Milorad Popović: Karnera, roman, Fraktura Zagreb i OKF Cetinje 2012.
Karnera je roman u klasičnom značenju, prepun obilja likova, događaja i situacija u kojima se zrcali čitav jedan vijek crnogorskog herojstva i posrtanja, prividnog i stvarnog stranstvovanja sopstvene inteligencije, crnogorskog življenja i na periferiji i u grotlu istorijskih događanja koji su često imali za posljedicu krah crnogorskih ideala, pojedinačnih, ali i kolektivnih sudbina. Prosto, obimna saga o Crnoj Gori, kako o bukvalno savremenoj tako i prošlovjekovnoj. Daleko od toga da je Milorad Popović pisao esej ili istorijsku raspravu, jer čitava priča teče zavodljivo i očaravajuće kroz ličnu ispovijest bivšeg boksera koji se u davnoj mladosti zarekao da bude pisac, pa zatim prolazio kroz brojne patnje i nedoumice oko vlastitog talenta, prije nego je, sa značajnim pokrićem, čvrsto uzeo pero u ruke. Roman, kako u recenziji kaže Miljenko Jergović, o bokserima i boksu u vrijeme Jugoslavije, “o ljudima koji nijesu bili velike pameti, i dobre tehnike, ali su udarali kao maljem”, o Jugoslaviji koja na kraju naratoru umire pred očima Pri tom u tkivo romana naizgled spontano uplovljavaju brojni likovi negdje od početka upravo proteklog vijeka, zatim međuratnog i komunističkog vremena, do raspada zemlje i crnogorskog vaskrsnuća 2006. godine. Nema u Karneri nikakve patetike ili površnog rodoljublja, jer je, prije svega, riječ o normalnoj intelektualnoj skepsi koja neodoljivo sjenči i likove i samog naratora nesklonog uprošćenim euforijama i prejakim emotivnim izlivima. Sve je ipak literatura plemenite kovine i inspiracije, toliko neodoljiva u bujnoj naraciji, da se 356 stranica Karnere prosto moraju neprekinuto čitati. Posebna je privilegija za čitaoca, piščevog savremenika koji dosta zna o, primjera radi, cetinjskim razbijačima, grudobolnim pjesnicima i oriđinalima slikanim dokumentarnom istinitošću, ali i ko zna kolikim stepenom fikcije koja, opet, više nego uvjerljivo dokumentarno djeluje.
Na prvi pogled, opet, Karnera je roman o Cetinju, njegovoj melanholiji i mladosti koja sve može lakše podnijeti od vlastite anonimnosti, o njegovom postepenom umiranju i provincijlizaciji poslije prelaska prijestonice u Titograd, o ostacima nekadašnjeg makar i varljivog gospodstva u obliku partije bridža kod cetinjskih starica Vuletić, pisac kaže Vulekić, kao što i kod ostalih savremenicima poznatih ličnosti promijeni ime ili prezime, ili nešto doda u nadimku. Autor, uglavnom alijas pisac, zbog presuđene mu trogodišnje zatvorske kazne u odsustvu, zbog tuče u kojoj je jedva spasio glavu, izbija iz Crne Gore ne samo šest godina koliko traje zastarijevanje kazne, nego zbog izvjesnog biznisa i kakvog takvog preživljavanja, ostaje u izbjeglištvu punih deset godina. Pri tom boravi u Hrvatskoj, Italiji, Makedoniji i Albaniji, doživljava brojne susrete sa hrvatskim piscima u Zagrebu ili Dubrovniku, boravi u postjugoslovenskoj duhovnoj i ratnoj klimi koja malo liči na onu iz komunističkog vremena. Preko djevojke koja ima rodbinske veze sa familijom čuvenog cetinjskog slikara Pera Počeka, saznaje mnogo o Počekovom potomstvu u Italiji, pokušava da joj, kao dramaturgu po profesiji, pomogne u izradi mogućeg filmskog scenarija o Počeku i familiji.
Za sve to vrijeme piše, bilježi, zapisuje vlastite susrete i sa piscima i knjigama, ni jednog trenutka ne zaboravljajući da je njegova sudbina vezana isključivo za književnost. Što prećutkuje i oprezno zaobilazi iz svog tadašnjeg životnog iskustva, o čemu se u zavičaju govorka i konstruiše, potpuno je irelevantno, jer stvara roman koji vlastitom sugestivnošću i zavodljivošću drži čitaoca u temperaturi povišenog interesa i nestrpljenja. Uostalom, nigdje izričito ne tvrdi da su narator i autor baš ista osoba.
Ne libeći se donekle lokalne leksike, pa čak i izvjesnih ogrješenja o dosadašnju jezičku normu, Popović nalazi za opravdano i potrebno da na kraju knjige objavi rječnik manje poznatih riječi, radi potpunije komunikacije sa čitaocem izvan crnogorskog prostora. Metod Popovićevog pripovijedanja, kroz živu materiju lične ispovijesti, dakle u prvom licu, najsličniji je, bar kod domaćih pisaca, Mirku Kovaču koji umije bezbroj savremenicima poznatih osoba iz svoga životnog iskustva pretvoriti u par exelans literarne likove koji, pitanje je kako i koliko, tvore njegovo gusto književno tkivo. Taj spoj dokumentaristike i fikcije, uostalom, ostaje najzagonentniji dio misterije mnogih književnih djela. Samo kvazi teoretičari i istoričari književnosti, posebno univerzitetski štreberi, misle da lako mogu otkriti tačku suptilnog spoja dokumentaristike i fikcije, odnosno odgonetnuti jednu od ključnih tajni brojnih književnih ostvarenja.
Lakoća kojom Popović u romanu ukršta vremena, prelazi sa povijesti o Počeku i njegovim nasljednicima do Cetinja ili Zagreba, Italije ili Albanije, ni jednog trenutka ne umanjuje interes svoga čitaoca, ni gubi kontinuitet atraktivne i bogate lične ispovijesti intelektualca koji, posebno u svjetlosti jugoslovenske klanice, promatra događaje i pojave sa skepsom i odsustvom ideala. Svijet kome apsolutno pripada tek se sadrži u književnosti u kojoj bezuslovno živi, demonstrirajući visoku književnu kulturu i modernu obaviještenost. Roman je očigledno nastajao najmanje deceniju, naporedo sa spisateljskim sazrijevanjem njegovog autora. Pisac koji je domaćoj javnosti bio do sada poznat kao vrlo zapažen pjesnik, a prije svega, autor nekoliko relevantnih studija koje se odnose na crnogorsko nacionalno pitanje, potvrdio je sebe i u romanu. Daleko od toga da se roman Karnera može smatrati prvim ili početničkim, već prije kao kruna svog Popovićevog dosadašnjeg književnog angažmana. U okruženju niske novih crnogorskih darovitih autora, čija djela posjeduju gotovo revolucionarnu prevratničku energiju, u odnosu na domaću književnu tradiciju, Popović stoji čvrsto, kao jedan od ključnih repera novog crnogorskog književnog iskustva. Nije ni malo slučajno što se na koricama knjige pojavljuje kao izdavač i zagrebačka Fraktura u čijoj nakladi kontinuirano izlaze cjelokupna djela Mirka Kovača. Da će Karnera imati brojne čitaoce i izvan Crne Gore nema nikakve sumnje. Uprkos osnovnoj crnogorskoj boji roman je uzdignut na rang ukupne povijesti o jugoslovenskom raspadanju i užasu, o bezdušnoj tranziciji i preobratu čitavih svjetova. Možda će budući književni kritičari, ako ih u Crnoj Gori uopšte bude, s obzirom na tanku tradiciju te vrste, na primjeru Popovićevog Karnere naučno ili esejistički tumačiti granice između lokalnog i univerzalnijeg u književnom djelu. Roman Karnera je jedan od književnih događaja o kome će u domaćoj kulturnoj klimi dugo biti riječi.
O prirodnom crnogorskom patriotizmu autora, koji je u domaćoj javnosti dobro poznat, valja reći da ga Popović u romanu nigdje ne istura u prvi plan, nigdje se ne zanosi prevelikim očekivanjima, i ako kaže da je posebno srećan što je, poslije desetogodišnjeg stranstvovanja, stigao na Cetinje one večeri kada je Crna Gora slavila pobjedu na referendumu i početak svoga nezavisnog trajanja. Delikatnom mjerom, posebno u slikanju karaktera i naravi osoba koje mu nijesu ostale u dobrom sjećanju, ublažava njihov identitet promjenom imena ili prezimena, sjenčeći ih, kako iz ličnog ugla tako i u svjetlosti burnih događaja kojima kao svjedok prisustvuje.
Da li završiti ovaj tekst riječima recenzenta Karnere Miljenka Jergovića: “Karnera je knjiga-posveta Crnoj Gori. Na polici uz Milovana Đilasa, Ismaila Kadarea, Roberta Bolana, Mirka Kovača, Borisa Marunu…”? Nadajmo se da egzaltirane riječi jednog od najboljih pisaca ovog vremena i regiona nijesu predaleko od istine.
