(odlomak) Prevela: Aleksandra Nikčević-Batrićević
Odgovor na ovo titularno pitanje je ne, naravno, jer nije u pitanju unifikovana teorija koju čini jedinstveni korpus djela koja se moraju pročitati prije nego što započnete da se njome bavite: ne postoji feministički Marks ili Frojd čiji nam opus može pomoći da definišemo teoriju i metodologiju feminizma. Ova činjenica predstavlja izvor njegove snage i frustracije. Ona je takođe i dio politike feminizma jer jedna od postavki kojoj se feminizam opire je ona koja bi se mogla nazvati ‘autorizovanom verzijom,’ ili postojanjem gotovih odgovora na tekstove i život. Feminizam se može prilagoditi različitim kontekstima zato što ima malo pretpostavki o prirodi svog poduhvata, kao i o tekstualnim i političkim ishodima kojima teži. Iz navedenog proizilazi da se feminističkom teorijom može baviti bilo ko i da se ona može primijeniti na bilo koji tekst. Takođe, ne postoji unifikovan stav po pitanju načina primjene. Tačnije, feministička teorija se najbolje može razumjeti ako se definiše kao neprekidan niz intervencija u čitalačkoj praksi, intervencija koje razvijaju politiku čitanja i koje, takođe, pretpostavljaju da praksa čitanja može promijeniti način na koji doživljavamo svijet.
U širokom kontekstu, feminističku teoriju bih identifikovala kao teoriju i praksu koja se zasniva na tri pretpostavke:
1. feministička književna teorija podrazumijeva postojanje određenog odnosa između riječi i svijeta – između teksta i stvarnosti iz koje nastaje i u kojoj se čita. Odnos nikada nije transparentan, ali ne znači da ne postoji. Feministička teorija pretpostavlja da književnostnije nekakav transcendentan prostor iz kojeg su kontingencije svakodnevnog života izostavljene ili odsutne. U kulturama pismenosti književnost je dio stvarnosti. Odslikava stvarno (iako je ogledalo, uopšteno govoreći, donekle iskrivljeno); stvara stvarno (uvjeravajući nas da vjerujemo u svoje fiktivne svjetove i sugerišući da se na određene načine možemo ponašati); i nudi nam alternativu u odnosu na ono što je stvarno (kroz kritiku stvarnosti u kojoj živimo, ili kroz zamišljanje alternativnih načina postojanja kao u fantazijama, utopijama, distopijama i naučnoj fantastici). Tekst se stvara iz specifične stvarnosti i nosi oznake svog vremena, mjesta i načina na koji je nastao. Treba ga razumjeti u odnosu prema istorijskoj i geografskoj specifičnosti, i u trenutku u kojem je stvoren i kada je reprodukovan našim čitanjima. Ovi principi pridružuju feminističku književnu teoriju ostalim kontekstualnim pristupima (kao što su novi istorizam, marksistička teorija književnosti, itd.).
2. odnosi između tekstova i svjetova nužno su politički u širem smislu jer se bave pitanjem moći. Tekstovi mogu biti represivni, mogu prikazivati i kodirati ispravno ponašanje i ispravne strukture ponašanja. Tekstovi mogu biti i subverzivni, mogu napadati dominantne načine razumijevanja i nuditi alternativne načine življenja i razmišljanja. Ako se podrazumijeva da tekstovi imaju odnos prema svijetu, onda ga oni mogu i promijeniti. U srcu feminističke književne teorije, prema tome, je volja za političkim djelovanjem – čitanjem na određen način, pisanjem o onome što ste pročitali dok vam je na umu bila ideja o političkom djelovanju. Na ovaj način mogu se izazvati promjene. Pomenuti moramo da se potencijalne veze sa marksističkim pristupima književnosti podrazumijevaju kada govorimo o ovoj pretpostavci.
3. treća pozicija čini se najvažnijom. Sve feminističke teorije imaju zajednički fokus – to je žena. Ova prilično nekonkretna izjava ostaje zatvorena za veliki broj mogućnosti: zajednička imenica žene ne ukazuje jasno na mnoge razlike koje među njima postoje, i razlike koje tokom svoga života svaka žena proživi, kao i razlike u životu svake pojedinačne žene u njegovim različitim etapama. Eva ima mnogo lica. Kakogod, pomenuti zajednički fokus konstituiše glavni impetus feminizma. Ako marksisti objašnjavaju da ekonomski uslovi zavisni od kompetitivnosti i opresije oblikuju ljudske subjekte, feminizam sugeriše da je položaj žena ometen i drugim strukturama opresije. Među tim strukturama, feminističke teorije identifikuju društvena uskraćivanja koja su žene u istoriji osjetile, a osjećaju ih i danas (slaba mogućnost obrazovanja i slab pristup dobro plaćenim poslovima); psihološku opresiju ili opresiju nad tijelom zbog ženskosti koja ga karakteriše (činjenica da je rađanje djece i njihovo podizanje ‘ženski posao,’ ili činjenica da žene nijesu jednako snažne kao muškaraci, i da nad njima može biti izvršeno nasilje ili da mogu biti silovane); kulturna opresija (u kojoj su žene obezvrijeđene u objekte kulture, a nijesu vrednovane kao njeni subjekti); i psihološka opresija (kada je ženama osporen maskulini status, i kada one vjeruju u svoju sopstvenu inferiornost jer nemaju muška tijela i umove). Ime koje je dato presjeku ovih struktura je patrijarhat – vladavina oca – i feministička teorija prepoznaje patrijarhat na djelu kod kuće, u državi, crkvi ili drugim religioznim sistemima, zakonu, obrazovnom sistemu, radnom mjestu, u kulturi, čak i u životu samih žena, jer one često internalizuju vrijednosti koje podupiru te moćne strukture: feminizam se koncentriše na posljedice koje ove strukture imaju na žene, i objašnjava da se opresivne strukture, uopšteno govoreći, odražavaju jače na žene nego na muškarce. Ovo ne znači da je u zapadnom bijelom društvu crni radnik manje potčinjen od bijele žene koja pripada srednjoj klasi; ali, ovim se želi sugerisati da je vjerovatnije da će crna radnica biti potčinjenija od crnog muškarca koji radi na istom mjestu. Feministička politika teži da razotkrije i promijeni strukturalne nejednakosti. Feministička praksa književne teorije može biti jedno od oruđa uz čiju pomoć može doći do otkrića i transformacije: čitanje, razmišljanje, kritikovanje i pisanje su oblici akcije koji podupiru opresiju i koji se mogu iskoristiti u njenom poništavanju. Feminizam se udružuje sa teorijama koje u obzir uzimaju mnoge vrste nejednakosti (psihoanaliza, crne teorije, postkolonijalne teorije i lezbijske i gej (ili kvir) teorije).
Pozicija feminizma je idealistička, ali on uvijek ostaje u dodiru sa spoznajom da stvarno (prema definiciji) nije idealno, da ga treba promijeniti, i da ga je moguće promijeniti ukoliko možemo osmisliti način na koji se navedene promjene mogu dovesti do finalizacije.
Jedna od opasnosti pisanja ‘istorije’ feminističke teorije je sljedeća: istorija je ideološki narativ koji djeluje po principu ekskluzije, što je neizostavan slučaj sa svim narativima. Iskušenje je napisati istoriju koja počinje u specifičnoj tački, godine 1968. na primjer, kada je Meri Elman objavila Razmišljajući o ženama, ili 1949. kada je Simon de Bovoar objavila Drugi pol, i raspravljati da kasniji razvoj u feminističkim teorijama konstituiše priču o napretku od naivnih, jednostavnih početaka do stanja sofisticirane pronicljivosti u kojem se nalazimo. Pitanja na koja ću se kratko osvrnuti, ipak, ne idu putem takvog progresivnog narativa, već impliciraju niz intervencija koje se dešavaju. Feministička teorija nije preskriptivna. Ona ne kazuje svojim čitaocima ili onima koji je primjenjuju šta da rade, govore, misle, čitaju. Prije će biti da ona nudi mogućnosti pristupa, ukazuje na ono što bismo mogli uraditi, reći, misliti, čitati, ako je prikladno i može biti od pomoći. Jedino što treba imati na umu je da feminističke teorije nikada ne smiju zaboraviti da bude politizovane u radosti čitanja tekstova na drugačiji način. One uvijek moraju ponuditi neku vrstu posvećenosti stvarnosti, stvarnim životima žena.
Početke feminističke teorije i kritike, prepoznajemo u razmatranju načina na koji su žene predstavljane u književnim tekstovima. Autori tekstova uglavnom su bili muškarci, a žene u njima, uopšteno govoreći, bile su stereotipno predstavljene ili kao idealne (neokaljanje, lijepe, pasivne, zavisne, brižne) ili čudovišne (razvratne, seksualno nezasite, nezavisne i opasne). Posmatranje ovih slika dovelo nas je do dvije vrste zaključaka. Prvi je da su pisci pisali nerealistično o ženama; drugo, pisci su stvarali i reprodukovali ove slike kako bi nametnuli svoje sopstvene ideale o ženskosti ženama. Bilo je časnih izuzetaka, ali bilo ih je malo i bili su rijetki.
Mnogi komentatori smatrali su da je ovakav pristup književnom tekstu prilično jednostavan. On pretpostavlja transparentne veze između slike i stvarnosti i između pola autora i njegovih/njenih stavova; ovaj pristup ignoriše ‘literarnost’, tekstualnost teksta. Ali prije nego što ga olako odbacimo, moramo napomenuti da ono što podupire ovaj pristup je jedna revolucionarna pretpostavka – da je čitateljka teksta žena, ne muškarac. U pitanju je odmjeren i ne uvijek eksplicitan ali ipak značajan napad na univerzalizujuću tendenciju kritike koja pretpostavlja da je čitalac muškarac. S druge strane, postoje ograničenja koja karakterišu takav pristup, od kojih najvažnije nije da kritika ‘slika žena’ primjećuje postojanje opresije ali ne kreće da je mijenja nudeći alternativu stereotipima koje ne odobrava.
Sljedeća faza feminističke kritike se pomjera prema razmatranju žena kao stvarateljki tekstova i njihovim čitateljkama: fokus je pomjeren ka onome što je Ilejn Šovolter ((1979) 1986) nazvala ‘ginokritikom,’ ili prema pitanju žene kao stvarateljke književnog teksta. Ova faza nije označila kraj razmatranja ‘slika žena.’ Spisateljke, na posljetku, takođe pišu o ženskim likovima. Ipak, pomjeranje ka razmatranju spisateljke bilo je značajno iz nekoliko razloga. U pitanju je istorijski i materijalistički pristup pomoću kojeg razmatramo praktična pitanja koja se odnose na pisanje i žene – njihov odnos prema obrazovanju (da li ga uopšte imaju?), izdavačima (da li su plaćene kao muškarci?), prikazivačima (da li su žene u kritici tretirane kao muškarci?), prostorom da pišu (onim što je Virdžinija Vulf nazvala ‘sopstvenom sobom’) i samom jeziku. Ova faza zahtijevala je ponovno ispisivanje književnog kanona u koji je trebalo uključiti glasove koji su bili isključeni pod pretpostavkom da ‘veliki’ tekst prevazilazi uslove svog stvaranja i recepcije (uslove koji uključuju ženskost ili pisaca i čitalaca). Demonstrirala je strukturalne nejednakosti između muških i ženskih autora, mogućnosti da pišu i njihove kritičke recepcije; i sugerisala da se književna vrijednost može legitimno locirati i na drugom mjestu a ne samo na onom na koji ju je muški dominantna tradicija smjestila. Takođe je ukazala i na postojanje novih mjesta na kojima se za književnošću može tragati. Tako je projekat ponovnog otkrivanja bio inaugurisan kako bi se pronašle spisateljke koje su od književne istorije bile sakrivene, sa ciljem ponovog objavljivanja njihovih djela, njihovog priređivanja u adekvatnim izdanjima i stvaranju ženske književne tradicije koju treba postaviti pored takozvane ‘velike’ tradicije velikih muškaraca.
I ova faza je bila kritikovana. S jedne strane, koncentracija na ženu kao spisateljku, poput kritike ‘slika žena,’ sklona je da da lažan sjaj tekstualnosti. S druge strane, kao što je to napisala Toril Moi (1985), izučavanje ove problematike, konačno, moglo bi biti sterilno, i odvesti naučnice do mrtve tačke gdje za njih više ne bi postojali tekstovi koji se mogu otkriti. Postojao je strah da je ova vrsta feminističke aktivnosti još uvijek isključivala veliki broj žena – ogroman broj koji nije umio da čita ili piše, na primjer – i rizikovala da konstruiše veoma parcijalnu istoriju ženske subjektivnosti kroz književnost, istoriju privilegovanih, uglavnom bijelih žena, uglavnom pripadnica srednje klase – i žena iz više klase. Konačno, neki su sugerisali da je ginokritika rizikovala esencijalizam, drugim riječima da je rizikovala da pomiješa biologiju i kulturu kroz pretpostavku da jedino ‘autentično’ prikazivanje žena može poteći od samih žena, što je stav koji je napadnut kao opasno naivan, i koji je išao u korist patrijarhata jer je pol i rod posmatrao kao jednu kategoriju.
Kada pišete tekst o ovoj problematici nakon svih revolucionarnih promjena, lako je uzeti ih zdravo za gotovo, pod pretpostavkom da postoje izdanja Meri Vulstonkraft ili Elizabet Beret Brauning, da možemo pročitati knjige ‘zaboravljenih’ spisateljki i biti svjesni da će ono što napišemo biti ozbiljno prihvaćeno kao legitimno akademsko ostvarenje. Ali ne treba da zaboravimo da nije prošlo mnogo vremena od kada su Beret-Brauning i Vulstonkraft bile sasvim nedostupne, i da je čitanje njihovih tekstova smatrano ne posebno respektabilnom aktivnošću. Iako ja sasvim ne vjerujem u separatistički prikaz tradicije ženskog pisanja, ginokritika barem obezbjeđuje način da tu tradiciju pronađemo, ako ona postoji.
Poput kritike ‘slika žena,’ faza ginokritike je neprekidna. Na pitanja o ženskom čitanju i ženskom pisanju odgovori nijesu uvijek dobijani, i još uvijek vrijedi vratiti se pionirskim djelima Mers (1977), Šovolter (1977), Gilbert i Gubar (1979), i nekim drugim, jer njihovi argumenti nijesu naivni. Postoji dijalog koji savremene feminističke teorije nastavljaju da vode sa prošlošću.
Početkom osamdesetih godina dvadesetog vijeka druga faza feminističke teorije počela je da se razvija u akademskoj sredini (englesko govorno područje) jer su važni tekstovi francuskog feminizma prevedeni po prvi put (posebno tekstovi Siksu, Irigaraj i Kristeve). Na ove spisateljke značajno je uticao diskurs lakanovske psihoanalize, lingvističke teorije i poststrukturalistička promišljanja o jeziku i ljudskoj subjektivnosti. Irigaraj i Kristeva ozbiljno prihvataju Lakanovu ideju da prije nego da subjekat govori jezik, jezik zapravo govori subjekat (ne možete reći “ja” bez jezika, ne možete imati koncept sopstva bez riječi). One se tako koncentrišu na lingvističke formacije, i na njihove psihičke efekte na govoreće subjekte što je, dijelom, motivisano činjenicom da je francuski jezik rodno određen. Subjekti nijesu uvijek žene. Ali žene mogu imati različit odgovor na jezik koji ih definiše u psihoanalitičkim kontekstima kao “nedostatak” ili “drugu,” i koji podupire patrijarhalni zakon oca. One tako tragaju za pukotinama i rascjepima u jeziku u koje istisnuti feminizovani (iako ne uvijek ženski) subjekat može upisati nju/njega. Kristeva je (1986), na primjer, skovala novo značenje za riječ ‘semiotički,’ misleći na disrupciju jezika, njegove tišine, elizije, elipse, njegove ritmove i zvukove, kao prostor za ženski jezik. I Siksu (1981) poništava mnoge pretpostavke o ispravnosti u jeziku, smišljeno brkajući razliku između akademskog i poetskog pisanja u onome što je nazvala l’ecriture feminine. Tamo gdje je ginokritika insistirala na mimetičkom odnosu između književnosti i stvarnosti, do nivoa koji joj nije omogućavao da na pravi način pojasni tekstualnost avangardnog pisanja žena, pisanje Siksu i Kristeve, iako različito, obezbjeđuje način za razmišljanje o eksperimentalnom pisanju, kojeg god da je pola autor.
Bilo je ozbiljnih napada na ono što se u zemljama u kojima se engleski jezik govori smatra francuskim pristupom, posebno u Britaniji gdje postoji jak otpor prema teorijskom modelu za koji se čini da je eksplicitno neusklađen sa politikom promjene. Postoje neodobravanja vezana za rad ovih teoretičarki i ona se odnose na inherentnu težinu djela ovih teoretičarki i njihovu orijentaciju prema Lakanu, čiji je odnos prema feminizmu, najjednostavnije rečeno, bio prilično beznačajan. Ali u Francuskoj je psihoanaliza uopšteno govoreći bila razumijevana kao politički pokret koji opisuje opresiju i represiju kao povezane fenomene, što je primjetno i u imenu jedne od najznačajnijih frankofonih feminističkih grupacija Psychanalyse et Politique (Psihoanaliza i politika). Diseminacija lakanovske psihoanalize kao pozitivne alatke za feminističke teoretičarke od strane autorki kakve su Rouz (1986) i Mičel (1974), dovela je do toga da feministička i psihoanalitička teorija formiraju osnovu najvećeg broja najrecentnijih djela koja su u ovoj oblasti objavljena.
U vremenskom rasponu od kasnih osamdesetih do ranih devedesetih godina dvadesetog vijeka, feministička teorija počela je da se bavi svojim sopstvenim inherentnim esencijalizmom vraćajući se pitanju “šta je žena?” Džudit Batler (1990, 1993) i Dajan Fas (1989) izbjegavale su zdravorazumsku biologističku poziciju prema kojoj svi mi ‘znamo’ šta je žena (ili šta je muškarac). One umjesto toga raspravljaju o sljedećem: kao i rod, pol je kulturno konstruisan i polni identitet je neka vrsta maskarade ili performanse. Tako je i čitanje teksta performansa koja dalje dovodi u pitanje autentičnost čitalaca i autora koji uvijek predstavljaju mnogostruke identitete. Njihovi argumenti proističu dijelom iz povezivanja feminističkog razmišljanja sa kvir teorijom, u kojoj je polnost prije nego pol osnova za argument. I kako je polnost naučeno ponašanje prije nego biološka ‘datost,’ i kako je seksualnost performativna, teorija vodi do prakse razigrane politike identiteta koja potkopava ideju o esenciji, uključujući strateški esencijalizam koji je feministička kritika koristila kako bi iznosila argumente u korist ženskog pisanja. Stoga je uzrokovala priličan broj neprijateljskih reakcija (pogledati, na primjer, Ward-Jouve, 1998) jer se činilo da želi da poništi neke od ranijih političkih pretpostavki o ženama kao grupi koja trpi opresiju zato što su žene.
Mnogostrukost ideja koje informišu feminizam dovodi nas do zaključka da ne postoji jednostavan odgovor na pitanje šta feministička kritika želi da uradi tekstu. Feminizam je teorija sačinjena od različitih aspekata, koja krade i pozajmljuje od ostalih modela kritike i koja stoga može obezbijediti oslobađajući eklektički odgovor na tekstualne formacije. Ona se ne sastoji od ponovljenih kritičkih gesti. Pažljivo i skeptično čitanje joj je inherentno. Tekstualni znakovi djeluju kao simptomi koji ponekad vode do dijagnoze u kojoj patrijarhat pokazuje svoja obilježja kao opresivnu bolest, ponekad se prije fokusirajući na pukotine i jazove koje tekst otvara u naizgled zatvorenom tijelu patrijarhalnih diskursa. Tekstovi se često dovode u vezu sa kontekstima – konteksti stvaranja, konteksti potrošnje, širi kulturni konteksti koje tekst najednom reprodukuje i (potencijalno) podriva. Tekstovi se dovode u vezu sa jezičkim praksama, i kontradiktornosti različitih diskursa se razvijaju do logičkih zaključaka, implicirajući odnos između feminizma i poststrukturalističkih teorija i praksi. Feminizam se ne odnosi samo na čitanje znakova ženske opresije. Postavlja se i pitanje šta pisci rade s opresijom, kako se protiv nje bore i kako oni osposobljavaju čitaoce da promišljaju i iznova osmišljavaju svoje svjetove. Otuda moje insistiranje na odnosu između riječi i svjetova u feminističkoj praksi. I ne mora se feministička teorija koncentrisati isključivo na tekstove koje su napisale žene. Ako želi da djeluje kao kritički model, ona mora biti kadra da objasni i način na koji je konstruisan maskulinitet (kao i feminitet).
Feminizam se osjeća poput prijetnje u muški-dominantnoj akademiji jer je preuzeo neke od ključnih pretpostavki kritike i potčinio ih kritici. On postavlja pitanja o onome što se podrazumijeva pod književnom vrijednošću, i književnom tradicijom. Započinje procjenjivanje tipova pisanja koji su od strane ranijih kritičara okarakterisani kao efemeralni, nevažni, trivijalni ili, jednostavno, ‘loši.’ Feministička teorija postavlja pitanja kako je do ovih zaključaka došlo, ko ih je napravio, i zašto? Kao što pristupa ‘književnim’ tekstovima, feminizam takođe procjenjuje kritičke pristupe. Pomogao je da se iznova definiše što je književnost na univerzitetu tokom posljednjih dvadeset i pet godina. I treba da nastavi taj proces, u saradnji sa drugim grupama, koje su izopštene zbog neadekvatnog poimanja onoga što se podrazumijeva pod dobrim pisanjem.
Dakle, ja vam ne mogu tačno reći kako da se bavite ‘feminističkom kritikom,’ kao što ne želim da kažem da postoji samo jedan način na koji se ona može primijeniti. Ja želim da izbjegnem mehanističku kritiku koja djeluje tako što prosto popisuje određene strukture opresije (ekonomske, polno-zasnovane, rodno-zasnovane, klasnozasnovane, rasno-zasnovane) i za njima traga u tekstovima. Ja ne sugerišem da svi načini teorijskog promišljanja djeluju jednako dobro u primjeni na sve književne tekstove: Siksu i Džejn Ostin neće nam se nametnuti kao logičan par i, dok bi bilo moguće čitati Ostin u svijetlu Siksu, čitanje ove vrste bi vjerovatno nanijelo štetu i jednoj i drugoj i ne bi donijelo pravu korist. S druge strane, teorija rodne performanse Džudit Batler vjerovatno bi našla svoje mjesto u tekstu Džejn Ostin, kao i tradicionalnija kritika ‘slika’ i pristup koji se fokusira na uslove stvaranja i recepcije njenih tekstova. Feministička teorija je o izborima koje pravite. Ti izbori uključuju vrstu kritike koju želite da primijenite, ali i vrste tekstova o kojima birate da diskutujete: taj izbor takođe može biti feministički izbor.
