi njegovim „djelom“.
Hasan je nadahnuta priča o drugovanju dvojice ljudi različitih vjeroispovijesti i nacionalnosti, pisana u prvom licu. Njihovo nesvakidašnje prijateljstvo premošćuje malograđanske različitosti nametnute od strane društva. Prijatelj Hasan – Rom, koji predstavlja oličenje druželjubivosti i ljudskosti, u epilogu gine u saobraćajnoj nesreći, što pripovjedača duboko pogađa, ostavljajući na njegovoj duši neizbrisiv trag. Ova priča, između ostalog, govori o tome kako iskreno prijateljstvo premošćuje nacionalne, vjerske i ostale razlike.
U priči Susret u autobusu dat je opis naratora koji se u autobusu upoznaje sa zapuštenim ali interesantnim mladićem, studentom filozofije, koji je napustio materijalno orijentisan svijet da bi živio u prirodi i bio sastavni dio nje same. U životnom izboru čudnog mladića nema žaljenja, što naratora isprva zbunjuje, da bi onda shvatio kako ljudsku sudbinu simboliše delta koja ima brojne uvire, ponornice i račvanja u svim fazama našeg bivstvovanja, u čemu počiva njena draž za svakog pojedinca, data kroz izazov neispitanog i nepoznatog. Bicikl je porodična priča iskazana kroz sjećanje i opservativnu perspektivu dječaka – lirskog subjekta. Atmosfera je data u iščekivanju oca koji treba da sinu donese biciklo, a ćerkici lutku. Ova priča sublimira ljepotu sanjanog i nedosanjanog svijeta, mašte i realnosti, umjetnički realizovane kroz maglovite predstave o djetinjstvu, porodici i položaju djece u njoj.
Klaustrofob je psihološka priča posvećena najtežim ljudskim nagonima i potrebama, ispričana iz perspektive neutralnog posmatrača. Istovremeno, ona upućuje na dvije strane ljudskog bića i dvije vrste ljudi – onih koji naginju fizičkim i hedonističkim porivima i onih kojima hranu predstavlja duhovni i intelektualni život. Kroz priču Na izmaku života autor iz unutarnje psihološke perspektive analizira duševne motive za suicid, postavljajući pitanje da li se ljudi rađaju kao bića sklona samouništenju, ili ih do unutarnjeg kraha i loma dovode konkretne životne okolnosti.
Magnet je najduhovitija priča u ovoj zbirci. U njoj je opisan lik ribara, samotnjaka i introvertnog čovjeka koji stvari u svojoj skromnoj kolibi primiče magnetom jer mu je teško da ustane, a i kako bi ispoljio svoj kreativni pronalazački nerv. Magnet istovremeno predstavlja priču o ljudskoj inventivnosti i neobičnosti koja magnetski privlači čitaoce, između ostalog, i iz razloga jer je pisac u njoj realizovao ribarev lik u kroki-potezima kroz naglašenu i vrlo duhovitu govornu karakterizaciju. Zli ljudi je posvećena zlobi dokonog malograđanskog svijeta koji želeći da prikrije vlastitu promašenost i duhovnu manjkavost smišlja kako će napakostiti boljem od sebe, uspijevajući da u očima naivnog i neobaviještenog svijeta prikrije tragove vlastitih zlodjela.
U priči Dvogled autor opisuje susret s neobičnim čovjekom – a kako i sam navodi neobični ljudi su mu često pomagali da se odmori od onih običnih i svakodnevnih. Istovremeno, ovo je i priča o tome koliko racionalno ima iracionalnog u sebi i suprotno. Svetac je priča koja predstavlja dokaz da se čovjeku najčešće dogodi ono čega se najviše užasava, ali istovremeno i priča o tome kako ni u čemu ne treba biti previše isključiv, čak ni u predstavi o sopstvenoj bezgrešnosti i čistoti. U kratkom ostvarenju Apaurin autor na umjetnički vibrantan način kroz gradaciju predstavlja osobinu ljubomore i zavidnosti na tuđe dobro. U još jednoj varijanti Vulević se pokazuje kao pisac koji suštinski poznaje ljudsku dušu, kako pozitivne i svijetle, tako i njene tamne strane.
Poltron predstavlja sjajnu parabolu na sadašnji politički trenutak. Na njenim stranicama su prikazani ljudi koji se dodvoravaju svakoj vlasti, beskičmenjaci lišeni ličnosti i stava, osobe koje je iznjedrilo autarhično i autistično društvo. U priči Ručak na groblju autor opisuje problem patološke vezanosti za majku usljed negativne porodične karme, dok je Rođendan nježna priča sa „ženskom“ tematikom koja odiše naglašenom romantičnošću i prefinjenošću.
Upadljivo je da Vulević iz knjige u knjigu lagano napreduje kao stvaralac, razvijajući opažajnu moć i narativni izraz, proširujući tematsko-motivske krugove i dijapazone stvaralačkih interesovanja. Poseban kvalitet ove knjige predstavlja činjenica da će se svaki čitalac pronaći bar u nekoj od priča koje posjeduju biografske, porodične, istorijske, psihološke, društvene, ontološke i druge elemente.
Osim pristupa naturalistički oslikanoj stvarnosti, Vuleviću je blisko iskazivanje putem simbola, pa se obilato njima i koristi. Motivski opoziti u njegovim prozama vrlo su raznovrsni i kreću se od prikazivanja dijaboličnih stanja junaka, nesreće, poročnosti, ništavila, mazohizma, grijeha, griže savjesti, potrebe za izopštenošću i izolacijom do simbola svjetlosti, svitanja, mora, osmijeha, poljupca, vedrine, ljubavi. Naravno da lijepo kad se stavi uz ružno djeluje očigledinije, kao što je u slikarstvu bijela boja intenzivnije potencirana njenim tamnim opozitom.
Ovo opstvarenje je motivski kompatibilno, a donekle i atmosferom podsjeća na zbirku kratkih proza glumca Lazara Ristovskog Jednostavne priče (Laguna, Beograd, 2015), samo su Vulevićeve mini-storije umjetnički realizovane na još intimniji, delikatniji i neposredniji način. Svijet viđen iz usamljeničke i izolovane pozicije u kratkim pričama Zorana Vulevića podsjeća na kratkometražni film u kojem svako od nas može dobiti veliku ili malu ulogu. Jer kako kaže Čarls Bukovski, umjetnik nije čovjek koji o jednostavnim stvarima govori na komplikovan način – već onaj koji koji komplikovane stvari može da objasni jednostavno.
Zbirka kratkih proza Zorana Vulevića Sanjarenje o karmi predstavlja dokaz ove misli, budući da je riječ o zbirci nenametljivih, vješto napisanih ličnih ispovijesti u kojima se krije mikrokosmos svakog pojedinca. To su priče o malim-velikim ljudima, neopterećene autorskom ambicijom, komplikovanom terminologijom i stilistikom, pune otuđene čehovljevske atmosfere. U njoj je često oličeno nesnalaženje – udes malog čovjeka koji je, da se poslužimo Njegoševom sintagmemom – „jedna slamka među vihorove“. Junaci u njegovim pričama su promašene, nedovršene i „felerične“ ličnosti, lišene ikakvog životnog cilja, te nam djeluju poput usamljenih barki bez kormila, koje bura baca po ustalasanom moru.
Čistotom produbljene misli, neobičnim duhom i gotovo zaboravljenim osjećajem stida i odgovornosti – Vulević se pridružuje literarnim zavjerencima koje je stvaralačka i kreativna magija uzela pod svoje. Koga njegova proza ne ozari i ne uznemiri – moraće razmišljati o tome da se nije zarobio u banalnostima svakodnevice. Važno je i to što se autoru vjeruje, a otvaranjem čitave lepeze problema i fenomena, on kreativnijeg čitaoca navodi na temeljna preispitivanja vlastite skale vrijednosti. Njegovo umjetničko pismo karakteriše uvjerljivost, proživljena osjećajnost, ironijsko-humorni dijalozi, kultivisana pismenost, suptilninost u narativnom oslikavanju intimnih čovjekovih stanja i ljubavnih nedoumica.
